... Villacher Alpenstrasse 2014: ... obišao sam obavezno. Ovog prvog tek da vidim ima li opet kakva austrijanka da drži gaće, a ovog drugog da vidim koliko je sati na sunčanim satovima. U povratku još jednom prelazim Wurzenpass ... ... s namjerom da se odvezem i na veliko brdo preko puta ... Vršič, dabome. Prvih 8 ili 9 serpentina bilo je standardno dobro, no iza toga nalijećem na gradilište ... bit će da su radovi malo opsežniji, ne bih ja na silu dalje. Kad majstori završe, eto mene u vizitu. Nazad u hotel, raspakiravanje, razno. Kad već ne ide slovensko brdo, ide slovensko pivce. Jeli prerano da mislim kojim ću putem sutra doma? ...

... Sat i pol kasnije nisam u Italiji, nisam niti u Sloveniji ... u Austriji sam, na prilazu Villachu. Hoće austrijanac na austrijsku cestu na austrijskom brdu. Nije problem ... Wurzenpass ovom prilikom ne računam, idemo na Villacher Alpenstrasse, još jedno brdo samo s jednom cestom. Ova je cesta napravljena za živahniju vožnju. Vidikovce Rote Wand ... ... i Rosskofel ... ...

... ...

... Prolazim kroz Moggio di Sotto i za koju minuticu opet sam na SS13. Kamo dalje? Najbliži "odvojak od posebnog interesa" je u mjestu Resiutta. Cesta SP42, rječica Resia i pripadajuća dolina Val Resia ... ludi uspon kroz šumu, Sella Carnizza, ludo uska cesta, izlazak u Sloveniju iznad Žage ... tako to izgleda u cijelosti. Ne bih još nazad u Sloveniju, to ostavljam za kasnije. No ipak budem malčice zašao u dolinu Resie ... do nedalekog mosta ispod kojeg je prostrana bijela plaža. Val Resia i Sella Carnizza 2015: Vraćam se na SS13, opet, i sada točno znadem kamo idem. Chiusaforte i Val Racolana preskačem, to budem sutra na putu doma ... Dogna, jedva uočljivi mali odvojak koji nestaje u rupi ispod ceste, e tamo idem. Val Dogna, 18 kilometara nefiltriranog spektakla od ceste i pejzaža. Cesta van pameti koja je nastala u vremenu van pameti ... kao put za dostavu vojske i opreme do obrambenih planinskih linija u WW1. Mnogobrojni zatrpani rovovi, topovski položaji i skrivene osmatračnice, skrovište su neutvrđenog broja talijanskih vojnika davno pretvorenih u zombije. Dolazak na ovaj teren austrijskim vozilom nije im baš po volji. Sa visoravni nema drugog puta ... onih 18 km neophodno je proći još jednom. Tko preživi, može natrag na SS13. ...

... Nedjelja je, podne je već prošlo, većina i izlagača i posjetilaca otišla je doma ... ostali su tek oni koji nude organizirane probne vožnje, nešto ekstremno rijetko viđeno u krajevima cca 300 km južnije. Prošetao se među šatorima i štandovima, popio malo mlake vode iz gepeka i otprašio na nedaleki Nassfeldpass. I nije loše ispalo, budući ovom stranom nisam vozio već nekoliko godina. Zapravo uopće nije loše ispalo, ovo sa obilaskom brda ... eto me kako se spuštam u Pontebbu, što mi daje manevarski prostor da gledam kamo ću dalje, na koji sljedeći odvojak sa SS13 da gledam. Reagiram momentalno ... uopće se ne spuštam skroz do mjesta, već na famoznom križanju kojega sam toliko puta prošao aktiviram desni žmigavac i obazrivo skrećem. Ne, ne budem odmah iza toga skrenuo naglo na lijevu stranu ... ne budem prošao uz patuljke, ne idem preko Cason di Lanza. Spust sa Cason di Lanza odnio bi me dosta dalje na zapad, što bi diktiralo neke druge ceste i neke druge prijevoje do kraja dana. Prolazim ravno, na cestu SP112 ... na putokazu se spominje Studena Alta, a sve to dovodi me malo kasnije na slabije poznati prijevoj na kojem sam do sada bio samo jednom ... Sella Cereschiatis. Prijevoj sam po sebi i nije neki šampion atraktivnosti, no cesta kojom se kasnije spuštam kroz usku dolinu - Val Aupa - vrijedna je višestrukog prolaska. Cason di Lanza 2015: '''

... Reitwagen Ranch 2015: ...

... Alzo ... ne gori nigdje, polako nazad u Tarvisio sve do kraja SS13. Ulazim u Austriju, prije Arnoldsteina ubacujem se na cestu 111 i sa sjeverne strane dovučem se do Hermagora i Tröpolacha, gdje je skretanje za Nassfeldpass/Pramollo. A u Tröpolachu upravo priredba pod imenom Reitwagen Ranch ... skup ljubitelja i korisnika velikih "putnih enduro" motocikala. Bio sam na tom skupu prije dvije godine, u vrijeme dok je još bio organiziran na originalnoj lokaciji na donjoaustrijskom prijevoju Klammhöhe, na cesti L119. ...

Zapad: malo brdo, veliko brdo, planina. Proći kroz Tarvisio - baš proći kroz njega, ne zaobići ga - i potom se ubaciti na SS13 uvijek mi je bila posebna radost. Jeli ta dječja razdraganost rezultat onoga što vidim ili onoga što očekujem još uvijek nisam dokučio ... uske uličice još su pomalo pospane, konobari rasprostiru stolnjake na stolove ispred kafića, trgovinice svoja vrata tek otvaraju i kite zastavama Italije i Furlanije, punašne domaćice žure doma iz pekare a nekoliko uparađenih prikaza manevriraju svojim GS-ovima na sićušnoj samoposlužnoj benzinjari. Ili je ipak do scenografije zapadno od velikog rotora ... lijevo i desno zelene planine, po sredini siva cesta. Kasnije se u kombinaciju ubaci i bijelo korito rijeke Felle, što u kombinaciji s čistim plavim nebom stvara seriju pomalo nadrealnih kadrova. Nije to sve ... trasa ceste SS13 poklapa se s trasom sjevernotalijanske autostrade A23, tako da iz njihovog međusobnog preplitanja i štrikeraja često nastaju zanimljivi uzorci. U ovo tkanje konstantno se ubacuju neke meni nepoznate ceste i pruge i eto prometnog veselja u nekoliko layera. Na ovoj bajkovitoj cesti postoji i nekoliko ključnih mjesta, nekoliko odvojaka, koji upućenog putnika mogu odvesti do nekih također bajkovitih brdskih cestica i putića, i do nekoliko još bajkovitijih prijevoja ili visoravni. Pontebba, Dogna, Chiusaforte, Resiutta, Moggio di Sotto ... treba samo odabrati i skrenuti. Za prvo današnje skretanje ja sam odabrao Pontebbu. Malo prije centra budem skrenuo u brda i za 13 km eto me na Passo Pramollo ... ili eto me na Nassfeldpass, ako se pitaju sjeverni susjedi. Lijepo sam ja to zamislio, lijepo se dovezao do Pontebbe, i taman pred skretanjem za cestu SP110 koja vodi na Passo Pramollo, lijepo sam i stao. Zatvoreno, ne može dalje ... barem sat vremena. Momci u tajicama imaju Điro di nešto. Čuda postoje, ali se ne događaju svaki dan. Danas je bio jedan od tih dana kada sam svjedočio čudu ... talijanski policajac koji govori neloši engleski. Kaže meni buco da bi se ovo moglo i otegnuti, pa ako baš želim na Pramollo, najbolje da se vratim nazad u Tarvisio, otamo uđem u Austriju i do brda dođem s druge strane ... i neka gledam putokaze za Hermagor. Sve ja to znadem, ali je jako lijepo i profesionalno od njega što mi je objasnio kako da riješim situaciju koja se pojavila na njegovom terenu. ...

... OK, valja krenuti ... kolega doma, ja doma. Jedino što on treba nazad do Vodica a ja nazad do Zagreba. No dobro, nije na kraj svijeta. Najprije lokalnom cestom 27 - malčice monotonom ali meni ipak zanimljivom jer se ovim krajem još nisam vozio - do Benkovca, potom uglavnom cestom 56 sve do ulaza na autoban (Zadar 2) gdje sam imao priliku vidjeti ono što se uglavnom gleda na Discoveryju ili NG-u ... transport ogromnih elisa za vjetroturbinu. Petnaestak minuta stajanja na cesti u punoj moto opremi baš i nije neki doživljaj ai sam preživio. Kao i ostatak puta doma ... ... uz minimalno stajanje tek za tankanje. U tri popodne bio sam doma. Statistički gledano, to je izgledalo ovako:

... Doručak na terasi s pogledom ... s jedne strane statično i smirujuće zelenilo, cvjetovi i smokve; s druge strane duo koji priziva dinamiku. Ne valja žuriti. Dan je povratka doma, sve je bilo lijepo i krasno, neka tako i ostane. Hajdemo mi na još malo statike, smirujućih pogleda na zelenilo ... i na more. Zaton, skrivena oaza u Šibenskom zaljevu, zadovoljava baš sve uvjete da još malo zastanemo, popričamo, popijemo čajić ... ...

@ all - hvala, hvala ... ...

... Druga trećina ceste je napravljena za dinamičniju vožnju, dok se zadnje trećine nisam ni dotaknuo ... treba lagano krenuti put Vodica. Da, mogao sam na istočnom kraju D512 uhvatiti autoban i translatirati se do Šibenika. Mogao sam, da nije bilo jednog važnog detalja ... ja bih još jednom po D8 od Tučepa do Omiša. Od Omiša do autobana došao sam preko brda, ne uz Cetinu ... uz Cetinu budem drugom prilikom. Sada samo pogled s brda na kanjon, uz kraće skretanje do mosta u Blatu na Cetini prije nego se uhvatim autobana. Imao sam sat i sitno vreman da se dokopam Vodica, i to sam i napravio. Sastanak na benzinjari, prehrana, kraći predah ... i ostalo pod točkom razno. ...

... Dva i pol sata kasnije vraćam se nazad do ulaza. Sada je na redu prvi od spominjanih razloga zašto sam na cesti D512 ... njezina prva trećina, ova bliže moru. Neki njezini dijelovi izgledaju kao da su popaljeni iz sljedećeg nastavka o Jamesu Bondu. To treba i odvoziti i odgledati ... cestu, naravno. Prvih nekoliko kilometara iza tunela apsolutna su fantazija. ...

... ...

... ...

... ...

... PP Biokovo, osim sedam zaštićenih vrsta vodozemaca, dvadeset i jedne vrste gmazova i trinaest zaštićenih i ugroženih vrsta šišmiša, dom je i Svetog Jure, drugog (ili trećeg, prema službenim stranicama HPS-a) najvišeg vrha u Hrvatskoj. Na vrhu Sv. Jure nalazi se veliki odašiljač, a do odašiljača dolazi se cestom. E, ta cesta je prvi objekt mojeg današnjeg interesa. Nije to bilo kakva cesta ... ova je uska, strma, najvećim dijelom bez ikakvih ograda, različitih kvaliteta asfalta, nepreglednih okuka i uglavnom nemoguća za eventualna mimoilaženja. Neki bi rekli opasna, ja bih rekao genijalna. Osim nabrojenoga, cesta nudi i bonus materijal ... pogled na more. Plaćam 50 kn - toliko košta ulaznica "za osobu na motoru" - i krećem u čarobnih 40-tak minuta. Toliko traje uspon motorom ... ako je vjerovati meštru na ulazu. Ulaznica vrijedi svaku lipu. ...

... Kad sam već kod žurbe ... ne, ne žurim se nikamo. Jedino znadem da sam s kolegom dogovorio - onaj iz Vodica, od jučer - da ću ga nazvati danas negdje oko 4 popodne negdje iz okolice Vodica. Do tada fakultativno. Alzo, ja sam u Tučepima i nemam najmjeru ići dalje na jug ... to bude došlo na red - nadam se - u nekom bliskom idućem periodu. U četiri popodne trebao bih biti u blizini Vodica - a to je ne baš preblizu - što znači da imam vremena obići okolicu Tučepa i Makarske. Nameće se logično pitanje: ima li uopće ovdje nešto toliko zanimljivo da se na to spraši 4-5 sati? Puno je to vremena ... No ... ima li ili nema? Najprije doručak. Za hotel ovog cjenovnog ranga, ovako dobro uređen i na ovako dobroj lokaciji, doručak je ispod svake kritike. Bijedan. Hladne i žilave "kranjske" kobase, jedva mlačna pečena jaja, do bola jeftine salame i sirevi, razvodnjeni plastični "nektar" ... bijedno. Odmah mi na pamet pada i pivo od sinoć ... od tri najlošija na domaćem tržištu, oni nude sva 3. U malim bočicama. Ne, ne tražim Corone i slična fensi sranja od piva ... domaća pivska scena je zdrava i živahna. Zmajski, Garden, Barba, Medvedgrad, Varionica ... ništa. Ne znam kakva je situacija po drugim restoranima, no i tamo gdje sam večerao situacija je ista. OK ... rant over, krećem. Izlazim na glavnu cestu, lijevi žmigavac, vozim oko 2 km i skrećem na plavu benzinjaru. Obavljam tankanje, izlazim na cestu do prvog semafora ... desni žmigavac i nekoliko metara kasnije ja sam na cesti D512. Keće uzbrdo i nastavlja uzbrdo. Na ovoj sam cesti iz dva razloga ... prvi je što je cesta sama po sebi - barem njezina donja trećina - osobito atraktivna. Drugi razlog je što se s nje ulazi u Park Prirode Biokovo. ...

... Za divno čudo, nisam se probudio prije osam sati. Ili sam bio doista pošteno umoran pa sam zadrvenio, ili je štos u tome da sam prije spavanja navukao žaluzine i zastore da me sunce ne probudi čim grane ... ili je nešto treće. Koliko se sjećam informacije od jučer, doručak je od sedam pa skroz do deset ... vremena imam, pa odoh na kraću šetnjicu Tučepima. Jesam ja prošetao sinoć dobar dio obale, no jutro je uvijek drugačije od večeri ... barem što se šetnjice uz obalu tiče. Na doručak u hotelu stignem ... žurbe nema. ...

... Skrenuo sam s magistrale i turio nos u Brela, onom zgodnom cestom nizbrdo koja već pri dnu ima široku zebru baš u apeksu krivine. Mecelerke su se malo šokirale ali je sve - na sreću - prošlo samo uz grčenje sfinktera i još jedan znojni potočić do ruba gaća. Makarsku sam provozio bez skretanja do mora/centra, uz odluku da u idućih pola sata nađem smještaj ... sa svim onim tričarijama koje su mi maločas pale na pamet. I onda se pojavila tabla na kojoj je pisalo da sam u Tučepima i da - ako skrenem desno - ulazim u centar. Nepunih stotinjak metara kasnije zaustavio sam kod taksi stajališta, izvukao tehnologiju i pogledao ponudu hotela ... dalje je sve išlo brzo i lagano. ...

... Vozeći se uz Mosor prošao sam kroz Dugi Rat i ušao u Omiš. Odlična atmosfera u Omišu ... ne znam zašto, no tamo sam se baš dobro osjećao. Neka pozitivna vibra ... ili je to već ulazak u ono posebno stanje nakon x sati vožnje i xxx pređenih kilometara? Što god bilo dobro je. Budem opet svratio da provjerim o čemu se tu radi. Magistrala južno od Omiša meni je bila potpuna nepoznanica ... očekivao sam ništa, a dobio sam puno. Toliko puno da sam u nekoliko navrata zastao da sve malo bolje upijem ... i boje, i mirise, i liniju horizonta, i Brač desno preko mora, i Mosor koji odlazi i Biokovo koje dolazi. Baš super. Šest je sati i pet minuta popodne, temperatura je nemalih dvadeset i šest celzijevaca, stojim uz rub ceste i uz svu tu ljepotu i lijevo i desno meni na pamet padaju tričarije ... hrana, topli tuš, hladno pivce, suha majica i čiste plahte. Dobro ... ništa neriješivo. A gdje sam trenutno ukazalo se na velikoj tabli jedva tri minute kasnije ... Makarska rivijera, eto gdje sam. ...

... Što i kamo dalje, logično je pitanje nakon povratka na D8, prolaska kroz Marinu i čiste uživancije u iznenađujuće dobrom komadu ceste između Poljica i Seget Vranjica? Ha ... ne moram biti naročito geografski vudren da znadem da sada dolazim na prilaze Splitu a time i na prometno podosta opterećen dio obale. Trogir sam ipak prošao cestom uz obalu. Da, palo mi je na pamet kako bi bilo lijepo proći kroz stari dio grada i prebaciti se na Čiovo. Kako mi je ta misao padala na pamet, odmah je s pameti i odlepršala ... samo jedan pogled na ulazak jednom trakom - radovi, radovi - u stari dio Trogira i mudro sam zaključio da će ta aktivnost pričekati neku drugu prigodu. Prošao sam kroz svih sedam Kaštela ... i baš mi je drago zbog toga. Nisam se dao potjerati na D8 nakon Trogira nego sam na rotoru iznad Divulja skrenuo desno i uplovio u Kaštela. Lagano, s četiri otvorena oka ... asfalt baš i nije najnoviji, puuuuno je sitnih poprečnih uličica i sa semaforom i bez njega, pješaci u japankama skakuću naokolo ... ... i tako do iza Kaštel Sućurca gdje sam izašao na krasnu široku cestu i njome efikasno eskivirao Split, pri čemu me zaobišlo samo 6 mat crnih temaksova, 2 glos crna temaksa, i neutvrdivi broj iksmaksova. Sivih. Samo dvadeset i pet minuta nakon izlaska iz Sućurca bio sam parkiran na proširenju uz ludo dobar komadu ceste u Jesenicama i buljio naokolo ... čas u lijepe jahtice koje su u malom brodogradilištu očito na nekakvom servisu, čas u more koje se plavi i zlati, čas u bijeli hrbat Mosora koji prati cestu dalje na jug. E tamo i ja idem ... cestom ispod Mosora, jeli. Ne na more. ...

... preko Šibenskog mosta i oko Šibenika. Ima li radova na cesti ... ima! Čeka li se na prometovanje izmjenično jednom trakom ... čeka se! Jesam li to sve obišao i preživio ... jesam! Jesam li možda iza Šibenika skrenuo najprije u Primošten a potom u Rogoznicu ... naravno da jesam. ...

... Ponovo skrećem s D8 već nakon manje od deset minuta ... u Vodice. Ravnom okomitom cestom spustim se do obale i nemalo se iznenadim ... na drugom kraju zaljeva usidren veliki kruzer. Mislio sam da toga ovdje nema ... bit će da su Vodice postale jako zanimljive prekooceanskoj klijenteli. Hajde baš da ga vidim izbliza. Kako prilazim sve bliže kruzeru - probijajući se kroz grad malo po cesti, malo preko parkinga, malo po rivi - tako mi sve to s kruzerom počinje biti sumnjivo. Bilo mi je sumnjivo s punim pravom, što sam ustanovio ubrzo, jer to kruzer baš i nije ... stvarno nije. To je novi hotel koji raste na obali, izgleda poput gornjeg dijela trunčicu modernijeg kruzera, i nekako mi se teško uklapa u svoju okolinu u kojoj prevladavaju lijepi klasični hoteli lijepih klasičnih fasada i s lijepim klasičnim vrtovima ispred. Napravim dva đira po gradu - opet različitim kombiniranim metodama koje su dodatno proširene probijanjem kroz izrazito uske ulice iza centra - svratim na benzinjaru na izlazu prema D8, te se onako usput javim kolegi koji je tamo negdje dole ... iz čega se stvori plan da ja lijepo u povratku, kad god to bude, opet skrenem u Vodice, pa iz Vodica sutradan sit, napit i odmoran krenem doma. OK, sutra popodne na istom mjestu. Gibam dalje ... ...

... ...