Jump to content

Moto Zajednica

sasha

Članovi
  • Broj tema i poruka

    946
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

Sve što je postavio član: sasha

  1. Stari grad se nalazi pored reke Gvadalkivir a smatra se da je most preko nje izgrađen još u vreme Rimljana. Oko njega je uvek gužva, pa produžavamo dalje do ulaza u nekadašnje kraljevske vrtove. Oni se i danas održavaju u perfektnom stanju, samo što je špansku aristokratiju sada zamenilo mnoštvo turista sa svih strana sveta. Društvo su nam najčešće pravili oni sa dalekog istoka a za njih je karakteristično da se kreću u velikim grupama.
  2. Kiša nas je ispraćala celim putem kroz HR i SLO i deset dana kasnije ponovo sačekala na istom mestu. Čudno majsko vreme, ali se zato jug Španije pokazao kao vrlo blagonaklon prema moto putnicima... Kamp u Veneciji je zaista blizu auto puta, što ga čini joj pogodnijim za tranzitne potrebe, ali se u njemu to ne primećuje. Mnogo bučniji su njegovi posetioci!
  3. Nastavljamo dalje prema Kordobi sa ciljem da od svih atrakcija obiđemo samo one najvažnije – pre svega veliku katedralu (bivšu džamiju) i kraljevske vrtove. Bez velike muke nalazimo (doduše, polu regularno) mesto za parkiranje i kroz uske uličice se probijamo prema središtu starog grada. Ulaz u kompleks na kome se nalazi katedrala krasi posebna kapija a iza nje je prostrano dvorište puno zelenila. Dominiraju stabla pomorandži a ona stalno rađaju zahvaljujući kanalima koji se napajaju iz velike fontane. Brzo kupujemo ulaznice i nastavljamo prema glavnoj dvorani. Tu nas očekuje pravi spektakl, jer se na sve strane nižu kolonade sa višestrukim lukovima u stilu koji je karakterističan za mavarsku arhitekturu. U središnjem delu nekadašnje islamske bogomolje je naknadno izgrađena barokna katedrala, što predstavlja oštar kontrast ali se ipak nekako uklapa u celinu. Zato je sa spoljne strane objekat ostao skoro netaknut, pa se na fasadi lepo vide svi originali detalji.
  4. 04.05 [Vilanueva del Rej > Sevilja] Sigurno se pitate zašto smo za prenoćište izabrali mesto koje se ni po čemu ne razlikuje od drugih „španskih sela“. Odgovor je veoma prost – u Kordobi jednostavno nismo uspeli na pronađemo smeštaj koji se uklapa u naš budžet. Ipak, namera da prođemo nešto jeftinije nas je umalo koštala živaca… Naime, prethodne večeri smo do cilja stigli relativno kasno (nešto posle 22h), pa nas je prvo iznenadilo što je se zgrada motela nalazi u potpunom mraku. Osim toga, na ulazna vrata je bila navučena metalna rešetka sa katancem a na kucanje tj. lupanje se niko nije odazivao. Već je počela da nas hvata nervoza, kada se iznenada u dvorištu pojavila žena sa kesom u ruci. Na našu sreću, spremačica je u pravom trenutku izašla da baci đubre a kada smo joj nekako objasnili o čemu se radi, samo nam je odmahnula rukom i pokazala da sa zadnje strane postoji još jedan ulaz. Prošli smo kroz neke hodnike i došli do recepcije gde nas je već čekao ključ od sobe. Kao naknadu za „pretrpljeni strah“ sam odmah tražio da nam daju i dve flaše piva… Ujutru je sve izgledalo potpuno drugačije. Osunčano dvorište je bilo ispunjeno palmama a avetinjsku atmosferu od sinoć je zamenilo mnoštvo ljudi koji su svraćali na kafu i doručak – i to ne bilo kakav, specijalitet kuće je prepečen hleb sa pireom od paradajza i sitno seckanom slaninom!
  5. Imamo posebnu tehniku. Kad se pojavi nešto interesantno, prvo pada komanda USPORI, a zatim ide kadriranje i škljoc. Tako nastaju najbolje fotke!
  6. Kompaktni Olympus FE 45 je poslat u penziju a njegovu ulogu (i sve istale) je preuzeo Xiaomi Redmi 4X.
  7. U neposrednoj blizini pećine se nalaze i Rudeirina jezera koja Servantes takođe pominje. Ona se sastoje od nekoliko povezanih segmenata a voda u slapovima teče iz jednog u drugi. Vreme tj. njegov nedostatak nam ne dozvoljava da se duže zadržavamo, nego nastavljamo dalje prema cilju, malom motelu blizu mesta Vilanueva del Rej.
  8. U drugom delu romana se pominje pećina Montesinos u kojoj Don Kihot doživljava jednu od svojih avantura pa koristimo priliku da posetimo i ovu neobičnu lokaciju. Ispred kompleksa zatičemo zanimljivu skulpturu koja nas inspiriše na poziranje ali opet nailazimo na jezičku barijeru. Uz malo truda, uspevamo da se ubacimo u sledeću grupu i spuštamo se u mrak. Sama pećina nije velika, pa obilazak traje malo više od pola sata ali bi nam bilo žao da smo je propustili.
  9. Jedna od najpoznatijih priča iz Don Kihota je ona u kojoj se opisuje njegova borba protiv divova. U stvarnosti su to bile vetrenjače, pa zato nastavljamo vožnju kroz vinograde i svraćamo u selo koje se zove Kampo de Kriptana. Naravno, odmah se penjemo na brdo na kome dominira nekoliko ovakvih mlinova. Lokalci tvrde da se čuvena bitka odigrala upravo ovde, ali treba imati u vidu da se slične vetrenjače mogu naći na više lokacija širom La Manče. Idealno vreme sa malo oblaka nas prosto mami na škljocanje… Sa druge strane primećujemo nekoliko restorana pa odlučujemo da napravimo pauzu za ručak. Na naše iznenađenje, svi jelovnici su samo na španskom a ni osoblje ne govori ni jedan drugi jezik. Možda upravo zato na zidu drže Servantesov portret... Na slepo biramo prvu stavku iz dnevnog menija i dobijamo lokalni specijalitet sa 5 vrsta mesa i mnogo povrća. Nije izostao ni desert u vidu sveže lubenice i kolača sa sirom…
  10. 03.05 [Kuenka > Vilanueva del Rej] Upravo su Servantes i njegov Don Kihot glavni „krivci“ što smo pri planiranu puta izabrali ovu deonicu. Počinjemo od Kuenke, gradića koji je najpoznatiji po svojim „visećim kućama“ (Casas Colgadas). Hotel napuštamo pre 9h ali se ispostavilo da grad u to vreme još spava. Srećom, usput nailazimo na otvorenu pekaru i rešavamo problem doručka. Kuenka nije veliki grad, pa se do turističke zone lako stiže. Mi se penjemo na suprotnu stranu kanjona i preko mosta ulazimo u stari deo grada. Stambene zgrade koje bukvalno vise nad liticom predstavljaju idealan motiv za fotografisanje. Posebnu atrakciju predstavlja stara katedrala, ali pošto se u ovakve objekte ne može ući bez plaćene ulaznice, samo na kratko provirujemo u njenu unutrašnjost i šetnju dovršavamo na glavnom trgu. Nastavljamo dalje kroz žitna polja i nepregledne površine pod vinogradima. Naša sledeća stanica je El Toboso, selo koje Don Kihot posećuje sa željom da upozna svoju obožavanu Dulsineju. U romanu se ona pojavljuje u liku obične seljanke a taj detalj je verno predstavljen na spomeniku koji je logično, postavljen na glavnom trgu. Čitavo mesto očigledno dobro živi od ove priče, jer su na svakom koraku vidljivi tragovi koji upućuju na čuveni Servantesov roman.
  11. Vreme brzo prolazi a naš današnji cilj je još daleko. U jednom trenutku stajem da proverim da li smo na dobrom putu a na pitanje – koliko još? – odgovaram, nešto manje od 500 km. Ovaj podatak sam po sebi ne bi bio toliko strašan da već odavno nije prošlo podne što znači da više ne smemo gubiti ni sekundu… Srećna okolnost je da se u Španiji vreme računa isto kao u većini evropskih zemalja, iako se ona nalazi znatno zapadnije. To u praksi znači da je obdanica pomerena za dobra dva sata - leti ne sviće pre 8h a dnevnog svetla ima i posle 22h. To nam dalje nadu da ćemo veći deo puta ipak preći po danu ali pod uslovom da pojačamo tempo i ne pravimo suvišne pauze. Šteta je samo što predeli kroz koje smo prošli zaslužuju da im se posveti mnogo više pažnje, a to potvrđuju i ove fotke… Dok polako pada mrak, stižemo do cilja – pokrajna La Manča, provincija Kuenka…
  12. 02.05 [Barselona > Kuenka] Obzirom da smo bili vrlo zadovoljni smeštajem u Veneciji, za prvu noć u Španiji opet biramo kamp. Gostima se ovde osim klasičnih drvenih bungalova, nude i zanimljive „Eko“ kućice, pa koristimo priliku da probamo i ovaj tip smeštaja. Iako na prvi pogled izgleda skučeno, u unutrašnjosti kućice se nalazi krevet normalnih dimenzija a povišena krovna konstrukcija doprinosi prijatnoj atmosferi. Pošto smo prethodno veče stigli po mraku, nismo bili u mogućnosti da detaljnije sagledamo okolinu. Doduše, tokom noći smo čuli šum talasa ali nismo imali pojma da se na svega nekoliko metara od nas nalazi velika plaža. Zato odlučujemo da pre polaska malo prošetamo pored mora… Pošto ćemo se u Barselonu vratiti za desetak dana, obilazak grada ostavljamo za drugu priliku ali ne propuštamo šansu za brzi „šoping“. To podrazumeva posetu jednoj od ovde vrlo popularnih prodavnica sportske opreme iz koje izlazimo opremljeniji za tri para treking pantalona i isto toliko aktivnih majci. Nova garderoba pronalazi svoje mesto u koferu, pa konačno možemo dalje… Naš sledeći cilj je planina Monserat tj. istoimeni manastir koji se nalazi na njenom vrhu. Od ranije mi je poznato da ovo mesto posećuje mnogo katoličkih vernika, ali me je iznenadilo što do njega vodi i specijalna železnička pruga. Brzo se probijamo kroz sve veću gužvu i parkiramo na platou ispred železničke stanice. Sa ovog mesta se pruža odličan pogled na čitavu dolinu ali i na vrhove koje se nalaze iznad naših glava. Čitavo okruženje podseća na grčke Meteore ali je arhitektura potpuno drugačija. Najveća gužva je naravno, ispred glavne katedrale a mnogi posetioci koriste priliku da se slikaju u sredini dvorišta i pri tome zauzimaju karakterističnu pozu. Nisam uspeo da shvatim u čemu je štos…
  13. 01.05 [Ćivitavekija > Barselona] Plovidba trajektom koji povezuje Italiju u Španiju traje više od 20 h ali to nije tako loše, ako se ima u vidu da se za isti put duž severne obale Sredozemnog mora moraju izdvojiti najmanje dva dana. Ovako bar imamo priliku da se dobro odmorimo i spremimo za glavnu avanturu. Trajekt „Cruise Roma“ je mnogo veći od brodova na kojima smo do sada plovili i može da primi na stotine putnika. Pošto nismo rezervisali kabinu, žurimo do salona i strateški zauzimamo mesto koje može da nam pruži bar malo udobnosti za predstojeću noć. Srećom, prostora ima sasvim dovoljno, pa uskoro vadimo vreće koje smo poneli specijalno za ovu priliku i tonemo u san. Sledećeg jutra stižemo u luku Porto Tores na Sardiniji što nam pruža priliku da bacimo pogled i na ovaj kutak Sredozemlja. Na žalost, luka se nalazi u neuglednom okruženju koje ni na koji način ne odražava lepotu ovog ostrva. Ostatak dana provodimo u tumaranju palubama, obilasku kafeterija i uživanju u brodskoj kuhinji. U Barselonu stižemo u smiraj dana. Ovoga puta koristimo sve prednosti motora i brzo pronalazimo put do obale. Konačno smo u Španiji – avantura može da počne…
  14. Osim iz Ćivitavekije za Barselonu se može isploviti iz Đenova i Savone ali jedino iz ove prve luke trajekti idu svakog dana. Nama je odgovaralo da to bude utorak veče (30.04), pa smo zato morali da se vozimo skoro 100 km više. Osim u rasporedu plovidbe, postoji i velika razlika u stukturi putnika jer linija koju smo izabrali ide samo do Barselone dok ostale nastavljaju prema Tandžiru u Maroku. Zato je na njima mnogo veća gužva pa se preporučuje rezervacija kabine a to uvećava troškove ...
  15. Pa nije baš sve stalo u jedan kofer i torbu. Zaboravljaš da se kod skutera pravi prostor za pakovanje nalazi ispod sedišta. U ovom slučaju tu može da stane isto kao u dva bočna kofera a posebnu prednost predstavlja činjenica da je u pitanju jedinstvena celina koja može da primi i veće komade. Ja ispod sedišta stalno držim prvu pomoć, kompresor, sajlu i katanac a kad putujem tu ubacim dva kišna odela i svu obuću (dva para cipela ili patika i isto toliko sandala ili papuča). Često ostane dovoljno mesta i za neke sitnice kao što su peškiri, baterije itd. Ovoga puta smo na raspolaganju imali i mali ranac (10l) a njega stavljam preko tunel torbe. To je rezerva za sve što se usput kupuje (suveniri i slične stvari). Skuter je po mnogo čemu indiferentan u odnosu na motor, ali ga po pitanju prostora za stvari sigurno šije
  16. Neka putovanja imaju dva početka. Ovo naše bi u idealnom slučaju trebalo da počne iz Barselone, ali pošto je mesto na kome živimo oko 2.000 Km udaljeno od glavnog grada Katalonije, bili smo prinuđeni da krenemo tri dana ranije i kombinujemo različita prevozna sredstva. Dakle, početak pre početka… 29.04 [BG > Venecija] Malo oblačno ali toplo prolećno jutro se brzo pretvorilo u tipičan jesenji dan. Sa padom temperature, povećava se slojevitost naše garderobe, sve do trenutka kada ni kišni kombinezoni više ne uspevaju da spreče drhtanje. Dok od prodavca na pumpi tražim vinjetu za motor, on u šaljivom tonu primećuje kako je ovo vreme „idealno“ za vožnju na dva točka. Da, zato ću vam ga ostaviti ovde… Ja idem u Španiju a tamo kako mi bude… 30.04 [Venecija > Ćivitavekija] Pošto nismo imali nameru da se zadržavamo, smeštaj nalazimo u kampu. Dobro opremljeni bungalovi, (sopstveno kupatilo, topla voda, klima koja može da greje) u potpunosti zadovoljavaju naše potrebe, a treba imati u vidu da je gostima osim kafića i bazena na raspolaganju i solidno opremljena prodavnica. Dopunjavamo zalihe i nastavljamo dalje… Iskustvo od prethodnog dana kada smo na ime putarine od Trsta do Venecije ostali kraći za 11 Eur nas tera da ostatak puta kroz Italiju provedemo na putevima nižeg prioriteta. To u praksi znači da iGo dobija nove parametre (isključujem simbole koji označavaju auto put i plaćanje) pa prema Raveni nastavljamo magistralnim pravcem. Nakon nekoliko sati vožnje i isto toliko pauza, stižemo do „druge obale“ tj. Tirenskog mora i gradića koji je zove Ćivitavekija. Već je kasno popodne, ali pošto ukrcavanje na trajekt počinje tek za nekoliko sati, imamo sasvim dovoljno vremena za kasni ručak/ranu večeru i kratku šetnju kroz grad. Realizaciju plana počinjemo u lokalnoj piceriji i predajemo se uživanju u njihovim specijalitetima… Ćivitavekija možda ima veliku luku, ali se sam grad može obići za manje od jednog sata. U njemu se preklapaju razni istorijski uticaji, pa se na malom rastojanju mogu videti dobro očuvane srednjevekovne građevine i sasvim moderni objekti. Prilika za fotografisanje, u svakom slučaju ne nedostaje…. Šetnja kroz grad nam je brzo dosadila, pa se spuštamo do luke i zauzimamo mesto u prvom redu. Na žalost, od brzog ukrcavanja nema ništa, jer prednost imaju šleperi i druga teška vozila. Posle dobrih dva sata, rampa se diže i konačno zauzimamo mesto na palubi predviđenoj za prevoz putničkih vozila. Za motore postoji poseban kutak jer oni tokom plovidbe moraju biti vezani. Taj posao ostavljamo uvežbanoj posadi a mi se penjemo na gornju palubu i uživamo u pogledu na grad. Uskoro ćemo isploviti…
  17. Prolog Kako je do ovoga došlo? [Pripremne faze : idejna, organizaciona i tehnička] Za mene skoro svaki zimski vikend predstavlja vreme u kome preovlađuje dokolica. Nikada me nisu zanimali tzv. zimski sportovi, a ono malo snega što padne u BG-u se i onako brzo istopi. Zato se u tim danima rado prepuštam maštanju o mestima koje bi vredelo posetiti i to prvom prilikom - čim grane proleće. Uostalom, dobre navike ne treba menjati a pošto smo s proleća 2017. išli na istok, do Crnog mora a u maju 2018. na zapad, do Toskane, logično bi bilo da ovoga puta krenemo na jug. Pošto je to rešeno, vreme je da se otvori atlas i pronađe odgovarajuća stranica… Grčka je odmah otpala, jer smo tamo već bili, a Sicilija mi se učinila suviše blizu. Hm, možda bi mogli da probamo Afriku, npr. Tunis ili čak Maroko… Ideja nije loša, prolećne temperature su tamo idealne za motocikliste ali postoji i jedan problem – ne volim da posećujem zemlje sa pretežno muslimanskim stanovništvom u vreme Ramazana (a on ove godine pada baš u maju). Jednostavno ne bih želeo da se ponašam drugačije od većine a ne mogu ni da se čitav dan uzdržavam od jela i pića. To znači da će Afrika morati malo da pričeka, ali ne odustajem, nego tražim nešto što je u geografskom smislu najbliže crnom kontinentu a da tamo ne važe maločas pomenuta ograničenja. U tom trenutku shvatam da Španija tj. njena južna provincija Andaluzija ispunjava skoro sve kriterijume – ima idealne klimatske uslove, puno prirodnih lepota i zanimljivih gradova a tu je i dodatni motiv – do sada nisam išao dalje od Barselone pa je ovo idealna prilika da ispravim ovaj „propust“. Ovim izborom sam završio prvu „idejnu“ fazu, pa je vreme da proverim da li je ovakav poduhvat opšte izvodljiv. Motor tj. skuter imam, volje očigledno ne nedostaje a početkom maja će biti i nešto više slobodnih dana. Zato se bacam na prikupljanje informacija a one mogu da potiču iz najrazličitijih izvora. Ja sam pored standardnih turističkih vodiča i Internet sajtova (preko kojih se inače najlakše dolazi do osnovnih smernica), koristio i klasičnu literaturu. Naime, sasvim slučajno mi je do ruke došlo kompletno izdanje Servantesovog Don Kihota, pa sam iskoristio priliku da dopunim srednjoškolsko znanje i izdvojim nekoliko zanimljivih lokacija. Tako su se na budućoj ruti pojavila mesta poput Kuenke, El Tobosa, ali i pećina Montesinos. Dalje prema zapadu slede gradovi Kordoba i Sevilja a pošto je relativno blizu i atlantska obala, nisam propustio priliku da ubacim i luku Kadiz. To je ujedno bila i najzapadnija tačka koju sam planirao da posetim, što znači da dalje nastavljamo prema Rondi, Malagi i Granadi. Tu ćemo pokušati da se popnemo na Siera Nevadu i osvojimo najviši vrh Pirinejskog poluostrva a zatim nastaviti dalje prema Valensiji i Barseloni. Na sve ovo treba dodati i „vezne deonice“ kroz HR, SLO i IT, kao i plovidbu zapadnim Sredozemljem (od Ćivitavekie do Barselone i nazad) i sve zajedno spakovati u 15-16 dana. Tesno, ali ostvarivo… Polovinom aprila preduzimam prve konkretne korake, što podrazumeva rezervaciju smeštaja za sve planirane termine i kupovinu karata za trajekt. Obzirom da se prvog majskog vikenda vozila i MotoGP trka u Herezu, koristim priliku da i nju ubacim kao jednu od stanica. Pošto je sve ovo moguće obaviti preko Interneta, uskoro se na stolu pojavila omanja hrpa papira. To je bio prvi opipljivi dokaz da uskoro krećemo… Pre samog polaska sam morao da obavim još jedan važan poslić. U pitanju je servis motora i provera njegovih vitalnih funkcija. Svi potrebni delovi i potrošni materijal su nabavljeni još pre nekoliko meseci ali treba „uloviti“ i majstora da ih zameni. Srećom, Dr. Dare (aka Satelis) nas na vreme prima u svoju ordinaciju, postavlja dijagnozu i primenjuje pravu terapiju. Kawa je u opet u TOP formi!
  18. Abstract Za nestrpljive i one koji vole kratke putopise [GDE smo bili : ŠTA smo radili] Lepo vreme smo ostavili kod kuće i kroz HR i SLO prošli upakovani u PVC ambalažu… Od Venecije smo videli samo gondolu koja plovi po suvom ali zato nismo propustili priliku da gorivo natočimo po „povoljnim“ italijanskim cenama… Zatim smo se ukrcali na Belu lađu i preplovili pola Sredozemlja… Jahali smo sa Don Kihotom i pomogli mu da očara Dulsineju i pobedi vetrenjače… Divili se starim graditeljima i njihovim modernim sledbenicima… Upoređivali klasične i savremene borce… Sa ivice snega smo se spuštali do nivoa mora a ponekad i malo niže… Na trenutke je izgledalo kao da smo stigli do Amerike… Ali su nam tu iluziju razbili lokalna muzika i specijaliteti… Vozili smo odličnim putevima i uživali u prirodi… Čak smo se družili i sa momcima u plavom (mada španski policajci više vole crno/žutu kombinaciju) Posle još jednog dana provedenog na brodu i dva na auto putu, stigli smo kući… Uskoro mnogo, mnogo detaljnije….
  19. Pa evo malo detaljnije... U odnosu na XC 250 koji sam prethodno vozio skoro 9 god. Kawa je neuporedivo bolji skuter. Jači za 8 KS, startniji i MNOGO udobniji. Potrošnja mu je 3,5-3,8l stim da ja uglavnom vozim pod max optećenjem (suvozačica + prtljag). Uzeo sam ga u septembru 2015 novog u Sr. Kamenici i tamo radio servis dok je bio u garanciji. Sada to radi naš kolega @Satelis, mnogo kvalitetnije i jeftinije. Ulje i filter se menjaju na 5000 a ostalo po potrebi. Za 40000 Km sam premenio 2 kompleta guma (+dve zadnje), isti broj rolnica i pločica, dve sijalice i 3 kajiša. Ovo poslednje bi trebalo da traje po 20000 Km ali kod mene izdrži upola manje. Ogibljelje je meko, što je odlično za naše puteve a kočnice solidne, stim da su serijske bile sinter a posle sam prešao na organik. Moj primerak ima i ABS ali nisam bio u prilici da ga isprobam. Ako nemaš sportskih ambicija, bićeš zadovoljan.  Pozdrav, Saša
  20. Taj sam. Tu kombinaciju Kymca i Kawe vozim već tri god. i za to vreme se nakupilo preko 40K Km. Ja zadovoljan, suvozačica takodje. Da ne širim priču, sve što vas zanima može na PP.
  21. Ako ne može da bude Kawasaki, onda Honda ili Yamaha - svejedno .
  22. Ali zato kad jednom naučiš, sledeći put ide ko od šale
  23. 17/09/2018 >> Kanjon Matka > Beograd Pre nego što se konačno uputimo prema Beogradu, koristimo priliku da još malo uživamo u okolini. Doručak se servira pored samog jezera a u neposrednoj blizini hotela je i jedan srednjovekovni manastir. Na ovakvim mestima uvek postoji velika ponuda suvenira, ali ovakve zaista nismo očekivali… Sve lepote kanjona se najbolje mogu doživeti iz čamca, ali je za to krstarenje potrebno izdvojiti nekoliko sati. Mi nismo imali toliko vremena, pa smo se odlučili za kraću šetnju. Pešačka staza kreće od samog hotela i proteže se duž čitavog kanjona. Nadam se da će vam ovaj skromni putopis pomoći da lakše dočekate proleće i novu moto sezonu.
  24. Naša sledeća stanica je Struga, mesto koje se nalazi na severnoj strani Ohridskog jezera. Motor ostavljamo na parkingu ispred pešačke zone, prelazimo Crni Drim i krećemo u potragu za nečim slatkim. Od ranije znam da se negde na sredini ulice nalazi poslastičarnica sa odličnim i vrlo jeftinim sladoledom. Ove dve „činije“ sa po tri vrste sladoleda smo ukupno platili manje od 4 Eur. To nam je dalo energiju za nastavak, pa krećemo prema nacionalnom parku Mavrovo. Prvi deo puta vozimo uz samu reku a nakon Debra skrećemo ka planinama i konačno stižemo do brane od koje počinje veliko jezero. Nakon izleta u planine, spuštamo se na auto put prema Skoplju i nekoliko naplatnih rampi kasnije stižemo do Kanjona Matke. Tu je smešten mali hotel koji nam se odmah dopao. Pošto već pada mrak, obilazak ostavljamo za sutra i zauzimamo prvo slobodno mesto u kafiću. Nastaviće se…
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja