... Na vrhu je bilo tridesetak motocikala, automobila, autobusa ... kao da je "šire" turistički zanimljiv. Ja preferiram one prijevoje bez autobusa, no Passo Giau vrijedi obići u svakom slučaju. Moram spomenuti da relativno nedaleko od samog vrha, s ove južne strane s koje dolazim, postoje i dvije sive kištre s kamerama i radarima. Nalaze se na razmaku od otprilike tristotinjak metara, što bi moglo značiti da mjere prosječnu brzinu na toj dionici. Za razliku od ovih brđana ovdje, austrijanci na Grossglockner još nisu nakenjali nikakve kamere i radare. ...

... Selva di Cadore, mjesto u koje silazim nakon Staulanze, koristim za kraću pauzu i osvježenje prije polaska na sljedeći prijevoj ... Passo Giau, pravi lijepi planinski prijevoj, prvi od današnjih dvijetisućaka. Cesta do vrha je malčice specifična, ima - kako i piše na jednom od usputnih znakova - 29 serpentina, a neke od njih doslovno su spiralne kao klasični vadičep. ...

... Sa Cibiane se spuštam do prvog križanja - izlazim na cestu SP251 - gdje me dočeka hrpa putokaza ... vidim neka poznata imena, sva su u smjeru desno, idem i ja desno. Nedaleko od ovog križanja prolazim kroz mjesto Dont: odatle mogu lijevo na Passo Duran, ii mogu desno preko Pecola na Passo Staulanza. Nastavljam desno jer je to generalno u smjeru Cortine kroz koju mislim proći prije ili kasnije, već kada odlučim krenuti natrag u bazni kamp. ...

... SS51bis cijelom je dužinom uska, pretrpana raznim vozilima, traži stalnu pažnju i koncentraciju ... a ja tražim nešto - tablu, putokaz, znak s neba, bilo šta - gdje bude spomenuto mjesto Cibiana di Cadore. Da, to je ono s početka ... Cibiana di Cadore nije na SS51, već moram skrenuti na cestu SP347. Najprije nizbrdo, potom dobar komad ravno uskom cestom uz rub nekakvog potoka, i na kraju naglo uzbrdo ... i tu počinje zabava. Samo mjesto Cibiana di Cadore prolazim pet minuta kasnije, a na Passo Cibiana stižem nakon dvadesetak minuta izuzetno ugodne vožnje. ...

... Spuštajući se s Passo Mauria dalje na zapad, nisam mogao ne primjetiti da mi se konfiguracija ceste na ovoj zapadnoj strani puno više sviđa i da bi bila prava šteta kada taj smjer ne bih odvozio uzbrdo, malo razigranijim tempom. Sastavljam si mentalnu zabilješku oko ovog detalja i vozim dalje ... Lorenzago di Cadore, Pelos di Cadore, sve nizbrdo uz prilično nagli prelazak na cestu SS51bis, pravac jugozapad uz jezero Cadore koje se tek periodički ukaže s lijeve strane ceste. ...

... Svaka talijanska brdska cesta koja drži do sebe - a SS52 u dijelu zapadno od Ampezza to svakako jest - mora imati grubi i pomalo ispucani asfalt, mjestimice mora biti neugodno uska i potpuno nepregledna, i mora svakako sadržavati barem jedan prijevoj vrijedan pažnje. Betonske galerije, mostovi i tuneli dobrodošli su i svakako poželjni elementi, iako nisu obavezni. Ako ću već tjerati mak na konac do kraja, bez poštenog prijevoja nema niti poštene brdske ceste ... prijevoj na SS52 zove se Passo Mauria i do njega se stigne tridesetak km nakon Ampezza. ...

... Déjà vécu ... ili samo glitch in the Matrix u extended izdanju? Da, da, znam ... It happens when they change something. Sve je već proživljeno ... izlazak s crvene benzinjare, prolazak kroz nekadašnji mejni prehod, zeleni obronci planina oko Val Canale i bijele obale Felle. I čarobna SS13, skupa sa svim odvojcima u još čarobnije doline i skrivene brdske prijevoje ... Val Aupa, Cason di Lanza, Val Dogna, Altopiano del Montasio, Val Resia ... SS13 ide na zapad otprilike do ušća Felle u Tagliamento i potom oštro skreće na jug, skroz do Udina. Od spomenutog ušća, dalje na zapad i ravno u Dolomite, treba krenuti cestom SS52. Nakon odvajanja od SS13 i prelaska na SS52 nikakva se bitna razlika ne primjeti. Štoviše, ne samo bitna razlika ... nema nikakve razlike. Promet je u tom dijelu uvijek pomalo naporan jer se prilazi Tolmezzu, većem lokalnom centru, tako da je situacija ista kao i oko bilo kojeg grada te kategorije ... osim toga, ne treba nikako iz cjelokupne slike izbaciti niti talijanski vozački temperament i navike. Već oko Villa Santina situacija se primiri, a prolaskom kroz Quinis i Mediis postaje jasno kamo sve ovo vodi ... u brda i planine. Pravi, originalni i nezamjenjivi atak na osjetila počinje prolaskom kroz Ampezzo, mjesto u kome završavaju - ili počinju, zavisi od kuta gledanja - neke zanimljive ceste koje se spuštaju od jezera Sauris. >>> Jezero Sauris i Passo Pura 2015: http://www.motori.hr/forum/index.php?topic=248788.msg4512178#msg4512178 ...

... >> Grossglockner 2013: http://www.motori.hr/forum/index.php?topic=238013.msg4038099#msg4038099 Prošlo je već šest sati popodne i vrijeme je da krenem nazad u Rateče. Ostao sam među zadnjima, no usput vidim da još neki prolaze u kontra smjeru. Nije bilo nikakvih problema spustiti se nazad do rotora, niti nazad do Heiligenbluta ... kako se smanjuje nadmorska visina, tako temperatura raste. Cesta B107 ostala je iza mene i smireno se - da ne uznemirim radare i kamere - spuštam po B100 prema Oberdrauburgu. Kako sam prošao kroz/uz Oberdrauburg opet ne znam ... znadem samo da sam u nastavku puta prema Rateču počeo radosno uočavati mnogo do sada neviđenih prizora i pejzaža. Ma super, nikad dosadno. Nikad dosadno, naravno, sve do trenutka dok nisam nešto manje radosno ukapirao da sam potpuno fulao cestu "za doma", te da se umjesto po B111 ja i dalje vozim po B100 ... nešto sjevernijom cestom koja se također pruža u smjeru istok-zapad. Već sam bio na pola puta između Greifenburga i Spittala. Šta sad? Ako nastavim prema Spittalu to će značiti da moram još odvoziti lokalno od Spittala do Villacha, i od Villacha preko Wurzenpassa do Podkorena. Ako se vratim do Greifenburga, mogu cestom B87 doći do Hermagora, pa odatle po B111 do Tarvisia i još onaj mali komadić do Rateča. U svakom slučaju drama ... ne zato što će me negdje na putu uhvatiti mrakača, ili što ću se propisno smrznuti. Ne, ne ... zatvorit će kuhinju koja radi samo do pola 10 i ostade ja bez večere. Eto problema. Bilo kako bilo, vratim se ja do Greifenburga, ubacim se na B87 - po kojoj do sada još nisam vozio - i skupljam kilometre do Hermagora. Srećom, još je bio dan pa se dalo i uživati u vožnji ... konfiguracija ceste je zanimljiva, većim dijelom fitilji preko brda, a usput sam prešao još jedan mali passić ... 1030 metara visoki Kaiser Franz Josephs Höhe. Mrakača me uhvatila na ulazu u Tarvisio, što je ostatku puta dalo jednu dodatnu kvalitetu. Pred svoj hotelčić uparkirao sam 10 minuta prije 10 sati ... kuhinja ne radi, no našlo se materijala za 2-3 manja sendviča. Našla se i krigla Uniona. ...

... Na glečerskom vidikovcu nije bilo posjetitelja koliko bih očekivao nedjeljom na polovici sedmog mjeseca. Ista situacija bila je i na drugoj strani ... ni na Fuscher Törl niti na Edelweißspitze nije bilo ni posjetitelja niti motocikala kao prošli put kad sam tu bio ... bit će da je ciklona koja se mota ovim krajevima odradila veći dio posla. Da sam sutradan navratio ovdje, vjerujem da bi svih bilo i manje. Opet je nekakva ciklona u najavi. Nisam mogao ne primjetiti oblake koji su se motali naokolo. ...

... Pomalo već i primrznut spuštam se do rotora i produžujem uzbrdo na drugi kraj. Kod Hochtora jasno vidim šta me muči, a ja nikako da odreagiram ... bijednih je 6.6 celzijevaca. Evo prilike da stanem i konačno izvučem (i navučem) onaj šuškavac iz gepeka. Ajme razlike. Još da imam i vunene rukavice ... ...

Polako ... najbolje tek dolazi.

... ...

... Iako je glavni cilj Edelweißspitze, na rotoru ipak najprije skrećem lijevo i 15 minuta kasnije eto me na vidikovcu iznad glečera. Meni to više liči na baruštinu s malo leda, no neka ga zovu kako im se sviđa. Lijepih pejzaža ne fali ... ...

... Cestom 107 gasiram dalje na sjever, sada već i sa snijegom prekrivenim planinčinama koje se se nekako uvukle na horizont. Bez zadržavanja provučem se i kroz Heiligenblut, i kako sam prošao onu prvu serpentinu u samom centru Heiligenbluta, sve je mentalno leglo na svoje mjesto ... idem malo skoknuti na Edelweißspitze, a za dalje kako bude. U četiri i petnaest bio sam na naplatnim kućicama ... 25,50 EUR. Da, može se zahlen mit Karte. Kao da mi se čini da je to ranije bilo nešto jeftinije. ...

... U tri sata i pet minuta stajao sam ispred oveće table ... Plöckenpass lijevo, Oberdrauburg desno. Kao da gledam ... ako krenem lijevo, opet se iz ničega bude pojavio veliki oblak i opet ću dalje voziti mokrih gaća. Ako skrenem desno, nastavit ću dalje idiličnim austrijskim brdo-cesta-livada pejzažima, a osim toga, mislim da ovaj dio ceste 110 do sada nisam prošao ... ili se barem ne sjećam. Hajde, idem desno, najprije kroz Kötschach ... ... iza kojega nastupa krasna brdska cesta, prelazi se i preko prijevoja koji nije označen (ili nisam vidio tablu, što je vrlo malo moguće), pa ću začas i do Oberdrauburga, nije to daleko. Oberdrauburg, Oberdrauburg ... a ne znam gdje sam njega preskočio. Uljuljkan valda u čarobne austrijske pejzaže, sljedeće čega se sjećam ovaj je putokaz ... Ha, svašta piše na njemu, ali ono ... tekst u zelenom negativu, donji desni dio ... Grossglocknerstrasse. Šta da radim sad? Kad sam već tu, a tek je pola četiri popodne, i živ bih se požderao da ne odem ... ma stignem, to je tu blizu. Ali najprije valja prejašiti Iselsbergpass, mali ali slatki prijevoj na cesti 107, gotovo potpuno nepoznat zbog svog velikog sjevernog susjeda sa iste ceste. ...

... U dva sata i pet minuta prolazim Nassfeld (a.k.a. Passo Pramollo) ... ... i odlučujem da je, eto, konačno prava prilika da pogledam kamo vodi onaj cestuljak odmah desno iza table ... a vodi ubrdo do jednog od okolnih jezera, uz dodatak tipičnih austrijskih planinskih motiva. Bilo je i krava ... bez njih nema austrijskog planinskog pejzaža. Vratim se s brda i lagano se spustim u Austriju ... najprije do Tröpolacha, gdje sam nedugo prije navratio na Reitwagen Ranch, a odmah zatim i do ceste B111, lokalne južne magistrale istok-zapad, koja se na zapad proteže skroz do Silliana. No dobro, ne budem ja sad baš do Silliana, možda je malo kasno za takav izlet, no mogao bih barem do Kötschach-Mauthena, mjesta poznatog kao ishodište ako se sa sjevera kreće na Plöckenpass (a.k.a. Passo di Monte Croce Carnico). Bio sam tamo dva puta do sada, cesta je odlična - naročito s talijanske strane - a sjetim ga se i kao mjesta gdje me sastavio ozbiljan planinski prolom oblaka. Bilo je i leda, no dok je led počeo udarati, ja sam već grijao smrznute ručice na šalici vruće kave ... ili je možda bio čaj. >> Plöckenpass 2014: http://www.motori.hr/forum/index.php?topic=246248.msg4366687#msg4366687 ...

Zapad 2: Uglavnom iznad 2000 Lorenzago di Cadore, Lozzo di Cadore, Domegge di Cadore, Calalzo di Cadore, Pieve di Cadore, Tai di Cadore, Valle di Cadore, Venas di Cadore, Cibiana di Cadore ... ha, imam te! Ovaj zadnji di Cadore, Cibiana, to tražim ... tražim ga pogledom po tablama mjesta koje prolazim, ili po putokazima koji me upućuju na eventualno skretanje. Skretanje odakle? Skretanje sa SS51bis, uske i prometno preopterećene ceste koja spaja SS52 i SS51 ... otprilike rečeno. Dapače, kad sam ugledao putokaz koji me upućuje ne Cibiana di Cadore već sam koji kilometar i zagazio na SS51 a da nisam ni primjetio. A i kako bih primjetio ... od silnih Ducato i Doblo furgončića, nebrojeno mnogo Pandi, Punta, Činkvečenta i sličnih malih škatuljica, sve garnirano radovima na cesti s naizmjeničnim puštanjem prometa ... dobro da sam i stigao gledati sa strane. Koncentracija na promet i gledanje pred sebe, pokraj sebe i iza sebe ... ima tu i onih malih kutija s radarima i kamerama uz cestu, no u ovakvoj situaciji kamere su potpuno nebitne ... brzina preko 50 km na sat vrlo je rijetko moguća. OK, putokaz za Cibiana di Cadore sam na vrijeme ugledao, na vrijeme sam i skrenuo. Morao sam na trenutak i zastati ... malo mlake vode iz gepeka za rehidraciju, nekoliko trenutaka više za rekalibraciju ... ulazim u drugu zonu, nema gužve, nema malih Fiata, nema nervoznih šofera. Nema niti ravnog komada ceste ... ili je lijevo i desno, ili je gore i dole. Ponedjeljak je, koju minutu iza podne, ulijećem u Dolomite i osim toga doista ništa nije bitno. Ali nije sve počelo ovdje ... na cesti SP347 koja će me lansirati među blažene prijevoje Dolomita. Nije ovo niti prvi prijevoj danas. Zapravo je ovaj izletić počeo jučer, nekako usporenim kretanjem iz zagrebačke garaže tek oko 10 sati. Iskristalizirao se labavi plan koji je izgledao otprilike ovako: dohvatim se Ljubljane, na Kozarju skrenem lijevo i vozim do Gorice; od Gorice uz Soču vozim do Žage, tamo uđem u Italiju i kroz Reziju i preko Sella Carnizza izađem na SS13; negdje oko tromeđe nađem smještaj i dan-dva ganjam austrijanca po bregima ... nebitno u čijem govornom području ... slavenskom, romanskom ili germanskom. Kao i svaki plan, i ovaj je temeljito propao već na samom početku ... na Kozarju (Kozarje je jugozapadno križanje/petlja na izlazu iz Ljubljane) skrećem lijevo i odmah testiram kako radi Brembo M50 ... alzo, bremzam junački. Sve stoji. Tri trake, sve u njima stoji. Nije dobro. Nedjelja je, pade mi na pamet, bit će da je ovaj krkljanac u uskoj vezi s godišnjim odmorima, morem i plažama. Traži se izlaz iz ove situacije sada i odmah ... desnom trakom, koja je jedina davala znakove života, probijem se do prvog skidanja (srećom, nije daleko), izđem na Tržašku cestu, vratim se njome 3-4 km nazad, opet zajašim autoban malo pred Kozarjem i ovog puta uhvatim desni smjer. Do Jesenica, osim u suprotnom smjeru, nikakve gužve nisam vidio. Jesenice, Mojstrana, Gozd Martuljek, Kranjska Gora ... imao sam dovoljno vremena da u tih dvadesetak km smislim gdje budem potražio smještaj, a uobičajene adrese su Podkoren i Rateče. Podkoren ovom prilikom zaobilazim, smještaj nije loš ali ne vrijedi traženih novaca ... idem se protegnuti do Rateča. U Rateču veliko gradilište ... asfalta nema, no sobičak za mene ima. Raspakiravanje ostavljam za kasnije, uzimam ključ sobe, odlazim do obližnje crvene benzinjare ... njemu juhica, meni zalogaj i napitak. U jedan sat i pet minuta krećem ... budem ušao u Italiju - čitavih je 500 metara do granice - a dalje šta bude. ...

Evo ti od jučer ... gužva u pravcu sjevera: Srećom, nisam se tamo zadržao duže ... samo tankanje i nazad u brdo.

Hvala!

Prilikom kraće turneje po Srbiji prije nekoliko godina ... http://www.motori.hr/forum/index.php?topic=238807.msg4071263#msg4071263 ... primjetio sam da tu i tamo nedostaje putokaza. Često sam morao stati i pitati kamo dalje ... pa su mi lokalci u nekoliko navrata spomenuli da određene skupine putokaze "pokradu zbog aluminija".

... Bilo je nešto iza 3 sata popodne kad sam se spustio u Karlobag. Da idem odmah doma ... nema smisla. OK, stigao bih, čak i bez ikakve žurbe ... ali zašto? Polako, nigdje ne gori. Smjestio sam se u hotelčić na obali (sva tri hotela za koje znam u Karlobagu, na obali su ... nije bitno) i najprije se malo osvježio. Velebitsko je krasno pivce, jedino mi ponekad smeta što nemaju svi i uvijek Velebitsko tamno. Još me jedna stvar živcira, no za nju sam si sam kriv ... prije četiri dana, spuštajući se s Velebita, prošao sam uz punionicu Velebitskog piva ... a nisam se skrenuo i pitao bih li mogao turiti nos unutra. A bio sam i polukružno okrenuo, vratio se stotinjak metara nazad ... još i danas me ovo ždere. No, nije to ništa što se ne može ponovo odraditi. Priču o lignjama i njihovoj ponudi na obali također ne bih načimao ... držeći se maksime da tko pita ne skita, ja sam pitao i zahvaljujući iskrenom savjetu naručio domaću hobotnicu. Sutradan ujutro doručak i pakiranje, opuštena vožnja prema sjeveru dok kolone turista nimalo opušteno jure prema jugu. Zaustavljanje jedno, u Senju, tek da iz blizine pogledam hordu talijanskih Scramblera. Doma sam stigao prije nego je počeo popodnevni prometni krkljanac (PPK). Od planinarske kuće Alan do izlaza na D25: https://goo.gl/maps/439nsYerUZM2

... Iza tunela i table na kojoj piše "Dabarski kukovi" nije daleko do ponovnog susreta s asfaltom ... možda 2-3 km. Odmah s početkom asfalta je i proširenje koje uglavnom služi kao parking za izletnike koji idu na Premužićevu stazu. S ovog proširenja opet se - nakon šume, stijena, pijeska i prašine - ugleda more na jugu, a cesta koja je upravo u postupku proširenja započinje svoj prilično strmi spust do priključka na D25. ...

... ...

... ...

... Od Mrvišta nastavljam asfaltom uzdužne velebitske - kao i prije 4 dana - skroz do putokaza za Gospić i Kuginu kuću, jedino što sada ne pratim asfalt (koji se odvaja naglo lijevo) već pičim ravno ... opet na makadam. Na prvom sljedećem putokazu spominju se 42 km do Karlobaga, a do Ravnog Dabra 24 km ... što znači da me čeka barem 25 km prašine, pijeska, rahlog šodera, nekoliko finih nizbrdica i uzbrdica ... fun, fun, fun. Austrijanac se povampirio, zubi mu narasli ... morao sam ga nekoliko puta ozbiljnije pritegnuti da ne odleti kam ne treba. ...