@ all - hvala, hvala ... @ dtesic - To je reklama koja se dugo vrtila na TV ... možda još uvijek ide ponegdje. Ne znam ima li igdje nekakav link ... Reklama nije motoraškog sadržaja ... poanta je da je kreditna kartica sve što ti treba.

Bok Dođi ti opet ... i uživaj na sve strane.

Oko sokolovo ... hvala!.

Šta nije to reklama za Master Card? Sprej za lanac spominje se u nastavku ... No, kad već spominjem plaćanje karticom ... jedino što sam u Albaniji platio karticom je flaširana voda u Sparu. Ima veliki Spar u Shkoderu. Na benzinskim pumpama samo cash ... može Euro bez problema, jedino što je tečaj/kurs debelo u njihovu korist.

... Potrajalo je ovo šetuckanje sve do prvog mrakića ... nazad u bazu, nazad na večericu, nazad na pivce, nazad u krpe. Čak sam bacio oko i na guglmaps da vidim kamo bih mogao sutra, no već sam bio dosta umoran i jedino što sam zaključio bilo je da idem dalje na jug. ...

... U svoju sam se bazu vratio nešto prije 2 sata popodne. Dio opreme ide na pranje, dio na luftanje ... pošteni ručak, Tirana za nadoknadu izgubljene tekućine, šetnjica. Šetnjica da, ali mi se nije dalo ići prošetati do centra ... vidio sam ga danas dovoljan broj puta kružeći motorićem po gradu. Odlučujem prošetati se vrlo lokalno, prvih 2 km desnom stranom Bojane do ulaza u grad i možda kilometar i pol od drugog mosta na dalje prema jezeru ali lijevom stranom. S desne strane, nakon početne "benzinjare i restorani" dionice, uređeno je šetalište ... lijevo Bojana, desno kafići i terase, po sredini sva sila naroda kojemu popodnevna šetnja još uvijek nešto znači. Sladoledari, prodavači trešanja, raznorazne điđe-baje za sitnu dječicu, čak i nekoliko "malih privatnika" koji nude uslugu vaganja ... dadeš neku sitnu paru, staneš na kućnu vagu ... pa to nisam vidio tristo godina. S lijeve strane, do koje se dođe pješačkim mostom, najprije se uleti u područje gdje očito stanuju i ordiniraju neki stanovnici vidljivo tamnije boje kože. Iza njih opet zona restorana i terasa i šetnica kojom se dođe skroz do Skadarskog jezera ... nekih četiri km je do tamo, prema riječima jednog od mojih konobara. ...

... ...

... ...

... Na makadam nisam silazio - ima ga oko kilometar prije graničnog prijelaza - nego okrećem i krećem nazad istom rutom. Šteta je ovakve ljepote ne vidjeti i iz drugog smjera. Famozni albanski bunkeri iz vremena cara Envera? Ma ima i njih ali toliko su beznačajni u svoj toj ljepoti da se gotovo i ne primjećuju. ...

@ all - Hvala, hvala ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... Pogled u krug s lijevog staklenog vidikovca: ...

... SH20 je planinska cesta u sjevernoj Albaniji, u regiji Kelmend, od GP Hani Hotit do GP Vermosh. Od rotora s prethodne fotografije do drvenog mostića prije GP Vermosh dugačka je otprilike 65 km, a u potpunosti je završena/asfaltirana tek sredinom prošle (2017.) godine. Ima već dvije godine kako vrebam priliku da prođem ovom cestom, no kockice su se posložile tek sada ... i to najviše zato što sada ništa nisam "planirao". Gledajući po etapama, od juga prema sjeveru, cestu bih mogao podijeliti u četiri dijela ... prvi (najjužniji) je brdski dio s blažim krivinama i koji završava staklenim vidikovcem. Pogled na prvih pet serpentina te na početak kanjonskog dijela je fantastičan u svakom pogledu. Druga i treća četvrtina su kanjonski dio - kanjon rijeke Cem (u CG zove se Cijevna) - i meni je nekako najdraži. Zadnja četvrtina je planinski dio, nema više rijeke koja prati cestu, i zadnjih desetak km konfiguracija ceste je puno otvorenija. Cijela čarolija izgleda otprilike ovako: ...

... Doručak odrađen, litra vode spakovana u gepek ... vrijeme je da se krene. Gledao sam sinoć malo po guglmapsu kako najbezbolnije proći kroz Shkoder i nije mi se učinilo ništa komplicirano ... dok nisam krenuo i dok se nisam uvalio u prometni kaos Shkodera. Dvije trake u jednom i dvije trake u drugom smjeru najprije nalete na čudno Y križanje s nekoliko poprečnih prilaznih traka, iza toga opet dvije trake ovamo i dvije onamo, veliki rotor, opet puno traka, neki čudni dugački ovalni rotor, iza njega lepeza ulica ... i tu sam prestao biti koncentriran na svoje današnja odredište. Svu sam koncentraciju preusmjerio na preživljavanje u prometu ... čudno kako sam uopće dovde stigao u jednom komadu. Mercedesi i ostali automobili, veliki broj kineskih skutera, oni koji voze bicikle, oni koji guraju bicikle, pješaci ... plus trokolice nastale zavarivanjem zadnjeg dijela kineskog skutera na velika piljarska kolica. I sve to bjesomučno juri okolo. To što su ove dvije desne trake kao za jedan smjer nije naročito važno ... toga se uglavnom pridržavaju automobili, a i oni se svi naguravaju u lijevu od te dvije trake ... otprilike kao šoferke po Zagrebu, bitno je da se uvale u lijevu traku odmah jer već na dvanaestom semaforu moraju skrenuti lijevo. Ova regulacija ne vrijedi za bicikliste i pješake ... bicikli se i voze i guraju u kontra smjeru, pješaka svuda i uzduž i poprijeko. Sasvim je normalno da se bicikl pregurava skroz s lijeve strane pa preko uskog zelenog pojasa po sredini skroz na desnu stranu ulice ... i sasvim je OK da se Mečka ostavi u desnoj traci dok se odrađuje kava ili šoping. Zapravo, kad dvaput promislim, pa ovo i nije toliko bitno različito od nekih zagrebačkih prometnih navika ... OK, nema ovih lebdećih trokolica, ne voze se živi pilići svezani za noge i prebačeni preko guvernala skutera i nešto je manje Mercedesa ... ali generalno to je isti drek. A onda sam se malčice rekalibrirao pa me krenula karta ... iz čistog sam gušta opalio još tri velika kruga po gradu, da se "uvozam" i da se oslobodim nezgodnih "zapadnjačkih" prometnih navika. Kako sam samo maestralno presijecao kružne tokove i obilazio sve s desne strane ... čak je i austrijanac veselo prihvatio ovo novo okruženje. Tri relaksirajuća đira po gradu rezultirala su time da sada čak i raspoznajem gdje sam ... a vidim da sam se skoro vratio na jutarnju polaznu točku. Da ne kompliciram suvišno, palim đipies i kao destinaciju unosim Koplik, tek toliko da me najbrže izvede iz grada. Niti pet minuta kasnije već jezdim po SH1 na sjever. Na trećem velikom rotoru, otprilike 30 km kasnije, ukazuje se i velika plava tabla na kojoj jasno piše velikim slovima moj današnji cilj ... SH20. ...

... Jutarnja šetnjica imala je dvostruku ulogu: osim da se razgibam i kompletno razbudim, poslužila je i da konačno vidim gdje sam ja to zapravo. A viđenim sam potpuno zadovoljan. Restoran u prizemlju i restoran na katu, sobe u potkrovlju s vlastitim stepeništem ... cijelo zdanje je relativno maleno i kompletno je okruženo ukrasnim zelenilom s bijelim cvjetićima. Između objekta i Bojane još se nalazi i terasa na dvije razine. Lajkam. ...

... Prvi susret s albanskim cestama, voznim parkom, prometnim navikama i običajima ... po mraku. Odlično, pa to je zapravo izvrsna priprema, svojevrstan kondicioni trening, za sve što me u Albaniji čeka u narednim danima. Ako preživim do Shkodera idem i na kraj svijeta. Automobili s kratkim i dugim svjetlima, biciklisti i pješaci bez svjetala i na obje strane ceste, zaprežna kola natovarena slamom/travom/nečim (neosvijetljena, dakako) ... čudo jedno kakvih se sve avetinja dade utrpati u samo 15 kilometara ceste. No dobro ... treba misliti na smještaj. Već izdaleka s moje desne strane vidim ogromni plavi neonski natpis "Prince of Lake", a njemu preko puta također se nazire nešto ogromno što liči na tvrđavu iz WW1. Ovaj jezerski princ je također ogromno zdanje, ovako po mraku okupano plavim svjetlom liči na križanac Kefrenove piramide i SKH "Kockice" sa zagrebačkog Prisavlja. Hajde baš da vidim šta nude. Skrenem desno, na parkingu u remontu/proširenju dočeka me neki lokalac koji tu očito ima neku ulogu. Nekako se sporazumimo da ja tražim hotel i tako on meni pokaže ulaz sa strane koji vodi u lift i dade znak da trebam izaći na trećem katu. Zastanem na trenutak i procesiram ovu apsurdnu situaciju: strana zemlja, čudno betonsko zdanje, udaljeni parking, ne baš naročito osvijetljeni bočni ulaz u lift iz kojega bi trebalo izaći na trećem katu ... i šta onda? A ne znam, nikakva zvona ne zvone mi na uzbunu, senzori mi nisu aktivirani, hajde baš da vidim kako se ovo bude razvijalo. Uđem u lift, ptitisnem tipku s velikim brojem 3 i krene lift. Izađem iz lifta na međukatu ... jedno stepenište za gore i drugo za dole. Odem najprije gore ... nema ništa, betonski hodnici. Vratim se nazad pa odem prema dolje ... ha, tu je nešto što liči na mikro recepciju, desno od nje su vrata kojima ulazim u hodnik s mnogim vratima na kojima su brojevi ... očito hotelski dio ovog zdanja. Nigdje nikoga. Napravim još jedno prošetavanje gore i dolje ... ništa, sve pusto. Spustim se nekako još jednu etažu niže ... prazni veliki restoran. Još jedna vrata kojima izlazim na terasu ... aha, to je jedna od etaža na velikom stepeništu. OK, sad mi je dosta. Otšetam se niz stepenice - motorić je tu gdje sam ga i ostavio - palim pilu i lagano se izvučem s parkinga. Ubacim se nazad na cestu i lagano krećem dalje prema svjetlima koja su očito Shkoder. Ono drugo zdanje preko puta jezerskog princa nisam niti uzeo u razmatranje ... propeti konji, betonski lavovi, ograde od lanaca, izuzetno strmi prilaz ... previše bi to bilo zabave za večeras. Samo kilometar dalje je most, iza mosta rotor ... mogu desno a mogu i lijevo. Hajde najprije ću desno ... već nakon pola kilometra skapiram da je to izlazak prema Tirani i vraćam se nazad do rotora ... gas na drugu stranu. To je ulazak u Shkoder ... dvije trake u svakom smjeru, nekoliko velikih rotora ... ali nigdje ničega što bih prepoznao kao hotel. Razloga za brigu nema, uvijek mogu upaliti đi-pi-es ili iz jakne izvući drekfona i baciti oko na Booking. Ali najprije se budem vratio do rotora i nazad preko mosta ... krajičkom oka bio sam uočio da se tamo u bujnom zelenilu krije nešto što bi mi moglo riješiti trenutnu situaciju. Vratim se nazad ... Bingo! Konobar je izašao pred mene još dok sam skretao na parking. Da, govore engleski. Da, imaju sobe. I siguran parking, i wi-fi, i hladno pivce, i toplu večericu. Tim redom sam i krenuo. Pivce se zove Tirana, vrlo je lagano i baš mi je dobro leglo. Hrana je odlična također. Sobe su u potkrovlju, a ja sam si odabrao jednu manju ali s pogledom na Bojanu. Miriši rijeka, miriši neko ukrasno grmlje s bijelim cvjetićima, žabe krekeću ispod glasa ... zaspao sam kao beba. ...

... Lagano gasiram dalje prema Ulcinju ... tek jedna policijska sačekuša s radarom, no na vrijeme su mi blicali iz kontra smjera. Hvala svima. Nije prošlo niti desetak minuta, stajem na prvoj benzinjari na ulazu u Ulcinj i pitam gdje trebam skrenuti za Albaniju ... bolje da pitam lokalce, da ne tražim okolo bezveze. Već je prilično kasno, brzo će i prvi mračak, treba se dokopati Shkodera. I šta mi kažu na benzinjari? Da se trebam vratiti nazad otprilike osam km, mislim da su spominjali mjesto Utjeha, i da tamo negdje - iza četvrtog mosta - moram skrenuti desno i onda još svašta nešto. Jesam li se vratio ... jesam, naravno, kao da sam imao alternativu. Jesam li našao spominjano skretanje ... nisam, bit će da sam negdje fulao. Pa sam pitao opet ... i onda još jednom ... i eto me kako stojim u Albaniji, 20-tak metara iza graničnog prijelaza Muriqan-Sukobin. Desno od mene stari Meco, iza njega novi putokaz ... još samo 15 km do Shkodera ... sitnih 15 km do hotela, hladnog pifca i tople večerice. ...

... Prolazim južnim rubom Budve (bio sam tu zadnji puta krajem 80-tih godina prošlog stoljeća), prolazim Bečiće, evo i Svetog Stefana ... nema nikakve gužve ni na cesti niti uz more. Petrovac, Sutomore, prolazim kroz Bar ... skrenem lijevo, stanem na semaforu, pratim putokaze prema Ulcinju. I kako sam stao na semaforu, tako sam ih ugledao ... kao uostalom i oni mene. Čekam zeleno i gledam ih kako - nekih 30-tak metara iza križanja - prilaze sredini prometne trake i zauzimaju klasičnu "Stop, policija" pozu. Krenem sa semafora, odmah bačim desni žmigavac ... "Dobar dan" oni meni, "Dobar dan" ja njima. Prometnu, vozačku, jesam li umoran ... ma kakav umor, pa vozim tek 500 kilometara, ovaj dio dana od 6 do 8 popodne je najbolji. Rastali smo se kao najbolji drugari. ...

... Vraćam se na prijevoj Krstac, zastanem i kontempliram kamo dalje. Idem desno, prema Cetinju ... cesta je nedavno asfaltirana i rekao bih da i nije službeno puštena u promet (a takvu sam informaciju dobio i od kolege koji je odavde prošao nekoliko dana ranije). Usput sam popričao i s mladim parom lokalaca koji na nekom malom firtaktu (YBR250 ili tako nešto) kruzaju uokolo. OK, gas nizbrdo, taman da se mišelinke malčice očiste od prašine. Serpentine, još malo serpentina, i jedan nedovršeni tunel ... mrakača, prašina, potpuni nedostatak uređenog kolnika - pod je u solidnim rupama i jarugama - i građevinske skele kroz koje se treba provući na izlazu ... nepremostiva prepreka za klaustrofobičare. Za sve ostale, malo manje bolesne, čista zabava. Iza toga još malo serpentina, dugački spust, još serpentina i eto me kako prolazim kroz Cetinje. Već sam usput odlučio da se u Cetinju ne budem zadržavao nego budem nastavio dalje nizbrdo - kao da mi nije dosta serpentina i krivina - skroz do Budve, a vrlo vjerojatno i dalje na jug. Kako zamišljeno, tako i učinjeno. ...

@ all - Hvala svima ... uživajte!

... Otprilike 15 km nakon onog skretanja ulijevo ova neodoljiva cesta izlazi na prilično uski prijevoj Krstac (mislim da se tako zove). S prijevoja dalje može ravno nizbrdo u Cetinje, ili oštro desno asfaltiranim putićem na Lovćen ... a kao da se sjećam da se i ovim putem nekako može dohvatiti Njegošev mauzolej. Austrijanac se uznemirio, vidim da je nakanio dalje uzbrdo ... ne može on izdržati kad nanjuši usku planinsku cestu maksimalno podrapanog asfalta. Takav je ... šta sad. Odlučio sam mu udovoljiti pa skrećem desno. Usko, podrapano, zaprašeno, neodoljivo ... najprije se pojavio jedan vidikovac, pa zatim još jedan vidikovac ... a onda su se iza jedne oveće strme krivine pojavili bageri. Veliki, žuti, u punom pogonu. Stoje na uzvisini s lijeve strane i guraju zamlju i kamenje prema dole ... postaje škakljivo. Pojavljuju se kamioni, još nekakve mehanizacije ... i onda asfalta nestaje. Najprije djelomično, nedugo zatim i potpuno. Vozim dalje polako ... ide to nekako. Imam osjećaj da baš i nisam jako daleko. Tristotinjak metara kasnije nestaje i razumno prohodan put. Išlo bi dalje uz propisnu terensku obuću, kamoli ne rođakom iz EXC familije. Da ovako idem dalje ipak bi to bilo potezanje vraga za rep ... okrećem u prašini i krećem nizbrdo nazad. Ako ništa drugo, barem je pogled fantastičan ... vidi se preko Boke i zaljev Trašte i dalje na otvoreno more. ...