Jump to content

Moto Zajednica

sasha

Članovi
  • Broj tema i poruka

    939
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

Sve što je postavio član: sasha

  1. U samo par reči - savršen dan, vožnja, društvo ... Na startu 15-tak vozača (0 suvozačica) Kao što je to Darko lepo opisao - kao da se ove godine sajam motora preselio na Kotu 555 Kad stigne jaka ekipa, stolovi se sami oslobađaju... Polovičan ručak u Karađorđevom vajatu - čorbu i ćevape smo dobili ali šnicle ni posle dva sata
  2. Vule, tačno na polovini rute se nalazi kafe Kota555 u kome možemo da napravimo pauzu. Čini mi se da će to biti malo rano za ručak ali ne i za kafu (da se razbude oni koje ostanu smoreni od spore vožnje). Ako ne budemo mnogo gnjavili, u BG stižemo do 16h pa bi trebalo da izdržimo i bez klope. Naravno, na licu mesta je moguć i neki drugačiji dogovor.
  3. Nole, tvoja Honda od 1000cc je tri puta veći MAXI od mog skutera. Mada, ko se jednom učlani u skuteraše, zadržava trajno članstvo u klubu. Edit: ispašće da je MSC kao sicilijanska mafija jer svojim članovina garantuje doživotno članstvo
  4. Drage MAXI kolege, Nadam se da su vam mašine spremne a vi željni vožnje, jer je krajnje vreme da zvanično otvorimo i ovu sezonu. U tom cilju predlažem da se organizujemo i u nedelju 25.04.2021 skinemo paučinu sa točkova. Za prolećno razgibavanje na meniju imamo relativno kratku i laganu rutu, sporednim putevima sa puno krivina: BG > Ralja > Sopot > Rogača > Aranđelovac > Gornja Šatornja > Kota 555 > Varnice > Belanovica > Sibnica > Barajevo > BG Okupljanje i polazak sa NIS Petrol pumpe kod Autokomande u 10,30 h (da bi i učesnici koji nisu iz BG-a mogli da nam se pridruže). Vidimo se!
  5. Moj skuter prema podacima iz saobraćajne dozvole ima 20.3 KW tj. nepunih 28 KS. To na papiru ne deluje mnogo, ali u praksi omogućava sasvim solidne performanse. Pod punim operećenjem (koje u mom slučaju iznosi skoro 200 Kg) bez problema mogu da održavam putnu brzinu (110-130 Km/h) i da je pri preticanju podignem na 150 Km/h (prema brzinometru, što je oko 10% više nego po GPS-u). Tako opterećen čak i duže uzbrdice mogu da savladam bez problema, npr. pri penjenju uz Bubanj Potok brzinu održavam iznad 100 Km/s (sa punim gasom, naravno ). Što se tiče modifikacija prvo sam eksperimentisao sa Dr Pully slajderima i nisam bio zadovoljan. Nakon toga sam se vratio na fabričke rolnice i po savetu dr. Satelisa stavio belu Malossi oprugu za kvačilo što se povoljno odrazilo upravo na međuubrzanja. Ja sam za sada zadovoljan i nemam nameru da bilo šta menjam.
  6. Papisha, Potpuno razumem tvog drugara jer sam pre ovog skutera vozio Kymko Xciting 250 i dobro pamtim njegovo tvrdo sedište. Izgleda da je ekipa iz Kawasaki-ja shvatila u čemu je problem i za J300 izabrala mnogo udobniju podlogu koja omogućava celodnevnu vožnju bez ikakvih posledica.
  7. >> Plovdiv > Beograd Već po navici smo ispili jutarnju kafu i dok sam ja izvukao motor iz garaže, bili smo spremni da se prepustimo monotonoj vožnji po auto-putu. Od kuće nas je delilo još samo nekoliko sati, pa nam nije bilo teško da rutinski dovršimo još jednu avanturu. Do sledeće prilike, pozdrav od Vesne i Saše
  8. Obzirom da od turske granice do Beograda ima skoro 700 Km, odlučili smo da taj put podelimo na dva dela i prenoćimo u Plovdivu. Moram da priznam da o ovom gradu nisam razmišljao kao o mestu koje zaslužuje neku posebnu pažnju, ali sam nakon kratke šetnje promenio svoj stav. Naime, njegovo potpuno očuvano gradsko jezgro i ostaci iz antičkog perioda su me ubedili da ovaj grad zaslužuje bar još jednu priliku …
  9. >> Eceabat > Plovdiv Poslednju noć u Turskoj smo proveli u Eceabatu, jer nam se učinilo da odatle najlakše možemo da nastavimo put. Obzirom da je u pitanju sasvim mali grad, nismo očekivali da u njemu postoji nešto što bi nam privuklo pažnju, pa smo bili zaista iznenađeni kada smo shvatili da na njegovom glavnom šetalištu postoji čitav muzej na otvorenom. Pored monumentalnog spomenika i dela koji je posvećen najpoznatijim vojnim komandantima, tu se nalazi i vrlo realistična rekonstrukcija rovovske bitke između engleske i turske vojske. Nakon ovako očigledne lekcije iz istorije, brzo smo se vratili u sadašnjost i nastavili prema severu. Ubrzo su nam pažnju privukli visoki betonski stubovi koji očigledno predstavljaju konstrukciju novog mosta koji će spajati dva kontinenta. Vremenske prilike nam nisu išle na ruku, pa smo u jednom trenutku morali da se pripremimo za vožnju po kiši koja na sreću nije dugo trajala. Sledeću pauzu smo iskoristili za još jednu kafu koja nam je ovoga puta poslužena u „zlatnim“ šoljicama. To je ujedno bila i prilika da se konačno oprostimo od Turske, jer smo uskoro stigli do granice i nakon kraćeg zadržavanja nastavili dalje kroz Bugarsku.
  10. >> Ajvalik > Čanakkale > Galipolje Dan smo započeli odličnim doručkom u izuzetnom ambijentu. Moram da priznam da mi se sve više dopadaju ovi „butik“ hoteli, jer je kod njih sve na dohvat ruke – čak ni prtljag ne mora daleko da se nosi… Put nas je u početku vodio uz obalu, pa smo iskoristili priliku da kafu iskombinujemo sa pogledom na grčko ostrvo Lezbos. Za povratak na tlo Evrope smo izabrali najkraću rutu a ona je podrazumevala i kratku plovidbu. Navigacija nas je odvela pravo u trajektnu luku a ja sam se plašio da će nas tamo sačekati veliki redovi i gužva za ukrcavanje. Desilo se upravo suprotno, jer smo karte kupili na samom ulazu a službenik nas je odmah uputio prema rampi za ukrcavanje. To znači da smo za manje od 10 min. bili spremni za uživanje na palubi. Sam prelazak preko Dardanela ne traje duže od 20-tak minuta, ali smo uspeli da za to vreme uhvatimo nekoliko zanimljivih kadrova i iskrcamo na drugu obalu. Dok smo vozili prema Čanakkaleu, iznenada nas je pretekao jedan par na kruzeru sa pirotskim tablicama. Kasnije smo ih sreli na trajektu i iskoristili priliku da se malo bolje upoznamo. Milan i Irina su takođe proveli nekoliko dana u Turskoj i krenuli kući, ali pre toga nameravaju da se kratko zadrže i na Crnom moru. Srećan put, prijatelji… mi ćemo na suprotnu stranu – prema Galipolju. Ovo poluostrvo je bilo poprište jedne od najvećih bitaka iz I Svetskog rata. Sukobili su se savezničke snage na čelu sa Britancima i turska vojska koja je svim sredstvima želela da sačuva kontrolu nad plovnim putem kroz Dardanele i dalje prema Crnom moru. Na kraju su u tome i uspeli, ali uz ogromne žrtve na obe strane, pa su danas na čitavom području rasuti spomenici iz tog perioda. Mi smo se prvo uputili prema najjužnijoj tački, jer su se tu nalazili najjači odbrambeni položaji. Danas se tu osim bunkera i starog naoružanja mogu videti i monumentalni spomenici posvećeni svim žrtvama. Od ranije smo znali da ova bitka ima veliki značaj za istoriju, jer je u njoj učestvovao i Kemal Paša Ataturk, (tvorac moderne turske države) ali nismo imali pojma da je ona iskorišćena i kao prvorazredna turistička atrakcija. Bar nam je tako delovala rekonstrukcija vojne bolnice iz tog perioda, sa svojim hiper realističnim sadržajima. Jednako zanimljiv je bio i centralni muzej ali nismo imali strpljenja za detaljnije razgledanje, već smo požuri da se domognemo hotela i konačno odmorimo…
  11. Iskusni bajkeri kažu da nijedan motor nije mator sve dok se redovno održava a o ovom mom brine Dr. Dare (aka Satelis). Moj zadatak je da vodim računa o servisnim intervalima i na vreme prikupim sve potrebne delove i materijal. Nakon toga mogu da bez ikakvih briga krenem na bilo koju stranu... Inače, moj skuter je prešao već skoro 55K što ga čini neznatno "manje matorim" od tvog Burgmana. Pakovanje za duža putovanja je već pominjana tema a nešto o tome se može pronaći i na forumu: Što se tiče kubikaže i snage, moram da priznam da mi brzina nije najvažniji faktor na putovanju. Sa druge strane, uspeo sam da uz male prepravke na prenosu postignem zadovoljavajuće rezultate što znači da na otvorenom putu bez ikakvih problema mogu da održavam 120 Km/h a po potrebi i da dostignem maksimum od skoro 150 Km/h (po brzinometru, GPS kaže da je u stvarnosti to manje za nekih 10%). Moja prosečna brzina je negde između 70-90 Km/h a u tom režimu čak i pod punim opterećenjem potrošnja ne prelazi 3.5L. Ulje za sada ne trošim nego samo menjam!
  12. >> Kušadasi > Efes > Ajvalik Iako se kalendarski leto bližilo kraju, tokom našeg boravka u Turskoj su dnevne temperature redovno prelazile 30C, što je bar za naš ukus, bilo malo previše. Zato smo se trudili da vožnju i boravak u punoj moto opremi ograničimo na nekoliko sati i što ranije stignemo do cilja. Sa druge strane, ovakva strategija nam nije dozvoljavala da posvetimo pažnju mnogobrojnim antičkim iskopinama a njih u ovom delu sveta ima zaista na svakom koraku. No, obzirom da je jutro pred naš polazak iz Kušadasija bilo oblačno i znatno svežije, tokom doručka smo odlučili da promenimo prvobitni plan i posetimo jedno od najvećih arheoloških nalazišta u svetu – antički grad Efes. U turističkim vodičima se posetiocima savetuje da kao ulaznu tačku izaberu tzv. severnu kapiju i onda polako napreduju kroz ruševine sve dok ne stignu do najzanimljivijih delova. Za one koji nemaju želju da ceo dan provedu u pešačenju, postoji mogućnost da u jednom pravcu iskoriste usluge kombi prevoza i da se sami vrate na polaznu tačku. Mi smo se odlučili za treću mogućnost a to je podrazumevalo kratku vožnju do suprotne (južne) strane i ulazak kroz kapiju koja omogućava da se obilazak obavi za mnogo kraće vreme. Sledećih sat i po smo proveli okruženi ostacima monumentalnih građevina koje čak i ovakvoj formi ostavljaju nezaboravan utisak. Zadovoljni postignutim, nastavili smo dalje prema Ajvaliku i usput iskoristili priliku da se malo okrepimo. Iz iskustva znamo da se najbolja klopa može naći na mestima koja na prvi pogled ne odaju neki poseban utisak, ali su bez obzira na to uvek puna gostiju. Ni ovoga puta se nismo prevarili… Po običaju, za prenoćište smo izabrali mesto koje je bilo blizu centra, ali ipak zaštićeno od saobraćaja i gradske buke. To nam je omogućilo da istovremeno uživamo u morskom ambijentu i da brzo stignemo do najslađeg lokala u gradu… Nakon dobre doze šećera nam nije bilo teško da se bacimo u potragu za suvenirima. Okolne ulice su inače bile načičkane radnjama sa najrazličitijom robom ali je našu pažnju privukla jedino tezga starog kujundžije. Kod njega smo po bagatelnoj ceni kupili pravu bakarnu džezvu, pa sada i kod kuće pijemo „tursku kafu“. Šetnja kroz stari deo grada nam je izuzetno prijala, a posebno smo se iznenadili kada smo naišli na staru pravoslavnu crkvu. Doduše, ona je u međuvremenu pretvorena u džamiju ali predstavlja očigledan dokaz da je na ovim prostorima nekad živelo pretežno grčko stanovništvo.
  13. Generalno, kroz celu Tursku nas je pratilo vetrovito vreme, prvo na relaciji Jedrene-Istanbul (jak i konstantan severac sa Crnog mora). Zatim na putu preko Anadolijske visoravni (sa severa i istoka) a duž obale je dominirao vruć vetar sa mora koji je izazivao talase (pogotovo na plažama). Ako se ima u vidu da se u tom periodu max. dnevna temperatura kretala u rasponu 32-36C, vetar nam nije smetao, naprotiv!
  14. >> Bodrum > Kušadasi Od Bodruma do Kušadasija se može stići za manje od tri sata, što znači da pre polaska imamo sasvim dovoljno vremena da obiđemo jedno od 7 svetskih čuda antike. U pitanju je čuveni Mauzolej iz Halikarnasa koji se sada nalazi takoreći u predgrađu Bodruma. Na žalost, od originalne građevine nije ostalo baš mnogo, ali se barem na osnovu makete može steći utisak o njenom nekadašnjem izgledu. Ostatak prepodneva smo proveli na putu i uživali u predelima. Moram da priznam da mi je izuzetno prijala vožnja pored morske obale, jer je kvalitet asfalta dozvoljavao i malo oštriji tempo. Naravno, nije izostala ni pauza za kafu… Smeštaj smo lako pronašli, a pošto smo izabrali hotel koji se nalazi neposredno uz čuvenu plažu Ladies Beach, nismo gubili vreme nego smo se odmah bacili u talase.
  15. >> Oludeniz > Bodrum Sledeća stanica na našem putu je bio Bodrum. Prateći glavnu magistralu prvo smo prešli preko brdovitog terena a zatim se spustili do obale. Naravno, nismo propustili priliku da se počastimo još ponekom šoljicom kafe… Opremu i ostale stvari smo brzo ostavili u hotelu i rasterećeni krenuli u istraživanje. Do turističke zone smo stigli stazom koja vodi uz obalu i odlučili da se za ručak počastimo lokalnim ribljim specijalitetima. Moram da priznam da je to bio ubedljivo najbolji (i najskuplji ) ručak na čitavom putovanju. Ljubazni konobar nam je pokazao kako se efikasno uklanjaju kičma i ostale koščice, a ja sam iskoristio priliku da to ovekovečim… Ostatak dana smo proveli na plaži, a uveče krenuli u još jedan obilazak grada. Ovoga puta pažnju nam je privukla srednjovekovna tvrđava a nismo propustili priliku ni za šoping po cenama koje su karakteristične za kraj sezone.
  16. >> Oludeniz Lagunu u Oludenizu mnogi smatraju za jedno od najlepših mesta na čitavoj turskoj obali. Zato smo odlučili da se ponašamo kao pravi turisti i čitav dan provedemo na plaži. Odabir je pao na deo koji se nalazi na samom vrhu poluostrva koje zatvara ulaz u zaliv jer je tu gužva bila najmanja. Posebnu čar ovom mestu daje planina koja se nalazi u zaleđu. Sa njenog vrha na visini od skoro 2000 m stalno poleću paraglajderi, pa se na nebu često stvara prava saobraćana gužva.
  17. >> Patara > Oludeniz Nakon skoro nedelju dana provedenih na raznim putevima, konačno smo stigli do cilja – tirkizne obale. Ona obuhvata skoro kompletan istočni Egej (osim ostrva) i na njoj se nalaze najpoznatija turska letovališta. Mi smo za početak izabrali jednu od najdužih peščanih plaža u ovom delu sveta – Pataru i prepustili se čarima kasnog leta i još uvek toplog mora. Iako je u tom trenutku na plaži bilo vrlo malo posetilaca, čitavo područje je bilo pod strogim nadzorom, što se i moglo očekivati obzirom da se u ovo doba godine očekuje dolazak velikih morskih kornjača koje okolni teren koriste za polaganje jaja. Posle nekoliko sati provedenih na peščanoj obali i razgledanja ostataka antičke kulture, pokupili smo naše stvari i nastavili dalje. Naše odredište je bio Oludeniz i njegova prelepa laguna. Smeštaj smo pronašli u simpatičnom hotelu a motor je dobio svoj kutak u dvorištu. Glavno šetalište je očigledno služilo i kao pista na koju tokom celog dana sleću paraglajderi. Neko vreme smo se divili veštini koja je neophodna za upravljanje ovakvim letelicama a zatim izabrali lokal sa velikim izborom slatkiša.
  18. >> Pamukkale > Demre > Patara Pred samo svitanje nas je probudilo neobično šištanje, pa smo morali da proverimo o čemu se zapravo radi. Izašli smo na terasu i odmah primetili veliki balon koji se polako dizao u vazduh. Oko njega se za kratko vreme pojavilo još nekoliko sličnih letelica, pa smo mogli da uživamo u nesvakidašnjem prizoru. No, uskoro se spektakl završio, a mi smo morali da nastavimo dalje… Skoro celo prepodne smo proveli na jednoličnim magistralnim putevima, sa vrlo malo saobraćaja, što nam je odgovaralo jer smo konačno mogli da uživamo u okolini. Pauzu smo napravili na nekom prašnjavom parkingu koji lokalnim prodavcima služi kao privremena pijaca. Sa nestrpljenjem smo očekivali da ponovo vidimo morsku obalu a to se ubrzo i desilo. Sa druge strane, spuštanje na nivo mora je za posledicu imalo i značajan skok temperature, što nam se nije baš dopalo. Tešila nas je činjenica da nam je sledeći cilj takoreći na vidiku… Nakon kratkog lutanja kroz ulice savremenog grada Demrea, stigli smo do mesta koje je tesno povezano sa jednim od najpopularnijih svetitelja kod Srba – Svetim Nikolom. Naime, ovde se nalaze ostaci antičke crkve za koju se veruje da sadrži njegov grob. U današnje vreme se njegov lik poistovećuje sa Deda Mrazom, pa su zato u okolini podignuti spomenici koji predstavljaju savremenu verziju ove istorijske ličnosti. Nakon kratkog odmora u gradu i degustacije još jednog lokalnog specijaliteta – Pide (turske verzije pice), mogli smo da nastavimo dalje. Put nas vodio uz samu obalu, pa smo bili u prilici da vidimo kako izgledaju neke od najpopularnijih plaža u ovom delu Turske. Priznajem da smo bili u iskušenju da poskidamo moto opremu i da se bacimo u talase, ali nas je tešilo saznanje da ćemo već sutra biti u prilici da konačno uživamo u tirkiznoj obali. Do tada je i hotelski bazen mogao da posluži…
  19. Sve slike sam postavljao na isti način, direktno na forum (nisu linkovane sa nekog javnog servera), pa nema razloga da se drugačije ponašaju. Probaj da počistiš keš ili promeni pretraživač.
  20. >> Kutahya > Pamukkale Sledeća deonica nas je odvela dalje na jug, preko anadolijske visoravni. Taman smo se navikli na široke puteve i jednoličnu okolinu, kad smo naišli na neobična vozila koja očigledno mogu da posluže za različite namene. Slična scena se ponovila i u sledećem selu – dok smo uživali u domaćoj kafi, ispred nas se zaustavio ponosni vlasnik motora koji bi teško prošao iole ozbiljniji tehnički pregled. Jadno stanje u kome se nalazila čitava mašina ga očigledno nije sprečavalo da uživa u vožnji... Suprotno mojim očekivanjima, naselje koje se nalazi u podnožju Pamukkalea uopšte nije veliko. Lako smo pronašli smeštaj i odoleli iskušenju da se odmah bacimo u bazen. U stvari, planirali smo da se prvo malo brčkamo u prirodnim krečnjačkim kadicama, ali se ispostavilo da to nije moguće… Naime, iako na ovom području postoji mnogo izvora visoko mineralne vode, ona je uglavnom usmerena u posebno izgrađene bazene, dok je istovremeno veliki deo prirodnih „kadica“ ostao na suvom. Čak i onim delovima koji zadržavaju nešto vode, njena dubina retko dopire do kolena. Doduše, na samom vrhu brda postoje ostaci antičke banje koja je pretvorena u neku vrstu kupališta. U prvi mah smo mislili da ćemo ovde končano ispuniti svoje želje, ali smo ubrzo shvatili da bi nas to zadovoljstvo koštalo više od 20 € po osobi, što je zaista previše… Umesto toga smo odlučili da nastavio dalje i obiđemo ostatke antičkog grada koji se nalazi u blizini. Od njega doduše, nije mnogo ostalo, ali je zato amfiteatar bio jedan od najlepših koje smo do tada videli.
  21. >> Istanbul > Iznik > Kutahya Vreme koje smo predvideli za boravak u Istanbulu je brzo prošlo i prema prvobitnom planu je trebalo da nastavimo dalje prema jugu i ako je moguće, za jedan dan stignemo na Pamukkale. Međutim, upravo u tom trenutku je do nas stigla vest da će za sve građane Srbije koji se do određenog roka (petak 18/09 u 18h) ne vrate u zemlju, važiti nove epidemiološke mere a među njima se pominjao i dvonedeljni karantin. To nas je navelo da još jednom razmotrimo situaciju, jer smo objektivno mogli da stignemo kući na vreme, ali istovremeno nismo želeli da podlegnemo pritisku i odustanemo od putovanja. Šta smo odlučili se najbolje vidi na sledećoj fotki: Za prelazak preko Bosfora i izlazak iz Istanbula nam je trebalo preko 2 sata što i nije tako strašno, jer su na tom pravcu saobraćajne gužve i zastoji redovna pojava. U svakom slučaju, jedva smo dočekali da ponovo vidimo more i napravimo pauzu – ovoga puta uz kafu iz Starbucks-a. Sledeća stanica na našem putu je bio grad Iznik, koji je mnogo poznatiji po svom antičkom imenu – Nikeja. Ovo mesto ima veliki istorijski značaj, pa smo želeli da proverimo šta je od svega toga ostalo. Na žalost, osim zidina koje i dalje okružuju gradsko jezgro i nekoliko očuvanih kapija, sve ostalo je odavno zamenjeno savremenim sadržajima. Dok smo se muvali po okolini i pokušavali da napravimo nekoliko sličica, prišao nam je jedan stariji prolaznik i na vrlo dobrom srpskom poželeo dobrodošlicu. U razgovoru smo saznali da se on sa porodicom pre više decenija doselio iz bivše Jugoslavije i da retko ima priliku da sretne srpske turiste. Saobraćajna gužva u Istanbulu, česte pauze i nešto duži obilazak Nikeje su nas primorali da promenimo plan i potražimo prenoćište u prvom većem gradu. To je bila nama potpuno nepoznata Kutahya jer se ispostavilo da tamo postoji hotel koji ispunjava sve naše zahteve – čak i više od toga. To znači da je motor narednu noć proveo u garaži a mi u apartmanu Hilton Garden Inn hotela – sve za nepunih 38 Eur.
  22. sasha

    Ostrvica 2020

    Za mene je odlazak na Ostrvicu nešto poput redovnog lekarskog pregleda ... jer ako: 1. Mogu da se popnem do vrha - telesna težina OK! 2. Tokom uspona ne pravim česte pauze - srce OK! 3. Pod naporom ne ostajem bez daha - pluća OK! 4. Sa vrha vidim parkiran motor - oči OK! 5. Podnosim hladnoću pri povratku - cirkulacija OK! Nadam se da ću istim rezultatima moći da se pohvalim i sledeće godine
  23. >> Istanbul > Piyerloti > Belgrad Kapı > Kariye Camii > Fatih Camii Pošto smo shvatili da kao pešaci imamo vrlo „ograničen domet“ morali samo da se vratimo na dva točka i pažljivo isplaniramo pojedine deonice. Za početak smo odlučili da posetimo vidikovac Piyerloti jer smo čuli da se sa njega odlično vidi čitav Zlatni rog i dobar deo novog Istanbula. Ovo mesto je postalo toliko popularno, da je pre nekoliko godina izgrađena specijalna žičara koja znatno olakšava pristup. Na vrhu se naravno, nalazi kafić pa smo iskoristili priliku da popijemo još jednu „pravu tursku“. Konstantinopolj su od raznih osvajača vekovima štitile visoke zidine, a njihovi ostaci se mogu videti na više lokacija. Mi smo odlučili da prvo prođemo bulevarom koji prati spoljnu ivicu bedema i da na kraju posetimo jednu od kapija. Izbor je iz logičnih razloga pao na Belgrad Kapı koja je svoje ime dobila po tome što su upravo tu preseljeni stanovnici Beograda nakon njegovog pada u turske ruke 1521 god. Nepunih sedamdeset godina ranije (1453.) je nestao i Vizantijski Konstantinopolj ali su i danas vidljivi tragovi koji svedoče o njegovoj lepoti. Jedan od njih je i Crkva Hrista Spasitelja u polju ili Crkva Hora pa smo odlučili da sami proverimo šta je od nje ostalo. Iako je crkva davno pretvorena u džamiju (Kariye Camii), intenzivno se radi na restauraciji originalnih mozaika što u velikoj meri utiče na opšti utisak. Ovakvi primeri očuvanih srednjovekovnih građevina postoje na više lokacija, pa smo pokušali da ih pronađemo. Na žalost, zbog nepotpunih podataka i problema sa navigacijom nismo imali baš puno uspeha, pa će otkrivanje vizantijskih korena morati da sačeka do sledeće prilike. Umesto toga, iskoristili smo priliku da posetimo još jednu od mnogobrojnih džamija i da bacimo pogled na grad. >> Aya Sofia > Hipodrom Po povratku u hotel smo shvatili da nam je ostalo sasvim dovoljno vremena za kraću šetnju, pa smo odlučili da ponovo obiđemo bez sumnje najveću atrakciju u gradu – Aja Sofiju. Pošto je pred njenim ulazom uvek velika gužva, zadovoljili smo se šetnjom po parku i razgledanjem onoga što je ostalo od antičkog hipodroma.
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja