Maj '99., bombardovanje, nema prevoza, moram do škole oko polaganja mature, ima nekih 15-20 km.
Ja namolim komšiju da mi da svoj BT50, iako ja, naravno, nemam vozačku.
U povratku kući, ponudim jednoj slatkoj, slatkoj plavuši iz škole da je povezem. Ona me zagrlila, ja se sav naduo od važnosti, al' na pola puta ljuta mašina samo kašljucnu i ugasi se.
Siđemo sa motora, sve izgleda OK. Kad kola krenu nizbrdo, onda samo jure. Posle nepunih minut naiđe neki komšija i plavuša ode s njim.
Bukvalno 10 sekundi kasnije ja skontam da kapica na svjećici ne drži kako treba i da je samo oslabio kontakt od drndanja po našim putevima.
Mašina upali iz prve, ali nije to više bilo to.