... a tek da vidiš kasnije šta ima ...

Hvala.

... Osim toga, nikad se ne može sasvim precizno planirati gdje će se sletjeti balonom ... slijeće se tamo gdje ga vjetar odnese. Toyota kojom je balon stigao do uzletišta cijelo vrijeme nas prati s ceste - pilot i asistent u Toyoti su u stalnom kontaktu - a ima i ulogu da traži dopuštenje za slijetanje od vlasnika imanja na koje će se slijetanje obaviti. Dosta posla ima oko organizacije baloniranja. Naša asistencija bila je zatražena i prilikom rastavljanja balona, pakiranja i tovarenja na prikolicu, što smo opet odradili sa zadovoljstvom. Kad je sve spakirano, svi se ukrcavamo u Toyotu i vraćamo se nazad odakle smo i krenuli - u Canowindru - na doručak i na šampanjac. Šampanjac nakon letenja balonom je običaj koji se zadržao od samih početaka baloniranja i dobro se uklapa u ukupni doživljaj ... uostalom, kao i doručak koji nam je sasvim fino legao. Bio je specijalan, manje po svom sadržaju a puno više po lokaciji ... neka vrsta hangara koji služi kao pržionica kave, priručni kafić i mini restoran. U sklopu hangara je i WC koji je priča za sebe i upotpunjuje kompletnu sliku. Osim doručka i šampanjca, svaki od nas dobio je i isprintani Flight Certificate kojim se potvrđuje letenje balonom i uspješno slijetanje nazad na Zemlju. Eto posla sada da nađem tko mi to bude uramio pa da ga zveknem negdje na zid. Dva i pol sata nakon jutarnjeg raspakiravanja balona vraćeni smo u motel odakle su nas u šest sati jutros pokupili. Oprema je uglavnom spakovana još sinoć, trebalo je tek promijeniti garderobu i spremni smo za pokret. Čeka nas solidan broj kilometara i neka zgodna mjesta ... možda najzgodnije od njih planiramo obići sutradan ujutro. Ovaj let bilo je krasno iskustvo, u svakom slučaju ugodnije i opuštenije od leta prije samo četiri dana ... da, morao sam nekako i stići do Australije. ...

... No dobro, nakon tričetvrt sata letuckanja, naslikavanja, ugodnih razgovora s pilotom Grahamom i općenito raznih uživancija, došlo je vrijeme da se i spustimo ... a to nije nimalo jednostavan zadatak i manevar. Dapače, upute za ponašanje pri slijetanju dobili smo odmah na početku leta ... tek za slučaj da se dogodi štogod nepredviđeno. Slijetanje je odrađeno elegantno, iako sadrži nekoliko škakljivijih trenutaka koje baš nikako nije moguće izbjeći ... balonom se slijeće uz nešto klizanja po podlozi, nije to okomiti manevar kao silazak liftom. ...

... ...

Da, točno tako ... samo kad se zavrne "po gasu". Budeš nešto kasnije ponovo i čuo kako to zvuči.

... Što se tiče visine na kojom smo bili, dosegnuli smo 600 metara. Iako bi netko mogao pomisliti da je ovo visoko letenje zanimljiviji dio letenja balonom, to zapravo i nije tako. Horizont jest širi no vidljivost je znatno slabija. Gube se detalji i nestaje dio balonske letačke čarolije. Letenje na visinama između 100 do 200 metara je sasvim OK, a daaaaleko najbolji osjećaj je let ispod 100 metara visine. Uspjeli smo nagovoriti Grahama da nas malo i spusti sve do visine krošanja stabala i to je apsolutno najbolji dio baloniranja ... barem meni. Vidljivost prema tlu je odlična ... zgrade na okolnim imanjima, ograde oko pašnjaka, wombati koji trčkaraju uz potok i skupine kengura koji laufaju uz rubove polja. Uspjeli smo vidjeti i tipičnu National Geographic scenu ... beba kengur kako mami uskače u tobolac. Neprocijenjivo ... ma kakav sir David Attenborough ... ovo je Life on Earth live! Kad već spominjem wombate i kengure, pada mi na pamet da možda nisam napomenuo da smo na južnoj Zemljinoj hemisferi, na srednjem zapadu države New South Wales, u okrugu Cabonne ... Australija. Nameću se još dva pitanja: a) tko smo to mi, i b) gdje su motori ... ima li ih uopće? Pod točkom a) Han Solo i Darth Vader, dynamic duo koji luta hipersvemirom jugoistočne Australije; i vozni park pod b) Millenium Falcon i Star Dreadnought Executor, parkirani su iza motela Riverview, cca 5-6 km dalje u mjestu Canowindra (izgovara se Kenaundra). ...

... ...

... Drugi, ništa manje fantastičan osjećaj, obuzeo me kad sam shvatio da je ograda košare našeg balona poprilično niska te da nikakvo naslanjanje ili oslanjanje na ogradu ne dolazi u obzir. Jedan sićušan pogrešan pokret i poletjet ću elegantno kao cigla s dvadesetog kata. Trebam se lijepo rukom čvršće uhvatiti za jedan od četiri kutna nosača i ne bude bilo nikakvih nepredviđenih situacija. Sunce je nisko na horizontu, sjene su dugačke a jutarnja rosa još nije isparila s raslinja na tlu, rezultat čega je mala sjajna aureola vidljiva na donjem dijelu sjene našeg balona. Zanimljiv efekt na koji nas je upozorio naš pilot Graham. ...

... ...

... OK, zrak je zagrijan, balon je uspravljen, sve kontrole su odrađene, treba samo poletjeti. Zapravo i ne baš ... najprije se moramo ukrcati, što i nije sasvim jednostavna radnja. Ovo nije veliki "turistički" balon za 6-8 osoba kakvim se obično obavljaju komercijalni letovi i nema nikakvih vrata koja bi se otvorila i kroz koje bi "putnici" ušli. Ovo je mali balončić za maksimalno četiri osobe - iako nemam ideju gdje bi tu uz pilota i nas dvojicu stao još netko četvrti - i ulazi se onako kako se i treba ulaziti u balon: jadnom nogom zakoračiš u prorez u košari, drugu nogu prebaciš preko ograde i nekako se uvališ uunutra. Ako bih rekao da je u košari ovog balona skučeno, to bi bilo jako neprecizno i podcjenjivački. Unutar košare je super skučeno i super tijesno ... naš pilot Graham - 70-i-nešto godišnji živahni veteran baloniranja - i nas dvojica nismo jedini teret koji ovaj balon nosi. Tri povelika rezervara s gorivom (mješavina plinova u tekućem stanju) zauzimaju tri ugla košare, ima tu i hrpica mjernih instrumenata, crijeva za dovod plina do plamenika, ručkice i polugice ... eto gdje ode prostor. Uglavnom, utrpali smo se u košaru, gospođa iz pratnje odradila je seriju fotografija, pilot Graham je još malčice zakurio plamenike i odlijepili smo se od livade tiho i potpuno neprimjetno. Lebdimo u tišini, uspinjemo se u sve topliji jutarnji zrak, horizont se širi i gledamo u drveće iz ptičje perspektive. Fantastičan osjećaj. ...

Šest je sati i šesnaest minuta izjutra, sunce se lijeno podiže s horizonta a tanki sloj bjeličaste maglice levitira nad plitkim jezercem. Toyotin terenac ispod čije haube prigušeno grglja velikih osam cilindara okreće se u velikom luku kako bi veliku prikolicu postavio u odgovarajući položaj za lakše skidanje dva velika paketa. Sve je ovdje veliko, ne samo Toyota, prikolica i paketi. Velika je i livada, velika su okolna polja, pašnjaci i šumarci. A najveće je nebo ... čisto, plavo i bez ijednog oblačića gdje god pogledao. U to plavo nebo budemo se uskoro vinuli. Za jedno pola sata, možda koju minutu više ... čim raspakujemo, složimo i napuhnemo balon. Ona dva velika paketa spomenuta ranije, na velikoj prikolici velike Toyote, od njih budemo sastavili naš hot air balloon. Jedan paket je košara a drugi paket je uredno srolani i zamotani balon. Nas dvojica smo zamoljeni da aktivno pomognemo u cijeloj proceduri skidanja i slaganja balona, čemu smo se rado odazvali. Nemaš priliku baš svaki dan igrati se s ovakvim igračkama. Najprije se s prikolice skine košara te se na nju montiraju četiri kutna nosača i povrh svega još se namjeste plamenici. Košara se dugačkim užetom priveže za Toyotu (security first) i potom se polegne na zemlju. Iz drugog paketa pažljivo se odrola balon i još pažljivije razmota po livadi. Balon se spoji na košaru a onda na scenu stupa veliki ventilator koji se cijelo vrijeme vozio naguran u kut prikolice. Ventilatorom se u balon ubaci zrak kako bi poprimio svoj "aktivni" oblik, i kada se dostigne određeni volumen aktiviraju se plamenici koji taj zrak zagriju i balon se polako uspravi. Ranije vezanje užetom za Toyotin štosdemfer sada dobiva puni smisao. ...

... Kako? Uglavnom ovako ... Ovo naravno nije sve ... niti izdaleka. Bude ovdje još stotinu čudesa. Kada? Uskoro. Kopirajt 2018, 2019 baj protector. Terms end kondišns aplajd.

... Što? Dobri kafići ... ... brzi motocikli ... ... fini sendviči ... ... i cure s kišobranima. ...

Gdje i kuda? Uz more ... ... preko planina ... ... po lokalnim restoranima ... i zabačenim benzinjarama. ...

... Zadnjih par km prije NS ponavljao sam si mantru: kad se skineš s autobana, na trećem velikom križanju skreni lijevo. Prođi cijeli blok i nakon semafora birtija bude s desne strane. Začudo, nisam se pogubio i pronašao sam dogovorenu lokaciju od prve. Sjednem, pošaljem poruku da sam sletio ... i onda su počeli stizati. I baš nam je bilo super. Prije tri popodne nakanio sam krenuti kako bih stigao doma još za dnevnog svjetla ... imao sam pratnju do Mišeluka, nakon toga solo đir uz Iriški venac, prolazak kroz Rumu i negdje oko Sremske MItrovice dohvatim se autobana i i ne ispuštam ga skroz do Zagreba.