Kad smo konačno krenuli gore, zavrteli smo rulet i pustili da nas nosi kako želi - a on se uvek zaustavljao na dobitnoj kombinaciji. Osim toga, ne sećam se kad je poslednji put u Srbiji bilo ovako zeleno krajem juna, a boje su bile i dodatno iskovane, uglačane, nauljene i ispolirane, onako kako to zna da bude kad vazduh ispiraju letnje kiše i elektricitet. I tako smo klizili gore-dole po talasima zelenog okeana, jedara nehajno podignutih uz jarbole. Pred nama su se neprekidno otvarala nova vedra nebesa a topile se tame, vetrovi i grmljavine; tu i tamo neki bi skriveni vulkan proradio iza bliskog grebena nad nama i izbacio besni i preteći oblak pepela ka zenitu, poneki naramak toga bi onda kidisao i ka nama - ali bezuspešno, poput psa iza dvorišne ograde.
Pod sobom smo osećali teške, krupne, duge i potmule udarce: to se Šumadija strasno propinjala uvis, ka suncu, šireći svoju pokislu odeću na žicama svih mogućih horizonata i kroz sve moguće dimenzije. Ništa nije bilo kao pre, i mape više ništa nisu vredele - reljef se pred našim očima menjao, isparavao, kondenzovao u sasvim nove potke i oblike, i sve je bilo nepoznato, neprepoznatljivo, stvarano u tom času velikog opružanja. Negde u njemu, na krestama njegovog svemoćnog zatalasja, bili smo nošeni i mi koji smo, uz gromoglasnu unutarnju ciku i vrisku, lepršali sa nogama negde nad sopstvenim glavama, u vrtlogu koji ukida gravitaciju i umesto nje kao glavnu silu vaspostavlja mirise (trava, klematisa, ježeva, lipa, zelenih breskvi, kapljica višanja zaboravljenih na granama, kupina koje će uskoro poput kokica praskati iz svojih sad još tvrdih brabonjaka, miris prijateljske i priglupe kravlje balege, opreznih i nervoznih govanaca poljskih miševa, hladovine u šumi, struka vode koja teče preko trulog lišća, miris deja-vu fleševa, miris radoznalih i vlažnih psećih noseva... pa čak i miris zime koja ćuti i čeka duboko ispod neslutećeg korenja, još mnogo dublje dole, sasvim na drugom kraju Vasione).
Držali smo se pijano, kao za sidra, za volane naših smehotresnih konstrukcijica od cevki, žica i gume, i trudili se da ne padnemo (uzletimo?) u okolnu šampanjsko-penušavu, izmagličastu, sparnu zelen koja munjevito bubri pa se munjevito slama u dolje i doline, samo da bi se odmah raspela kroz raskošno i debelo tkanje dana, na plavo-belom, gustom, zrelom nebu. Trudili smo se da po po njoj surfujemo što duže i što dalje, držeći joj se za čipkane rukave, za zanosno varljive skute, i da tako stignemo do rumenog sutona koji je došao kao smirenje.
Usput je bilo nekih lelujavih i nejasnih prikaza mokrih sela, u kojima su nam druge prikaze objašnjavale da je tu prethodno lilo kao iz kabla, u navratima, a mi smo od svega toga čuli i pamtili samo damaranje krvi u slepoočnicama (život!), samo perle kopnećih kapljica na livadama, samo neumorne nijanse zaljubljene zelene i ljubomorne žitne žute koje su potapale ostale boje, osim kad bi se sujetno plavo odozgo nalilo po svemu na svetu i pomirilo sve, puneći zrna klasja neuhvatljivim spinom bez koga nema roda, a koji će posle pred nevidećim očima rasejanih kosaca da se, skriveno poput duše, oslobodi i odvrti onamo odakle je i došao, ostavljajući za sobom bucmasta zrna.
Juče je bilo vreme za osećanja, nije bilo mnogo vremena da se misli; to možemo tek sada. U prasupi koja se svake godine ponavlja u onom tamo šarenom carstvu, upravo juče je, uz pucanje i tresak grmljavina, dok su daljine bile kidane šištavim i zaslepljujućim zmijama munja - upravo juče je tu nicalo, raslo, kuljalo, bubrilo i rađalo. Bučno, strasno i ljubavno - tako izgleda kad Šumadija zri. Gledati to iz nasmejanih Rudničkih visina bila je divna privilegija.
(Jone, Put Ostrvica-Rudnik)