Nenasminkana Italija i ludilo juga

[Papa del Camino 23 Napisano juče u 20:02 (promenjeno)]

Subota, konacno! Sto bi kod nas na Balkanu rekli "urlaub"

Jucer zavrsio posao oko 15h, natovario Suzu da bude bezbrizna ujutro, spakovao kamp opremu i sa nestrpjenjem docekao jutro. Ustajem u pola 7, kafa u ruci i dilema u misima- da li da oblacim hlace za motor ili moto jeans. Ovih dana ovdje u Bavarskoj (Passau) je +30C, dole u Bosni gori zemlja. Nisam bas neki fan moto hlaca, pa ni moto farmerki, al zato jaknu ne skidam ni po najvecem zvizganu. Dakle, moto jeans dok ne pop...im i ne obucem bermude.

Dan nulti: vozim iz Passau gde zivim i radim zadnje 2,5 godine, odoh kuci u Sarajevo. Imam 2 sedmice odmora, samim tim moram se i vratiti nazad u Njemacku. Eh sad tu dolazimo do zapleta.. Dakle, povratak nije upitan, ali ruta kojom cu se vratiti je predmet konfuzije u mojoj glavi. Kako god razmislim, meni je najbolje da nekako preko Italije okrenem, ha jel? A i logicno je, ko se imalo konta u geografiju. Al da ta ruta ide kroz jug Ialije,posto je tamo malkice zanimljivije od utegnutog sjevera. Nesto slicno italijanskom sjeveru zi zivim u Njemackoj svaki dan, pa mi to ludilo juga malo i fali jga. 

Za danas sam panirao put do Zagreba nekih 450km,kroz Austriju,Sloveniju. Obzirom da zivim na samoj granici Njemacke i Austrije, brzo ulazim u Austriju i autoputem vozim u pravcu Graza. Austrija zemlja gdje sve funkcionise, osim kad sam ja u njoj. Kolone auta i kamiona hrle putem kojim sam i ja naumio, ko' da sutra ne postoji. Svakih 20-30km nekakav zastoj, doduse ne i za mene na motoru,al svejedno, gubim vrijeme na zastoje. Prelazak iz Austrije u Sloveniju, iz Slovenije  Hrvatsku,.. da ne duzim sa birokratskim zanimljivostima, ceka me kum i Barba kojem je rodjendan. Ostala raja se pridruzuju kako ko zavrsava obaveze. Dernek u najavi. Kum je kum. Kad on zove "kume" ja se odazivam. Kad ja zovem "kume" on se odaziva. Nema se tu sta dodati ni oduzeti. Ostale bezmalo znam malo jace od 30god jos iz vremena kad sam zivio u Zg. Svi Dif-ovci, profesori, putnici, skijaši… mangupi s karakterom i kondicijom.

Svi dolaze na motorima, specifikacije ko MotoGP paddock:

Bobo i Lazo 2x KTM 1290, Barba i Beba 2x GS1250, Dubioza na novom BMW 1000 R i je RR (jebem li ga ja se ne razumijem u te zvjerke. Uglavnom crn je, ima one crveno - plave ratnicke boje, grmi ko MIG i ljut je Bozeee). To bi bla specifikacija motora koje mozete vidjeti na Zg ulicama i u servisima. Kum i ja vozimo V Stromove 650 i 1000. Nas mozete sresti samo na ulicama . 

Piva-dvije u kaficu i prebacujemo se u restoran Europa negdje na obodu grada na kasni rucak/ranu veceru. U Europi respekabilan stejk. Respektabilan i za mojih 110 kg cistog sexipila. Nakon 3-4h idemo kod Barbe na vikendicu, koja se renovira na jos poneku pivu. Sjedimo na gajbama i zidicu, zidovi goli, kablovi vise, a mi kontamo hoce li se moci skociti sa balkona u bazen i ostale mudrosti. Zaboravih reci da smo vecnski porijeklom bosancerosi, al to ste vec mogli skonati barem po ovim zadnjim bazenskim mudrolijama. Mjesamo alkohol, sretni sto ne mjesamo beton, al bit ce prilke. Prica lagana, ne zna se ko koga zejebava, al najvaznije da se niko ne ljuti. 

Negde pred ponoc, glas razuma:"ljudi na motorima smo, moramo stati sa pivom", pa nedugo nakon prigovora savjesti idemo kuci. Kum i ja jos po jednu... "njima zene ne daju, papucari" i dogadjaj veceri- raspodjela zadataka za predstojeci put planiran za oktobar 25.

Otprilike ide ovako:

-moment kljuc? - Ja

-Kleme? - Moje

-kompresor?.... Itd. 

Vise o tom putu drugom prilikom. 

 

Jutro, 7h ustajanje. Kum ce kod punca i punice na vikendicu da zavrsi neki poslic dje se puno mora misliti, nisam siguran jel treba neke fosne il pjesak prebaciti ili oboje, al nesto tako. 

Ja se spremam i polako autoputem majcici Bosni. 

Gradiska, granica.. opet guzva. Srecom, ja opet na motoru, pa mogu izmedju

Prelazim u BiH, pravac u Gradisku na cevape...Mala daj ponesi jos jednu porciju, za puta. Pravi dijasorac, pozelio cevape

Odatle prema rodnom gradu, B. Luci, al ne dolazim, samo prolazim, st'ono jednom pjesnik rece. (Đ. B. slava mu) 

Doboj, Maglaj, Zepce, Zenica se nizu kao djerdani. Bosna lijepa. Meni najljepsa. I konacno Sarajevo. Stari mangup me docekuje rasirenih ruku, kao sto docekuje i prepoznaje sve svoje i sve dobronamjerne koji mu dolaze. Sve one sa iskrom u oku, koju on nepogresivo prepozna. Stizem kuci, familija, pita, cuko, burek (je samo sa mesom), kafa, pita...(neupuceni citalac ce reci da sam se pozelio pite, al ja je jednostavno mogu jesti uvijek i zao mi je kad se najdem, jer samo tad ne mogu vise). Umoran od vrucine, ne i od puta,ali sretan sto sam medju svojima i sto sam kuci. Tu cu biti narednih 8 dana. Obzirom da dolazim svakih 1,5-2 mjeseca, nije dovoljno 8 dana, ali je donekle ok. 

U Sarajevu, tekuce obaveze, prijatelji, rodbina.. Uglavnom za ovu pricu nista zanimljivo.

To bi bio sve za ovaj put, uskoro nastavljam i ubacujem slike. 

 

Promenio pre 18 sati član Papa del Camino

[Papa del Camino 23 Napisano pre 47 minuta]

Dan 1. Sarajevo-Drač/Dures

 

Ponedjeljak, 7h ujutro. Plan: stići u luku Drač na vrijeme za trajekt za Bari u 22h. Realnost: nikad se nisam vozio trajektom preko mora, a kamoli na međunarodnoj ruti – dakle, pojma nemam kako to funkcioniše. Na sajtu piše: čekiranje, pasoška i carina – sve to mora dva sata prije. Pošto nemam kartu, ne želim da mi trajekt maše iz daljine, pa odlučujem igrati na sigurno – bolje ranije doći nego brodolom.

Izlazim iz Sarajeva kroz jutarnju gužvu, preko Lukavice, pravac Foča. Vozim kanjonom rijeke Bistrice i divim se bosanskim planinama, gudurama i prirodi koja oduzima dah. Kako malo čovjeku treba da shvati koliko je lijepa rodna gruda. Da je ovo tuđe, kakva bi to poetika bila prilikom opisivanja, a ovdje je normalno da u 50 km puta prođeš pored Bjelašnice, Visočice, Treskavice, Zelengore, Maglića i Sutjeske... Sreća da nije tuđe.

Ispred mene se ukazuje Drina, ljepotica, čista, zelena, bistra... Punim rezervoar na pumpi, još brzinska kafa i mogu krenuti prema Crnoj Gori. Put od Foče do Šćepan Polja više liči na test izdržljivosti nego na granični prelaz. Put? Hajmo reći da je to više koncept nego konkretna stvar. Kao da je neko rekao: "Neka priroda sama napravi trasu".

Sustižem dvojicu Nijemaca na GS-ovima, ko pačići uredno voze iza auta na makadamu i punim plućima udišu prašinu. Nije im dugo trebalo da poprime balkanska pravila vožnje, valjda ohrabreni njemačkim tablicama kod mene, eto ih za mnom. Malo li im treba . Prolazimo u grupi BH carinu i dolazimo kod CG carinika. Carinik, iako sjedi, golim okom se vidi da je to oko 2 m / 120 kg, sjedi u nekoj limenoj kućici veličine 1 m², ako nije i manje – više sigurno nije. Logika nalaže da mora biti ljut... Na prvu pokušava da mi fakturiše "preticanje kolone"...

– "Jaro, znaš li da je pod kacigom i u jakni jedno 50 stepeni? E haj zamisli, majke ti, da se ja sad izvrnem ovdje... Ko bi bolan hitnu zvao, mene poljev’o vodom, nakupi ti se auta, valja ti raditi pod stresom... Treba li to tebi? Al’ budi pošten."

Jaro se u tom trenutku malo prekonta, nasmija: "Dobro si ti to... haj vozi."

Ne da mi đavo mira, moradoh još malo: "Jesi ti, jaro, sam ušao u tu kućicu, il’ su oni tebe postavili na stolicu, pa kućicu oko tebe sastavili?" Jaro puca od smijeha i maše rukom da idem .

Nastavljam dalje kroz kanjon Tare i uživam. Slikam boju rijeke (ko bi mi ovdje u Njemačkoj vjerovao da je takva), snimam kamerom one tunele, branu i Pivsko jezero. Ne mogu da se nagledam ljepote. Put prema Nikšiću i dalje prema Podgorici prolazi u nevjerici – kako u CG voze... Mislim, nismo ni mi u BiH sjajni, al’ ovo je, brate, previše. Uživam u pogledu i vrućini. Sasvim solidnih 37°C. Nema da fali.

Ne mogu jesti, a već je prošlo podne odavno, al’ vodu pijem barelima. Btw, jedna od pametnijih stvari koju sam naručio sa Aliexpressa je onaj nekakav držač za flašu, što se montira na crash bar. Još sam ja to dodatno vezicama pritegao – nema da mrdne. Inače sam ja mjera za naručivanje gluposti sa Aliexpressa. Ja to samo otpakujem i nikad ne upotrijebim.

Podgorica i ja gorimo na +40°C, preusmjerenje zbog radova, a na sve to još me navigacija skrene kroz neke podgoričke mahale, pa još i upadoh u jednosmjernu ulicu. Kud će sreća, na raskrsnici ulice brko policajac, zaustavlja me. E jbg. Dižem vizir i, k’o sav sretan da razbijem tremu, pitam ga: "Jel’ se ovuda ide za Budvu?"

Ne da brko ni da se zaustavim, koluta očima i samo maše da bježim dalje. A realno, ko bi sad sa mnom razgovarao na +40. Sam sam mu još ja trebao.

Podgorica – Tuzi, granica sa Albanijom, prolazim bez problema. Nastavljam kroz Albaniju do Skadra na Bojani. Zemlja kontrasta, ali lijepa. Vile, objekti – mermer, inox, a odmah pored favela i makadam. Lijepa je Albanija – planine i krš okolo, plodne ravnice u sredini. Liči mi malo na Hercegovinu, onaj dio kad se krene od Stoca prema Trebinju.

Super su mi one prodavnice voća i povrća sa strana ceste. Stajem kod dvije. Na jednoj se divim izboru maslina – brat bratu jedno 15 vrsta. Voća i povrća – nema šta nema. Uzimam flašu cijeđene narandže iz nekog lavora u kojem teče voda iz šlaufa – valjda da bude hladno. Pijem i razmišljam o izreci: "Sjeda k’o budali šamar".

Izlazim na autoput prema Tirani. Aerodrom "Majka Tereza" neposredno pred Tiranom. Uključujem se na cestu za Drač/Dures. Još malo – i luka. Navi je podešen da vozi pravo do luke, pa kroz Drač samo proletim jer me već kopka hoću li naći kartu za brod.

Na ulazu u kompleks luke su neke male kućice kao turističke agencije, piše da prodaju karte. Ja sam još u Sarajevu izguglao kartu za mene i Suzu, screenshot nekih 79 eura. Parkiram u sred kružnog toka, poučen primjerom albanskih vozača, i uđem da pitam za kartu. Kaže mi žena koja radi: 110 eura.

– "Tetka, evo vidi sliku", i pokazujem joj online kartu.

Tetka nešto gleda u kompjuter, "Eh evo uspjela sam naći jednu jeftinu kartu, samo za tebe – 85 eura."

– "Tetka, ja baš tu tražim. Prodata."

Još mi reče da dođem 2h prije plovidbe da se čekiram. Znači imam nekih 3,5 h.

Pravac južno od Drača, nekih 10 km od luke, neko turističko mjestašce. Gledam restoran da je blizu plaže, da mogu nešto jesti, parkirati motor i okupati se.

Nalazim neki restoran, malo sa gazdom pričam, njegov sin nam prevodi. Raspitujem se šta nude za jesti, može li se plaćati u eurima i dogovaram da mi čuvaju motor jer su sve stvari na njemu, a da ću se ja vratiti kod njih na večeru kad se okupam.

Plaža – onaj najsitniji pijesak, baš kakav mrzim. Draže mi je stati u g... nego da mi se to lijepi po nogama. Poslije današnjih vrućina i puta – ma nema nazad. Presvlačim se. Sam čin presvlačenja nekog od 100+ kg sa nekakvim malim peškirom za plažu ne izgleda baš graciozno, na opšte zadovoljstvo publike sa tribina tj. ležaljki .

Konačno ulazim u more! Ček, jbt, pa ovo sve plitko. Kako idem sve dalje i dalje, a mahove se dubina mijenja. Te preko koljena, pa odjednom ispod koljena... Nikad u dubinu ući. Išao bih ja, al’ se sjetim da mi je pasoš u koferu, pa me strah da ne izleti odnekud talijanska carina koliko sam se odmaknuo od obale.

Elem, završi se kupanje, mokar, bos i u gaćama – pravo u restoran. Pitam da se presvučem u WC-u – ma sve može, i sve sa osmijehom.

Donesoše jelovnik – na albanskom je, al’ dosta se može skontati "pleskavic"... A imaju i slike. Cijene simbolične – 5–6 eura porcija ćevapa, pljeskavica, riba 8–9 eura.

Dok ja gledam i biram, pronesoše jelo nekim Talijanima za sto pored. Ne izgleda mi kao da ću se ja od toga najesti, a uhvatila me glad baš. Naručim neku pljeskavicu sa pomfritom i neki sudžuk kao kobasica kod nas. Da se odmah razumijemo – nije neki gastronomski doživljaj. Ja sam se najeo i utalio glad.

Druga stvar mi je bila sjajna – toliko su uslužni i žele pomoći da je to, nakon naših konobara, otkriće. Npr. pitam gdje imaju utičnice jer hoću da napunim kameru, telefon i komunikaciju. Dečko kad je vidio da vadim 3 punjača – ode negdje iza i vraća se sa produžnim kablom. Ne treba ništa više. Vjerujem u albanski turizam. Vrijedni su, uslužni i siguran sam da je to dovoljno za početak. Ono što ne znaju o turizmu – siguran sam da će u perspektivi naučiti i da će postati ozbiljna turistička destinacija.

Plaćam račun i polako se pakujem za povratak u luku. Usput kupujem vodu, grickalice da imam na brodu. Ubrzo sam u zgradi luke i čekiram se za brod, carinska i pasoška kontrola – i ukrcavam se. Nakon što sam uzeo neophodne stvari, mornar je došao sa španerima i ankerisao motor kako treba. Ja se penjem prema gore. Brod ima 8 paluba. Stjuardese me upućuju na moj sprat. Imam mogućnost da budem u nekim avionskim sjedištima ili u restoranu. Obzirom da sam među prvima ušao, imam luksuz da biram mjesto.

Izabrao sam neki kožni dvosjed sa dvije fotelje. Namjestio sam sebi da mogu fino leći kad mi se prispava jer se putuje cijelu noć do Barija. Dolazak je predviđen u 8h ujutro.

Nakon raspremanja, odlazim na palubu i gledam Drač u iščekivanju da zaplovimo prema Italiji.

Noć na brodu je prošla ugodno, nije bilo puno ljudi, pa sam mogao leći na taj dvosjed i noge pružiti na fotelju. Spavao sam sigurno nekih 5–6 sati, s kraćim prekidima. Jutro, 7h – uplovljavamo u luku Bari... A ja tu završavam pisanje za danas. Pišem vam ubrzo – prava događanja tek slijede