... Narednih 70-tak km same gaaaas ... kad cesta ubrzo uroni u brda sve skupa postane još bolje. Kad bi se stara riječka od Karlovca do Grobnika kompletno presvukla novim asfaltom kao na Grobniku, i kad bi se korigirali nagibi mnogih zavoja i kada bi se držala čistom, e to bi onda izgledalo kao dvanaesta kopija ove brdske ljepote. Cesta je doista fantastična ... stopa smrtnosti je jedan tjedno. Kratko smo skrenuli do izletišta uz cestu koje se zove The Grey Gum International Cafe, inače popularnog svratišta svih auto i moto entuzijasta. Nije ništa neobično tamo na parkingu vidjeti organizirane skupine ljubitelja iste marke motocikala ili automobila kada izađu u kolektivno prošetavanje svojih pokretnih investicija. Kao i cijeli Putty Road, i Grey Gum Cafe je bio avetinjski prazan. Da smo došli dva ili tri tjedna kasnije, kada proljeće malo uznapreduje a sunčeko prifuri, ne bismo ovako lagano došli do centralnog parkinga ... zadnjih barem 50-tak metara bilo bi šetnjica a ne vožnjica. ...

... Ovo da je Putty Road samo naš i nije daleko od potpune istine ... noć prije padala je kiša, vrijeme je i dalje dosta oblačno i - iako je nedjelja - lokalnim motociklistima očito nije dovoljno dobro. Nedugo nakon benzinjare prolazimo uz lokalnu policijsku postaju a prolazimo i pokraj serije plakata i znakova kojima se malo apelira a malo više prijeti ... mrkva & batina na australski način. ...

... ...

... Trebalo je još sat vremena jurnjave laganije vožnje uglavnom po ravničarskim predjelima dok se preko Glendon Brooka i Singletona nismo zaustavili negdje na cesti uz tablu na kojoj je pisalo Putty Road. Iza toga još dvadesetak km do benzinjare iza bijelog mosta preko potoka Wollombi gdje odrađujemo tankanje i eto nas čarobna cesto ... Putty Road je samo naš. ...

... ...

... Dalo bi se ovdje u muzeju potrošiti i dva dana, no mi krećemo dalje nakon dva sata. No ipak sam prije odlaska kupio magnetić i još ostavio pet dolara priloga za nabavku novih eksponata ... uz napomenu vlasniku da bih idući put u njegovom muzeju volio vidjeti još nekoliko austrijskih motocikala. Naš idući cilj, ili bolje rečeno "cesta od interesa", zove se Putty Road. Kako se od Nabiaca dođe do spomenute ceste ne znam, no znam tko znade ... i budem ga pratio u stopu. OK, ne baš bukvalno u stopu, no budem se držao unutar stotinjak metara iza njega. Dyers Crossing, Gloucester, Stratford, Weismantels ... sve lokalne i još lokalnije ceste. Sve odlične ceste, ne znam koja je bolja. Napredujemo živahnim tempom i uglavnom smo sami na cesti. Sat i pol kasnije ulazimo u Dungog i tražimo parking. Cesta, red niskih zgrada uz cestu, bandere i oblačno nebo ... i Chillbillies cafe. Croissant je obično punjen finim pekmezom ili slasnom čokoladom, može biti i bez ičega ... a može biti i sa šunkom, sirom i paradajzom i još lagano zapečen u tosteru ... Australian way. Fini topli sendvič i fini hladni orange juice. Pravi juice, ne onaj plastični drek koji na Jadranu serviraju za doručak u hotelima s četiri zvjezdice. Hladni sokić možda i ne bi najbolje pasao na moje kašljucanje pa sam zamolio konobaricu da ga nakratko stavi pod mlaz vruće vode iz pipe, što je mlada curka odradila bez ikakvih pitanja. Ljubazno sam joj zahvalio i ponudio sam joj da i ja njoj štogod ugrijem zauzvrat. ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... Prvi dojam po ulasku u centralni muzejski hangar je konfuzan ... kako ću se snaći u ovim gomilama nabacanih motocikala? Ima li ovdje ikakvog reda i smisla? Iako na prvi pogled može izgledati kaotično i neorganizirano, uopće nije tako ... silna količina motora odjednom udari u glavu i potrebno je neko vrijeme da se vidi gdje je šta. Interna organizacija postoji i brzo se pohvataju i prepoznaju tematske skupine ... stari britanci, rejseri, Honde, Ducatiji, spidvejaši, trajalci, motokroseri ... plus memorabilija po zidovima, vitrinama i stolovima. Ogroman i drugačiji muzej u ogromnoj i drugačijoj zemlji ... tko je spomenuo Australiju? ...

... Najprije da riješim jednu bitnu stvar: muzej je - unatoč The National u imenu - potpuno privatni. Nema nikakve pomoći od države. Sve je to sam prikupio, organizirao i isfinancirao jedan simpa stariji gospodin kojega smo imali priliku i zadovoljstvo upoznati. A muzej mu je dobro nakrcan ... kao ogromno skladište u koje netko stalno dovlači nove količine starih motocikala i nehajno ih slaže jedan do drugoga. Motocikle, stare kacige i kombinezone, postere i zastavice i svu moguću i nemoguću moto memorabiliju ... svakakvih čudesa tamo ima. Da bi se ušlo u taj skladišni prostor muzeja, najprije valja proći kroz dućanski dio. Odmah nakon ulaznih vrata, da nema Gilere Nordwest - pradjede svih supermoto motora - i Ducatija 996, ne bih točno znao gdje sam ušao. Kape, majice, posteri, šalice za kavu, magnetići za frižider ... slike i zastave po zidovima, knjige na policama ... i mali milijun malih motorića u malim kutijicama. Nešto je za prodaju, nešto su eksponati. Dva sata bi mi trebalo samo da ispregledam ovih prvih shopping stotinjak kvadrata. ...

... Zalogaj i napitak su potrošeni, jutarnji plivači su izašli iz oceana ... hajdemo nazad u motel, skupimo bebe i krpice i gibajmo dalje. Zapravo i ne baš jako daleko, tek dvadeset i koji kilometar na sjeverozapad. Istim mostom i istim putem kojim smo došli vraćamo se dio puta nazad, skrećemo se na benzinjaru da napojimo Falcona i Executora, i za nepunih dvadeset minuta eto nas kako se vrtimo po lagano blatnjikavom parkingu ispred livade na kojoj se raširio niski ali površinom poveći hangar. Mi smo u mjestu Nabiac, zabačenoj vukoyebini ispod pacifičkog autobana, a na hangaru ispred nas stoji tabla iznad ulaznih vrata na kojoj malim slovima piše "The National" i onda velikim slovima "Motorcycle Museum". ...

... Spomenuo sam jutarnje šetače i jutarnje plivače. Ovi prvospomenuti su (valda, tko će ih znati) oni koji ili ne mogu spavati pa lutaju okolo po gradu, ili im se jako sviđa jutarnji pogled na valove. Ovi drugi, jutarnji plivači, oni su mi potpuno nejasna vrsta ... njih 5-6, sve 60+ ekipa a među njima i dvije gospođe, u kupaćim su gaćama prošljapkali ispred stolova na terasi s koje smo buljili u ocean i žvakali Egg & Bacon Roll, onda su skakutali preko cca 100 metara mokrog pijeska i ubacili se među valove. Samo da spomenem da ulazak u valoviti ocean nije isti manevar kao i ušetavanje u plićak na selačkoj plaži ispred Slavena. Ovdje - na oceanu, jeli - stvori se pojas od nekoliko metara jačih valova kroz koje se treba probiti prije ulaska u mirniji dio mora u kome se može plivati. Nisam baš stalno gledao šta rade jutarnji plivači - nekako mi hrana više privlačila pažnju - ali najednom su nestali. OK ... nestali su, nema ih, Sve čekam kad netko bude udario u dreku i galamu, gdje su spasioci, daj čamac brzo ... ali ništa. A dobro, šta sad, bude sutra u novinama ... i srknem malo juicea. Tri-četiri minute kasnije slučajno ugledam glave kako vire iz vode dosta daleko od obale ... plivuckaju oni kao delfini ... hop dole, hop gore. Zajednički smo potegnuli važno pitanje: jesu li veći bolesnici ovi jutarnji oceanski plivači koji smrzavaju guzice među hladnim valovima, ili oni čudaci koji dođu u Australiju i tamo motorom letaju po brdima i dolinama pogrešnom stranom ceste. Ostat će vječita dilema. ...

... ...

... ...

Pakuj se i kreći.