Preskačem ovu temu jer crna hronika na forumu često ode u neželjenom pravcu. Na kraju sam je eto otvorio, a da mi na kraj pameti nije bilo kako je stradao neko naš. Sad kad vidim šta se desilo duša me boli. Mladi ljudi ne bi trebalo da dožive ovakve tragedije. Niko ne bi trebao. I baš mi se stegla neka muka u stomaku. Lakše bi valjda bilo da mogu da pomognem, a bespomoćno znam da pomoći tu nema. Biće je kod tvojih najbližih.
Aleksandre, ne krivi sebe, sudbinu, Boga, trenutak je to - mnogo se toga poklopilo i tu ne možeš ništa. Što reče neko tuguj sad dok ne otupiš, druge ti nema, i provodi vreme s njom u mislima. Nek su anđeli s njom, a ona s tobom uvek u srcu.