Poslovi reciklaže nisu samonoseći poslovi. Ne mogu da žive bez pomoći države, tj. bez fondova koji dotiraju poslovanje.
Bejahaše jednom jedan fond u Srbiji. Zvao se fond za upravljanje otpadom. U taj fond su se slivala sredstva koja se dobijaju naplatom tzv. ekoloških taksi.
Donešeni su i propisi o upravljanju tokovima otpada i propisane su visine taksi za određe, posebne, vrste otpada; gume, ulja, elektronski otpad, itd.
Fond je faktički ukinut 2012 a takse su, naravno, ostale.
Svako od nas kada kupi 4 nove gume za kola, uz cenu guma plati i 5 do 6 EUR (za prosečnu gumu koja je oko 8 kg) koji se tu obračunavaju na ime naknadnog upravljanja otpadom. Isto važi i kada se kupi bilo koji drugi proizvod (akumulator, ulje, šporet, kompjuter, ...) - cena se obračunava po kg mase.
Pri kupovini ulja platimo taksu za upravljanje otpadnim uljem. Taj novac ne završava tamo gde je namenjen. Kada to ulje potrošimo, nemamo kome da ga predamo jer oni koji bi taj posao trebali da rade nisu dobili novac - da bi mogli da rade.
Znači, standardna priča.