... U tri sata i pet minuta stajao sam ispred oveće table ... Plöckenpass lijevo, Oberdrauburg desno. Kao da gledam ... ako krenem lijevo, opet se iz ničega bude pojavio veliki oblak i opet ću dalje voziti mokrih gaća. Ako skrenem desno, nastavit ću dalje idiličnim austrijskim brdo-cesta-livada pejzažima, a osim toga, mislim da ovaj dio ceste 110 do sada nisam prošao ... ili se barem ne sjećam. Hajde, idem desno, najprije kroz Kötschach ... ... iza kojega nastupa krasna brdska cesta, prelazi se i preko prijevoja koji nije označen (ili nisam vidio tablu, što je vrlo malo moguće), pa ću začas i do Oberdrauburga, nije to daleko. Oberdrauburg, Oberdrauburg ... a ne znam gdje sam njega preskočio. Uljuljkan valda u čarobne austrijske pejzaže, sljedeće čega se sjećam ovaj je putokaz ... Ha, svašta piše na njemu, ali ono ... tekst u zelenom negativu, donji desni dio ... Grossglocknerstrasse. Šta da radim sad? Kad sam već tu, a tek je pola četiri popodne, i živ bih se požderao da ne odem ... ma stignem, to je tu blizu. Ali najprije valja prejašiti Iselsbergpass, mali ali slatki prijevoj na cesti 107, gotovo potpuno nepoznat zbog svog velikog sjevernog susjeda sa iste ceste. ...

... U dva sata i pet minuta prolazim Nassfeld (a.k.a. Passo Pramollo) ... ... i odlučujem da je, eto, konačno prava prilika da pogledam kamo vodi onaj cestuljak odmah desno iza table ... a vodi ubrdo do jednog od okolnih jezera, uz dodatak tipičnih austrijskih planinskih motiva. Bilo je i krava ... bez njih nema austrijskog planinskog pejzaža. Vratim se s brda i lagano se spustim u Austriju ... najprije do Tröpolacha, gdje sam nedugo prije navratio na Reitwagen Ranch, a odmah zatim i do ceste B111, lokalne južne magistrale istok-zapad, koja se na zapad proteže skroz do Silliana. No dobro, ne budem ja sad baš do Silliana, možda je malo kasno za takav izlet, no mogao bih barem do Kötschach-Mauthena, mjesta poznatog kao ishodište ako se sa sjevera kreće na Plöckenpass (a.k.a. Passo di Monte Croce Carnico). Bio sam tamo dva puta do sada, cesta je odlična - naročito s talijanske strane - a sjetim ga se i kao mjesta gdje me sastavio ozbiljan planinski prolom oblaka. Bilo je i leda, no dok je led počeo udarati, ja sam već grijao smrznute ručice na šalici vruće kave ... ili je možda bio čaj. >> Plöckenpass 2014: http://www.motori.hr/forum/index.php?topic=246248.msg4366687#msg4366687 ...

Zapad 2: Uglavnom iznad 2000 Lorenzago di Cadore, Lozzo di Cadore, Domegge di Cadore, Calalzo di Cadore, Pieve di Cadore, Tai di Cadore, Valle di Cadore, Venas di Cadore, Cibiana di Cadore ... ha, imam te! Ovaj zadnji di Cadore, Cibiana, to tražim ... tražim ga pogledom po tablama mjesta koje prolazim, ili po putokazima koji me upućuju na eventualno skretanje. Skretanje odakle? Skretanje sa SS51bis, uske i prometno preopterećene ceste koja spaja SS52 i SS51 ... otprilike rečeno. Dapače, kad sam ugledao putokaz koji me upućuje ne Cibiana di Cadore već sam koji kilometar i zagazio na SS51 a da nisam ni primjetio. A i kako bih primjetio ... od silnih Ducato i Doblo furgončića, nebrojeno mnogo Pandi, Punta, Činkvečenta i sličnih malih škatuljica, sve garnirano radovima na cesti s naizmjeničnim puštanjem prometa ... dobro da sam i stigao gledati sa strane. Koncentracija na promet i gledanje pred sebe, pokraj sebe i iza sebe ... ima tu i onih malih kutija s radarima i kamerama uz cestu, no u ovakvoj situaciji kamere su potpuno nebitne ... brzina preko 50 km na sat vrlo je rijetko moguća. OK, putokaz za Cibiana di Cadore sam na vrijeme ugledao, na vrijeme sam i skrenuo. Morao sam na trenutak i zastati ... malo mlake vode iz gepeka za rehidraciju, nekoliko trenutaka više za rekalibraciju ... ulazim u drugu zonu, nema gužve, nema malih Fiata, nema nervoznih šofera. Nema niti ravnog komada ceste ... ili je lijevo i desno, ili je gore i dole. Ponedjeljak je, koju minutu iza podne, ulijećem u Dolomite i osim toga doista ništa nije bitno. Ali nije sve počelo ovdje ... na cesti SP347 koja će me lansirati među blažene prijevoje Dolomita. Nije ovo niti prvi prijevoj danas. Zapravo je ovaj izletić počeo jučer, nekako usporenim kretanjem iz zagrebačke garaže tek oko 10 sati. Iskristalizirao se labavi plan koji je izgledao otprilike ovako: dohvatim se Ljubljane, na Kozarju skrenem lijevo i vozim do Gorice; od Gorice uz Soču vozim do Žage, tamo uđem u Italiju i kroz Reziju i preko Sella Carnizza izađem na SS13; negdje oko tromeđe nađem smještaj i dan-dva ganjam austrijanca po bregima ... nebitno u čijem govornom području ... slavenskom, romanskom ili germanskom. Kao i svaki plan, i ovaj je temeljito propao već na samom početku ... na Kozarju (Kozarje je jugozapadno križanje/petlja na izlazu iz Ljubljane) skrećem lijevo i odmah testiram kako radi Brembo M50 ... alzo, bremzam junački. Sve stoji. Tri trake, sve u njima stoji. Nije dobro. Nedjelja je, pade mi na pamet, bit će da je ovaj krkljanac u uskoj vezi s godišnjim odmorima, morem i plažama. Traži se izlaz iz ove situacije sada i odmah ... desnom trakom, koja je jedina davala znakove života, probijem se do prvog skidanja (srećom, nije daleko), izđem na Tržašku cestu, vratim se njome 3-4 km nazad, opet zajašim autoban malo pred Kozarjem i ovog puta uhvatim desni smjer. Do Jesenica, osim u suprotnom smjeru, nikakve gužve nisam vidio. Jesenice, Mojstrana, Gozd Martuljek, Kranjska Gora ... imao sam dovoljno vremena da u tih dvadesetak km smislim gdje budem potražio smještaj, a uobičajene adrese su Podkoren i Rateče. Podkoren ovom prilikom zaobilazim, smještaj nije loš ali ne vrijedi traženih novaca ... idem se protegnuti do Rateča. U Rateču veliko gradilište ... asfalta nema, no sobičak za mene ima. Raspakiravanje ostavljam za kasnije, uzimam ključ sobe, odlazim do obližnje crvene benzinjare ... njemu juhica, meni zalogaj i napitak. U jedan sat i pet minuta krećem ... budem ušao u Italiju - čitavih je 500 metara do granice - a dalje šta bude. ...

Evo ti od jučer ... gužva u pravcu sjevera: Srećom, nisam se tamo zadržao duže ... samo tankanje i nazad u brdo.

Hvala!

Prilikom kraće turneje po Srbiji prije nekoliko godina ... http://www.motori.hr/forum/index.php?topic=238807.msg4071263#msg4071263 ... primjetio sam da tu i tamo nedostaje putokaza. Često sam morao stati i pitati kamo dalje ... pa su mi lokalci u nekoliko navrata spomenuli da određene skupine putokaze "pokradu zbog aluminija".

... Bilo je nešto iza 3 sata popodne kad sam se spustio u Karlobag. Da idem odmah doma ... nema smisla. OK, stigao bih, čak i bez ikakve žurbe ... ali zašto? Polako, nigdje ne gori. Smjestio sam se u hotelčić na obali (sva tri hotela za koje znam u Karlobagu, na obali su ... nije bitno) i najprije se malo osvježio. Velebitsko je krasno pivce, jedino mi ponekad smeta što nemaju svi i uvijek Velebitsko tamno. Još me jedna stvar živcira, no za nju sam si sam kriv ... prije četiri dana, spuštajući se s Velebita, prošao sam uz punionicu Velebitskog piva ... a nisam se skrenuo i pitao bih li mogao turiti nos unutra. A bio sam i polukružno okrenuo, vratio se stotinjak metara nazad ... još i danas me ovo ždere. No, nije to ništa što se ne može ponovo odraditi. Priču o lignjama i njihovoj ponudi na obali također ne bih načimao ... držeći se maksime da tko pita ne skita, ja sam pitao i zahvaljujući iskrenom savjetu naručio domaću hobotnicu. Sutradan ujutro doručak i pakiranje, opuštena vožnja prema sjeveru dok kolone turista nimalo opušteno jure prema jugu. Zaustavljanje jedno, u Senju, tek da iz blizine pogledam hordu talijanskih Scramblera. Doma sam stigao prije nego je počeo popodnevni prometni krkljanac (PPK). Od planinarske kuće Alan do izlaza na D25: https://goo.gl/maps/439nsYerUZM2

... Iza tunela i table na kojoj piše "Dabarski kukovi" nije daleko do ponovnog susreta s asfaltom ... možda 2-3 km. Odmah s početkom asfalta je i proširenje koje uglavnom služi kao parking za izletnike koji idu na Premužićevu stazu. S ovog proširenja opet se - nakon šume, stijena, pijeska i prašine - ugleda more na jugu, a cesta koja je upravo u postupku proširenja započinje svoj prilično strmi spust do priključka na D25. ...

... ...

... ...

... Od Mrvišta nastavljam asfaltom uzdužne velebitske - kao i prije 4 dana - skroz do putokaza za Gospić i Kuginu kuću, jedino što sada ne pratim asfalt (koji se odvaja naglo lijevo) već pičim ravno ... opet na makadam. Na prvom sljedećem putokazu spominju se 42 km do Karlobaga, a do Ravnog Dabra 24 km ... što znači da me čeka barem 25 km prašine, pijeska, rahlog šodera, nekoliko finih nizbrdica i uzbrdica ... fun, fun, fun. Austrijanac se povampirio, zubi mu narasli ... morao sam ga nekoliko puta ozbiljnije pritegnuti da ne odleti kam ne treba. ...

... Osamnaest kilometara zabave do planinarske kuće Alan prođe prilično brzo ... nije to ni tako malo, ako ćemo pravo ... mnoge poznatije ceste su kraće i s puno manje zabave. Nije to kraj ... ima dalje, samo je makadam. Osam km nelošeg (osim mjestimično s povremenim) makadama završava u Mrkvištu, gdje izlazim na uzdužnu velebitsku cestu (ŽC5126). ...

... Dokle dalje? Ne još jako daleko ... do Stinice. To je ono križanje na kojem se desno dolazi do trajekta za Rab, a na lijevoj strani iza križanja je stara plava benzinjara. Ima tu i još nešto, obično se previdi ... jedan cestuljak koji se naglo i dosta strmo odvaja u brdo. Cestuljak je inače upisan kao LC59148 i ima sve atribute atraktivne i vožnje vrijedne ceste ... uzak je, neosiguran, ima serpentina i opako dobar pogled na more. ...

Velebit: preko velike planine do jadranske hobotnice Prvi pogled prema moru uputio sam s Vratnika, sa starog parkinga na vrhu ispred davno napuštenog hotela ... ili šta je već bilo tamo. Vrijeme je bilo odlično, cesta je bila odlična, a i ja sam se odlično osjećao. Četiri je dana prošlo otkako sam prolazio ovim krajem, jugoistočnijim dijelom doduše, no u svakom slučaju u obje vizite zajednički nazivnik je isti - Velebit. Naime, prolazeći prije par dana uzdužnom velebitskom cestom, ugledao sam dva detalja, dvije ceste ... zapravo dvije mogućnosti da opet zamažem felge skroz do ruba. Prva je cesta od planinarske kuće Alan do mjesta Mrkvište na uzdužnoj velebitskoj cesti, oko 8 km makadama, kako su mi još prošle godine rekli. Druga je cesta također makadam, odvaja se od uzdužne velebitske malo ispod Štirovače i ide preko Dabarskih kukova do onih krivina iznad Karlobaga. Na mjestu gdje makadam počinje stoji oveći putokaz na kojem piše da je do Karlobaga 42 km ... OK, meni paše. Alzo, ja sam na Vratniku i trebam doći do planinarske kuće Alan ... kako to budem riješio? Vrlo jednostavno ... tako da se najprije spustim u Senj ... ... zaobiđem Nehaj/Trbušnjak i dokopam se obale. Ubacim se na magistralu i lagano se i sa 6 očiju otvorenih (mađari i poljaci su svuda okolo) odvezem na jug, skroz do Balinske drage i još pola kilometra iza nje ... do jednog prilično neupadljivog skretanja ... kao da silazim na gradilište, ili zapušteni vinograd. Cesta je truljava, isto kao i sljedeća 2-3 km blagom ili nešto manje blagom nizbrdicom. U trenutku kada nizbrdica postane ozbiljnija, e tada se i pejzaž promijeni ... polako se otvori vidik na ono što se nalazi na kraju ove odrtine od ceste. Starigrad kod Senja, tako se zove civilizacija u koju se spuštam ... prekrasno malo mjesto,na prekrasnom komadu obale, genijalno skriveno. Toliko je maleno da se ne mogu pošteno niti polukružno okrenuti ... mic naprijed, mic nazad, malo oko čamca, malo iza prikolice ... i već sam na uzbrdici, natrag prema magistrali. Ovaj silazak u Starigrad kod Senja baš i nije esencijalan za dolazak do planinarske kuća Alan ... no toliko sam puta - čak i ove godine - prošao pored tog putokazića da sam jednostavno morao skrenuti i pogledati šta tamo ima. Morao sam, i to baš sada. ...

Hvala. Nisu ovo baš krajevi gdje tog naroda ima na sve strane. Neka mjesta izgledaju kao gradovi duhova. Osim toga, draže mi se voziti tamo gdje je naroda manje.

... Prolazim kroz Otočac ... ... skrećem nakratko na umjetno jezero Gusić ... ... obilazim Žutu Lokvu, prolazim kroz Brinje ... ... i u Križpolju izlazim na autoban. Do garažice čas posla.

... Nepunih deset minuta kasnije stojim kraj ulaza na aerodrom i gledam kroz koja ću polja do mitreja. ...

... iza Ličkog Lešća opet silazim sa D50, ovaj puta do "Mosta br. 1" na Gacki. Gacka, gledana s ovog mosta. doista izgleda kao iz bajke. ...

... Prije Ličkog Lešća svraćam do izvora Gacke ... koliko sam skužio ima ih dva, jedan do drugoga ... ...

... ... te ovom maloprije spomenutom cestom osvanuti u Perušiću. Vozeći se po ŽC5126 uočio sam dva detalja, bolje rečeno dvije lokacije, koje su kod austrijanca pobudile dodatni interes ... naime, radi se o makadamima. Prvi je ona cesta koja počinje/nastavlja kod planinarske kuće Alan, ima oko 8 km makadama i izlazi na ovu uzdužnu velebitsku cestu malo prije Štirovače. Drugi je makadam koji se od ŽC5126 odvaja nedugo iza Štirovače i vodi prema Karlobagu, i usput prolazi nekim lijepim predjelima NP Sjeverni Velebit. Sve to nekom drugom prilikom ... sada iz Perušića pičim na sjever, cestom D50. ...

... u mjestu Klanac ostaviti ŽC5126 koja odlazi do Gospića i skrenuti lijevo na ŽC5154, prijeći preko Like (rijeke Like) ... ...

... ...

... ...

Lika: prljave igre, dva izvora i most broj jedan Zamazao sam felge ... do ruba! Ganjao sam mitrej po ličkim poljima, eto kako. Znao sam da je negdje iza aerodroma kod Otočca, ima uz cestu čak i putokaz ... kasnije se u poljima pojavi još jedan ali se baš i ne ubija od preciznosti. Nije bitno, austrijanac je na prtenjaku kao doma. Sav pjevuši od radosti kad ga se utjera u prašinu i šoder. A još jutros mislio sam kako ću se samo malo provozati do Karlobaga, eventualno i do Starigrada Paklenice. Odlična ideja, koja je trajala do Senja ... vruće je bilo. Netko će se bućnuti u more, netko će skrenuti na pivo ... netko će iza Sv. Jurja skrenuti u brdo (cestom ŽC5126), proći kroz Oltare i Krasno, nastaviti istom cestom kroz šumetinu ... ...

@ djolji - sjedaj na motor i vozi ... tebi je to poludnevni izlet @ eduardo - ovaj đir je odrađen sredinom šestog mjeseca ... bit će još prilike za pićence @ K_A_W_A - veseli me da vam je bilo zanimljivo ... budemo ponovili druženje prvom prilikom