... ...

... Na rotoru skrećem desno, napravim đir kroz Staru Novalju, usput maknem kornjaču s ceste - kako je ta živina dospjela ovamo doista nemam ideju - te se uputim na daleki sjever otoga Paga ... do mjesta koje se zove Lun. Zadnji put sam ovdje bio ... čini mi se 2004. ili 2006. Lun sam obišao koliko se dalo, skroz do dijela uz obalu gdje počinje makadam. Nazad prema Novalji vraćam se istim putem, iz jednostavnog razloga što drugog puta niti nema. Ako i nema alternative za povratak, ne znači da usput nema poneka manja civilizacija u koju je mogće svratiti. U neke od njih sam kratko svratio ali nisam obraćao pažnju na imena ... više me zanimao pogled koji se s njihovih molića otvara prema moru. ...

... Vraćam se nazad na cestu 106 i cijelim putem, osim što uživam u pejzažima ovog dijela Paga, uživam i u nekom slatkom peludnom mirisu koji me svako malo - valda kako ga vjetrić donese - podsjeti da odgonetnem odakle zapravo dolazi. Rješenje se ukazalo na dugačkoj uzbrdici prema Novalji ... veliki grmovi nečega s prelijepim žutim cvjetovima. To je brnistra, mediteranska biljka čiji će me miris pratiti cijeli dan po Pagu, i još nekoliko dana dalje na jug. ...

... ...

... ...

... Prvo skretanje kod prvog putokaza ... lijevo Metajna i Zubovići, ravno Pag i Novalja. Idem ja najprije lijevo. BTW, cesta broj 106, od pristaništa Žigljen pa do rotora ispred Novalje, krasne je konfiguracije i još boljeg asfalta ... treba to zatvoriti za promet i organizirati neku vrstu brdske utrke. Barem dva puta godišnje. Najbolji pejzaži počinju se ukazivati nakon sela Zubovići, a malo iza njih je i skretanje za Dražicu ... neke od boljih paških vizura nalaze se upravo oko Dražice. Dražica je inače ugodno mjesto, traži pažnju i treba joj se češće vraćati. ...

... Petnaestak minuta lagane vožnje, petnaestak minuta čekanja na ukrcaj na trajekt, petnaestak minuta plovidbe do pristaništa Žigljen ... ovih srednjih petnaest bili su najmanje zabavni no ništa specijalno naporni. Celzijevci još nisu skočili u stratosferu a meni ipak čudno prevruće, sve dok se nisam sjetio da iz jakne izvadim zimsku podstavu i spakiram je u torbicu. Vrućina je momentalno popustila, a boljem ugođaju sigurno je kumovalo i kretanje trajekta. Gužve nije bilo baš nikakve tako da je iskrcaj odrađen u dvije-tri minute ... eto me na Pagu. Plan je da plana nema ... vozim se po otoku kako me putokazi navode. Gdje vidim putokaz, skrenem i odem pogledati što se krije iza table s imenom. ...

... Što me probudilo sljedeće jutro već u 6 sati još uvijek ne znam. Sunce nije jer je prozor sobe okrenut na sjeverozapad. Buka također nije ... onih nekoliko budnih na terasi srču kafcu i listaju novine. Uostalom, to uopće i nije važno ... malo ću se prošetati po Karlobagu koji se budi, popiti čajić, odraditi doručak, povaditi iz gepeka sve što mi taj dan neće trebati i mirno se odvesti na sjever. Kako sjever ... zar nisam na putu prema jugu? Ideja je prebaciti se na Pag. Opcije su Paški most i trajekt ... upravo onaj trajekt kojeg sam jučer gledao kako isplovljava iz pristaništa u Prizni. A kako bih se dokopao Prizne, moram se nekoliko km vratiti nazad ... na sjever. Jutarnja šetnjica otkrila mi je Karlobag bukvalno u novom svjetlu ... malo se toga može vidjeti pukim prolaskom motorićem kroz ovo mjesto. S druge strane, vrlo doslovno s druge strane - jer gledam preko mora na Pag - otkriva mi se samo ono što vidi svatko tko prolazi kroz Karlobag i slučajno zirne na drugu stranu ... kamen, kamen, i još malo kamena. Idem ja nešto kasnije ipak pogledati taj kamen malo detaljnije ... uvjeren sam da osim sive, na Pagu ima i puno drugih boja. ...

... Trekeri, planinari, alpinisti, školske ekskurzije, kosooki penzioneri i njemački turisti ... sve ja njih lijepo zaobiđem na izlazu i uputim se nazad prema Karlobagu. Put nazad baš mi je pasao. Trunčicu angažiranija vožnja, oštrije lijeve krivine, nekoliko brzih pravaca ... živahni jednocilindraš iz gornjoaustrijskog gradića Mattighofena uživao je u svakom metru ceste do Karlobaga. I ja skupa s njim. Raspakiravanje, šetnjica, malo kasnije i večerica ... lijep je Karlobag, puno je više od prolazne stanice s jednom birtijom. ...

... Prizna, Cesarica, Ribarica, Karlobag ... u Karlobagu motocikala na sve strane. Što na parkingu ispred restorana i kafića, što u prolasku ispred istih ... kao nekada na Preluku. Pronašao sam svoje prenoćište, pozdravio se s domaćinom i napomenuo da se vidimo kasnije popodne ili predvečer. Dan je dovoljno dugačak za još malo kilometara. Sljedeću stajanku planiram za Starigrad Paklenicu ... tamo je benzinjara koju valja iskoristiti, a kad se natankamo valjalo bi skoknuti i do ulaza u obližnji NP Paklenica. Toliko koliko se može prići motorićem ... od porte još možda dva kilometra. Kad sam već tamo, zašto ne? ...

... Putem drevnih Ilirskih plemena vraćam se nazad na D8 ... jedina je razlika što se sada vozim izrazito uzbrdo. I što mi je vruće više nego u dolasku. Sve je ostalo u savršenom skladu ... Crni Đuro se ponaša izuzetno dobro, super sam raspoložen, mađara i poljaka i dalje nema na cesti, tri je sata popodne i gasiram prema svome današnjem odredištu ... Karlobagu. Kako doista nisam u nikakvoj žurbi, koristim gužvu - zapravo, koristim apsolutni nedostatak iste - te se usput spuštam još i do trajektnog pristaništa u Prizni. Trajekt prema Žigljenu na otogu Pagu taman isplovljava. Ne, ništa to nije slučajno ... gledamo se sutra. ...

... i sve tako do teže uočljivog putokazića na kojem piše Zavratnica. Skretanje s magistrale više podsjeća na gradilište - zapravo, čini mi se da trenutno i rade nešto tamo - i ničime ne odaje da bi se iza njega moglo skrivati nešto rijetko viđeno i još rijeđe pohođeno. Cestuljak koji se odvaja na desno izgleda kao da je izgrađen još u vrijeme starih Ilira ... uzak, strm, pun pijeska i kamenja, a šećer za kraj je zadnjih stotinjak metara kvrgavog primorskog makadama. Napominjem da ne postoje nikakve oznake koje bi zalutalog prolaznika uputile na ono što se skriva na kraju crvenkastog makadama ... ni sam nisam bio siguran trebam li tim putićem, no odnekud je iskrsnula gospođa koja mi je potvrdila da sam na dobrom putu. Alzo, na kraju truljavog makadama je isto tako kvalitetno proširenje - parking, navodno - ograđeno suhozidom. U suhozidu uski prolaz do omanjeg vidikovca. I šta se vidi s vidikovca ... uvala Zavratnica, često i potpuno pogrešno nazivana fjordom. Do nje se može doći i pješice iz nedalekog Jablanca, no četvrt sata pješačenja u ovo doba dana i godine i u ovoj opremi nije mi bila opcija. I odavde se lijepo vidi ... ...

... Vrijeme je prekrasno, cesta je čista, imam pun tank goriva i ne nosim tamne naočale ... umjerenim tempom nastavljam dalje na jug. Prolazim uz kamp Ujča, obalnom cestom kroz Sveti Juraj, s ceste bacam poglede u smjeru Žrnovnice i Lukova ... ...

... Tri je sata bilo sasvim dovoljno da pregledam šta sve ima u tom malom cirkusu, da popričam s nekolicinom zanimljivih ljudi i još da na razne medije zabilježim razne detalje. Koju minuticu iza podne kupim bebe i krpice i hvatam se ceste. Za divno čudo kroz Bakar se nisam spuštao, no kroz Crikvenicu i Selce ipak jesam. Prvo protezanje ekstremiteta i gutljaj-dva mlake vodice iz gepeka odrađujem u Senju ... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... Nisam se slučajno skrenuo na Grobnik ... znao sam tko je tamo, znao sam zašto su tamo, a uglavnom sam znao i čime su došli tamo. Ili bolje da kažem da sam znao što su dovukli sa sobom. Hajdemo po redu ... najprije tko je tamo? Herr Stropek i bratija iz udruge/kluba IGFC, plus kamaraderija iz srodnih austrijskih klubova. Zašto su tamo? Zbog četvrte po redu utrkice koju oni zovu Adria Race ... starodobni motocikli do godišta 1990., youngtimeri godišta od 1991. do 2000., i još Supersport i Superbike klasa te prikoličari. Što su dovukli sa sobom? Paaaa, nešto zanimljivog hardvera ... evo nekoliko od prisutnih: ...