Kad god sam pomislio da ne postoji više ludost koja će me iznenaditi, neko me demantuje. U ovom slučaju ćelavi nabildovani batica u krš, pogodićete BMW-u.
Na autoputu za NS vozim preticajnom trakom 130 km/h, u sporijoj traci se kreće kolona vozila. I onda pored sebe sa leve strane
vidim prednji kraj automobila kako se provlači između mene i metalne ograde. Bez da je barem sirenom upozorio na svoje prisustvo.
Mogu svašta da razumem, znam gde živim, ali ovakvo odsustvo mozga nije ni bahatost, već ogoljeno nasilje.
Još me gleda u retrovizoru kad je prošao, da li me je dovoljno usrao. Jeste.
Došlo je vreme da kad sedaš na motor, treba sa svima da se oprostiš kao da ideš u rat, pa ko se vrati blago svima.
Krajnje je vreme da i ja turim jednu kameru...