... Bilo je već prošlo pola osam kad sam izašao iz svoje gajbe, osvježen podužim tuširanjem no već i osjetnije gladan ... čak se i ne sjećam gdje sam ono žvaknuo sendvič i isplahnuo ga nekom energijom. Kraća šetnja bude poslužila da se malčice stabiliziram, da poslušam pljuskanje valova po šljunčanoj obali, da turim nos u restoranske menije ... za razliku od prošle godine nije bilo nikakvih terasa bendova s pripadajućim "nije u šoldima sve" repertoarom. A subota je, za očekivati je takve sadržaje. Nagađam da je kvaka u desetak dana razlike ... prošle godine sam ovdje bio na samom kraju petog mjeseca, a sada tek curi druga trećina. A i vidi se da je prolaznika na šetnici drastično manje i da dobar broj ugostitelja još nije posložio terase. Ne mogu se sjetiti drugog razloga. Ali se mogu sjetiti da sam gladan ... tuna steak s brusnicama i umakom od crnog papra, riža i čaša pelješkog crnjaka riješili su ovaj problemčić. Čak sam prije spavanja započeo čitati knjigu koju već godinu dana vucaram sa sobom ... jedva pet-šest stranica, no stvar se pokrenula. Bio je ovo odličan dan. ...

... Do mog potencijalnog prenoćišta nije bilo naročito daleko, cesta je bila odliča a pejzaži još bolji. Ovo odredište zapravo se samo nametnulo ... prošle godine to je bila točka u kojoj sam stao na putu prema jugu te se okrenuo nazad. Eto krasne prilike da to sada bude točka iz koje zapravo nastavljam dalje. Tučepi, naravno ... čak sam i motorić uparkirao pred hotelom gdje sam noćio prošle godine. Da ne tražim bezveze okolo ... osim doista rudimentarnog izbora piva i ne baš najdojmljivijeg doručka, ostalo što se traži od hotela bilo je na sasvim zadovoljavajućem nivou. Sjašim s motorića, dovedem se u civilizirano stanje, odskakućem preko stepenica, došetam do recepcije ... i poljubim vrata. Sve popunjeno. Eto, baš im se sada uvalila neka organizirana grupa germanskih penzionera i penzionerki, puni su do čepa. Nema problema, nije svako zlo za zlo ... tko zna zašto je ovo baš trebalo ispasti ovako. Ljubazna recepcionerka mi je na moje pitanje o smještaju u krugu od maksimalno 50 metara - jer mi se baš nikako nije dalo bauljati okolo nakon 600+ km na Đukinoj grabači - elegantno pokazala na ulaz u hotel bukvalno preko puta, niti 15 metara daleko. U dolasku ga uopće nisam primjećivao jer je ulaz na recepciju paralelan s cestom, a ne okomit na nju, što ga čini nešto teže uočljivim. Odlično ... zahvalim recepcionerki, odskakućem preko stepenica i odšetam do druge recepcije. "Helou end gud ivning", reče simpatična recepcionerka ... "dobra večer i vama", odgovorim ja. OK, nije se baš ukočila od šoka, ali vidim da nije očekivala "domaćeg gosta". I oni su nakrcani predsezonskim stranim gostima - da, germanskim penzionerkama i penzionerima - ali pukim slučajem imaju jednu sobu praznu. Ali je dvokrevetna i traže za nju bezobrazne novce. Kraći telefonski poziv i voljni su mi je ustupiti za bezobraznu cijenu jednokrevetne sobe. Dobro, neka vas voda nosi, budem uzeo sobičak ... ne bude me ubio sitniji neplanirani izdatak. Recepcionerka je simpa i razgovorljiva, a možda i doručak sutradan dodatno popravi dojam. Da skratim priču ... doručak baš i nije na razini broja zvijezdica i traženog iznosa, no voditeljica hotela - koju sam kasnije imao priliku upoznati i s njom porazgovarati - ugodna je osoba i veseli me što mi je posvetila svoje vrijeme. ...

... ...

... Od Šibenika dalje prema jugu mijenjam taktiku ... prebacujem se na autoban do Šestanovca; dvije mi se ideje motaju po glavi no niti jedna nije realizirana u svom punom opsegu. Prva ideja bila je voziti cestom uz Cetinu ... još od prošle godine (također u petom mjesecu) nekako mi je taj Cetinsko-Omiški dio priče ostao nekompletiran ... u povratku s petodnevnog izleta fulao sam ciljanu cestu uz Cetinu jer sam (gledano sa sjeverne/gornje strane) skrenuo uz rijeku prije a ne poslije mosta, i time otišao cestom D70 skroz do Blata na Cetini (umjesto do Zadvarja i Šestanovca). Druga ideja bila je eventualno prenoćivanje u Omišu ... grad mi se svidio, osjetio sam dobru vibru a usput sam bio uočio i nekoliko terasa od restorana i kafića vrijednih zadržavanja. No, nije me išlo niti ovaj put ... jesam se skinuo s autobana kod Šestanovca, jesam u Zadvarju skrenuo u dolinu Cetine i jesam vidio Cetinu neko kraće vrijeme. A onda ultimativni obilazak ... nekakvi radovi koji su me (kao i ostale sudionike u prometu) prebacili na brdske ceste dalje od Cetine. Jesu te cestice same po sebi zanimljive i bilo kojom drugom prilikom veselio bih se prolaskom njima ... bilo kojom samo ne ovom. Ciljana vožnja uz Cetinu pretvorila se u neplaniranu vožnju šumovitim obroncima. Na cestu uz Cetinu spuštam se u blizini nekog restorana i tunela, tako da mi je ipak preostalo nekoliko km vožnje donjim tokom. Ova nekompletirana riječna epizoda sasvim sigurno je utjecala i na odluku da se ne zadržavam u Omišu preko noći već da nastavim dalje na jug ... nema još ni šest popodne, temperatura je ugodna, nema gužve na cesti i novi cilj već se formirao u svijesti ... znam gdje bih mogao potražiti krevetić i večericu. ...

... ...

... Ne zadržavam se dugo na Grobniku ... neka se rejseri natjeruju po novom asfaltu, idem ja dalje na jug. U Dramlju skrećem s magistrale na lokalnu cestu najbližu moru i s nje lako dohvaćam centar Crikvenice. Naravno da sam uz obalu odvezao skroz do Selca ... munja bi me valda spržila da nisam. Ispred Slavena - zapravo i ne znam jeli se ovaj hotel još uvijek tako zove - i njegove jače talijanizirane plaže još se malo dotankam vodom iz gepeka, obrišem vizir od mušica i bez zaustavljanja vozim do Maslenice. Sljedeće zaustavljanje je kod mosta prije Šibenika. ...

... ...

... A jučer ujutro, dok sam kretao iz garaže, nisam baš planirao da ću ulaziti u Albaniju po mraku. Zapravo ništa specijalno nisam niti planirao ... planiranje je jako precijenjeno i uglavnom služi da se živciraš kad planovi počnu propadati. Minimum prtljage, minimum očekivanja i minimum ciljeva ... gdje god stignem dobro stignem, šta god vidim dobro vidim. Jedno od mjesta gdje uvijek dobro stignem i uvijek nešto dobro vidim je Grobnik. Njegov "problem" je zapravo u tome što je uvijek na putu ... ako krenem na kraću vožnjicu do Crikvenice i Senja najprije svratim na Grobnik. Ako sam u điru prema Istri, opet najprije skrenem na Grobnik. Ako sam na putu "nekamo prema jugu", šta ću drugo nego svratiti do Grobnika ... i baš dobro da sam i sada to napravio. Vidio sam jednu rijetku zvijerčicu prvi puta uživo ... TGP PR12, tako se zove. Njemački proizvod, baziran na S1000RR okviru i agregatu ... četiri osnovne izvedbe, od 205 do 235 konjića i od 50K do 100K eurića. Bilo je i drugih zanimjivih vozilica no ovaj je svakako bio best in show. ...

Uz tri mora i preko nekoliko gora ... Zaustavio sam se iza četvrtog Mercedesa u desnom redu. U lijevom redu bilo ih je samo dva, ali je zato bilo i dva passata i jedan stari ford karavan. Minutu, ili možda čak i dvije, ocijenjivao sam napredak ove minijaturne kolonije germanskih vozila ... baš i nije da se pomiču naprijed, a i meni baš i nije da mi se dade proguravati. Pola je devet uvečer, nekako se naglo smračilo. Izmorilo me zadnjih sat vremena ... de pitaj ovoga pa daj pitaj onoga. Tek je treći kojega sam pitao bio koliko-toliko precizan u uputama: skreni odmah ovdje desno i vozi do kraja uzbrdo dok ne izađeš na širi put ... tamo skreni lijevo ... na kraju te ceste moraš desno i dalje samo pravo. I još je dodao da moram proći pored džamije tamo kad skrenem lijevo ... to mi je orijentir. I skrenuo sam i desno i lijevo i prošao sam pored džamije i onda sam opet skrenuo desno. Jako me obradovalo što je netko na tom zadnjem skretanju desno na komad drveta ipak nacrtao strelicu i uz nju napisao Shkoder. Ovaj izlazak iz Ulcinja gadno se otegnuo. I tako u toj kontemplaciji začujem skroz s lijeve strane neko prigušeno put-put-put ... kineski firtakt i njegov šofer koji mi maše i pokazuje da ga pratim. Nije mi to morao pokazati dva puta u ovakvoj situaciji. Naglo lijevo i naglo desno i eto me u uskoj traci samo za dvokotače. Cool ... ovoga nema na Macelju ni na Šentilju. Ali ima na GP Muriqan, na ulazu u Albaniju. Još samo 15 km i bit ću u Shkoderu, uvaliti se u hotel i naručiti pivce i večericu ... piece of cake. Ili možda ipak neće biti tako jednostavno? ...

... Najbolji dio dana su ipak bili Cedevita u kafiću uz obalu - negdje između Crikvenice i Selca - i vožnja doma preko brda. Oprao nas je samo jedan pljusak odmah po izlazu iz Fužina.

... ...

... ...

Ducati Day, Grobnik ...

@srrdjan - Nije odvratno ... to je pogrešno reći. Jedino što je u usporedbi s drugim "vodama" prilično neatraktivno. Ali to si i sam dobro primjetio. @doktor - Da, slažem se ... ništa ne propuštaš. @K_A_W_A - Siofok, ili možda ipak Keszthely ...

... Alzo ... nije da i na ovoj donjoj/desnoj strani nema poneki zanimljivi detalj ili komad ceste, no uopće mi nije bilo teško ostaviti Balaton iza sebe i sedmicom (cestom kojom se vozim još od Balatonvilagoša, na desnom kraju jezera) otprašiti dalje na zapad ... proći uz Nagykanizsu i sve rotore do Letenya. Dalje se fućka ...

... Još nikada nisam doručkovao sa Škodom za susjednim stolom ... do ove prigode. Uglavnom, doručak se sastojao od pečenih jaja s nekoliko vrsta salame, malih hrenovčica, dvije ili tri vrste sira i dvije alternative za povratak doma ... zapadna i istočna. Zapadna bi bila odvesti se do Szombathelyja, ući u Austriju te se dohvatiti Slovenije ili kod Sotinskog brega ili kod Bad Radkerburga. Obje lokacije prilično su mi friške, tako da se odlučujem za istočnu rutu ... doduše u malo extended varijanti. Umjesto da se one mađarske baruštine samo dotaknem tamo oko Keszthelyja, budem ja otprašio cijeli krug okolo, smjer CW. Kad bolje razmislim, mislim da do sada puni krug ovdje i nisam odradio ... ha, eto prilike. Sit i napit - austrijanac je sinoć dobio Shellov crveni V-Power Racing - ubacujem se na cestu 84 i pravac jugoistok. Za svaki slučaj bacio sam oko i na scdb ... kamera imade na nekoliko lokacija pa je nužna i određena doza samokontrole. OK, ionako sam planirao maksimalno laganini vožnju ... ravne ceste i bagremi baš nikako ne vuku na nadahnutiji nastup. Teren je ovdje idalan za harlijašenje. Generalno gledano, gornja/lijeva obala Balatona meni je interesantnija od donje/desne obale ... cesta je uglavnom bliže jezeru i do njega se može spustiti na ugodnijim lokacijama. Asfalt mi je također bolji na toj strani, a glavni bonus je zapravo omanje brdo koje mi je ponudilo cestu s dvije krivine i pogled na jezero iz perspektive galeba u niskom letu. Još generalnije gledano, jezero je doista baruština prljave sivozelene boje i nikako mi nije jasno zašto bi se netko poželio bućnuti u njega ... ili ploviti bilo čime na vesla, motor ili vjetar. ...

... Okret nazad ... idem u ozbiljniju civilizaciju. Treba pronaći kinderbet i porciju. No, to sve ipak ne znači da ne mogu napraviti ne-baš-tako-mali krug okolicom mjesta Sárvár, ranije spomenute "ozbiljnije civilizacije". Lokalnu tvrđavu imaju, spomenike i biste junacima i pjesnicima također imaju ... jedini je problemčić bio pronaći benzinjaru koja u ponudi ima szendvics i energiju. Ali i to je riješeno ... Traženje smještaja bilo je jednostavno ... prvi hotel pristojnog izgleda s desne strane bio je moj. Sobičak u prizemlju s pogledom na parking, doručak uključen u cijenu, recepcionerka se koliko-toliko služi njemačkim ... i nije loše. Šetnjica do centra, ozbiljnija večerica, duže natapanje pod tušem ... i u krpe. Godzila s mađarskom sinkronizacijom čisti je mazohizam. Trebalo mi je sigurno 12 sekundi da isključim ton ... bit će da sam bio fest umoran. ...

... Četiri sata i četiri toplinska udara kasnije pokupio sam bebe i krpice i krenuo dalje niz grbavu cestu s pokojim bagremom sa strane ... baš da vidim kako izgleda to mjesto neizgovorivog imena. Nisam ništa očekivao, i točno to sam u tom selu i našao ... boguleđinci donji lijevi. ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... Subota je, negdje malo iza podneva, taman sam stigao i parkirao Crnog Đuru ispod stepenica ... ... i krećem u obilazak. To što obilazim zove se Grab the Flag, jako dobro organizirano i jako dobro bookirano okupljanje i utrkivanje starih, jako starih, i veoma starih motocikala. ...