Jump to content

Moto Zajednica

Od Irske do Srbije i nazad (2011)

Recommended Posts

  • Svrati ponekad, 150 postova
  • Motocikl: SV 650

E što čekam kad ćeš napisati koji je osećaj preći sa te leve strane, imam utisak vid ga pretiče, preći na desnu stranu :zvizduk:

Inače, složio bih se, ovo će biti već knjževno delo deblje vrste, a čitanje sa gledanjem slika i filmića uživanje :takoje:

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Bandolerosi, 816 postova
  • Lokacija: Novi Beograd
  • Motocikl: Suvozačica na TDM-u

@ AlKose :care:

 

Srećna tebi i kćerki Nini Nova 2012.god. i sve najbolje! :zdravo:

 

Ja upadoh u temu tek sad i do sad je čarobno! Hvala na ovom fantastično zanimljivom, detaljno napisanom i nadasve inspirativnom putopisu koji liči na film! :takoje:

 

E a kao što rekoše drugari pre mene sad ću i ja početi da "kriziram" dok ne stigne nastavak! :lol:

 

Samo napred pomno čekamo..... :Mina:

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 69 postova
  • Lokacija: Dublin, Republic of Ireland
  • Motocikl: Triumph Thhunderbird Sport

Hvala svima na pohvalama i lepim recima. :zdravo:

Izvin'te sto ne odgovaram cesce, ali nema se kad od pisanja i spavanja... :neznam:

Srecna NG svima!:BJBDedaMraz:

 

Alkos

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 69 postova
  • Lokacija: Dublin, Republic of Ireland
  • Motocikl: Triumph Thhunderbird Sport

Wicklow možda i nije najbolja destinacija za motocikl u Irskoj (o tome malo kasnije), ali je dosta zgodna za ljude koji žive ili organizuju turu iz Dablina. Putevi B, C kategorije i oni kojima malo nedostaje pa da potpadnu pod off-road kategoriju. Iako ne vozim off-road, volim povremene izlete u puteve od tucanika ili pokrivene mahovinom, blatom i iznenadne potopljene deonice. Možda sam upravo zbog toga, najčešće išao u Wicklow planine BMW-om F650GS. Bilo je pravo uživanje voziti taj motocikl širokog upravljača zavojitim i dosta uzanim putevima. Prešao sam tim motorom oko 20.000 km.

 

387470_126277744156598_100003231193772_131481_1176628929_n.jpg

 

Sa severne padine Wicklow planina pruža se jedinstveni pogled na zaliv u kojem se nalazi Dablin. U središnjem delu ovog, zapravo nacionalnog parka, uzidže se vrh nazvan Šugar-lof (Sugar Loaf), a mene svaki put podseti na motiv iz pripovetke Glava šećera. Kad malo bolje razmislim nije u Srbiji državna služba mnogo promenila taktiku izmuzavanja naroda još od onda, samo su „zaslađivači“ druge vrste... Veliki je bio majstor pripovedanja Milovan Glišić...

 

 

Za razliku od zimzelenih šuma, tim potezom sa koga se uzdiže Šugar-lof, dominara braon boja. Zemlja izgleda nekako skorena i kamena. Put je izbrazdan, neobeležen i valovit. Glendaloh je još jedan zanimljiv kraj u ovim predelima, ali je krcat turistima i kad je lepo vreme „izletnicima“...Guste šume, nešto dalje, moje su uobičajeno pribežište.

 

401762_126277564156616_100003231193772_131480_162641903_n.jpg

 

 

390727_126271350823904_100003231193772_131443_1572558605_n.jpg

 

Krenuo sam da obrnem jedan krug, da malo prikupim misli, razmislim o putovanju natenane u podnožju nekog drveta...

 

Setim se: ovde, u Wicklow planinama, imao sam i prvi pravi veliki udes... Bilo je to pre tri godine u septembru. Subota popodne, vreme sunčano, put ka Wicklow-u, bez uobičajene, prevelike vikend-gužve. Yamaha – skoro nova, kupljena tri meseca ranije... Prešla tek nešto preko 4.000km... Tek smo se navikli jedno na drugo. Put od Enniskerry-ja prema obližnjem pabu zvanom Johny Fox u Glenncullen-u uzdiže se prilično strmo. (Pažljivi čitalac mi neće zameriti da, drugih radi, podsetim da se i u Irskoj, kao i u Engleskoj, vozi na suprotnoj on naše, odnosno, na pogrešnoj strani). Ograničenje je 80km na čas iako je put neverovatno uzan – dva autobusa ne bi mogla da se mimoiđu bez hoda unazad. Prošao sam ovim putem bar 10 puta do sada, i znajući za nepregledne krivine i mogučnost da se pojave konjanici ili biciklisti sa moje leve strane, obazrivo prilagođavam brzinu na upalo manje od maksimalne. Put je prazan. Sunčan je dan. Posle duže deonice koja se pružala pravo, ide prvo oštra i nepregledna krivina na desno, a zatim naglo takozvana lakat krivina na levo. Negde na polovini izlaska iz „lakta“, nalazim se tik uz punu belu liniju. Veliki crni Land Cruiser, jurio je naniže sekući krivinu i iskočivši odjednom pravo ispred mene sa svojim džinovskim buljavim farovima. Sećam se odlično narednih par sekundi. Imao sam samo toliko vremena da se dosetim da olabavim ruke i otpustim upravljač. Čuo sam vrlo jasno snažan udarac i sam pomislio: to je to - sada ću poleteti, nakon čega sam praktično bio katapultiran preko džipa. Očni kapci su mi verovatno bili zatvoreni, jer se ne sećam da sam išta od svog „letenja“ video ali sam čuo snažan prasak. Forenzičar osiguravajuće kompanije mi je kasnije rekao da sam „leteo“ brzinom od približno 100 km na čas. Pao sam 25 metara dalje, poprečno u suprotnoj traci. Jedino što sam nakon pada potrbuške osetio - bio je slabi pritisak na moje čelo, dok je grubi asfalt grebao prednji deo kacige. „Živ sam“ - bila je moja prva misao. Uspeo sam da se preokrenem na leđa i poduprem laktovima, ali nisam osećao da mogu da pomerim noge. Pogledao sam suprotno od mesta nesreće, video da praktično ležim iza sledeće krivine u suprotnoj traci i shvatio da opasnost po moj život još uvek nije prošla, jer bi me neko, sledeće vozilo pregazilo. Okrećem glavu prema mestu nesreće u nameri da pozovem nekoga da me skloni s puta. Nekih pedesetak metara niže vidim da dvoje ljudi izlazi iz džipa. Pukušavam da im mahnem rukom, ali moje ruke postaju teške. Pokušvam da im doviknem da me sklone, ali nemam vazuha. Prikupljam svu snagu i bez daha uspevam da ustanem oslanjajuči se na desnu nogu i skidam kacigu. Čini mi se da sam tek tada od momenta udarca ponovo udahnuo svež kiseonik. Muškarac i žena, koja je bila za volanom pritrčavaju i pridržavaju me da ne padnem. Zagrljen tako sa njima dvoma skakućem na desnoj nozi polako. Čujem nejasno razgovor između njih dvoje, ali dovoljno da zaključim da je ona, mora biti, na smrt preplašena zbog mog bledila. Drugi uzdah, punim plućima i dok se nameštam da sednem u prtljažnik džipa, shvatih da sam u šoku, ali da nisam niti da ću izguibiti svest. – Ne brinite, rekoh joj, sve je u redu...

 

384633_126278650823174_100003231193772_131488_2130012764_n.jpg

 

Prvo su na mesto nesreće došli policajci (ovde se zovu Gardai), bolničar hitne pomoći na Hondi Goldwing-u (!), zatim velika vatrogasna kola crvene boje i na kraju „obična“ hitna pomoć kojom su me na kraju i odvezli u bolnički centar Sent Vinsent u Dablinu. Bolničar sa Goldwinga se uverio da sam živ, da ne krvarim i da su mi opšti vitalni znaci u redu. Policajci su uzeli izjave i napravili uvid. I dalje ne razumem zašto su se tu pojavila i vatrogasna kola, kad nije uopšte ni bilo govora o požaru. Bolničari su me smestili u haj-tek opremljeni kamion hitne pomoći, izmerili pritisak, nivo kiseonika u krvi itd, itd... Lekari su me pregledali u bolnici, ostavili me na posmatranju i rekli da sam ostao živ zahvaljujući kacigi, a čudili se što sam ostao bez preloma na nogama, nego samo sa podlivima i pripisivali to dobroj fizičkoj spremi i mišičavosti nogu... Kasnije, kada sam sa agentom osiguravajuće kompanije pregledao Yamahu shvatio sam da sam podlive na obe noge dobio od jakog čeonog udarca obe noge u metalno kučište spremnika za gorivo, koji je bio ulubljen kao da je bio udaren maljem.

 

Kada sam pustio ruke sa upravljača, Yamaha i ja smo se rastavili, tako što sam ja preleteo džip, a motocikl otišo pod džip. Ispostavilo se, eto, da je ta, jedna jedina odluka koju sam mogao da donesem – da se ne držim grčevito, nego pustim motocikl bila možda i presudna.

 

378676_126278457489860_100003231193772_131487_749788188_n.jpg

 

Yamaha je bila uništena, viljuške rasturene, ram savijen u dva pravca, torzijom od udarca uvijen. Prasak koji sam čuo poticao je od pucanja zadnje desne gume na Cruiser-u, kojem je još i od siline udara zadnja osovina bila savijena.

 

Meni se isprva činilo da sam posle udarca leteo tako, sa napred ispruženim rukama, kao supermen, ali sam po oderotinama na kožnoj jakni i rukavicama video da su mi ruke, u stvari, bile u potpunosti pripijene uz telo.

 

Posle dva meseca, kad sam ponovo mogao da hodam bez štapa, kupio sam Kawaski Versys, kojim sam, naravno, na godišnjicu, otišao na mesto udesa....

 

400943_126290984155274_100003231193772_131523_2078963918_n.jpg

 

Nastavak sledi...

  • Podržavam 23

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 66 postova
  • Lokacija: beograd
  • Motocikl: sachs x road, suvozachica na bmw :)

jedna od prvih stvari koje uradim kad dodjem na posao ova dva dana jeste chitanje ovog putopisa :) svaka chast na opisima, imam osecaj da sam posetila Dablin... chekam dalje :))

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1292 postova
  • Lokacija: Lazarevo
  • Motocikl: Suzuki V-Strom 650 XT, Transalp 600 pd10

Ne mogu da se setim da li je skoro bio putopis sa ovoliko detalja..., ali ovo je FENOMENALNO!1care.gif

Toliko opisa, što slikovitih što tekstualnih, čak štaviše k´o i da mirise osetim...

Svaka čast i samo tako nastavi, polako, ali detaljno.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Integrisan, 8143 postova

Kao prvo - ne razumem kako sam tvoj putopis tek sada otkrio!

 

Kao drugo - iz prve si mi ušao u top 5 pripovedača (dakle, ne uobičajenih putpopisaca ;)) na ovom Forumu. A ima sjajnih pripovedača...

 

I kao treće - sada si "zagrizao metak", moraš da nastaviš. U kvalitetu i obimu kako si i započeo. Ne brini :zvizduk: - postaće naporno sigurno :lol:.

 

pz.

 

PS: rukopis je veoma, veoma blizu - po mom skromnom utisku - da kroz drugi i treći prepis i (samo) malo fokusiranja priče, postane dobra i čitana "motociklistička" knjiga... Ja bih to klasifikovao u nešto kao "ispovedni roman" (ovako na početku, vuče u tom smeru). Nemoj žurbom sada da kompromituješ kvalitet! BRAVO za sada!

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 898 postova
  • Lokacija: Paracin
  • Motocikl: Honda forza 250

Verovatno je ovo najbolji putopis za mene na forumu,a bilo ih je zaista mnogo. :care:

 

Stil pisanja me odusevljava :takoje:

 

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Ne silazi, 5496 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: XT1200Z Super Tenere

Ne citam na poslu da me neko ne bi prekinuo...cekam i da mi cerka ode na spavanje...citam u miru i sa zadovoljstvom! :takoje:

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 69 postova
  • Lokacija: Dublin, Republic of Ireland
  • Motocikl: Triumph Thhunderbird Sport

VEČITE DILEME MOTOCIKLIZMA

 

 

 

Lemma je zanimljiva (grčka) reč. Čitalac koji je matematičar neće zameriti piscu ovih redova, koji nije matematičar, što će pojednostaviti prevod ove reči kao pretpostavku. Pretpostavka da će se nešto ostvariti i biti onako kako mi zamišljamo. Di-lemma je, shodno tome, neobičan položaj u kojem se nalazimo onda kada nam se čini da možemo da biramo između dve mogućnosti, ali nam suštinski ni jedna od njih ne omogućava da ostvarimo u potpunosti ono što smo prethodno i istakli kao zamišljeni cilj.

 

Istinski problemi nastaju onda kad iz nekog razloga nemamo pravilan uvid u okolnosti koje su nam zapale, pa nam se umesto dileme pričinjava da su nam obe mogućnosti podjednako moguće i prihvatljive. Isto kao u priči o Bouridanovom magarcu, koji je lipsao, jer nije mogao da se odluči između dva plasta sena.

 

Da li putovati sam ili u grupi?

 

Da li je važniji avanturistički kudos[1] zaslužen nakon mnogih usamljeničkih kilometara? Ili je važnije iskustvo koje se na tim kilometrima steklo imati sa kim podeliti? Ova, inače stalno prisutna, dilema među motociklistima, u ovom mom konkretnom slučaju, je lažna dilema. Razlozi zbog kojih ću se uputiti na ovaj put, čitalac sa boljim zapažanjem, setiće se, krajnje su lični.

 

Gotovo je bilo nemoguće zamisliti da bi neko iz Irske, u isto vreme putovao baš u Srbiju. Probao sam da otklonim nekako tu poteškoću. Razni tour-operatori koji organizuju motociklistička putovanja iz Irske prema Evropi, i pored mog truda da ih zainteresujem za tu destinaciju, nisu pokazali nikakvo interesovanje...

 

Ali, ni te poteškoće, lični razlozi i tehnički detalji, pa ni avanturistički kudos, nisu jedini razlozi zbog kojih ću se na put uputiti sam.

 

Različti motociklisti na raznim modelima motocikala imaju različite doživljaje. Mnogo se govori i o tom, posebnom motociklističkom osećaju. U Engleskoj, čitam, taj se osećaj keza - koji se ne da skinuti sa lica kada se motocikl, ta mašina, na poseban način sjedini sa čovekom, motociklistom i okruženjem kroz koje se kreću, zovu GRIN. Naša motociklistička čitalačka publika zna odlično o kojem se osećaju radi – taj osećaj je, iako različit kod svakog od nas – razlog zbog kojeg smo motociklisti.

 

Imao sam sreće da kao desetogodišnji dečak, dete praktično, upoznam jednog od naših najboljih pisaca, Duška Radovića i da sa njim, tada je to tako bilo u školama, zajednički napišem jednu pesmu... Taj čovek ostavio je na mene veoma jak utisak. Njegove prodorne oči, kao da su više praštale i razumevale, nego što je njegov humor bio ironičan i precizan.

Čak će i pažljivi čitalac, pribojavamo se, ovde izgubiti poslednje zalihe strpljenja. Kakve sada veze ima Dušan Radović sa motociklizmom i grin-om?

kul---dusko-radovic.jpg

 

„To je jedan svečani trenutak, kad pisac otkrije samog sebe... Ja sam pisao pesme i pre nego što sam počeo da pišem dobre pesme. I najzad mi se u jednom trenutku otkrio glas da je to ono što ja treba da pišem. To je za mene bilo jedno pravo otkriće, kao otkriće električne energije. Mislim da je kritičan trenutak u biografiji jednog mogućeg pisca trenutak kada prvi put čuje svoj glas.“[2]

 

Ovih reči Duška Radovića reči – o trenutku u kojem se postaje pisac setio sam se na motociklu. Taj svečani trenutak meni se dogadja za motociklom. To je to vreme kada čujem svoj glas.

 

Daleko od toga da vožnja motocikla ima tu moć da nas pretvara u pisca. Nije nam ni na kraj pameti da sebe smatramo piscem. Ali činjenica stoji – to je ono vreme kada smeše adrenalina i ostalih kiselina očigledno utiču tako da misli o raznim stvarima, vidljivim i nevidljivim, važnim i nevažnim, slede jedna drugu, i pretvaraju se u rečenice, koje onda taj glas izgovara.

 

Sve što sada, pišući ovaj putopis, u stvari činim je jedan pokušaj, verovatno unapred osuđen na neuspeh, da se tih rečenica unutrašnjeg glasa nekako prisetim, da ih prisredim u neku manje-više smislenu celinu i pribeležim, izloživši ih tako tvojoj kritici, pažljivi čitaoče.

 

Taj unutrašnji glas još je jedan od razloga što ću se na ovaj put odlučiti da idem sam, sa nadom da ću, evo, ovako beležeći misli, doživljaje podeliti sa i tobom, strpljivi čitaoče.

 

[1] Opet grčka reč: κῦδος – a znači: slava

 

[2] Dušan Radović, Na ostrvu pisaćeg stola, Mascom EC- Booking, Beograd, 2010., str.196

  • Podržavam 20

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1428 postova
  • Lokacija: BG - Zemun - Zvornik
  • Motocikl: Yamaha FJR 1300, Ktm exc300

E ovo je kao Games of throne, taman te navuce a onda cekas godinu dana do nastavka.

Ali to je slatko cekanje :)

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja