Dan 10. ..... Moskva (Rusija) - Tambov (Rusija)
Nakon neprosvane noci, zbog rastajanja sa drugarima i planiranja puta, uspevam nekako da se probudim posle par sati sna. Pošto nije bilo kafe u cilju razbuđivanja je poslužila limenka 'ladnog piva. Pakujem stvari na motor, još jednom se pozdravljam sa drugarima iz Moskve i odlazim do Sextona, centra Nocnih vukova, odakle kreće organizovana kolona za Volgograd. Kako sam stigao tamo, prilaze mi momci koji su nas prvi put ugostili u klubu, dočekuju me kao njihovog i objašnjavaju gde su im motori, kako bih se ja parkirao pored i nastavio u koloni sa njima. Usput mi pokazuju i gde su mi bivši saputnici, ali rekoh neka, ovaj put teram sam!
Plan je put od oko 1000km do Volgograda, podeliti na dva dela i noćiti u kampu u Tambovu, koji je tačno na pola puta. Očekivao sam doooosta više motora, u trenutku kretanja kolone nije ih bilo više od tridesetak. Veliki grad i veliki spektakl, očekivao sam mnogo više ljudi. Ali šta je tu je, krećemo!
Način vožnje je sledeci, dve kolone u traci, motori cik cak raspoređeni. Kolonu vodi nekoliko motora, momci sa prslucima Noćnih vukova a iza njih voze svi ostali. Na kraju kolone su takode dva-tri momka iz vukova, redara, koji paze na ludake sa kamionima i automobilima koji se ubacuju i obilaze kolonu. Nema obilaženja, ludovanja i ugrožavanja tuđe bezbednosti na bilo koji način. Kome se ne sviđa, slobodan je sam da se vozi do Volgograda. I to sve lepo i bajno deluje, pogotovo na slici ali... Momci na začelju kolone konstantno voze 120-130 i to je ok, ali kad krene obilaženje nekog kamiona, oni ga obiđu brzo a ostatak se nagomila iza vozila koje se obilazi i umeju da pobegnu i po par kilometara od ostatka kolone. Onda kad napokon obiđu vozilo svi motocikli, kreće peglanje da se stigne početak kolone, brzinom izmedu 140 i 180kmh. I tako smo se jurili celih 1000km. A ako uzmemo u obzir da većina ljudi vozi velike (skupe) kruzere, i da je put bio dobar samo prvih stotinak kilometara nakon izlaska iz Moskve, to je bila jedna velika žurkica. Otpadale su razne hromirane zajebancije, tablice, migavci, farovi, retrovizori, koferi, bisage, blatobrani, kačilo se karterima po asfaltu a niko se nije ni okrenuo da vidi šta se dešava. I polako su krenuli da se prikljucuju ljudi koloni, do kraja dana se udvostručio broj motora.
Stali smo u nekom mestu pre Tambova, gde je podignut spomenik žrtvama rata koje su tu poginule. Nažalost, nisam mogao da provalim ni gde smo tacno a ni koji je događaj u pitanju. Jedan od trenutaka kada nemam pojma šta se dešava oko mene jer ne možemo da se sporazumemo. Znam samo da nas je jako puno ljudi dočekalo u centru tog mesta, i da je bila ceremonija spuštanja cveća na taj spomenik i govor o palim borcima.
Pratnja
U sumrak stižemo u Tambov, tačnije u malo mesto pored gde se nalazi kamp. Sređen kamp sa tuševima je na samoj obali jezera a tu je i smeštaj za one koje neće da spavaju u šatoru. Sve su to sredili i organizovali vukovi iz Tambova, kao i finu večeru na otvorenom sa puno druželjubivih ljudi i vodke.
A ona njihova vodka.. Prvo su me jedva naterali da je probam jer ne mogu da je pomirišem vec dugi niz godina. A onda sam doživeo prosvetljenje.. Pitkije alkoholno pice do sada nisam probao. I odoh ja tako u krevet, nikad lepše nisam spavao.
Dan 11. ..... Tambov (Rusija) - Volgograd (Rusija)
Dan počinje normalno kao i svi ostali. Budim se rano, tuširam na brzaka, oblačim opremu, doručkujem, i kolona polako kreće. Taj dan je ceo proveden u vožnji i stajanju po benzinskim pumpama. Osim lomljenja motora po očajnom putu, ništa se zanimljivo nije desilo. Pao je mrak i mi polako stižemo u Volgograd. Na ulasku u grad se sačekuju kolone koje dolaze iz ostalih gradova, kako bi svi zajedno prodefilovali gradom i usli na skup.
Posle vožnje kroz Volgograd, koji je jako veliki grad, ulazim i na taj čuveni Bike Show, koji toliko dugo iščekujem. Samo ovaj put nije izgledalo baš kao na klipovima sa neta. Ogromna poljana, suva zemlja i pesak, oblaci prašine u kojima se u daljini nazire bina kao Mordor. Na sred te poljane, u toj prašincini je kao kamp, ljudi tu treba da stave šatore i spavaju. Ja se već smorio, scena kao sa beer festa u Beogradu, ne može da se diše od prašine. Silazim sa motora, razmišljam gde da postavim šator, nazirem neko drvo i šumicu u daljini ali već ima jedno 20 šatora tu. Samo što se još na grane nisu popeli. Kad eto iznenađenja, dolazi isti onaj momak iz vukova iz Moskve i odvodi me do ograđenog kampa za članove kluba, koji se nalazi van te poljane, gde se između ostalog nalazi i ekipa iz Srbije. Došao sam u vreme kada su vec svi spavali, tako da sam samo razgrnuo neko žbunje, postavio šator i zaspao.