... Prizna, Cesarica, Ribarica, Karlobag ... u Karlobagu motocikala na sve strane. Što na parkingu ispred restorana i kafića, što u prolasku ispred istih ... kao nekada na Preluku. Pronašao sam svoje prenoćište, pozdravio se s domaćinom i napomenuo da se vidimo kasnije popodne ili predvečer. Dan je dovoljno dugačak za još malo kilometara. Sljedeću stajanku planiram za Starigrad Paklenicu ... tamo je benzinjara koju valja iskoristiti, a kad se natankamo valjalo bi skoknuti i do ulaza u obližnji NP Paklenica. Toliko koliko se može prići motorićem ... od porte još možda dva kilometra. Kad sam već tamo, zašto ne? ...

... Putem drevnih Ilirskih plemena vraćam se nazad na D8 ... jedina je razlika što se sada vozim izrazito uzbrdo. I što mi je vruće više nego u dolasku. Sve je ostalo u savršenom skladu ... Crni Đuro se ponaša izuzetno dobro, super sam raspoložen, mađara i poljaka i dalje nema na cesti, tri je sata popodne i gasiram prema svome današnjem odredištu ... Karlobagu. Kako doista nisam u nikakvoj žurbi, koristim gužvu - zapravo, koristim apsolutni nedostatak iste - te se usput spuštam još i do trajektnog pristaništa u Prizni. Trajekt prema Žigljenu na otogu Pagu taman isplovljava. Ne, ništa to nije slučajno ... gledamo se sutra. ...

... i sve tako do teže uočljivog putokazića na kojem piše Zavratnica. Skretanje s magistrale više podsjeća na gradilište - zapravo, čini mi se da trenutno i rade nešto tamo - i ničime ne odaje da bi se iza njega moglo skrivati nešto rijetko viđeno i još rijeđe pohođeno. Cestuljak koji se odvaja na desno izgleda kao da je izgrađen još u vrijeme starih Ilira ... uzak, strm, pun pijeska i kamenja, a šećer za kraj je zadnjih stotinjak metara kvrgavog primorskog makadama. Napominjem da ne postoje nikakve oznake koje bi zalutalog prolaznika uputile na ono što se skriva na kraju crvenkastog makadama ... ni sam nisam bio siguran trebam li tim putićem, no odnekud je iskrsnula gospođa koja mi je potvrdila da sam na dobrom putu. Alzo, na kraju truljavog makadama je isto tako kvalitetno proširenje - parking, navodno - ograđeno suhozidom. U suhozidu uski prolaz do omanjeg vidikovca. I šta se vidi s vidikovca ... uvala Zavratnica, često i potpuno pogrešno nazivana fjordom. Do nje se može doći i pješice iz nedalekog Jablanca, no četvrt sata pješačenja u ovo doba dana i godine i u ovoj opremi nije mi bila opcija. I odavde se lijepo vidi ... ...

... Vrijeme je prekrasno, cesta je čista, imam pun tank goriva i ne nosim tamne naočale ... umjerenim tempom nastavljam dalje na jug. Prolazim uz kamp Ujča, obalnom cestom kroz Sveti Juraj, s ceste bacam poglede u smjeru Žrnovnice i Lukova ... ...

... Tri je sata bilo sasvim dovoljno da pregledam šta sve ima u tom malom cirkusu, da popričam s nekolicinom zanimljivih ljudi i još da na razne medije zabilježim razne detalje. Koju minuticu iza podne kupim bebe i krpice i hvatam se ceste. Za divno čudo kroz Bakar se nisam spuštao, no kroz Crikvenicu i Selce ipak jesam. Prvo protezanje ekstremiteta i gutljaj-dva mlake vodice iz gepeka odrađujem u Senju ... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... Nisam se slučajno skrenuo na Grobnik ... znao sam tko je tamo, znao sam zašto su tamo, a uglavnom sam znao i čime su došli tamo. Ili bolje da kažem da sam znao što su dovukli sa sobom. Hajdemo po redu ... najprije tko je tamo? Herr Stropek i bratija iz udruge/kluba IGFC, plus kamaraderija iz srodnih austrijskih klubova. Zašto su tamo? Zbog četvrte po redu utrkice koju oni zovu Adria Race ... starodobni motocikli do godišta 1990., youngtimeri godišta od 1991. do 2000., i još Supersport i Superbike klasa te prikoličari. Što su dovukli sa sobom? Paaaa, nešto zanimljivog hardvera ... evo nekoliko od prisutnih: ...

Crni Đuro ... za slatkim mirisom brnistre ... na moooru ljuuuubaviiii i na pučini snaaaa u plaaaavom beeeskrajuuuu uvijek ostat ću jaaaa ... U originalu Sergio Endrigo, 1970. na splitskom festivalu ... ovom prilikom njih dvojica i mala klavijaturica na maloj terasi malog restorana u malom dalmatinskom mjestu. Dobro su zvučali i dobro su izgledali ... hrpica patuljastih kosookih gospođa nije ih se mogla ni naslušati niti nagledati. Kako se restoran zove ne mogu se više sjetiti, no dobro se sjećam da se mjesto u kome se ovaj restoran nalazi zove Tučepi. A šta ja radim u Tučepima, na šetnici ispred restorana gdje terasa band završava Kud plovi ovaj brod i prebacuje se na nešto gdje ima Nije u šoldima sve ... Zapravo, ja sam izašao pogledati odakle je dopirao prilično glasni Ravelov Bolero kojega nisam mogao ne čuti dok sam na terasi obližnjeg hotela brojao svjetionike na stolnjaku i točio pivce u čašu. Kažem "pivce" baš zato što to i jest bilo pivce ... malo pivo koje nikad ne bih naručio da se momak na terasi sjetio spomenuti da se radi o malom pivu. A u hotel sam došao nepunih sat vremena ranije ... već me lagano počeo hvatati nekakav blagi umor što je bio signal da se zaustavim, potegnem iz džepa tehnologiju i pogledam kakav smještaj ima u blizini. Pukim slučajem, najbliži je bio oko 15 metara iza mene. Dovoljan razlog da ne tražim dalje. Slobodnih soba ima, mogu dobiti gazdinu garažu na korištenje ... može, dalje me i ne zanima. Ranije spomenuti umor pokazao je svoje ne prelijepo lice najvjerojatnije zato što se vozim već devet sati. Pred hotelom sam se zaustavio debelo iza 6 popodne, a krenuo sam jutros koju minuticu iza devet ... iz Karlobaga, u kojem sam proveo dva prethodna dana. No dobro, zapravo to i nisu bili dani već noći ... dvije sam noći proveo u Karlobagu. Jedan cijeli dan sam sprašio na krstarenje Pagom, a dan ranije sam sprašio na put do Karlobaga uz obavezno zaustavljanje na Grobniku. Na put od Zagreba, naravno. A samo dan ranije bio sam u Varaždinu ... u poliklinici kod docenta Renata. Tu je nekako sve i počelo ... sve pretrage obavljene, nalaz BO, treba misliti na sutra. A sutra je blizu ... za nekoliko sati, ako ćemo gledati prema vremenu koje je preostalo ... dok sam ja odvozio svoju standardnu putanju povratka iz VŽ i dok sam došao doma vrijeme ručka davno je bilo prošlo. Petak je, kasno popodne, do kraja mjeseca ima još 5 dana a ja sam na godišnjem odmoru. Treba nekamo otići. Zoki je obećavao suho i sunčano, turistička sezona još nije počela, proteklih nekoliko dana bilo je hladno i vlažno što sugerira da će jadranske ceste biti još uvijek prohodne ... ili provozne, kakogod. Odoh ja na jug ... ne budem daleko. Nije 5 dana nešto specijalno dugo, no nije niti specijalno kratko. Budem uhvatio nešto kilometara, nešto bolova u leđima i nešto prekrasnih pogleda s ceste. Sutradan prije podne, koju minutu iza devet, bio sam na Grobniku. Autobanom, dakako. ...

... i opet obalom nazad do Karlobaga, gdje sam uz put konačno uspio zastati uz kamenu piramidu podignutu u spomen izgradnje obalne ceste od Karlobaga do Starigrada (i još malo dalje zapravo ... do Jesenice) ... a građena je kako i piše na piramidi od 1936. do 1938. ... ... te iz Karlobaga, nakon tankanja, preko brda do lijepe Marte u Gospić ... ... i lagano doma. Na pumpi u Vukovoj Gorici stanje je bilo ovakvo ... ... a doma u garažici ovakvo ... misija uspješno obavljena. U Varaždinu sam već bukiran ...

... prošao kroz Starigrad Paklenicu, prešao veliki crveni most, kod skretanja za Posedarje kombinirao hoću li oko Karinskog mora i preko brda u Gračac, ili ću ipak nazad preko Masleničkog mosta ... ...

... ... a pronašao sam i ulaz u uvalu Lisarica ... ...

... naravno da sam malo kasnije prošao kroz Bakar ... odradio podnevno opće tankanje ... naravno da sam prošao kroz Crikvenicu i Selce ... i kroz Novi, i kroz Senj ... stigao sam pogledati vijadukt preko Balinske drage iz malčice drugačijeg kuta ... skrenuti do trajektnog pristaništa u Stinici ... ...

... ...

Crni Đuro hvata svoju prvu hiljadarku ... Tristo pedeset i nešto sitno ... toliko je pisalo na kolor teveu pod stavkom ODO. Ako želim odraditi prvi servis - a želim - treba ih nakupiti još barem 650. Najbolje to odraditi u jednom cugu, u jednom sunčanom ponedjeljku. Turistička sezona još nije propisno započela, što sugerira da bi se dio kilometraže mogao prikupiti uz obalu. Alzo, od ZG do mora, dobar komad po Jadranki, od mora nekako doma ... bit će na kraju dosta za prvu vizitu u varaždinsku polikliniku. Do Vrbovskog autobanom, od Vrbovskog Lujzijanom, obavezna vizita na Grobnik ... a na Grobniku Švicarci ... ...

Bok Nikola Budem vjerojatno nešto južnije od tvojih krajeva, ali ne znam još kada niti s kojim motorom. Gazda kafića je Dragan. Navrati na kafcu pa ga pozdravi

... Pazi pazi, već je pola pet popodne ... prolazim kroz Bad Radkersburg, preko lijepog mosta ulazim u Gornju Radgonu (Gdje je nestao spidvej u Gornjoj Radgoni?), nekoliko minuta kasnije prolazim i kroz Tri Srca. I opet preko Mure plus četiri njezina rukavca. Murska Sobota prazna, izlazim prema Rakičanu i vrebam benzinjaru ... da se svi kolektivno natočimo. Na benzinjari na onom dugačkom ravnišu odlučim da mi se ne ide preko Lendave na Mursko Središće ... idem ja do Ljutomera pa ću usput proći kroz Jerulazem - kad sam već u điru s vinskim cestama - i kad se dokopam Ormoža tamo negdje je mejni prehod za Hrvaško. Sve super do prije Ormoža ... tamo sam se opet pogubio. Umjesto u Ormožu izronio sam u Središču ob Dravi. Srećom, u tom kraju gdje god kreneš nabasaš na nekakav mejni prehod ... u ovom slučaju na Trnovec. Od njega do Nedelišća začas, na ulasku u Varaždin već lagani mračak. Na autobanu do ZG mrkla mrakača ... ova me disciplina ide u zadnje vrijeme. U pola deset uvečer bio sam u garažici ... 12 sati, 550 km ... sad mogu po dva aspirina i dva C vitamina.

... ...

... ...