Jutros baš razmišljam kako pre 80-e neću da prestanem sigurno (ako dobacim) makar na parkingu crtao stazu, a Spettacolo ovako o ovoj dvojici mladića... A četrdeseta mu dahće za vrat.
Siguran sam da su vrlo često o ovome razmišljali i razgovarali i među sobom i sa porodicama i da su izgubili dosta kolega/prijatelja za svojih dugačkih karijera. Najveća sreća u ovoj nesreći je to da su im deca odrasla te za sobom nisu ostavili siročad. Manje mlad od dvojice verovatno ni ucveljenu majku (inače je 1969, kad sam se ja rodio, osvojio treće mesto u prikolicama). Radili su šta su voleli, i još je potrajalo decenijama.