... ...

... Pogled je još bolji s vrha pola km južnije, a još jednu krivinu niže uređen je i pravi vidikovac. Serpentine, more, obala ... i Sarandë još samo 85 km dalje na jug. ...

... Od Orikuma cesta se - sve je to i dalje SH8 - polako primiče brdu, uroni u šumu, i sve nekako lagano i neopazice potkrade se tu i nekoliko manjih serpentina i ostalih cestovnih zanimljivosti. Dvadesetak km od Orikuma, kad već šuma kroz koju se vozim postaje i lagano dosadnjikava, događa se nagla promjena ... izlazim na omanji platoić s blijedoplavom pozadinom. I s vojnim kamionom i tvrđavom ... šta je ovo? Prišuljam se lagano ... aha, nije vojni kamion nego neki od onih radikalnijih "adventurera" koji putuju kamionom pretvorenim u kamper, a ono kameno zdanje nije tvrđava nego restoran s terasom, sve složeno s namjerom da izgleda kao stara obalna tvrđava. Dobro, nek im bude ako ih veseli. Blijedoplava pozadina, koja mi je na trenutak pobjegla iz fokusa zbog ovih "faux military" sadržaja, jest zapravo nebo spojeno s morem ... ili more s nebom, kakogod. Odskrolam se još stotinjak metara naprijed, parkiram na tvrđavski parking ... baš da vidim kakav je pogled s brda. Dobar je. ...

... Ništa me ne vuče da se ovdje zadržim duže od desetak minuta neophodnih da se malčice stabiliziram od silnog drndanja po onom drevnom dijelu D8, a i od silnih obilazaka unutar Vlorë zbog kojekakvih radova ... idem ja dalje na jug. Čuo sam razne bajke o obalnom dijelu Albanije između Vlorë i Sarandë pa sam odlučio da sam provjerim o čemu se tu radi. Prvih petnaestak km, od Vlorë do mjesta Orikum - a sve je to zapravo obala unutar velikog zaljeva - aranžirano je i ne tako velikim brojem hotela, barova, restorana i plaža. Ne mogu ne primjetiti da su sve te zgrade narasle najviše tri kata u visinu, pa nagađam da je u pitanju gotovo sigurno neka zakonska caka ili propis. ...

... ...

... Doživljaj Vlorë nije baš u stilu "... kakva je nekad bila". Više je to opet onaj "velkam tu majami" efekt ... pješčana plaža, široka cesta, palme, betonske kocke. Sasvim je jasno vidljivo da neki dijelovi grada uz obalu - barem ovaj centralni dio - nisu stariji od godinu ili dvije. Ovdje se jako zatežu bore i upucava se puno silikona ... sve se bojim da ovo "pomlađivanje" ne izmakne kontoli. Ako već i nije. ...

... Dva i pol sata kasnije bio sam na ulasku u grad Fier ... ovdje je čak bilo i gužve u prometu. Glavna zanimacija bile je pronaći izlaz iz njega, a usput i ubosti cestu koja će me dovesti u Vlorë. Od Fiera do Vlorë postoje dvije rute: cesta SH8 i autoban A2. Iako sam namjeravao doći do Vlorë na brži i manje naporan način - alzo, autobanom - prilikom kuckanja po đipiesu zaboravio sam isključiti onu opciju o izbjegavanju autoputa. Sve je to rezultiralo da sam po SH8 nastavio i zadnja ključna 24 km do Vlorë ... ovaj je dio ceste očiti zaostatak iz nekih drugih vremena. Negdje nakon prvih desetak km te zadnje dionice ozbiljno sam se bavio idejom da se jednostavno okrenem nazad i da zajašim autoban ... što baš i ne bi bilo jako razumno jer me tih istih desetak km dijeli i od Vlorë, mog trenutnog cilja. Hajde nema veze, ovako je ispalo čak i bolje ... doživio sam "Albaniju kakva je nekad bila". ...

... Osim što sam zaključio da idem dalje na jug, sutradan ujutro - prilikom pakiranja gepeka na motorić - zaključio sam i da bi bilo neloše malo namastiti lanac, obzirom na potencijalnu kilometražu koja me očekuje. Također sam zaključio i da nisam ponio sa sobom sprej za lanac, kao i još neke sitnice. Spremljene jesu, čak se mogu sjetiti gdje u garaži stoje uredno pripremljene. Nije smak svijeta, budem to mašćenje lanca već nekako riješio ... valda budem u prolazu snimio kakvu mehaničarsku radnju ili garažu. Htio ili ne htio, iz Shkodera izlazim po cesti SH1, pravac Tirana. Cesta SH1 je sasvim OK cesta ... nije podrapana, benzinjara ima koliko hoćeš - kao uostalom i uz sve ceste po kojima sam po Albaniji vozio, a pokazat će se, i uz sve po kojima tek budem vozio - prometno nije preopterećena i zapravo se po njoj vozi prilično opušteno. Kasnije se tu pojavilo i nekih nedovršenih autobanskih dijelova, ponešto dovršenih autobanskih etapa - dvije trake ovamo i dvije onamo - a u cijeloj priči pojavljuje se i nemala količina mostova, nadvožnjaka i rotora. Pojavilo se čak i ono što je mene naročito zanimalo, a uočio sam ih dok sam već bio u odlasku ... malo vožnje u kontra smjeru nikome nije smetalo. Alzo, uočio sam 2-3 parkirana motocikla i iza njih nešto što je ličilo na otvorenu mehaničarsku radionicu ... ili tek garažu u ozbiljnijem neredu. Engleski ništa, njemački još manje, ali smo se ipak sporazumjeli ... treba malčice podmazati lanac. Gleda meštar u lanac, lupka prstima po njemu i vrti glavom. Objašnjava da ga mora najprije malo dotegnuti. A dobro ... najprije doteži, onda maži. Dotezanje je odrađeno sasvim regularno, a potom je na red došlo podmazivanje. Ja bih to inače odradio tako da ga našpricam sprejem, no sprej za podmazivanje lanca nije sastavni dio "radionica" uz cestu u Albaniji negdje između Shkodera i Durresa/Drača. Podmazivanje lanca tu se radi ovako: uzmeš plastičnu bocu motornog ulja i u njezin čep natočiš malo istoga ... lijevom rukom za guvernal podigneš motor, guraš ga unazad i za to vrijeme iznad lanca lagano cijediš ulje iz onoga čepa. Masnom krpom obrišeš višak koji se nakupio na zadnjoj vilici i čitava procedura je gotova. Bilo je tu još dvojica kibicera koji su znalački klimali glavom ... je, sve je super odrađeno. Izvadim novčanik s očitom namjerom da platim majstoru ... ne, ne, neće ni da čuje. Pokazuje na tablicu od motora ... Kroacija, kaže ... i odlučno odbija da platim. A dobro, naklonim se meštru, mahnem kibicerima, navučem sve što trebam navući na sebe - kaciga, očalice, rukavice - mahnem svima još jednom, kresnem pilu i lagano dalje na jug. Austrijanac sav sretan, meštar je super odradio posao. Tko maže taj i vozi. ...

@ all - hvala, hvala ... @ dtesic - To je reklama koja se dugo vrtila na TV ... možda još uvijek ide ponegdje. Ne znam ima li igdje nekakav link ... Reklama nije motoraškog sadržaja ... poanta je da je kreditna kartica sve što ti treba.

Bok Dođi ti opet ... i uživaj na sve strane.

Oko sokolovo ... hvala!.

Šta nije to reklama za Master Card? Sprej za lanac spominje se u nastavku ... No, kad već spominjem plaćanje karticom ... jedino što sam u Albaniji platio karticom je flaširana voda u Sparu. Ima veliki Spar u Shkoderu. Na benzinskim pumpama samo cash ... može Euro bez problema, jedino što je tečaj/kurs debelo u njihovu korist.

... Potrajalo je ovo šetuckanje sve do prvog mrakića ... nazad u bazu, nazad na večericu, nazad na pivce, nazad u krpe. Čak sam bacio oko i na guglmaps da vidim kamo bih mogao sutra, no već sam bio dosta umoran i jedino što sam zaključio bilo je da idem dalje na jug. ...

... U svoju sam se bazu vratio nešto prije 2 sata popodne. Dio opreme ide na pranje, dio na luftanje ... pošteni ručak, Tirana za nadoknadu izgubljene tekućine, šetnjica. Šetnjica da, ali mi se nije dalo ići prošetati do centra ... vidio sam ga danas dovoljan broj puta kružeći motorićem po gradu. Odlučujem prošetati se vrlo lokalno, prvih 2 km desnom stranom Bojane do ulaza u grad i možda kilometar i pol od drugog mosta na dalje prema jezeru ali lijevom stranom. S desne strane, nakon početne "benzinjare i restorani" dionice, uređeno je šetalište ... lijevo Bojana, desno kafići i terase, po sredini sva sila naroda kojemu popodnevna šetnja još uvijek nešto znači. Sladoledari, prodavači trešanja, raznorazne điđe-baje za sitnu dječicu, čak i nekoliko "malih privatnika" koji nude uslugu vaganja ... dadeš neku sitnu paru, staneš na kućnu vagu ... pa to nisam vidio tristo godina. S lijeve strane, do koje se dođe pješačkim mostom, najprije se uleti u područje gdje očito stanuju i ordiniraju neki stanovnici vidljivo tamnije boje kože. Iza njih opet zona restorana i terasa i šetnica kojom se dođe skroz do Skadarskog jezera ... nekih četiri km je do tamo, prema riječima jednog od mojih konobara. ...

... ...

... ...

... Na makadam nisam silazio - ima ga oko kilometar prije graničnog prijelaza - nego okrećem i krećem nazad istom rutom. Šteta je ovakve ljepote ne vidjeti i iz drugog smjera. Famozni albanski bunkeri iz vremena cara Envera? Ma ima i njih ali toliko su beznačajni u svoj toj ljepoti da se gotovo i ne primjećuju. ...

@ all - Hvala, hvala ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... Pogled u krug s lijevog staklenog vidikovca: ...

... SH20 je planinska cesta u sjevernoj Albaniji, u regiji Kelmend, od GP Hani Hotit do GP Vermosh. Od rotora s prethodne fotografije do drvenog mostića prije GP Vermosh dugačka je otprilike 65 km, a u potpunosti je završena/asfaltirana tek sredinom prošle (2017.) godine. Ima već dvije godine kako vrebam priliku da prođem ovom cestom, no kockice su se posložile tek sada ... i to najviše zato što sada ništa nisam "planirao". Gledajući po etapama, od juga prema sjeveru, cestu bih mogao podijeliti u četiri dijela ... prvi (najjužniji) je brdski dio s blažim krivinama i koji završava staklenim vidikovcem. Pogled na prvih pet serpentina te na početak kanjonskog dijela je fantastičan u svakom pogledu. Druga i treća četvrtina su kanjonski dio - kanjon rijeke Cem (u CG zove se Cijevna) - i meni je nekako najdraži. Zadnja četvrtina je planinski dio, nema više rijeke koja prati cestu, i zadnjih desetak km konfiguracija ceste je puno otvorenija. Cijela čarolija izgleda otprilike ovako: ...

... Doručak odrađen, litra vode spakovana u gepek ... vrijeme je da se krene. Gledao sam sinoć malo po guglmapsu kako najbezbolnije proći kroz Shkoder i nije mi se učinilo ništa komplicirano ... dok nisam krenuo i dok se nisam uvalio u prometni kaos Shkodera. Dvije trake u jednom i dvije trake u drugom smjeru najprije nalete na čudno Y križanje s nekoliko poprečnih prilaznih traka, iza toga opet dvije trake ovamo i dvije onamo, veliki rotor, opet puno traka, neki čudni dugački ovalni rotor, iza njega lepeza ulica ... i tu sam prestao biti koncentriran na svoje današnja odredište. Svu sam koncentraciju preusmjerio na preživljavanje u prometu ... čudno kako sam uopće dovde stigao u jednom komadu. Mercedesi i ostali automobili, veliki broj kineskih skutera, oni koji voze bicikle, oni koji guraju bicikle, pješaci ... plus trokolice nastale zavarivanjem zadnjeg dijela kineskog skutera na velika piljarska kolica. I sve to bjesomučno juri okolo. To što su ove dvije desne trake kao za jedan smjer nije naročito važno ... toga se uglavnom pridržavaju automobili, a i oni se svi naguravaju u lijevu od te dvije trake ... otprilike kao šoferke po Zagrebu, bitno je da se uvale u lijevu traku odmah jer već na dvanaestom semaforu moraju skrenuti lijevo. Ova regulacija ne vrijedi za bicikliste i pješake ... bicikli se i voze i guraju u kontra smjeru, pješaka svuda i uzduž i poprijeko. Sasvim je normalno da se bicikl pregurava skroz s lijeve strane pa preko uskog zelenog pojasa po sredini skroz na desnu stranu ulice ... i sasvim je OK da se Mečka ostavi u desnoj traci dok se odrađuje kava ili šoping. Zapravo, kad dvaput promislim, pa ovo i nije toliko bitno različito od nekih zagrebačkih prometnih navika ... OK, nema ovih lebdećih trokolica, ne voze se živi pilići svezani za noge i prebačeni preko guvernala skutera i nešto je manje Mercedesa ... ali generalno to je isti drek. A onda sam se malčice rekalibrirao pa me krenula karta ... iz čistog sam gušta opalio još tri velika kruga po gradu, da se "uvozam" i da se oslobodim nezgodnih "zapadnjačkih" prometnih navika. Kako sam samo maestralno presijecao kružne tokove i obilazio sve s desne strane ... čak je i austrijanac veselo prihvatio ovo novo okruženje. Tri relaksirajuća đira po gradu rezultirala su time da sada čak i raspoznajem gdje sam ... a vidim da sam se skoro vratio na jutarnju polaznu točku. Da ne kompliciram suvišno, palim đipies i kao destinaciju unosim Koplik, tek toliko da me najbrže izvede iz grada. Niti pet minuta kasnije već jezdim po SH1 na sjever. Na trećem velikom rotoru, otprilike 30 km kasnije, ukazuje se i velika plava tabla na kojoj jasno piše velikim slovima moj današnji cilj ... SH20. ...