... U Srbiju sam ušao negdje između Kumanova i Vranja. Već se lagano smračivalo dok sam ja tankao i pravio planove o nastavku puta doma ... budem prenoćio negdje u Vranju pa ću sutra u komadu do Zagreba. Krenem s pumpe i odmah se uvalim na autoban. U izgradnji je, malo se vozim lijevom trakom malo desnom, ali omogućava napredovanje solidnom prosječnom brzinom ... pa kad već fino napredujem, budem ja propustio Vranje i vozit ću do Leskovca. Tamo se čak i snalazim po gradu, znadem gdje su hoteli ... what could possibly go wrong? A onda je autoban jednostavno nestao. I uletio sam po crnom mraku u Grdeličku klisuru. Jako uska cesta, jako nepregledna, tu i tamo dodatno sužena kojekakvim radovima, u kontra smjeru većinom kamioni i šleperi sa svojim jakim svjetlima ... ovo mi je sve trebalo kao rupa u glavi. Onaj djelić sekunde totalne zasljepljenosti farovima nadolazećeg kamiona, na preuskoj cesti kojom niti u pol bijelog dana nije naročiti gušt voziti se ... neponovljivo. Prošao sam pokraj hotela Džep, sjećam ga se i od prije, no kad sam već do njega došao zainatio sam se ... Leskovac ili ništa. Kad se autoban opet pojavio bilo je to kao da je sunce zasjalo u devet navečer i pokazalo mi put preko kaldrme na južnoj cesti do Leskovca ... nije mi dugo trebalo da se materijaliziram pred hotelom gdje sam noćio prije pet godina. Drugačije se zove no lokacija je ista. A iz restorana trešte narodnjaci ... neka ekipa slavi dvadesetu godišnjicu mature, tako mi kazala recepcionerka. Srećom hotel ima poštenu stolariju, a ja u gepeku poštene čepove za uši. Nedjelja je pa doručak u hotelu počinje tek od devet sati. Ma može i u deset ... nisam u žurbi. Oko desetke odlazim iz Leskovca, s pumpe u Paraćinu javljam kolegi u Beograd da sam na putu ... meeting point prva pumpa iza Sava centra. Beogradska KTM kamaraderija dočekuje me s naručenim sprejem za lanac, popijemo sokić, predahnemo ... i još me ispraća na zapad tamo do skretanja za aerodrom. Dalje čista solo vožnja uz tek jedno stajanje pred Zagrebom ... trebalo je malo dotankati i mene i austrijanca. Zagreb jug, most ... eto me doma. .

... ...

... ...

... S ovih ogromnih kamenih gromada spustio sam se nazad u Kalampaku, na prvoj pumpi natankao crveni V-Power Racing i krenuo ... subota je, jedanaest je sati prije podne, a sutradan popodne htio bih biti doma. Preko barem dva brda i kroz najmanje dvije doline opet se dokopavam Albanije - granični prijelaz Kristallopigi - Bilisht - gdje mi je ciljna točka gradić Pogradec na krajnjem jugu Ohridskog jezera. Nikakvi specijalni razlozi za obilazak ovog mjesta ... eto našlo se na putu. Osim toga, na korak je do granice s Makedonijom. Cesta uz Ohridsko jezero uska je i ne naročito pregledna, a osim na dva ili tri mjesta jezero se i ne vidi s ceste. Na benzinjari u Ohridu tankam i austrijanca i sebe i idućih tri do tri i pol sata gombam se cestama kroz Makedoniju. Oko Skopja je nedugo prije padala i solidna kišurina ... cesta je mokra, oblaci se još motaju naokolo a duga se raširila preko neba. ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

Hvala.

... ...

Hvala ... nastavak uskoro. Što se tiče cijena, slaba korist od mene ... niti pratim koliko šta košta, niti bilježim, a još manje pamtim.

Hvala. Ima još malo ... uživaj.

... ...

... ...

... Jutarnju šetnju sam izostavio iz rasporeda ... odmah po odrađenom doručku pakujem se i krećem. Gradić se ionako još nije probudio, neke radnje se tek otvaraju ali većina još ne daje nikakve znakove života. Ovaj raniji polazak pokazat će se tijekom dana korisnim iz dva razloga: prvi je taj što sam stigao obići cestom sve manastire dok masa turista uglavnom još nije nagrnula, a drugi će se pokazati tek krajem dana, nekoliko stotina km sjevernije. Ovo prvo spomenuto, s masom turista, malčice me čak zaskočilo ... nisam očekivao onoliku masu autobusa. Kao da se negdje nešto besplatno dijeli. I to - koliko sam primjetio na tri vidikovca gdje sam zastao duže od tri minute - uglavnom amerikanci. Amerikanke, zapravo ... u svim bojama i svim stupnjevima uhranjenosti. Uz ponešto sreće da ne uletim u jedan od turističkih tsunamija, uspio sam čak bez velike gužve obići manastir Varlaam. ...

... Kalampaka, tako je pisalo na tablama na ulasku u ovaj gradić. Naširoko poznat po manastirima izgrađenima na vrhu stijena, više puta viđanima na velikim i na malim ekranima ... napamet mi padaju For Your Eyes Only iz James Bond serijala i The Young Indiana Jones Chronicles. Prekasno je da sada idem u obilazak jer već je šest sati popodne - sedam po lokalnom vremenu, Grci su sat naprijed - i pravo je vrijeme za traženje prenoćišta. Najprije napravim usporeni đir glavnom ulicom ... ugledam hotela koliko hoćeš, što znači da problema oko traženja ne bi trebalo biti. Parkiram na rubu trgića i za svaki slučaj bacim oko na Booking ... za prvoga na spisku kaže da je 0,2 km daleko, ocijene su OK ali ne prepoznajem ime; drugi na spisku je Kosta Famissi, ocijene su OK, daleko je 0,7 km i sjećam se da sam ga primjetio odmah po ulasku u glavnu ulicu ... ispred ulaza je bio portir u crvenom kaputu pa ga je bilo teško neprimjetiti. I jaš kaže Booking da ima slobodnih soba. Odlično ... krećem odmah. Jedna jedina slobodna soba ... taman, više mi i ne treba. Odem ju pogledati ... super, nemam primjedbi. Garažu imaju ... ulaz jest malo strmiji no austrijanac se nije bunio. Uselim se, upristojim se, izblendam se ... da vidim kakva je restoranska ponuda. Grčko pivo i grčka hrana u grčkoj taverni s nelošom grčkom konobaricom koja skakuće okolo i stalno si poštelava ionako preuske hlačice. Nazad u hotelu malo sam pogledao letak o manastirima koji sam dobio na recepciji, pročitao nekoliko stranica knjige i otplovio u slumberland. ...

... Zadnjih gotovo pedesetak km do svog današnjeg cilja vozio sam iza minibusića u bojama neke turističke agencije ... očito je da smo išli na isto mjesto. Autoban od Lamie do Trikale - osim što je prilično novi - bio je uglavnom prazan, a ništa drugačije nije bilo niti dalje od Trikale na sjever. Minibusić je skrenuo u jedno veće hotelsko dvorište, a ja sam nastavio još kilometar ili dva. Tek je na semaforu prije "glavne ulice" postalo vidljivo što je glavno obilježje - ili glavna atrakcija - gradića u koji ulazim. ...

... Lamia ... to ime pratim po putokazima otkako sam - negdje oko jedan popodne - zajašio autoban. Ima do Lamie dobrih 300 km žuljanja guzice. I kad dođem do tamo, još samo sto i nešto km do Trikale ... i još nisam tamo kamo sam krenuo. Za to će trebati još dodatnih dvadesetak. Bolje da krenem ... ...

Hvala ... uživaj i dalje.

... ...

... ...