... Više se i ne sjećam u koliko sati je bilo buđenje no bilo je vrlo rano ... mrak je bio vani. Fini crni mrak. Ja sam ionako već barem 2-3 sata bio budan tako da mi to i nije predstavljalo nikakav poseban napor. Ideja i okvirni plan i jesu bili da se krene ranije, a razlog je tako jednostavan ... treba izaći iz Sydneya dok još nisu krenule jutarnje gužve onih koji se voze autom na posao. A takvih je velika većina, što znači da kad gužvetina krene bit će prava zabava izaći iz tog cirkusa. U svakom slučaju, to je zabava koja nam ne treba, niti inače a pogotovo ne danas. Sve je bilo spremno još od sinoć, i osim doručka i navlačenja opreme nije bilo nikakvih naročitih jutarnjih zadataka. Razdanilo se oko šest i petnaest a u šest i šesnaest već smo grijali sjedišta na ulicama kojima se kroz Parramattu - gdje se već vide naznake skorih dnevnih migracija - nastojimo ubaciti na autocestu A4. Onog nevremena od noćas više se i ne sjećamo ... jedino što na njega potsjeća još su vlažne ceste i pretežno oblačno nebo. Alzo, zajašili smo A4 i razumnim tempom napredujemo prema zapadu. Bez agresivnijih preticanja, bez vidljivijeg slaloma između prometnih traka i na sigurnoj udaljenosti od šlepera ... safety first. Prva verzija današnjeg plana nije uključivala A4 - inicijalno je bilo zamišljeno da iz grada izađemo po nekoj od lokalnijih cestica, no ideja je odbačena iz tri najjednostavnija moguća razloga: vrijeme, vrijeme i vrijeme. Čeka nas opaka kilometraža danas a ovo je moj prvi ozbiljan susret s australskim cestama i prometnim navikama ... hajde da izbjegnemo jutarnje semafore lokalnih drumova i da si barem u startu stvorimo kakvu-takvu prednost i osiguramo miran izlazak iz grada. Po A4 špartamo narednih 30-tak km, otprilike do prelaska rijeke Napean, gdje ionako više ne možemo nastaviti po A4 jer njega više nema ... A4 se pretvara u cestu A32, finu brzu cestu autobanskog profila kojom elegantno ulazimo u područje nacionalnog parka Blue Mountains. Sve mi je novo, sve mi je nepoznato, vozim iz drugara Vadera i upijam okolinu. Tu i tamo dijelovi pejzaža podsjete me na neke domaće (europske, jeli) doline i brežuljke, no čim u kadar uleti kakvo naselje ili makar dvije kuće uz cestu, odmah mi bude jasno gdje sam ... ovakve kaubojske arhitekture na starom kontinentu nema. Ništa renesansa, ništa barok, ništa secesija ... sve nešto nisko i razvučeno. Kućice izgledaju kao da su razmazane po livadi. Springwood, Woodford, Lawson, Bullaburra ... a onda u Wentworth Fallsu benđo ispred mene pali lijevi žmigavac i hvata lijevu traku. Dvije minute kasnije zaustavljamo se kod nečega što je očigledno vidikovac ... ali ne vidim šta je iza ograde. Parkiram austrijanca na krajnje nepropisnom mjestu, skinem kacigu i rukavica i prošetam se do ograde vidikovca ... ahaaa, zato sve izdaleka blješti. Ali mi i dalje iznad glave leprša upitnik od barem pola metra. Ovo je Jamison Lookout, vidikovac s kojega se (inače, danas ne) pruža pogled na duboku dolinu i slapove Wentworth koji se u tu dolinu ruše s neke od stjenčuga sa strane. Cool. Ali mi to ništa ne vidimo s tog vidikovca i to je još više cool. More oblaka, ili guste magle, ili već nečega mliječno bijeloga i mekane pahuljaste teksture. S krajnje lijeve strane iz te bjeline izranja kamena gromada a nešto dalje naprijed nalazi se šumoviti otok s kamenih hrptom. Jeli ovo stvarno ... ili smo zalutali u neki vremenski procijep? Tko zna kamo me to odvela vožnja pogrešnom stranom ceste ... mora da sam negdje gadno zabrazdio. Koliko je ovo duboko ... i šta ima ispod toga bijelog prekrivača? Skriveni svijet s dinosaurima i kukcima od dva metra? Vodopada nikakvog nema a za ostalo ništa ne znam. Piše na tabli sa strane da ovdje postoje i pješačke staze - dijelom uklesane u kamen - kojima se može sići na dno ove doline. Možda i može ... ali ne danas i ne u moto garderobi. Hajdemo mi odavde dok iz te magluštine nije izletjelo jato mutiranih dvometarskih kakadua. I otišli smo ... do prvog kafića. ...

Gledaj, čitaj i uživaj!

... Bilo je odlično, bilo je čarobno i bilo je super ... a u bazu smo se vratili vlakom. Da isprobam i doživim i ovaj oblika transporta u Sydneyu. Vagoni su na dvije razine, sjedišta su udobna, ulazi su široki ... i vlakovi su redoviti. Neke gradske stanice podsjećaju na metro - mora se ponekad sići pod zemlju razinu ili dvije - no sve su tračnice iznad zemlje. Uglavnom, vlakom smo se dokopali Parramatte, pokupili Lexusa iz parkirališta i odvezli se doma. A nakon ručka vrijeme je za prvu vožnju motorom pogrešnom stranom ceste. Čak sam se malčice i začudio samom sebi ... nisam osjećao nikakav pritisak, nikakvu nelagodu ili nervozu. Nisam imao ni razloga za takve negativne osjećaje: KTM SMT 990 je motocikl kojega sam imao još tamo 2012-2013 i kojega odlično poznajem (odradili smo finih 30-tak K km) i kompić Darth vozi ispred mene a u njega imam puno povjerenje. Dobio sam i osnovne upute kada na koju stranu gledati, kako prilaziti rotorima i kako ih njih izlaziti te još kojekakve tips and tricks za vožnju australskim cestama. Odvozili smo prvih 20-tak km, otišli na benzinjaru i natankali, odvozili još 20-tak km - i po sporim cestama i po brzim cestama, i u koloni i između kolona - i vratili se doma. Pakiranje za sutrašnji polazak uzelo je naredna dva sata a onda je došlo vrijeme i za večericu. Dok večeramo slušamo kako kišurina zalijeva i kuću i sve oko kuće, grmi i sijeva, čak je i grom tresnuo u susjedstvu ... postoje li bolji preduvjeti za odlazak motorom na četverodnevni izlet potpuno nepoznatim terenima vozeći pogrešnom stranom ceste? Postoje, dakako ... jedan od njih zove se jet lag i nikako da ga se riješim. Zaspem manje-više bez problema ali se probudim oko jedan ili dva izjutra i radim sve što mi padne na pamet ne bih li do jutra zaspao još barem sat ili dva. Dva dana nije dosta da se prebacim na ovoliku vremensku razliku. Nema veze, sutra sam kao novi, na ovaj ili na neki drugi način. ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... Nakon kibiciranja s četvrt kilometra, najbolje što nakon toga možemo učiniti jest da kibiciranje nastavimo sa sasvim suprotne strane ... s nadmorske visine nula metara. Drugim riječima, spustimo se skroz do vode. Najbolje i najbliže mjesto gdje se može doživjeti Sydney, a da je na morskoj razini, nedaleki je Darling Harbour ... malo šetnjice po ulici Market i pravac preko pješačkog mosta Pyrmont na zapadnu stranu luke Darling. Darling nije samo luka - to je zapravo i najmanje važna uloga ovog mjesta - već dio grada koji obuhvaća trgovačke centre, nekoliko parkova, nekoliko muzeja i brdo raznih drugih zanimljivih i neodoljivih mjesta. Po Darlingu se samo malo prošetavamo, no čujem neki unutarnji glasić - ne znam samo dopire li s lijeve ili s desne strane - koji mi kaže da ću za svog boravka u Australiji ovdje morati još jednom navratiti. Pravo da kažem, tako je i bilo ... doista je šteta sat ili dva vremena prošetati se uz obalu uz onoliko sjajnih kafića, muzeja i kojekakvih čudesa. OK, bude sve to kasnije no sada tek lakša šetnja. ...

... ...

... ...

... Ima tu negdje u centru nešto što neizostavno treba obići ako se želi pogledati Sydney s gornje etaže. Sydney Eye Tower, najviša zgrada u ovome gradu, tristo i nešto sitno metara visoka. Observation Deck je na nekih dvije stotine i pedeset metara visine, što je još uvijek više nego dovoljno da se baci oko naokolo. I koliko god to izgledalo široko i prostrano gledano s visine od četvrt kilometra, to je tek jedan mali mali dio ovog grada. Svakako najpoznatiji i najatraktivniji ali ipak tek jedan mali djelić ... ukupna površina Sydneya je - prema službenim podacima - 12368 kvadratnih kilometara. Tek za usporedbu, površina Slavonije je 12556 km na kvadrat! ...

Hvala!

... ...

... ...

... Opera i veliki most temeljito su ošacovani, zalogaj sažvakan, energija prikupljena ... hajdemo dalje prema centru. Grad izgleda jako čisto i uredno, nema nikakve iritantne buke i širi neutralnu vibru. Gužve nema nikakve, uglavnom iz dva razloga: prava turistička sezona još nije počela (ovdje je tek rano proljeće) a i radno je vrijeme i još nije vrijeme za pauzu za ručak kada se white collars spuste iz svojih ureda u potrazi za kavom i hranom. ...

... ...

... Od pristaništa do opere jedva da ima tristotinjak metara. Krasnih je to tristotinjak metara jer se u vidokrugu nalaze najprepoznatljiviji motivi Sydneya ... ne treba žuriti, nigdje ne gori, samo treba lagano i temeljito upijati okolinu. A od toga se i ogladni. Egg and bacon roll na terasi Opera Kitchen - s pogledom na Harbour Bridge - iskustvo je koje treba isprobati. Iskustvu žvakanja pečene slanine na ovom kultnom mjestu svakako treba pridodati i držanje jednog oka na galebovima koji će iskorititi makar i jednu sekundu nepažnje i uredno će odlepršati s nečijim zalogajem. Ovi bijeli proždrljivci operirani su od svakog osjećaja straha ili krivice ... stoka oportunistička. Osim toga, Pepsi koju sam dopola smazao uz jaja i slaninu, blijeda je slika raznih cola pića kakva se troše na europskom tlu. Niti je slatka, niti je gazirana, niti ima ikakav konkretan okus ... ovakve napitke u Australiji treba zaobilaziti u širokom luku. ...

Uživaj!

... ...

... ...

... Vožnja Parramattom postaje još zanimljivija kada se iza jedne od riječnih okuka počinje otvarati pogled na Harbour Bridge, nešto kasnije i na Luna Park Sydney ... a vrhunac plovidbe je prolazak ispod Harbour Bridgea kada u kadar uđe Opera House. Koga ovo ne izbaci iz cipela, ostaje mu još i ulazak u Circular Quay i pogled na prvu liniju nebodera ... prizor je doista spektakularan. ...

... ...

... ...

... Rijeka Parramatta je prvih nekoliko km prilično uska i krivudava tako da se katamaran jako sporo provlači između stupova koji mu označavaju plovni put. Negdje oko olimpijskog parka konačno krene i malo živahnija vožnjica, koja bude prekidana tek zaustavljanjima na plutajućim pristaništima. Obala je ispočetka uglavnom šumovita, a kako se približavamo krajnjem odredištu drveće počinju zamjenjivati sve skuplje nekretnine. Doista krasnih kućica ima uz obale Parramatte. Mnoge od njih neposredno uz vodu imaju i garažu za čamce ... lako ih se prepoznaje po dvije šine koje iz rijeke vode direktno u garažu. ...

... ...