Čitam, čitam, pa proradile emocije...
Kad sam bio klinac, dok su drugima kupovali bicikle, ja sam vozio APN-a, imao sam nepunih 5 godina kada sam ga prvi put uspešno vozio i vratio u garažu da moji ne vide. Vozio sam motor bolje od 100% mojih poznanika sa kojima sam se družio kroz svoje detinjstvo. Tek kasnije sam osetio pravi adrenalin na stazi, upoznavši neke momke koji su imali para i pod punom opremom svakog vikenda trošili krampone. Vozio sam bolje od pola njih, bez treninga i tehničke podrške, bez teorijskog znanja i bez opreme, ali nisam imao para ni za gume, a kamo li za motor. Vozim i danas bolje od mnooogo njih koji se takmiče, ali i dalje nemam para za novi motor, a kamo li za sve ostalo.
Životna želja da se bavim motokrosom mi se nije ostvarila, kasno je za ostvarivanje. Imam još jednu, a to je da odem na Dakar. Znam da neće ni ona da se ostvari, zbog istog razloga zbog čega nikada nisam dospeo ni na jedan start, ni u jednim novinama, a možda sam kao i mnogooooo klinaca poput mene mogao da budem bolji, možda i najbolji. Taj razlog je NOVAC, odnosno nedostatak istog.
Neko reče da je motosport privilegija bogatih i delim mišljenje sa njim, tako će da bude još dugo. Ko je kriv za to, ne znam. Znam samo da niko od nas nema prava da bude ljubomoran na one koji sebi mogu priuštiti bavljenje ovim sportom, a u ovom slučaju i učestvovanje na Dakar Reliju. Ja sam svaki dan visio na sajtovima i budno pratio Dakar i Gabora sa nekom dozom adrenalina, kao da sam ja tamo na motoru. Ovo je Srbija... Kao da niste do sada shvatili da je ovo zemlja bez budućnosti i ako se ne kidaš, ne boriš i ne otimaš, nećeš uspeti. Čestitam Gaboru na tome što je odvozio trku do kraja, ma koji god bio na tabeli, to je ogroman uspeh.