... Jutarnja šetnjica imala je dvostruku ulogu: osim da se razgibam i kompletno razbudim, poslužila je i da konačno vidim gdje sam ja to zapravo. A viđenim sam potpuno zadovoljan. Restoran u prizemlju i restoran na katu, sobe u potkrovlju s vlastitim stepeništem ... cijelo zdanje je relativno maleno i kompletno je okruženo ukrasnim zelenilom s bijelim cvjetićima. Između objekta i Bojane još se nalazi i terasa na dvije razine. Lajkam. ...

... Prvi susret s albanskim cestama, voznim parkom, prometnim navikama i običajima ... po mraku. Odlično, pa to je zapravo izvrsna priprema, svojevrstan kondicioni trening, za sve što me u Albaniji čeka u narednim danima. Ako preživim do Shkodera idem i na kraj svijeta. Automobili s kratkim i dugim svjetlima, biciklisti i pješaci bez svjetala i na obje strane ceste, zaprežna kola natovarena slamom/travom/nečim (neosvijetljena, dakako) ... čudo jedno kakvih se sve avetinja dade utrpati u samo 15 kilometara ceste. No dobro ... treba misliti na smještaj. Već izdaleka s moje desne strane vidim ogromni plavi neonski natpis "Prince of Lake", a njemu preko puta također se nazire nešto ogromno što liči na tvrđavu iz WW1. Ovaj jezerski princ je također ogromno zdanje, ovako po mraku okupano plavim svjetlom liči na križanac Kefrenove piramide i SKH "Kockice" sa zagrebačkog Prisavlja. Hajde baš da vidim šta nude. Skrenem desno, na parkingu u remontu/proširenju dočeka me neki lokalac koji tu očito ima neku ulogu. Nekako se sporazumimo da ja tražim hotel i tako on meni pokaže ulaz sa strane koji vodi u lift i dade znak da trebam izaći na trećem katu. Zastanem na trenutak i procesiram ovu apsurdnu situaciju: strana zemlja, čudno betonsko zdanje, udaljeni parking, ne baš naročito osvijetljeni bočni ulaz u lift iz kojega bi trebalo izaći na trećem katu ... i šta onda? A ne znam, nikakva zvona ne zvone mi na uzbunu, senzori mi nisu aktivirani, hajde baš da vidim kako se ovo bude razvijalo. Uđem u lift, ptitisnem tipku s velikim brojem 3 i krene lift. Izađem iz lifta na međukatu ... jedno stepenište za gore i drugo za dole. Odem najprije gore ... nema ništa, betonski hodnici. Vratim se nazad pa odem prema dolje ... ha, tu je nešto što liči na mikro recepciju, desno od nje su vrata kojima ulazim u hodnik s mnogim vratima na kojima su brojevi ... očito hotelski dio ovog zdanja. Nigdje nikoga. Napravim još jedno prošetavanje gore i dolje ... ništa, sve pusto. Spustim se nekako još jednu etažu niže ... prazni veliki restoran. Još jedna vrata kojima izlazim na terasu ... aha, to je jedna od etaža na velikom stepeništu. OK, sad mi je dosta. Otšetam se niz stepenice - motorić je tu gdje sam ga i ostavio - palim pilu i lagano se izvučem s parkinga. Ubacim se nazad na cestu i lagano krećem dalje prema svjetlima koja su očito Shkoder. Ono drugo zdanje preko puta jezerskog princa nisam niti uzeo u razmatranje ... propeti konji, betonski lavovi, ograde od lanaca, izuzetno strmi prilaz ... previše bi to bilo zabave za večeras. Samo kilometar dalje je most, iza mosta rotor ... mogu desno a mogu i lijevo. Hajde najprije ću desno ... već nakon pola kilometra skapiram da je to izlazak prema Tirani i vraćam se nazad do rotora ... gas na drugu stranu. To je ulazak u Shkoder ... dvije trake u svakom smjeru, nekoliko velikih rotora ... ali nigdje ničega što bih prepoznao kao hotel. Razloga za brigu nema, uvijek mogu upaliti đi-pi-es ili iz jakne izvući drekfona i baciti oko na Booking. Ali najprije se budem vratio do rotora i nazad preko mosta ... krajičkom oka bio sam uočio da se tamo u bujnom zelenilu krije nešto što bi mi moglo riješiti trenutnu situaciju. Vratim se nazad ... Bingo! Konobar je izašao pred mene još dok sam skretao na parking. Da, govore engleski. Da, imaju sobe. I siguran parking, i wi-fi, i hladno pivce, i toplu večericu. Tim redom sam i krenuo. Pivce se zove Tirana, vrlo je lagano i baš mi je dobro leglo. Hrana je odlična također. Sobe su u potkrovlju, a ja sam si odabrao jednu manju ali s pogledom na Bojanu. Miriši rijeka, miriši neko ukrasno grmlje s bijelim cvjetićima, žabe krekeću ispod glasa ... zaspao sam kao beba. ...

... Lagano gasiram dalje prema Ulcinju ... tek jedna policijska sačekuša s radarom, no na vrijeme su mi blicali iz kontra smjera. Hvala svima. Nije prošlo niti desetak minuta, stajem na prvoj benzinjari na ulazu u Ulcinj i pitam gdje trebam skrenuti za Albaniju ... bolje da pitam lokalce, da ne tražim okolo bezveze. Već je prilično kasno, brzo će i prvi mračak, treba se dokopati Shkodera. I šta mi kažu na benzinjari? Da se trebam vratiti nazad otprilike osam km, mislim da su spominjali mjesto Utjeha, i da tamo negdje - iza četvrtog mosta - moram skrenuti desno i onda još svašta nešto. Jesam li se vratio ... jesam, naravno, kao da sam imao alternativu. Jesam li našao spominjano skretanje ... nisam, bit će da sam negdje fulao. Pa sam pitao opet ... i onda još jednom ... i eto me kako stojim u Albaniji, 20-tak metara iza graničnog prijelaza Muriqan-Sukobin. Desno od mene stari Meco, iza njega novi putokaz ... još samo 15 km do Shkodera ... sitnih 15 km do hotela, hladnog pifca i tople večerice. ...

... Prolazim južnim rubom Budve (bio sam tu zadnji puta krajem 80-tih godina prošlog stoljeća), prolazim Bečiće, evo i Svetog Stefana ... nema nikakve gužve ni na cesti niti uz more. Petrovac, Sutomore, prolazim kroz Bar ... skrenem lijevo, stanem na semaforu, pratim putokaze prema Ulcinju. I kako sam stao na semaforu, tako sam ih ugledao ... kao uostalom i oni mene. Čekam zeleno i gledam ih kako - nekih 30-tak metara iza križanja - prilaze sredini prometne trake i zauzimaju klasičnu "Stop, policija" pozu. Krenem sa semafora, odmah bačim desni žmigavac ... "Dobar dan" oni meni, "Dobar dan" ja njima. Prometnu, vozačku, jesam li umoran ... ma kakav umor, pa vozim tek 500 kilometara, ovaj dio dana od 6 do 8 popodne je najbolji. Rastali smo se kao najbolji drugari. ...

... Vraćam se na prijevoj Krstac, zastanem i kontempliram kamo dalje. Idem desno, prema Cetinju ... cesta je nedavno asfaltirana i rekao bih da i nije službeno puštena u promet (a takvu sam informaciju dobio i od kolege koji je odavde prošao nekoliko dana ranije). Usput sam popričao i s mladim parom lokalaca koji na nekom malom firtaktu (YBR250 ili tako nešto) kruzaju uokolo. OK, gas nizbrdo, taman da se mišelinke malčice očiste od prašine. Serpentine, još malo serpentina, i jedan nedovršeni tunel ... mrakača, prašina, potpuni nedostatak uređenog kolnika - pod je u solidnim rupama i jarugama - i građevinske skele kroz koje se treba provući na izlazu ... nepremostiva prepreka za klaustrofobičare. Za sve ostale, malo manje bolesne, čista zabava. Iza toga još malo serpentina, dugački spust, još serpentina i eto me kako prolazim kroz Cetinje. Već sam usput odlučio da se u Cetinju ne budem zadržavao nego budem nastavio dalje nizbrdo - kao da mi nije dosta serpentina i krivina - skroz do Budve, a vrlo vjerojatno i dalje na jug. Kako zamišljeno, tako i učinjeno. ...

@ all - Hvala svima ... uživajte!

... Otprilike 15 km nakon onog skretanja ulijevo ova neodoljiva cesta izlazi na prilično uski prijevoj Krstac (mislim da se tako zove). S prijevoja dalje može ravno nizbrdo u Cetinje, ili oštro desno asfaltiranim putićem na Lovćen ... a kao da se sjećam da se i ovim putem nekako može dohvatiti Njegošev mauzolej. Austrijanac se uznemirio, vidim da je nakanio dalje uzbrdo ... ne može on izdržati kad nanjuši usku planinsku cestu maksimalno podrapanog asfalta. Takav je ... šta sad. Odlučio sam mu udovoljiti pa skrećem desno. Usko, podrapano, zaprašeno, neodoljivo ... najprije se pojavio jedan vidikovac, pa zatim još jedan vidikovac ... a onda su se iza jedne oveće strme krivine pojavili bageri. Veliki, žuti, u punom pogonu. Stoje na uzvisini s lijeve strane i guraju zamlju i kamenje prema dole ... postaje škakljivo. Pojavljuju se kamioni, još nekakve mehanizacije ... i onda asfalta nestaje. Najprije djelomično, nedugo zatim i potpuno. Vozim dalje polako ... ide to nekako. Imam osjećaj da baš i nisam jako daleko. Tristotinjak metara kasnije nestaje i razumno prohodan put. Išlo bi dalje uz propisnu terensku obuću, kamoli ne rođakom iz EXC familije. Da ovako idem dalje ipak bi to bilo potezanje vraga za rep ... okrećem u prašini i krećem nizbrdo nazad. Ako ništa drugo, barem je pogled fantastičan ... vidi se preko Boke i zaljev Trašte i dalje na otvoreno more. ...

... ...

... Kako se vozim oko zaljeva, tako mi oko stalno bježi prema brdu. U Kotoru priznajem samom sebi da je dosta mrljavljenja oko zaljeva i da je vrijeme da se krene u planine ... znadem da tu negdje postoji jako zanimljiva cesta. Iz Kotora treba krenuti cestom P22 prema Budvi čijih nekoliko prvih serpentina obećava krasan nastavak. Pronaći ju nije bio baš nikakav problem ... čak i tabla postoji na križanju. Treba skrenuti lijevo, smjer Cetinje, Lovćen i Njeguši. Cesta (P1) je stvarno super ... kombinacija velebitske ceste od Stinice do Alana i oštrijih vinodolskih vidikovaca, s nekoliko radikalnijih serpentina (ukupno ih je 25). ...

... Školski sat nakon gledanja crvenih krovova dubrovačkog starog grada, stojim uz rub ceste niti 50 km južnije i gledam u veliku crvenu tablu ... piše na njoj: Granični Prelaz Debeli Brijeg. I još piše "Ograničeno kretanje". S onako usporenom pograničnom policijom kretanje i ne može biti drugačije nego ograničeno ... jako ograničeno. Alzo, ušao sam u Crnu Goru. Za divno čudo, čak imam i "plan" kamo ću dalje ... idem oko zaljeva. Oko sva tri zaljeva, zapravo ... i Tivatskog, i Risanskog, i Kotorskog. Od cijelog zaljeva nekako mi se najviše svidjelo mjesto Perast ... još da nije bilo horde penzionera koji se se baš tada našli prošetavati od autobusa do brodice, doživljaj bi bio potpuniji. Ništa zato ... budem navratio opet. ...

... i nešto kasnije iznad starog grada, otprilike u ravnini sa žičarom. Sve mi je to već viđeo i ništa novo ... čekaju me potpuno nove i nikada viđene lokacije, samo trebam krenuti dalje na jug. ...

... Slano, Brsečine, Trsteno ... kamen, cesta, more, Elafitski otoci ... i onda most i Dubrovnik. Odlična prilika za kraću pauzu. Idući put kad budem u ovim krajevima prije mosta budem skrenuo desno, cestom koja vodi direktno uz more i kroz cijelu Rijeku dubrovačku. Danas tek dva zaustavljanja: neposredno prije mosta preko Rijeke dubrovačke ... ...

... Izlazim iz Zaostroga ispod auto kampa, vraćam se na D8 i gasiram dalje ... nižu se novi vidici ... Baćinska jezera, plantaže u delti Neretve i Pelješac iza plave trake mora. Na GP prema BiH prikrpavam se grupi od devet harlijaša iz Švicarske i vozim iza njih sve do ponovnog ulaska u HR. Nekako sam mislio da će tada barem malo pojačati tempo no ništa od toga ... čitavu minutu kasnije austrijanac je izgubio strpljenje i jednostavno ih je obišao. Ja sam im usput mahnuo, onaj koji je bio na čelu kolone mahnuo je meni i više se kasnije nismo vidjeli. Ne mogu reći da su mi nedostajali. ...

... Ceste južno od Tučepa za mene su uncharted territory. Nije da nisam prošao ovim krajevima, no sve je to bilo u neka druga vremena i nekim drugim prijevoznim sredstvima ... ništa na dva kotača. Alzo, sve mi je novo i nedoživljeno. Odličan osjećaj. Držim se D8 i tek rijetko skrenem na poneku cesticu koja vodi bliže moru ili do mjesnog centra. Jedno od tih rijetkih skretanja je kroz Zaostrog - mitski teren Pišonje i Žuge - gdje se može voziti uz samu obalu od početka do kraja mjesta. Kako sam skrenuo u Zaostrog, i naročito kad sam zastao na obali, tako su nestali i Pišonja i Žuga, i Lepi i Moke ... valda je zbog podrezanih palmi između mora i ceste ... udario me "velkam tu majami" efekt. I nije me napuštao danima. ...

... Šetnjica prije doručka potvrdila je dojmove sinoćnje šetnjice prije večere ... ozbiljna turistička sezona ovdje još nije počela. Dobro ... i galebovima, i meni. Dobra je i hotelska terasa na kojoj se može doručkovati. Još da je i hrana barem upola toliko dobra, ukupan dojam bio bi za red veličine pozitivniji ... narezane kranjske u žilavom ovitku i najjeftiniji plastični nektar nisu i ne mogu biti na švedskom stolu hotela koji se kiti s ovoliko zvijezdica ... nešto tu nije kako bi trebalo biti. OK, rant over ... jutro je predivno, dvadeset i dva su celzijevca - ako je vjerovati meraljki na Đukinom teveju - i ja krećem dalje na jug. Plan je isti kao i do sada ... a to je da plana nema. ...

... Tučepi. Večernja terapija. ...

@ doktor - Hvala!

... Bilo je već prošlo pola osam kad sam izašao iz svoje gajbe, osvježen podužim tuširanjem no već i osjetnije gladan ... čak se i ne sjećam gdje sam ono žvaknuo sendvič i isplahnuo ga nekom energijom. Kraća šetnja bude poslužila da se malčice stabiliziram, da poslušam pljuskanje valova po šljunčanoj obali, da turim nos u restoranske menije ... za razliku od prošle godine nije bilo nikakvih terasa bendova s pripadajućim "nije u šoldima sve" repertoarom. A subota je, za očekivati je takve sadržaje. Nagađam da je kvaka u desetak dana razlike ... prošle godine sam ovdje bio na samom kraju petog mjeseca, a sada tek curi druga trećina. A i vidi se da je prolaznika na šetnici drastično manje i da dobar broj ugostitelja još nije posložio terase. Ne mogu se sjetiti drugog razloga. Ali se mogu sjetiti da sam gladan ... tuna steak s brusnicama i umakom od crnog papra, riža i čaša pelješkog crnjaka riješili su ovaj problemčić. Čak sam prije spavanja započeo čitati knjigu koju već godinu dana vucaram sa sobom ... jedva pet-šest stranica, no stvar se pokrenula. Bio je ovo odličan dan. ...

... Do mog potencijalnog prenoćišta nije bilo naročito daleko, cesta je bila odliča a pejzaži još bolji. Ovo odredište zapravo se samo nametnulo ... prošle godine to je bila točka u kojoj sam stao na putu prema jugu te se okrenuo nazad. Eto krasne prilike da to sada bude točka iz koje zapravo nastavljam dalje. Tučepi, naravno ... čak sam i motorić uparkirao pred hotelom gdje sam noćio prošle godine. Da ne tražim bezveze okolo ... osim doista rudimentarnog izbora piva i ne baš najdojmljivijeg doručka, ostalo što se traži od hotela bilo je na sasvim zadovoljavajućem nivou. Sjašim s motorića, dovedem se u civilizirano stanje, odskakućem preko stepenica, došetam do recepcije ... i poljubim vrata. Sve popunjeno. Eto, baš im se sada uvalila neka organizirana grupa germanskih penzionera i penzionerki, puni su do čepa. Nema problema, nije svako zlo za zlo ... tko zna zašto je ovo baš trebalo ispasti ovako. Ljubazna recepcionerka mi je na moje pitanje o smještaju u krugu od maksimalno 50 metara - jer mi se baš nikako nije dalo bauljati okolo nakon 600+ km na Đukinoj grabači - elegantno pokazala na ulaz u hotel bukvalno preko puta, niti 15 metara daleko. U dolasku ga uopće nisam primjećivao jer je ulaz na recepciju paralelan s cestom, a ne okomit na nju, što ga čini nešto teže uočljivim. Odlično ... zahvalim recepcionerki, odskakućem preko stepenica i odšetam do druge recepcije. "Helou end gud ivning", reče simpatična recepcionerka ... "dobra večer i vama", odgovorim ja. OK, nije se baš ukočila od šoka, ali vidim da nije očekivala "domaćeg gosta". I oni su nakrcani predsezonskim stranim gostima - da, germanskim penzionerkama i penzionerima - ali pukim slučajem imaju jednu sobu praznu. Ali je dvokrevetna i traže za nju bezobrazne novce. Kraći telefonski poziv i voljni su mi je ustupiti za bezobraznu cijenu jednokrevetne sobe. Dobro, neka vas voda nosi, budem uzeo sobičak ... ne bude me ubio sitniji neplanirani izdatak. Recepcionerka je simpa i razgovorljiva, a možda i doručak sutradan dodatno popravi dojam. Da skratim priču ... doručak baš i nije na razini broja zvijezdica i traženog iznosa, no voditeljica hotela - koju sam kasnije imao priliku upoznati i s njom porazgovarati - ugodna je osoba i veseli me što mi je posvetila svoje vrijeme. ...

... ...

... Od Šibenika dalje prema jugu mijenjam taktiku ... prebacujem se na autoban do Šestanovca; dvije mi se ideje motaju po glavi no niti jedna nije realizirana u svom punom opsegu. Prva ideja bila je voziti cestom uz Cetinu ... još od prošle godine (također u petom mjesecu) nekako mi je taj Cetinsko-Omiški dio priče ostao nekompletiran ... u povratku s petodnevnog izleta fulao sam ciljanu cestu uz Cetinu jer sam (gledano sa sjeverne/gornje strane) skrenuo uz rijeku prije a ne poslije mosta, i time otišao cestom D70 skroz do Blata na Cetini (umjesto do Zadvarja i Šestanovca). Druga ideja bila je eventualno prenoćivanje u Omišu ... grad mi se svidio, osjetio sam dobru vibru a usput sam bio uočio i nekoliko terasa od restorana i kafića vrijednih zadržavanja. No, nije me išlo niti ovaj put ... jesam se skinuo s autobana kod Šestanovca, jesam u Zadvarju skrenuo u dolinu Cetine i jesam vidio Cetinu neko kraće vrijeme. A onda ultimativni obilazak ... nekakvi radovi koji su me (kao i ostale sudionike u prometu) prebacili na brdske ceste dalje od Cetine. Jesu te cestice same po sebi zanimljive i bilo kojom drugom prilikom veselio bih se prolaskom njima ... bilo kojom samo ne ovom. Ciljana vožnja uz Cetinu pretvorila se u neplaniranu vožnju šumovitim obroncima. Na cestu uz Cetinu spuštam se u blizini nekog restorana i tunela, tako da mi je ipak preostalo nekoliko km vožnje donjim tokom. Ova nekompletirana riječna epizoda sasvim sigurno je utjecala i na odluku da se ne zadržavam u Omišu preko noći već da nastavim dalje na jug ... nema još ni šest popodne, temperatura je ugodna, nema gužve na cesti i novi cilj već se formirao u svijesti ... znam gdje bih mogao potražiti krevetić i večericu. ...

... ...

... Ne zadržavam se dugo na Grobniku ... neka se rejseri natjeruju po novom asfaltu, idem ja dalje na jug. U Dramlju skrećem s magistrale na lokalnu cestu najbližu moru i s nje lako dohvaćam centar Crikvenice. Naravno da sam uz obalu odvezao skroz do Selca ... munja bi me valda spržila da nisam. Ispred Slavena - zapravo i ne znam jeli se ovaj hotel još uvijek tako zove - i njegove jače talijanizirane plaže još se malo dotankam vodom iz gepeka, obrišem vizir od mušica i bez zaustavljanja vozim do Maslenice. Sljedeće zaustavljanje je kod mosta prije Šibenika. ...

... ...