Pa evo, odvozalo se i ukratko izvestaj.
Nasli smo su u ugovoreno vreme, nas trojica, Filip, Djomla i ja. Slika pred polazak...
... ali medjutim. Moj GS, koje je do tog trenutka uredno palio je ostao totalno bez akumulatora, sijalice na tabli su jedva ckiljile. Posle dva kruga po parkingu smo zakljucili da to na guranje ne moze da se pokrene, pa smo pokusali kablovima koje nam je jedan od posetilaca DIS-a ponudio. Motor je upalio bez problema, tako da je usledio drugi polazak... ali medjutim izgleda sam tokom kretanja nekako uspeo da zakacim kill switch te se motor opet ugasio. Covek sa kablovima je nestao u DIS-u, pokusaj sa kablovima sa NIS pumpe nije uspeo jer ti kablovi nisu ni za sta. Jedino resenje, ako cemo ipak na put, je da Djomla donese svoje kablove i da ih nosimo kao moralnu podrsku. Na srecu, na vecini mesta imamo nizbrdice, sto ce olaksati pokretanje motora.
Konacno, krecemo oko 10h. Put do Valjeva manje vise dosadan, tek iza, ka Loznici pocinje pravo uzivanje. Odlican asfalt i divna priroda.
Pred put mi je ekran na navigaciji otkazao poslusnost, pa sam navodjenje prepustio Here navigaciji sa telefona. Uredno unet "manastir Tronosa", ali na skretanju za isti, navigacija cuti. OK, necu da se bunim, vidim da ima neki put na umu. Medjutim, malo po malo, ulazimo u Loznicu gde nas dovodi do centra grada. Kako je ona zamislila da je tu manastir, nije mi jasno ni sad. Uglavnom, obzirom na moj akumulator i vec kasnjenje, bilo je bolje da za sad od Tronose odustanemo. Zato produzujemo ka Banji Koviljaci. Na ulazu se javljam Auslanderu, ili ti Veljku i dogovaramo se da se nadjemo na skretanju za Gucevo, gde se Veljko posle nekoliko minuta pojavljuje na odlicnom MZ-u. Sledi 15-minutni uspon na Gucevo.
Kod spomenika nailazimo na troclanu ekipu bajkera iz Novog Sada sa kojima se upoznajemo i posto su dvojica od njih na BMW odmah pocinju sale u tom smislu.
Sa Guceva se spustamo par kilometara nize do Gucvskih vajata, na kaficu. Ceo restoran je skoro popunjen ekipo uciteljica, opet iz Novog Sada.
Potom se pozdravljamo sa Veljkom i krecemo ka Koviljaci gde je planiran rucak Mala kafanica na izlasku ka Ljuboviji, gde nam se pridruzio i BJB clan Djole.
Ovo mesto je ujedno i jedino na kom smo koristili kablove...
Posle klope krecemo uzvodno. Negde oko Zvornika nailazimo na mokar asfalt, nebo se zacrnilo, ali na srecu kisa nas nije uhvatila. Put ka Ljuboviji je sjajan, tu ima nekoliko etno-restorana koje treba posetiti, ali na zalost vremena nije bilo. Vrhpolje i Drinski raj ce morati da sacekaju drugu priliku.
Iz Ljubovije idemo putem koji preko Proslopa vodi do Pecke. Nekoliko kilometara od grada, skrecemo desno ka malom planinskom selu Donja Orovica. Ovde ja dolazim cesto preko leta na akticni odmor - branje malina. Mesto je poznato po lepoj drvenoj crkvi iz osamnaestog veka, napravljenu bez coskova i bez eksera. Parkiramo u centru Orovice.
Tu su lokalni klinci odusevljeni dolaskom velikih motora!
Ovaj na GS nije bas nesto nasmejan, ali... shvatice jednog dana
Pesice odlazimo so crkve gde nas docekuje svestenik koji nas upoznaje sa istorijatom crkvice. Do pre par godina oko crkve su se nalazile ogromne lipe, vece nisam video. Medjutim, lipe su ostarile, postojala je opasnost da padnu na crkvu, tako da su one u najlosijem stanju isecene. Ostali su samo panjevi da svedoce o nekadasnjem mocnom drvecu...
Ikone iz vremena kada je crkva radjena:
I mala postica koja je proglasena pre neku godinu za najlepsu u Srbiji:
Iz Orovice se spustamo nazad na put ka Peckoj. Iz Pecke stizemo u Osecinu i brzo smo u Valjevu. Mrak je vec pao kad smo stigli u Lazarevac, na parking ispred DIS-a, odakle smi i krenuli. Jos jedna slika za kraj.
Sve u svemu, nesto ispod 300km, za Filipa 100km preko toga. Putevi zapadne Srbije sjajni puni krivina i lepih pogleda, sa mnogo mesta koje vredi posetiti. Ipak, za sve sto je planirano potrebno je, u ovo doba godine, krenuti ranije i ... imati dobar akumulator.
Vozimo se!