Dan 7. Jablanica - Novi Sad
Očekivano tokom noći su me svi mišići boleli. Dobra stvar je da posle spavanja mogu koliko-toliko da hodam normalno. Ne šepam. I naravno to što nisam u toku noći morao za Mostar. Tako da nemam šta da se bunim. Čak hoću i da vozim Stroma do granice ili barem Sarajeva. Stefan naravno govori da se to neće desiti. Zna da se ne šalim več da sam polu ozbiljan (u potpunosti ozbiljan).
Ništa, aktiviramo alternativni plan (ako pitate Stefana ovo je bio jedan jedini plan), zvanje Vozzi. Ovaj deo je baš lagano prošao. Klik u aplikaciji, jedan poziv sa operaterom i jos jedan poziv od Mikija sa Pala. Ostaje nam samo da čekamo. Konobar molim te daj još 2 kafe i da li imate nešto slatko?
Urmašice nisu zakazale. Ali Stefan jeste. Nije mogao da pojede baklavu i tulumbu posle urmašice i tufahije.
Posle jedno 2 sata stiže nam transport. Još uvek ne mogu da verujem da neću moći sam da dovezem Stroma i sebe kući. Odbijam da poverujem u to. Nažalost realnost tj. bolovi su jači od maštarije. Opet sam počeo da šepam. Možda je Strom u dovoljno tj. potpuno voznom stanju, ali ja nisam.
Put do granice mi je izuzetno poznat, ali ovakav vid putovanja nije. Ono što mi je smešno u datom trenutku je da ne idemo ništa sporije nego što bi prolazio ovuda da sam vozim. Šlep jarani gare ovaj kamiončić samo tako. Razlika je što se kilometar sat na Stromu ne pomera.
A ono što mi nije smešno je to da imam dosta vremena za razmišljanje. Kroz glavu mi s vremena na vreme prodje misao od juče: “kako ćeš se vratiti kući?”. I baš me rastuži. Znam da je sve u redu, da sam dobro prošao i da u krajnjem slučaju sam upravo na putu ka kući, ali opet. Šta da nisam? Hmm, ko gde šta? Pauza za kafu? Može jarane, može!
Dok pijemo domaću kafu, odjednom se čuje poznat, Stefanov, glas. Otkud ti kada si nas obišao još pre Konjica? Aha, aha, gubio si se malo po Sarajevu pa se vratio na poznat put i opet naišao na nas. U redu, u redu, sad si i ti popio kafu pa tutanj za Divič. Da me dočekaš tamo. A i treba neko da spusti Stroma sa šlepa. Nemoj da stignemo pre tebe.
Skidanjem Stroma sa šlepa se zavrsava prva polovina povratka. Sad treba nekako dobaciti i do Novog Sada. Srećom, ovde je kompletan odbor za doček. Marko sa svojom lepšom polovinom i @Jovan Ristic sa mojom nervoznijom polovinom. Stefan i ja, pošto smo protagonisti ovog putopisa, smo se ubacili u fotku.
Marko je bio na vožnji i svakako je plan od ranije bio da se nadjemo ovde na kafi. Taj deo prvobitnog plana se nije promenio. Jedino ga nisam obavestio šta se dogodilo. Saznao je kada je video Stroma na šlepu. Deo plana koji se promenio je da moja draga dolazi ovde autom i da povede Jovana.. Tako će on Stroma voziti do Novog Sada, a ja imati komforan transport na četiri točka.
Veoma je čudan osećaj da gledam nekog drugog kako vozi moj motocikl dok sam ja na suvozačkom mestu u automobilu. Mozak ima problema da procesira to što gleda. Uz to, zabrinut sam da je nešto pokvareno, a da smo propustili prilikom provere voznog stanja. U redu mi je da se ja povredim, ali nije mi u redu da se neko drugi povredi. A kad sam već kod povreda, što više dan prolazi, to sve više i više bolova u mišićima imam. Neprijatno mi je sedeti u jednom položaju i stalno se nešto vrpoljim. Ovo je veoma dug dan i baš sam izmrcvaren.
Sam put nazad se odužio. Svi su umorni, pa se i pauza u Šapcu odužila. Doduše bila je kraća nego čekanje za palačinku u Diviču (nismo je dočekali jer je konobar nije ni poručio u kuhinji).
Mrak je uveliko pao kada smo došli u Novi Sad (osim Stefana koji je otišao za Beograd). Svi su otišli svojim kućama, Strom je parkiran u garažu (hvala Joco!), a ja sam se parkirao u urgentnom centru.
Trebalo je malo objašnjavanja i ubedjivanja da želim da me pregledaju jer sam juče doživeo pad. Nije im bilo jasno kako me nisu pregledali u Jablanici. U stvari, pad je sada već bio prekjuce, pošto je prošla ponoć. Da li sam već rekao da je ovo baš baš dugačak dan?
Sve su pretrage odradjene i rezultat svega je imobilisani mali prst! Jedino sam ih uspeo skontati jeste da nije slomljen, ali se nešto desilo sa tetivom (mallet finger povreda). 6 do 8 nedelja imobilizacije, što je bezveze. Taman glavni deo sezone neću moći da vozim. Ali opet bolje i tako, jeftino sam prošao. Sad samo dočekati finalni izveštaj i izadjem odavde.
Napolje me čekaju draga i Stefan koji je iscimao sestru da ga doveze do Novog Sada. Njih dvoje su se ekstra proveli čekajući me da završim, smišljajući nove fazone kako da me zezaju:
Aaaaa Vlajko kako te nije sramota da samo zbog udarenog prsta dolaziš u urgentni! Ovde su ljudi sve nešto zamotani u zavoje, kao mumije, a ti samo prstić!
Moram priznati da ovo stvarno jeste bio dobar fazon i u datom trenutku kada sam počeo da se smejem vratili su se bolovi u grudima i morao sam da obgrlim banderu da ne bih pao na pod. Što je naravno izazvalo još više smeha kod njih, a kod mene još više bolova. I tako u krug. Baš je lepo kada te drage osobe zezaju dok si donji