Crni Đuro ... za slatkim mirisom brnistre ... na moooru ljuuuubaviiii i na pučini snaaaa u plaaaavom beeeskrajuuuu uvijek ostat ću jaaaa ... U originalu Sergio Endrigo, 1970. na splitskom festivalu ... ovom prilikom njih dvojica i mala klavijaturica na maloj terasi malog restorana u malom dalmatinskom mjestu. Dobro su zvučali i dobro su izgledali ... hrpica patuljastih kosookih gospođa nije ih se mogla ni naslušati niti nagledati. Kako se restoran zove ne mogu se više sjetiti, no dobro se sjećam da se mjesto u kome se ovaj restoran nalazi zove Tučepi. A šta ja radim u Tučepima, na šetnici ispred restorana gdje terasa band završava Kud plovi ovaj brod i prebacuje se na nešto gdje ima Nije u šoldima sve ... Zapravo, ja sam izašao pogledati odakle je dopirao prilično glasni Ravelov Bolero kojega nisam mogao ne čuti dok sam na terasi obližnjeg hotela brojao svjetionike na stolnjaku i točio pivce u čašu. Kažem "pivce" baš zato što to i jest bilo pivce ... malo pivo koje nikad ne bih naručio da se momak na terasi sjetio spomenuti da se radi o malom pivu. A u hotel sam došao nepunih sat vremena ranije ... već me lagano počeo hvatati nekakav blagi umor što je bio signal da se zaustavim, potegnem iz džepa tehnologiju i pogledam kakav smještaj ima u blizini. Pukim slučajem, najbliži je bio oko 15 metara iza mene. Dovoljan razlog da ne tražim dalje. Slobodnih soba ima, mogu dobiti gazdinu garažu na korištenje ... može, dalje me i ne zanima. Ranije spomenuti umor pokazao je svoje ne prelijepo lice najvjerojatnije zato što se vozim već devet sati. Pred hotelom sam se zaustavio debelo iza 6 popodne, a krenuo sam jutros koju minuticu iza devet ... iz Karlobaga, u kojem sam proveo dva prethodna dana. No dobro, zapravo to i nisu bili dani već noći ... dvije sam noći proveo u Karlobagu. Jedan cijeli dan sam sprašio na krstarenje Pagom, a dan ranije sam sprašio na put do Karlobaga uz obavezno zaustavljanje na Grobniku. Na put od Zagreba, naravno. A samo dan ranije bio sam u Varaždinu ... u poliklinici kod docenta Renata. Tu je nekako sve i počelo ... sve pretrage obavljene, nalaz BO, treba misliti na sutra. A sutra je blizu ... za nekoliko sati, ako ćemo gledati prema vremenu koje je preostalo ... dok sam ja odvozio svoju standardnu putanju povratka iz VŽ i dok sam došao doma vrijeme ručka davno je bilo prošlo. Petak je, kasno popodne, do kraja mjeseca ima još 5 dana a ja sam na godišnjem odmoru. Treba nekamo otići. Zoki je obećavao suho i sunčano, turistička sezona još nije počela, proteklih nekoliko dana bilo je hladno i vlažno što sugerira da će jadranske ceste biti još uvijek prohodne ... ili provozne, kakogod. Odoh ja na jug ... ne budem daleko. Nije 5 dana nešto specijalno dugo, no nije niti specijalno kratko. Budem uhvatio nešto kilometara, nešto bolova u leđima i nešto prekrasnih pogleda s ceste. Sutradan prije podne, koju minutu iza devet, bio sam na Grobniku. Autobanom, dakako. ...

... i opet obalom nazad do Karlobaga, gdje sam uz put konačno uspio zastati uz kamenu piramidu podignutu u spomen izgradnje obalne ceste od Karlobaga do Starigrada (i još malo dalje zapravo ... do Jesenice) ... a građena je kako i piše na piramidi od 1936. do 1938. ... ... te iz Karlobaga, nakon tankanja, preko brda do lijepe Marte u Gospić ... ... i lagano doma. Na pumpi u Vukovoj Gorici stanje je bilo ovakvo ... ... a doma u garažici ovakvo ... misija uspješno obavljena. U Varaždinu sam već bukiran ...

... prošao kroz Starigrad Paklenicu, prešao veliki crveni most, kod skretanja za Posedarje kombinirao hoću li oko Karinskog mora i preko brda u Gračac, ili ću ipak nazad preko Masleničkog mosta ... ...

... ... a pronašao sam i ulaz u uvalu Lisarica ... ...

... naravno da sam malo kasnije prošao kroz Bakar ... odradio podnevno opće tankanje ... naravno da sam prošao kroz Crikvenicu i Selce ... i kroz Novi, i kroz Senj ... stigao sam pogledati vijadukt preko Balinske drage iz malčice drugačijeg kuta ... skrenuti do trajektnog pristaništa u Stinici ... ...

... ...

Crni Đuro hvata svoju prvu hiljadarku ... Tristo pedeset i nešto sitno ... toliko je pisalo na kolor teveu pod stavkom ODO. Ako želim odraditi prvi servis - a želim - treba ih nakupiti još barem 650. Najbolje to odraditi u jednom cugu, u jednom sunčanom ponedjeljku. Turistička sezona još nije propisno započela, što sugerira da bi se dio kilometraže mogao prikupiti uz obalu. Alzo, od ZG do mora, dobar komad po Jadranki, od mora nekako doma ... bit će na kraju dosta za prvu vizitu u varaždinsku polikliniku. Do Vrbovskog autobanom, od Vrbovskog Lujzijanom, obavezna vizita na Grobnik ... a na Grobniku Švicarci ... ...

Bok Nikola Budem vjerojatno nešto južnije od tvojih krajeva, ali ne znam još kada niti s kojim motorom. Gazda kafića je Dragan. Navrati na kafcu pa ga pozdravi

... Pazi pazi, već je pola pet popodne ... prolazim kroz Bad Radkersburg, preko lijepog mosta ulazim u Gornju Radgonu (Gdje je nestao spidvej u Gornjoj Radgoni?), nekoliko minuta kasnije prolazim i kroz Tri Srca. I opet preko Mure plus četiri njezina rukavca. Murska Sobota prazna, izlazim prema Rakičanu i vrebam benzinjaru ... da se svi kolektivno natočimo. Na benzinjari na onom dugačkom ravnišu odlučim da mi se ne ide preko Lendave na Mursko Središće ... idem ja do Ljutomera pa ću usput proći kroz Jerulazem - kad sam već u điru s vinskim cestama - i kad se dokopam Ormoža tamo negdje je mejni prehod za Hrvaško. Sve super do prije Ormoža ... tamo sam se opet pogubio. Umjesto u Ormožu izronio sam u Središču ob Dravi. Srećom, u tom kraju gdje god kreneš nabasaš na nekakav mejni prehod ... u ovom slučaju na Trnovec. Od njega do Nedelišća začas, na ulasku u Varaždin već lagani mračak. Na autobanu do ZG mrkla mrakača ... ova me disciplina ide u zadnje vrijeme. U pola deset uvečer bio sam u garažici ... 12 sati, 550 km ... sad mogu po dva aspirina i dva C vitamina.

... ...

... ...

... Alzo, u Ehrenhausenu ponovo izlazim na 69, prelazim Muru te na prvom većem križanju nastavljam ravno što me ubacuje na lokalnu cesticu L208 (za nastavak po 69 trebao sam skrenuti desno). Njive i šumarci, jarci i sokaci ... lagani istočnoslavonsko-vojvođanski štih. Na 69 ponovo izlazim u Gosdorfu gdje me na križanju dočekuju dva putokaza - jedan koji pokazuje u lijevo, na kojem se spominje Bad Radkersburg; i jedan koji pokazuje u desno na kojem piše Mureck. Mureck - Slovenski naziv je Cmurek - krasno je mjestašce koje mi je uvijek šteta zaobići kad sam u ovim krajevima. Tako i ovaj put ... desni žmigavac i lagano kroz centar. Prođem po običaju skroz do zapadnog ruba, što baš i nije naročito daleko, okrenem polukružno ... i učini mi se da čujem roj bijesnih bumbara iz šumarka desno od ceste. Stanem uz rub i ugasim motor. Igra detekcije krene automatski ... bumbari su četverotaktni ... nije MX u pitanju, ovi su konstantni na gasu i imaju više kubika ... naglo su utihnuli i kratko je trajalo ... može biti samo spidvej. Nisam znao da ovdje ima spidvej staza ... hajde da je pronađem, ne može biti daleko. Našao sam je za četiri minute. Kratka konzultacija s lokalcem i još pola minute kasnije pronašao sam i gdje je ulaz u stadion. Prava vašarska atmosfera. Ne, ulaz nije nitko naplaćivao. ...

... I stvarno, kako se ja skrolam nizbrdo, evo lagano i celzijevaca nazad. Prođem Aibl, prođem Eibiswald, prođem i one ćoškove kroz Arnfels. Vozeći se dalje, padne mi na pamet da sam ovdje bio prošle godine sa 690 ... Južnoštajerska vinska cesta, tako se zove ... skretanje mora biti tu negdje, vrlo uskoro. Gledam, gledam ... aha, Leutschach, evo skretanja. Zapravo, i ne trebam skretati, trebam nastaviti ravno ... skrenuti moram ako želim nastaviti dalje po 69. Skrenem, na obližnjem Shellu Đuku počastim nektarom iz crvene pipe, pičim dalje. Južnoštajerska vinska cesta (L613), ne počinje vinom već pivom ... poljima hmelja, kojega bude kasnije. Polja s grožđem (a.k.a. vinogradi) pojave se nešto kasnije i nešto višlje. Grožđa također nema sada, bude ga kasnije. Sve to trenutno neimanje ovoga ili onoga ne znači da cesta nije zgodna za vožnjicu ... dapače. Ova cestica je jako blizu granice sa Slovenijom, toliko blizu da u svojoj drugoj polovici bukvalno i gazi po njoj. Na jednom komadu ceste na asfaltu su bojom označene točke koje označavaju granicu. Idealno za slalom. Puno je manjih cestica koje se spuštaju u Sloveniju kroz vinograde, a na jednom sam mjestu oko Zieregga uočio i nešto austrijske vojske ... ziher je ziher. Južnoštajerska vinska cesta završava u Ehrenhausenu, prvom selu uz Muru iza Spielfelda. ...

... Đir kroz Lavamünd, tamo pa nazad, uz kraći pogled na dva austrijanca s dodatnim kotačima, odmah potom gas uzbrdo. Što se višlje penjem uzbrdo, celzijevci se sve više osipaju. Friški zrakić uvjerio me da lagano korigiram planove za nastavak đira ... ne budem nazad istim putem pa na sjever do Wolfsberga i još malo iza njega do jednog simpa passića na L148; idem ja dalje po 69, na istok, uz malo sreće skroz do Bad Radkersburga ... u nizini je toplije. ...

Bez graha i bez karanfila ... Nikakva rutinska kontrola, nikakvo odrađivanje norme, nikakav prekršaj ... jednoga od njih trojice samo je zanimalo koji je točno KTM u pitanju. Kaže da me čuo još sa obilaznice ... Ugodno prekapanje po dijelu austrijskog proizvodnog programa zadnjeg desetljeća protegnulo se na akademsku četvrt koja je bila sasvim fini uvod u nastavak prvomajskog izleta. I još sam ga pitao jesu li Janezi započeli s dnevnim eunijskim tretmanom ... kaže da još nisu. Bio je u pravu ... mali mejni prehod na Bregani odrađen je u času. Krško, Zidani Most, Laško, Celje ... tek sam u Žalecu (Žalcu?) primjetio da sam u Sloveniji. Naime, tamo sam se prvi puta uspio zagubiti toga dana. Kako to ... pa barem je po Sloveniji sve u prometu označeno logično i intuitivo ... svima su uzor i predmet su općeg štovanja. Ha, inače bih kroz Celje prošao na sjever skroz do autobana, njime bih odvezao onih niti desetak km na zapad do skidanja na cestu #4 te istom nastavio dalje na sjever sve do susjedne i uglavnom prijateljske Austrije. No, kako sam bio u điru Malim Đukom koji na sebi nema vinjetco, odlučim ja preskočiti ovaj autobanski dio na način da u Celju iza podvožnjaka skrenem lijevo, dohvatim se Žaleca (Žalca?) i odatle opalim na sjever. Uglavnom ... nisam baš došao skroz do Polzele, ali bio sam blizu. Tom cestom još do sada nisam prošao (694), prolazi zanimljivim i razigranim krajolicima, i na kraju sam osvanuo u Velenju na istom rotoru ... samo s južne strane. Dalje se fućka ... prekrasna Mislinjska dolina (koju pamtim po moru maslačaka još iz vožnji koje se spominju u knjizi Pogled s ceste - Slovenija), cukreni Windischgraz, pogled na Karawanke, Drava ... Staatsgrenze, Republik Österreich, Herzlich willkommen. Na granici vojnik i policajka ... on je gledao u motor, ona u mene. ...

S vožnje po Krku prije tri tjedna ...

... Iz Baške također ne postoji alternativni cestovni izlaz. Nije bitno, povratak atraktivnijim dijelom ceste 102 do pred Punat bio je vrlo ugodan. Ugodno je bilo i dalje, no ne po 102 ... nešto prije Punta skrećem desno, prema sjeveru, pravac Vrbnik. Kad sam već na Krku, već lagano u povratku doma, nekako mi šteta ne svrnuti do Vrbnika barem na dvije-tri minute. Pravo budi rečeno, puno duže se i nisam zadržao tamo ... đir na brdo, đir niz serpentine do lučice, tjeram dalje. A ovo "dalje" znači preko krčkog mosta i pravac Zagreb ... no najprije gas preko Jelenja. Za divno čudo, još je bio dan dok sam ulazi u garažu.

Bok

... ...

... Baška, treće ime s one žute table, nije baš odmah preko puta Stare Baške. Nije preko puta već je preko brda. Preko kojega nema ceste. Alzo, vraćam se istom čarobnom trećinom plus one dvije dosadnjikave trećine natrag u Punat, te na spominjanom rotoru izlazim opet prva desno, pravac Baška. Opet sam na cesti 102, na njezinom - ja bih ga nazvao južnom dijelu - koji mi je atraktivniji od gornjeg ili sjevernog dijela ... strmiji, krivudaviji, sporiji i kraći. Uz sve ljepote kojima obiluje ovaj doista krasni komad ceste, odnedavno se ovdje može uočiti i jedna aždaja ... siva, četvrtasta, oštrih rubova i s dva buljava okanca. Nalazi se u mjestu Draga Bašćanska, to je drugo selo prije Baške, u zoni gdje je ograničenje brzine na 40 kmh. Cijela Baška u znaku je glagoljice. Postoji i nešto što se zove Baščanska staza glagoljice ... serija lokaliteta na kojima se nalaze klesarski radovi u kamenu koji predstavljaju slova glagoljice. Neka slova mogu se vidjeti s ceste već pri dolasku u Bašku, a neka treba pronaći vozikajući se naokolo ... ja sam ovom prilikom zastao kod omege na staroj rivi i kod slova š negdje na samom kraju Baške. Četvrti mjesec je izgleda isti za sva mjesta na otoku ... ovisno o kutu gledanja, naseljenost je svima u rasponu od praznjikavo do avetinjski. Sada je vrijeme za odmor. Još mjesec, najviše mjesec i pol, i ode sve lagano u drugom smjeru. ...

... Silazak do kraja Stare Baške je također doživljaj ... usko, strmo, neodoljivo. Treba to sve vidjeti dok nije počela turistička sezona. Dakako, cijeli materijal ponavljam i u povratku. ...

... ac ...

... Za ući u Punat, sljedeće odredište kako je pisalo na onoj žutoj tabli pola sata ranije, treba skrenuti s ceste 102 ... nije problem, na rotoru iza Krka izlazim na prvom odvojku. Prolazim uz marinu, zaobilazim centar te nekako automatski nastavljam istom cestom dalje ... Stara Baška, tako se zove mjesto koje bi trebalo biti na kraju ove ceste. Sama cesta ima prilično nemaštovito ime - zove se ŽC5125 - a identično nemaštovita joj je i prva trećina trase. Druga trećina je uglavnom uspon blagom padinom gdje ništa od okoliša ne odaje da se vozim po otoku i da je tu negdje iza more ... pomalo čak graniči s dosadnjikavim. Sve to vrijedi do trenutka kada iza jedne dugačke lijeve krivine izbijam na vrh brda. Od toga trenutka scenografija se drastično mijenja ... dominantna boja postaje plava, mozak se rekalibrira na potpuno nove uvjete a osmjeh se omotava oko glave koliko to uši dopuštaju. Siva cesta odmotava se oko sivog brda, plavo nebo od plavog mora odvajaju tek plave siluete Cresa i Raba. ...

. Insula Aurea ... žuta tabla, čarobna trećina i baščanski sinjali Daleko najbolji ulazak u Rijeku oduvijek mi je bio završetkom stare Lujzijane ... krivinama nizbrdo, kroz Banska vrata, lijevo stijena desno provalija ... današnjom ulicom Franje Račkoga koja izlazi na Titov trg. Preko Rječine pa u centar. Ako ništa drugo barem polukružno oko autobusnog kolodvora i Rivom dalje prema Lencu i još dalje prema Kostreni. Ne može bolje. A ovom prilikom ipak nisam ispoštovao ovaj "obredni manevar". Na križanju i semaforu gdje Grobnička cesta počinje biti Kačjak produžio sam pravo ... vodila me Sila. Ne, to ne znači da sam Rijeku potpuno zaobišao. Rotor ispod Tower Centra, Pećine, spust i uspon oko Lenca ... šteta je propustiti baš sve omiljene mi riječke vizure. Kamo sam se u stvari uputio shvatio sam tek na izlazu iz Bakarca, ili je to možda već bila i Kraljevica. Idem na Krk. Sa D8 skrećem na cestu 102, na žutoj pumpi odrađujem opće tankanje i svega 21 kunu kasnije eto me kako s potpuno nepropisnih 80 kmh pičim preko mosta. Sveti Marko ostaje iza mene ... eto me na Krku. Generalno gledano, promet je slab. Trećina riječkih registracija, trećina zagrabačkih, i trećina slovenskih ... sve uobičajeno. Da nije bilo beton miksera iza kojega su se ugnjezdile dvije kampice i još dva neodlučna slovenca, cijeli krčki izlet mogao bi biti stavljen u kategoriju "šetnja po parku". Nisam se skretao u Omišalj, nisam se skretao u Njivice. Tek u Malinskoj skrećem sa 102 i nekako se dokopam obale ... raskopani dijelovi ceste i potpuno izokrenuta regulacija prometa nisu me nagnali da se ovdje zadržim duže od vremena neophodnog za polukružno okretanje. Nazad na 102, nazad na cestu gdje promet još barem mjesec i pol dana funcionira normalno. Na jednoj od žutih tabli koje se tu i tamo pojave uz cestu piše: Krk 6 km, Punat 15 km, Baška 27 km. OK, meni odgovara. Bilo je zgodno iz prve ruke pogledati kako izgleda primorski gradić početkom četvrtog mjeseca ... jedinu buku dizala je omanja skupina srednjoškolki ispred štandića s bižuterijom. ...

Bok Bojane Navrati na Grobnik ovaj vikend ... vrijeme u najavi odlično, puno motora, ima i rekreativna vožnja. Ovo je zadnja prilika da se još vozi po starom grubom grobničkom asfaltu ... navodno u sedmom mjesecu stavljaju novi asfalt. Ne vjerujem dok ne vidim, no nije ni bitno