Na pocetku nisam ni znao da moj sin vozi skuter. Kada sam, ipak, dosao do toga i shvatio kakve krseve tera (nista oprema, nista gume, nista kocnice, nista signalizacija) poveo sam ga za uvo u auto skolu. Od tada je krenula i prica o svemu sto ja znam o bezbednoj i pravilnoj voznji.
Sada mu je motor uvek OK. Ne seda na njega bez kacige i pojasa. Oko jakne i rukavica jos uvek pricamo pricu. Kaze da ce u kompletnu opremu da udje kada se popne na veliki motor, za godinu, dve.
Nemam pojma kako sam ja poslednji saznao da je mali na motoru. Sve sam mislio da nisam budala, kad ono jesam. Cesto ga sretnem u gradu i vidim kako vozi, a i drugi mi kazu da nije los. Samo, to je tako danas, a od auto skole je proslo tri godine, pa jos ona voznja pre toga... znaci da je imao srece i pored blesavog oca. Sve nesto mislim... to je prokletstvo vremena u kojem zivimo, pogotovo nas po velikim gradovima: stalna trka za novcem, rokovima... a pored nas se desavaju stvari kojih nismo svesni. Iz toga se neko srecno izvuce, a neko, nazalost, ne.