Jump to content

Moto Zajednica

sasha

Članovi
  • Broj tema i poruka

    946
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

Sve što je postavio član: sasha

  1. 16/09/2018 >> Moskopolje > Pogradec > Struga > Kanjon Matka Za danas je u planu deonica koja vodi kroz zapadnu Makedoniju. To podrazumeva vožnju pored Ohridskog jezera i kratku posetu nacionalnom parku Mavrovo da bi na kraju stigli do kanjona koji se nalazi nadomak Skoplja. Pre toga ćemo iskoristiti priliku da se prošetamo kroz Moskopolje i bolje upoznamo sa njegovom istorijom. Nekada je ovaj grad bio veoma razvijen, ali ga je krajem XVIII veka skoro potpuno uništio Ali-paša Janjinski, (onaj koga sam pominjao u jednom od prethodnih priloga). Po danu, vila u kojoj smo proveli noć izgleda mnogo raskošnije a doručak se servira na terasi punoj cveća… Od centra smo udaljeni manje od jednog kilometra, ali do njega vodi samo loše uređena staza uz koju pasu domaće životinje Burnu istoriju je preživelo svega nekoliko pravoslavnih crkava mada ni one nisu u potpunosti dostupne. Prva na koju smo naišli je bila zaključana, ali je zato ona koja se nalazi bliže centru (Svetog Nikole) otvorena za turiste. Skoro čitavo prepodne provodimo u šetnji kroz ovo simpatično mesto i pravimo planove za ostatak dana. Kada neku deonicu pređete po mraku, retko ćete biti u prilici da primerite sve što se oko vas nalazi. Ovoga puta smo imali sreću da se prema Korči vratimo istim putem i posetimo neka zanimljiva mesta. Sa druge strane, po danu je saobraćaj mnogo intenzivniji a usput se mogu sresti različita prevozna sredstva. Polako napredujemo prema severu a pred nama se u jednom trenutku pojavljuje velika vodena površina. To nije more, već Ohridsko jezero koje ćemo ovoga puta obići sa zapadne strane. Pre toga moramo da prođemo kroz Pogradec i savladamo sva „iznenađenja“ na koja nailazimo. Prvo nas je „iznenadio“ auto koji se u saobraćaj uključio vožnjom u rikverc, zatim pešaci koji se opušteno šetaju sredinom ulice i na kraju parkiranje po sistemu gde kome padne na pamet. Bilo je tu i nekih deonica sa radovima, ali smo na sve probleme zaboravili čim smo izašli na magistralu koja vodi pored samog jezera. Potpuno nov asfalt, široke saobraćajne trake, biciklistička staza i moderno osvetljenje su već tu. Sada treba još samo da se pojave i turisti… Postoje čak i vrlo lepo uređeni vidikovci ali njih za sada koriste samo prodavci ribe i povrća.
  2. Nakon kratkog izleta u planinske krajeve, vraćamo se na magistralu i nastavljamo prema Konitsi. U jednom momentu sam primetio da u neposrednoj blizini postoji još jedan kameni most, pa bez mnogo razmišljanja skrećem na desno. U tom trenutku nisam imao pojma da je u pitanju jedan od najvećih mostova ove vrste na čitavom Balkanu, (sa rasponom od 40m i visinom od 20m) i da od njega kreću planinarske staze prema kanjonu Vikos. Idealna prilika za odmor i ručak u hladovini. Pošto vreme brzo odmiče, nastavljamo dalje prema severu i neko vreme pratimo suvo korito reke Viosa. Zanimljivo je kako se planinske reke u ovo doba godine pretvaraju u potoke, dok tokom zime i u proleće zauzimaju neuporedivo veću površinu. U želji da skratimo put prema Kastoriji, skrećemo sa magistrale i ponovo idemo u brda. Fantastični predeli i odličan kvalitet asfalta nas podsećaju na Alpe, mada se ovde radi o sasvim drugačijoj prirodi… U smiraj dana prelazimo Albansku granicu i ubrzo stižemo u Korču. Ovde smo bili pre više od 8 god. (vidi Albanija za početnike) pa nailazimo na poznate prizore. Mora se priznati da je sada sve znatno uređenije a to pogotovo važi za kvalitet puteva. Do našeg današnjeg cilja (Moskopolje) je ostalo još svega 20-tak km ali se pronalaženje vile u kojoj ćemo prenoćiti malo odužilo, pa stižemo po mrklom mraku. Soba je uveliko spremna, pa možemo da se opustimo uz lokalno pivo… Nastaviće se...
  3. Nastavljamo dalje prema Papigu ali pre toga moramo da pređemo reku Voidomatis i savladamo niz serpentina koje nas vode ka vrhu. Pošto imamo dovoljno vremena, odlučujemo se za obilazak još jedne lokalne atrakcije. U pitanju su prirodni kameni bazeni koje se nalaze nadomak Papiga pa se ponovo pretvaramo u pešake i pridružujemo ostalim turistima. Potpuno iscrpljeni se vraćamo u selo i zauzimamo mesto u jednoj od mnogobrojnih taverni… Nastaviće se...
  4. 15/09/2018 >> Janjina > Papigo > Moskopolje Poslednja etapa našeg puta kroz Grčku nas ponovo vodi u planinske predele. Do kraja dana bi trebalo da pređemo u Albaniju, ali ćemo pre toga posetiti neke od najvećih atrakcija ovog kraja – kanjon Vikos i planinsko selo Papigo. Čim smo sa magistrale skrenuli ka planinama, sa leve strane puta se pojavila velika bronzana figura žene koja na leđima nosi neki teret. To nam se učinilo zanimljivim, pa smo se zaustavili i napravili nekoliko fotografija. Naknadno sam saznao da je u pitanju spomenik koji je posvećen ženama Zagore tj. njihovom doprinosu i ulozi u savremenom društvu. Put ubrzo postaje vrlo krivudav a mi prolazimo kroz nekoliko planinskih sela i konačno stižemo do vidikovca sa koga se pruža najbolji pogled na kanjon Vikos. Ovo mesto se zove Oxia i se do njega može stići samo peške, pa zato motor ostavljamo na pakringu i nastavljamo dobro obeleženom stazom. Nakon desetak minuta stižemo do samog vidikovca i prepuštano se uživanju u prelepoj prirodi. Kanjon je dugačak skoro 20 Km a njegova dubina dostiže 490 m pa se reka koja ga je izdubila jedva nazire. Posebno nas je iznenadila činjenica da se u ovom kraju nalazi još desetak starih kamenih mostova, što predstavlja odličan izgovor za ponovnu posetu…
  5. Prvu priliku da posetimo ovaj grad smo imali prošle godine, ali nam je u tom trenutku bilo važnije da što pre stignemo do Jonske obale (vidi pod Jonizacija). Ovoga puta idemo na drugu stranu i imamo dovoljno vremena za šetnju po starom gradu. Uz malo muke pronalazimo put kroz uske ulice i konačno stižemo do tvrđave… Ni sa druge strane zida situacija nije mnogo drugačija. Opet treba naći put kroz pravi lavirint da bi se došlo do najviše tačke tj. mesta na kome se nalaze najvažnije znamenitosti ovog kraja. Nas najviše zanima period u kome je čitava severna Grčka (i dobar deo Albanije) bio pod apsolutnom vlašću Ali-paše Janjinskog jer se njegovo ime pominje u prvoj knjizi Pekićevog Zlatnog runa. Ovaj roman (iz sedam delova), se između ostalog bavi poreklom i istorijom Cincara pa smo želeli da iskoristimo priliku i posetimo mesta koja se u njemu opisuju. Posle kratke lekcije iz istorije nastavljamo prema jezeru i u smiraj dana šetamo pored obale. Po povratku u centar grada nailazimo na mini moto skup lokalne policije – očigledno dominira Suzuki…. Nastaviće se...
  6. Ubrzo se pred nama pojavljuje veliko jezero. To je znak da ćemo uskoro stići u Janjinu…
  7. Pravac kojim se krećemo se poklapa sa starim putem za Janjinu. Po njemu su se nekada kretali karavani a to potvrđuju kameni mostovi na koje stalno nailazimo. Prvi je u centru sela Vovousa… Drugi smo jedva pronašli jer se nalazi u gustoj šumi… Ali je zato treći odmah pored novoizgrađenog betonskog … Isto kao i četvrti… I po mnogo čemu najlepši, peti…
  8. 14/09/2018 >> Aetia > Janjina Danas je pred nama najkraća ali i najzanimljivija deonica. Za početak ćemo krstariti putevima koji se nalaze na visini od 1200 – 1500 m a zatim se polako spustiti do Janjine tj. jezera koje leži skoro na niovu mora. Od ljubazne domaćice uz kafu dobijamo i lokalnu poslasticu koja podseća na sutlijaš i po prohladnom jutru krećemo dalje… Usput nailazimo na niz luksuznih hotela koji svojim gostima omogućavaju da uživanje u pogledu kombinuju sa brčkanjem u bazenu… Pred nama se stalno smenjuju proplanci i gusta šuma a sliku upotpunjuju planinska sela i suva rečna korita. Prvo veće mesto na koje smo naišli je Perivoli. Pravimo kratku pauzu jer nam se dopada kako se uređuje lokalni fudbalski teren…
  9. Nastavljamo prema planinama i uskoro stižemo do našeg današnjeg odredišta. U pitanju je malo selo Aetia, a njega sam izabrao zbog povoljne cene za prenoćište u lokalnoj taverni. Krećemo u obilazak koji ne traje više od pola sata jer u selu nema više od desetak kuća… Bez obzira na to, njegovi stanovnici su ponosni na činjenicu da ih je posećivala i nekadašnja Španska kraljica Sofija (inače Grčka princeza) a tu su i drugi dokazi nekadašnje slave. To veče je na programu bila utakmica u okviru kvalifikacija za svetsko prvenstvo u košarci a sastali su se reprezentacije Grčke i Srbije. To je bio dovoljan razlog da u tavernu svrate skoro svi meštani i na velikom TV-u odgledaju čitavu utakmicu. Mi smo skromno podržali našu stranu, ali to nije bilo dovoljno za pobedu. Za večeru malo belog sira i lokalno pivo… Nastaviće se...
  10. 13/09/2018 >> Platamon > Gravena > Aetia U prethodnih pet dana smo često kombinovali vožnju i pešačenje. Sada je sa planinarenjem gotovo, ali ne i sa planinama. Krećemo na istok u brdovitu oblast koja zauzima najveći deo severne Grčke sa ciljem da posetimo nacionalni park Pindos. Put nas vodi preko južnih padina Olimpa gde se sa jednog vidikovca opraštamo od Egejskog mora. To znači da nas sada očekuju brdoviti tereni i karakteristična planinska naselja. Ovaj vidikovac se nalazi na ulazu u selo Sikaminea a kasnije ćemo često nailaziti na slična odmorišta. Za ovu oblast su karakteristična velika akumulaciona jezera… I lepo uređena sela, pa se zaustavljamo u mestu koje se zove Aiani i pravimo pauzu za ručak… Sledeća stanica je grad Gravena a to je idealna prilika da se proba nešto slatko…
  11. I končano, evo nas na cilju! Nakon skoro 4 sata pešačenja, (što i nije neki rekord, ali za nas jeste), možemo da se odmorimo i uživamo u miru i tišini. U stvari ne baš… Oko nas ima više ljudi nego u dobro posećenom tržnom centru, što nije nikakvo čudo ako se ima u vidu da osvajanje Olimpa obično zahteva dva dana. Prvo se prenoći u planinarskom domu a zatim nastavi dalje i konačno savlada kompletan uspon. Samo fizički zaista dobro pripremljeni pojedinci mogu da bez pauze „istrče“ visinsku razliku od 2.918 m i odmah se vrate nazad. Iako je još relativno rano, sunce brzo prelazi preko grebena i istočna strana planine ostaje u dubokoj senci. To se odmah odražava na temperaturu ali ne i na naše raspoloženje. Još jedna uspešno savladana prepreka je za nama… A pošto imamo razlog za slavlje - za večeru, lignje i hobotnica na žaru. Uz domaće belo… Nastaviće se...
  12. Svesni smo da nam je najviša tačka Olimpa (vrh Mitikas) za sada nedostupna, ali ćemo se potruditi da stignemo bar do planinarskog doma koji se nalazi na visini od 2.100 m. To znači da nas čeka najmanje 4 sata penjanja jer visinska razlika koju treba savladati iznosi tačno 1.000 m. Da smo „obični“ turisti, sigurno bi se zadovoljili i malim vodopadom koji se nalazi u neposrednoj blizini parkinga ali pošto nas pokreću drugi motivi, nastavljamo dalje kroz gustu šumu. Staza po kojoj se krećemo je odlično uređena a priroda neopisivo lepa… Moram da priznam da me je vrlo iznenadio živ „saobraćaj“ jer smo stalno nailazili na druge planinare a u jednom trenutku čak i na „voz“ kojim se vrši snabdevanje i uklanjaju otpaci. Nagib terena a sa njime i napor koji je potrebno uložiti postaje sve veći, pa se u jednom trenutku javila i želja za odustajanjem. To naravno ne dolazi u obzir, jer je cilj odmah tu, takoreći iza ćoška. Samo što tih ćoškova ima još i još i još …
  13. 12/09/2018 >> Olimp Jedan dan lenčarenja je sasvim dovoljan da se u nama ponovo probudi želja za akcijom. Zato ponovo uzimamo kacige i u kofer ubacujemo sve što će nam biti potrebno za celodnevno planinarenje – danas idemo na Olimp. Put nas prvo vodi duž obale, ali čim se prođe Litohoro, počinje uspon i krivudanje kroz šumu. Usput nailazimo na vidikovac sa koga se vidi naš današnji cilj… Još malo krivudanja i ubrzo stižemo do Prionie. To je mesto na kome prestaje asfalt, a mi moto opremu zamenjujemo planinarskom i posle kratke pauze nastavljamo dalje.
  14. @Toreador Aktivni odmor ima i svoje pasivne faze, što u našem slučaju znači da ćemo čitav dan provesti na jednom mestu. 11/09/2018 >> Platamon Ključeve od motora ostavljamo u sobi a iz kofera vadimo peškire i odlazimo na najbližu plažu. Na prvi pogled, sve izgleda normalno – sunca, mora i peska ima u izobilju a tu su čak i ležaljke. Ono čega nema je gužva, jer na čitavoj plaži ima samo nekoliko kupača. Izgleda da se ovde sezona rano završila... Izležavanje na plaži brzo dosadi, pa umesto toga krećemo u šetnju. Platamon je malo mesto, ali ima sve što potrebno prosečnom turisti – restorane sa lokalnim specijalitetima, marinu, crkvu, uređenu obalu i naravno, šoping zonu. Nama se najviše dopala ova slano-slatka kombinacija….
  15. Grad Edesa je nekada bio poznat pod imenom Vodena što znači da je oko njega uvek bilo mnogo vode. Nama je bio zanimljiv iz više razloga, ali smo od svega uspeli da vidimo samo stari kameni most i vodopad. Prvi se nalazi u samom centru, a do drugog smo lako stigli prateći tok reke. Čitav prostor oko vodopada je popunjen brojnim restoranima i očigledno predstavlja glavnu turističku atrakciju. Do njega vodi nekoliko staza a pošto smo mi bili nestrpljivi, jednostavno smo nastavili prema mestu sa koga dopire najveća buka. Bujica koja nezadrživo prelazi preko ivice se pretvara u pravi spektakl a najlepši pogled je sa zadnje strane, iza vodene zavese. Vreme brzo odmiče a nas od cilja deli još skoro 150 Km. Zato se vraćamo u centar i tražimo mesto na kome se nešto može na brzinu pojesti. Izbor pada na lokal ispred koga je parkirano nekoliko motora što shvatamo kao preporuku. Zaista, ne pamtim da sam skoro pojeo tako dobar giros. Ostatak večeri provodimo na auto putu, što se za nas ovako umorne od vožnje i planinarenja, pokazalo kao najbolje rešenje. Isključujemo se kod skretanja za Platamon, lako nalazimo hotel i odlazimo na zasluženi odmor. Na kraju dana sledi još jedna mala nagrada… Nastaviće se...
  16. Zanimljivo je što smo ostatke rovova primetili tek u povratku. Izgleda da nam je pažnja svo vreme bila usmerena prema vrhu, pa nismo ni obraćali pažnju na ono što se nalazi u neposrednoj okolini… Usput nailazimo na stado goveda a ja u prvom momentu ne shvatam šta to privlači njihovu pažnju. Izgleda da se mladim bikovima ne dopada moja crvena majica, pa ne želim da rizikujem i brzo menjam garderobu… Uspešno savlađujemo i ovu prepreku, spuštamo se do mesta na kome smo ostavili motor i posle kratke pauze nastavljamo dalje – prema Edesi.
  17. U neposrednoj blizini kapele se nalazi i kosturnica u kojoj su sahranjeni ostaci poginulih srpskih vojnika. Lagano se spuštamo do nje i krećemo nazad…
  18. Tek pogled na suprotnu stranu (prema Makedoniji) otkriva pravu visinu na kojoj se nalazimo. U daljini se nazire put kojim se do vrha može stići terenskim vozilom ili nekim lakšim motociklom. Kapela je dostupna svim posetiocima. Treba samo pažljivo otvoriti vrata i ući u malu prostoriju sa nekoliko ikona i urnom koja je nekada čuvala pepeo Arčibalda Rajsa. Sve je savršeno uredno, a po knjizi utisaka se može zaključiti da je ovo mesto vrlo posećeno. Idealni vremenski uslovi nam omogućavaju da napravino još nekoliko efektnih kadrova…
  19. Uspon prema vrhu na kome se nalazi kapela je relativno blag ali je za njegovo savlađivanje potrebno više od sat vremena. Mi smo malo probili ovaj termin, jer smo želeli da što više uživamo u pogledu koji se pruža prema dolini. Ako neko želi da izbegne pešačenje, najbolje bi bilo da dođe dok traje skijaška sezona jer u tom periodu funkcioniše žičara koja se završava nedaleko od samog vrha. Usput smo naišli na čuvenu Ramondu … I konačno stigli do samog vrha…
  20. Eh, da imam takvu Hondu, ne bi bilo potrebe za pešačenjem, nego bih se lagano odvezao do vrha (sa sve koferima i suvozačem)
  21. Prvu pauzu pravimo posle nekih 80 Km u selu Arhagelos i dobrih pola sata uživamo u lokalnoj atmosferi. Do ski centra Voras ima još dosta da se vozi, ali mi to ne predstavlja nikakav napor jer put polako vijuga dok se istovremeno prema nama otvaraju sve lepši predeli. Tokom letnje sezone ovde nema nikoga osim pastira i stoke koja pase po obližnjim livadama. Nemamo nameru da ih uznemiravamo pa polako nastavljamo dalje i konačno dolazimo do tačke na kojoj prestaje asfalt. To je znak da je prva etapa završena i da sada sledi teži deo posla – pešačenje. Umesto moto opreme na sebe oblačimo nešto prikladnije i krećemo stazom koja vodi prema vrhu… Nastavak sledi...
  22. 10/09/2018 >> Stari Dojran > Kajmakčalan > Edesa > Platamon Novi dan, sunčano jutro i još jedna šansa za uživanje u lepoj prirodi. Usput koristimo priliku da dopunimo zalihe koje će nam dobro poslužiti ako se izgubimo u planinama… Jutarnja idila… Još malo oko jezera… Grčka granica se nalazi takoreći iza ćoška, ali do Kamjakčalana tj. do skijaškog centra koji se nalazi u njegovom podnožju ima još preko 150 Km. Pred nama se prvo pojavljuje široka ravnica koju ubrzo zamenjuju visoke planine… Prelazimo reku Vardar…
  23. 09/09/2018 >> Niš > Preševo > Kumanovo > Strumica > Stari Dojran Naša putovanja prema jugu obično počinju iz Niša, što nam omogućava da znatno brže stignemo do granice. Sa auto puta silazimo samo da bi prošli kroz Grdeličku klisuru i popili kafu iz termosa. Levosoje … Opšte je poznato da za dvotočkaše ne postoje gužve na granicama, pa brzo prelazimo na drugu stranu i odmah koristimo priliku da rezervoar napunimo po znatno povoljnijoj ceni… Ispred Kumanova … Raskrsnica na kojoj treba da se isključujemo sa auto puta se nalazi nekoliko Km pre naplatne rampe pa bez dodatnih troškova nastavljamo dalje prema Štipu i Strumici. Ovaj pravac predstavlja odličnu alternativu i omogućava da se izbegnu gužve koje obično vladaju tokom letnje sezone. Kratka pauza u centru Strumice i nastavak prema Dojranskom jezeru. Negde ispred Štipa… Strumica… Bez obzira što leto polako prolazi i dani postaju sve kraći, ostalo nam je sasvim dovoljno vremena za šetnju pored jezera. Opšti utisak je povoljniji nego pre 10 god. kada smo poslednji put posetili ovo mesto jer je obala bolje uređena a nivo vode u jezeru znatno viši. Jedino je Skopsko ostalo isto… Dojransko jezero…
  24. Naše osnovno prevozno sredstvo je i ovoga puta bio MAXI skuter od 300cc. Iako se njegove vozne karakteristike ne mogu uporediti sa ozbiljnijim mašinama, neosporno je da on pruža podjednaki konfor za oba saputnika i omogućava da se na put ponesu i neke neobične stvarčice poput planinarskih štapova koji bez problema staju ispod sedišta.
  25. Verujem da će vam naslov ovog putopisa izgledati nelogično, jer povezuje dve na prvi pogled nespojive aktivnosti – motociklizam i osvajanje planinskih vrhova. Ali ako malo bolje razmislite, shvatićete da postoje i određene sličnosti tj. da obe aktivnosti zahtevaju lepo vreme, dobru volju i ako je moguće – prijatno društvo. Srećna okolnost je da se ove dve aktivnosti mogu kombinovati, što znači da se u istom „paketu“ možete prvo lepo provozati a kad dođete na kraj puta, peške nastaviti dalje i tako stići do cilja. Osim toga, da bi postali dobar motociklista ili planinar, neophodno je da prvo savladate neophodne veštine i polako napredujete ka sve većim izazovima. Moj staž na dva točka se proteže na skoro 4 decenije, ali sam zato kao planinar morao da počnem od nule tj. od Ostrvice (758 m) … Da bi zatim usledili neki od najatraktivnijih vrhova u Srbiji - prvo Rtanj (1.565 m) … a odmah posled njega i Midžor (2.169 m) … Nakon toga apetiti brzo rastu, pa pada odluka da se ova sezona kruniše osvajanjem još dva planinarska dragulja – prvo idemo na Kajmakčalan (2.528 m) a zatim na Olimp (2.918 m). Ako se na to doda brčkanje u Egejskom moru, krivinarenje po planinama severne Grčke, kratak izlet u Albaniju i otkrivanje prirodnih lepota Makedonije – sve počinje da liči na jednu lepu avanturu …
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja