Spomenuo sam maločas i mostić iza tvrđave Kluže. Aha, mostić preko Koritnice ... obično ga se previdi jer je cijela lijeva strana ceste osigurana kamenim blokovima, odmah iza mostića je i oštra krivina, s parkiralištima prije i nakon njega. Tko bi tu očekivao i primjećivao nekakav mostić? Ha, uglavnom kajakaši koji nedaleko odavde kreću u skakutanje po divljim vodama. Inače, baš ispod ovog mosta je klanac dubine oko 70 m i oko 200 m dužine. Postoji i putić sa drvenim stepenicama da se siđe do dolje, no slabe su šanse da bih ja to išao istraživati. Odoh dalje. Prolazim kroz Kobarid i prilično usporenim tempom spuštam se prema Mostu na Soči. Izlazim prema Idriji i ubrzo dolazim do onog velikog vijadukta, prije kojega postoji cesta s putokazom koji pokazuje na lijevo i na kojem piše Podbrdo. Eto konačno prilike da ja vidim kakva je to cesta i kuda će me zapravo odvesti.

Nazad do tvrđave Kluže (u originalu Fort Flitscher Klause), vojnog objekta iz WW1 na nekada izuzetno strateški važnoj cesti. Cesta je sada izuzetno turistički važna, dok trdnjava također ima neke druge uloge - jedna od njih, meni sada najvažnija, jeste i uloga omanje birtije. Sa finom hladovinom. Nisu imali kokakolcu iz stakla, tako da sam srknuo samo kafcu. Usput se i malko osušio.

... Kada se dolazi sa sjevera - kao ja sada - malo prije Bovca postoji skretanje desno kojim se cesta odvaja za Predel i za Mangart. Dva dana ranije prošao sam kroz Italiju nedaleko Predela a Mangart sam do sada obišao dva puta. Ona cesta od mosta (iza mjesta Log pod Mangartom; križanje lijevo Predel, desno Mangart) pa do Predela je jednostavno rečeno predobra. Ipak, budem ja to ostavio za sljedeći prolazak Soškom dolinom, no to nikako ne znači da na ovom prvom križanju neću skrenuti baš u tom pravcu. Hoću, skrenut ću desno, ali samo do tri km udaljene trdnjave Kluže (tvrđave Kluže). Preciznije rečeno, doći ću do tvrđave, proći je, i odmah iza mostića skrenuti desno. Što ima tamo? Ima putokaz na kojem piše Bavšica. Prilično skrivena ledenjačka dolina s nekoliko zabačenih zaselaka - jedno od njih je i selo Bavšica - i zabačenih vikendica, nešto sitno ugostiteljskog sadržaja i Planinsko učno središče Bavšica, trening centar slovenskih alpinista. Ima i dobar putokaz da se ljudi lakše orijentiraju po svijetu, a ima i finih pečenkica koje knjavaju u hladovini drveća.

Kranjska Gora izgleda prilično uspavano oko osam izjutra. Kamiončić za dostavu robe ispred nekog dućana, omanja družina na terasi kafića koja cijevči kafcu prije - sudeći po opremi - planinarskog pohoda na Vršič, i usamljena đogerica čijoj guz pozadini nikakvo jutarnje znojenje neće pomoći da se vrati u prihvatljive konfekcijske okvire. Idem opet preko Vršiča, ne znam više koji puta. Nije niti bitno. Ovaj puta sam to odradio civilizirano - hoće me to ovih dana - i baš onako turistički. To se pokazalo korisnim jer sam zapazio dva-tri nova detalja koja bi trebalo detaljnije promotriti ... eto instant razloga da se opet navratim na ovo neodoljivo brdo. Svjetlost koja se lomi preko istočnih vrhova, pomalo alkemična plavo-zelena boja vode, bijelo kamenje i drveni mostići ... nema smisla opirati se potrebi da se zastane i barem nakratko uživa u tom koktelu boja i tekstura. ...

Hvala. Kratka tura, nekih 5 dana. Nisam radio nikakve karte, no vjerovatno budem u doglednoj budućnosti. Pozdrav!

... Skroz do Villacha sam se i ja vratio sa Goldecka. I opet preko Wurzenpassa - da, sa veselije strane - i samo ću malo skoknuti do Kranjske Gore. Poslje toga ide "samo ću malo lokalnom cestom do Jesenica", zatim "ah vidi, putokaz za Žirovnicu, tam dugo nisam prošao" i na kraju "ma vidi, skoro sam na Bledu". Na kraju je bilo "vruće je tu oko jezera, a i gladan sam ... ". Nisam se dao samom sebi nafukat da "malo skoknem do Bohinja, to je tu odma preko brda".

Pitome padine prekrivene maslačcima, iza kojih se guraju plavo-zelena brda, najčešći su motiv prilikom spusta nazad, i to s desne strane. Nakon nekog vremena, sa lijeve strane se otvori krasan pogled na dobar dio doline Drave (Drautal zapravo i znači dravska dolina, no tako se naziva i cesta br. 100, od Villacha do Spittala), skroz do Villacha. ...

...

... ...

Po običaju, starta se prilično naglo uzbrdo, no ovdje se prolazi najprije kroz nekoliko sela. Treba pratiti putokaze. Cesta je jednim dijelom prilično stara i pokrpana onim katranskim zmijurinama, što mi baš i nije drago za vidjeti. No, nema veze, drugačija je prilično od ostalih koruških alpskih cesti. Čak je i ulaznica jeftinija, samo 7 eura. Parkiralište na vrhu zove se Seetal, i tamo imaju dekorativne krave, i od tamo se može pješice do lokalnog vrha koji je na 2142 mnm. Kamena gromada koja apsolutno dominira okolicom i privlači pogled još sa uspona, jest vrh Staff sa 2217 m. ...

Drautal je i inače zanimljiva cesta, po mnogim parametrima ... dobar asfalt, široka, pregledna i dobre konfiguracije. Nedjeljom ranije dopodne, oko pola deset, ima još jednu zaista bitnu kvalitetu - pusta je. Kako sam ja čvrst karakter koji može odoljeti svemu osim iskušenju, morao sam doživjeti ovu cestu koja tako lijepo prati Dravu, na različite načine ... i dvoznamenkasto i troznamenkasto. No dobro, a kamo idem pustim Drautalom u nedjeljno prijepodne? Idem na Goldeck Panoramastraße, još jednu od lijepih koruških alpskih cestica. Nekidan, idući od Villacher Alpenstrasse prema Maltatalu, bio sam zaprašio autobanom što me izbacilo iz sheme da skrenem na Goldeck kojemu je prilaz malo dalje od lokalnih priključaka na austrijski A10. Da bih ovdje došao od moje slovenske baze opet sam morao prejašiti Wurzenpass - ah, problema - proći kroz Villach i krenuti Drautalom prema Spittalu. Desetak km prije Spittala, neposredno prije mosta preko Drave, skretanje je lijevo gdje sve piše.

... Što vidim oko hotela - cesta blokirana, svi prilazi zatvoreni, slovenski bend praši sto na sat, pivo teče, kobase i krmenadlice prave društvo ćevapima. Cesta blokirana ... ha ha ... ovo im je bila najbolja fora. Esterajhiše motorad!

Spustim se ponovo u Austriju i kužim da nije više onako vedro kao u dolasku ovamo ... oblaka ima dosta, ne izgledaju kao da će ugristi, no ja ipak ne skidam kišnjak. Sljedi još jedan prelazak Nassfelda, nikad se ne zna. Da, austrijska strana je osjetno šira i brža, treba to malo iskoristiti ... živahno, no bez ikakvog pretjerivanja. Moderato vivo, rekli bi oni s druge strane brda. Još jedan spust, ovoga puta u Italiju, niz bijelu usku cestu tek na rijetkim mjestima obasjanu Suncem koje se škrto probija kroz rupe u oblacima, nosio je i neku vrstu duhovnog olakšanja ... dosta za danas, i uspona i spustova, i Austrije i Italije. I kiše i kišnjaka. ...

Dvadesetak minuta trajala je otprilike ova zabava na mokrim serpentinama. Kako se cesta ispravljala, tako se i sušila. Dok sam stigao u mjesto Paluzza - prvu civilizaciju na putu prema jugu - sve je bilo suho. Da sam nastavio dalje cestom od Paluzze, stigao bih u Tolmezzo gdje bih se uvalio na ranije spominjani SS13 i kasnije bih gledao hoću li nazad u Sloveniju preko Chiusafortea i Sella Nevea - odrađeno koji dan ranije - ili kroz Tarvisio. Haaa, ovo sa Tarvisiom mi se sviđa, ali ne u produžetku, nego u povratku ... okret za 180. Idem još jednom preko Plockenpassa, što znači nešto kasnije i još jednom preko Nassfelda. Živili passovi Kako sam se okrenuo da idem nazad istim putem, tako sam i pogledao te stjenčuge onako u globalu, sa oblačnom kapom preko svega ... jel to baš dobra ideja da idem opet u te oblake, a dole je tako fino suho. Ma idem, makar i sjekirice počele proletavati iz tih oblaka. Ukratko, tek ponegdje sitna kišica, uz dovoljno vremena da bolje razgledam i tunele i serpentine. Odluka je zapravo ispala jako dobra. Me happy.

...

Do samog prijevoja još nekoliko minuta vožnje po mokroj cesti. Ne može se reći da nema nikoga ... promet nije gust ali je stalan. Spuštam se niz talijansku stranu i uočavam obrazac kao i na Nassfeldu - kroz Austriju više šuma i šira i brža cesta, kroz Italiju više kamena, serpentine, uska cesta i tuneli. Serpentine kao špangice, a tuneli oni strmi sa krivinama unutra. Oblaci se još češu o vrhove, kao da se dimi iz kamena. Prekrasno. ...

Iziđem iz galerije, spojilo se nebo i brdo. Zastanem pod nekom krošnjom koja se nadvila nad rub ceste. Opa, grmljavina ... onako praskava, tu negdje blizu. Ne sviđa mi se. U sekundi pomislim da tu negdje blizu mora biti nekakav Gasthaus, restoran, birtija, štogod ... ima to na svim passovima, valda ima i ovdje. Gibam dalje s idejom nema stajanja do čvrstog krova nad glavom. Par krivina kasnije, evo ga ... parkiram austrijanca uz ogradu, što bliže drvetu, i trkom pod trijem. Nisam jedini tamo, još tri motora slovenskih tablica. Stojim pod tim malim trijemom, s mene curi na sve strane. Rukavice natopljene, jedva ih zgulim s ruku ... nekako skinem i kacigu. Gleda me konobarica sa sigurne udaljenosti, kao da sam sletio NLO-om ... "Keine Sorge Fraulein, oesterreichische Motorrad!" - pokažem raskvašenim prstom na svog austrijanca pod drvetom. Skoro joj ona tacna ispala iz ruku ... Vidim ja da bi ovo moglo potrajati. Lije i grmi. Vidljivost nikakva. Pitam gdje bih ja mogao popit kafcu ... odvede me u prostoriju sa šankom. Lokvica oko mene se polako širi dok ja kafenišem. Prekine me čudna buka izvana ... ah, pa to led ronda ... naručim ja i topli sendvič i kokakolcu. Nije žurba. Na stolnjaku ispod kacige i rukavica mokra fleka veličine enciklopedije "Svijet oko nas". Sve kontam jel da navučem na nju i tanjur i šalicu za kavu ... kao dječica kad u gostima tortom zaseru tabletić pa to kamufliraju tanjurićima za kolače. Ajde, evo led stao a i kišurina posustaje. Pet-šest minuta kasnije sasvim je prestala. Calen bite ... Iz gepeka vadim suhe rukavice i kao da se ništa nije dogodilo. Čak se i oblaci počinju raspadati ... jao vidi što je tu lijepo.

Nova odluka, lijevo na Plockenpass (e tu još nisam bio, evo prilike) ili desno za Oberdrauburg. Da idem na Grossglockner, ili na Gerloss, skrenuo bih desno i produžio do Lienza gdje bih opet kontemplirao lijevo ili desno. Ovom prilikom odoh na Plockenpass ... talijani ga zovu Passo di Monte Croce Carnico. Usput, kad sam već odlučio da ću lijevo, bacim i pogled na tu stranu, prema brdima ... ajoj, vidi oblačine, kao lijevak s neba. Moguće da to i nije baš tamo kamo ja idem ... Aha ... nije Nije prvih dva i pol kilometra, dok nisam zašao u šumu. Pljuuuus ... Ruknula je odjednom i bez pardona, silinom kao da je netko izokrenuo olimpijski bazen. Sva sreća pa sam bio na stotinjak metar od ulaza u jednu od betonskih galerija. Usporim i zvjeram uokolo ... ha, ima polunatkriveno i asfaltirano proširenje na izlazu iz galerije, taman da se uparkiram i brzinski navučem kišnjak. I šta nije ona mrežica s unutarnje strane kišnjaka, tamo gdje su rukavi, baš sada počet z@yebavat ... i ne mogu provuć desnu ruku kroz rukav nikako ... treći puta sam je poderao, odi ti mrežice handri nekog drugog ... u austrijskim sam brdima, kiša mi pada za vrat, i nemam vremena za zamolbe i prijateljska uvjeravanja. U vražjumater i ti i švicarac koji te napravio. Moram vidit što po ovom pitanju ima u KTM PowerWear katalogu. Alzo, provučem, navučem i zakopčam. Krenem dalje. Piči kišurina kao da ne misli stat. Vidljivost se smanjuje, cesta sve zavojitija i strmija - ha, pa na alpskom sam prijevoju. Nakon cca 2 km stanem na sićušnom proširenju. Neka dvojica gologuzih biciklista stisli se pod krošnjom drveta. Pričekam pet minuta ... ova furi još jače. Idem ja dalje, lakše mi kisnit kad se vozim nego kad stojim. Fest je naporno. Još jedna betonska galerija, priličnog nagiba ... kao kanal za tu silnu vodurinu. Sad već gledam hoće li ruknuti i kakav vodeni val ... ne bi me baš jako iznenadilo. Tješim se da smo austrijanac i ja ovako spakovani cca 350 kg, nije to samo tako za pomesti vodom.

Po austrijskoj strani cesta je šira, brža i s boljim asfaltom. Puno je skijališta i radi ih se još više. Brzi spust do novog mjesta za odluku lijevo ili desno. Lijevo bi me vratilo skroz do Villacha, samo sa sjeverne strane, a to trenutno ne želim ... možda sutra. Desno, e to je zgodno ... onaj Kotschach-Mauthen koji se spominje na putokazu bit će sljedeće mjesto za odluku lijevo ili desno ... desni žmigavac i teram dalje finom cestom nekih petnaestak minuta. Vrijeme suho i sunčano, teren idealan za igru.

...

Pontebba je čist fini gradić, do kojega se od Tarvisia najzgodnije dovesti po SS13 ... super asfalt, okolna brda obojana prijepodnevnim Suncem, bijelo korito rijeke Felle, poneki tunelčić ... sjevernotalijanska idilična cesta. Isto kao i dva dana ranije nešto malo jugozapadnije. Dobro sad, cesta manje-više, nazad u Pontebbu koja bi bila dramatično manje poželjna destinacija da u njoj ne počinje južni krak jedne prekrasne planinske ceste kojom se preko ranije spomenutog Nassfelda stiže na austrijsku stranu brda. Cesta je po talijanskoj strani uglavnom od nekakvog jako sivog asfalta, mjestimično prilično uska, nekoliko puta presijeca potok Bombaso, ima i krasan mostić i još krasniji tunelčić ... jedan od onih uskih, strmih, s krivinama i s prozorima :-) ...

Ne mogu reći da me sljedeće jutro probudila nesnosna buka, ali sasvim je sigurno da sam rano postao svjestan žamora i škripanja koje je dopiralo ispred hotela. Kad sam se doveo u stanje da mogu sići dolje i pogledati - zapravo sam išao vidjeti jeli fruštuk serviran - trebala mi je koja sekunda da se priberem ... a šta će tu na parkingu, i svuda okolo, ovolike klupe i stolovi. I oni plehnati bazenčići za kotlovinu i točionici za pivo? Kirvaj, prošćenje, vašar? Skoro ... lokalni vatrogasci imaju svoj redoviti godišnji dernek ... termički obrađena mesina i bačve pivčine ... hojladrija, drija, drija drom! Doručak, spremanje, gibam. Ajde da ja uteknem u mirnije krajeve dok se ovo ovdje nije izmaklo kontroli. Zamaknem iza hotela i opet zastanem ... a kamo idem zapravo? Preko Wurzenpassa (Korenskog sedla) danas ne budem ... možda da krenem desno, uđem u Italiju tu odmah iza Planice, nekako se dokopam Pontebbe i preko Nassfelda (Passo Pramollo) odvedem austrijanca opet u Vaterland ... on to voli. Može!

Dal zato što je nebo na drugoj strani opet izgledalo plačljivo, dal zbog uistinu dobre ceste, dal zbog raznih metafizičkih razloga, lijepo ja prije južnog izlaza okrenem za 180 i ofuri nazad. Nek se tih devet i pol EUR dnevne karte iskoristi kak spada. Kartu na stranu, s ove južne strane mi se pristup više sviđa - dugački uspon, kratki strmi spust, opet veseli uspon i kratki spust. Na Eisentalhöheu sam susreo i slovački par na KTM SMT-u, koji su me dalje pratili nizbrdo - najprije do Kremsbrückea, a zatim i do Gmünda. Tamo su se ubacili na autoban - ista trasa kojom sam ja došao - a ja odlučio da ću sada na miru skroz lokalnom cestom nazad u Sloveniju. Gužve ozbiljnije nije bilo, čak ni kroz centar Spittala gdje sam se odlučio malo i odmoriti. Drautalom od Spittala sve do Villacha grehota je bilo spustit ispod stotke. Sve lijepo, sve krasno, jedino me zabrinulo što sam vidio dvije nepodšišane žive ograde ... šta se to događa s tim austrijancima? Moram napomenuti da mi i Wurzenpass nekako bolje odgovara sa južne strane. Ampak leva, ampak desna ... eto me opet u Sloveniji.

...

Nockalmstrasse, moja sljedeća alpska cesta od interesa. Po mnogo čemu različita od današnje prethodne dvije: osjetno je duža - ima 34 km; može se na nju ući sa dvije strane - sa sjevera i s juga (ja dolazim sa sjeverne strane); a ima i dva "prijevoja" - Eisentalhöhe na 2042 m i Schiestlscharte na 2024 m. Pedeset i dvije serpentine, svaka sa svojim rednim brojem, i gomila krivina. I ponešto krava, na koje ponekad treba pričekati da se odluče maknuti s ceste. Na Eisentalhöhe također ima tih dekorativnih krava, ali su iza ograde. Srećom, osim krava na istom mjestu imali su i normalnih magneta za frižider. Kaufen cvaj. ...