Hvala. Čitaj i uživaj.

... Od svega toga meni je najinteresantniji bio jedan eksponat odmah desno od ulaznih vrata: dragster motocikl s potpuno nepoznatim agregatom, na prvi pogled malo baca na Ducatijev L2, na drugi pogled sasvim je jasno da je to nečija vlastitia konstrukcija. Ovo zeleno čudo - službeno MW Special 2000 a njegov autor ga zove The Green Bike - djelo je Marka Walkera, osebujnog lika s čijim ćemo se majstorijama susresti već za dan ili dva, ali to ovaj čas još nismo znali. ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... Krug smo provozali i vratili se na početnu točku. Zapravo ne baš sasvim na točku s koje smo krenuli već otprilike pedesetak metara bliže, na parking ispred niske i samozatajne zgrade do koje se dolazi prilaznim putem koji počinje ispod onog pješačkog prijelaza s velikom žutom reklamom, vidljivog na nekoj od ranijih fotografija. A na zgradi piše ovako: National Motor Racing Museum. Alzo, muzej u čijoj su postavi motocikli, automobili i razne memorabilije, sve vezano uz povijest utrkivanja u Australiji. Što bi to konkretno značilo? Evo za primjer: Gregg Hansford i njegovi Kawasakiji, Gardnerova NSR 500 iz slavnih vremena i supermotardirana CR 500 iz 1992. s Pariškog Guidon d'Or, nekoliko komada Velocette, Mach IV 750 djed svih superbajkova iz 1972., Henderson Matchless, Scott Doohanov (Mickov brat) 888 Corse, rana verzija RS 250R, RSC (preteča HRC-a) CB1100RS, Gardnerov Moriwaki superbike ... i još goooomila motora i dvije gomile automobila. ...

... Legendarna australska trkaća staza, svašta se tu vozilo u nedalekoj prošlosti a zadnjih godina najpoznatija po utrkama Bathurst 1000 i Bathurst 12 Hour. Kada se ne održavaju nikakve utrke staza je otvorena za promet u oba smjera i ograničenje je na cijeloj trasi mizernih 60 km. Inače je prilično neobičnog oblika - barem po današnjim mjerilima - dugačka je oko 6200 metara, ima dva ultrabrza pravca, nekoliko pravokutnih zavoja, jednu žešću strminu koja pomalo liči na kalifornijski corkscrew, i uz sve to još i visinsku razliku od 174 metra. Naravno da smo je provozali - u CCW smjeru, kako se i utrke voze - i naravno da nismo vozili baš puno brže od ograničenja. ...

... Narednih 50-tak km, od Oberonske brane do benzinjare u Bathurstu, sve po O'Connell Road - da, da, na pola puta je mjestašce O'Connell - samo živahno i nesputano. A na prilazu Bathurstu dočekala nas kiša. OK, nije baš kiša, više kišica ... onako dosadna s ponekim nervoznim intervalom, dođe ti da se zapitaš ima li smisla navlačiti kišnjak ili ipak nema. Bit će da je preko Bathursta s ove strane upravo prelazio neki tamniji oblak. I stanemo na benzinjari i natankamo ... e, tu se nisam dao nafukati na benzin s alkoholom. Plava pipa je 98 oktanac, žuta pipa je 95 oktanac, i zelena pipa je 94 oktanac ... i sitnim sitnim slovima ispod piše da sadrži i 10% alkohola. Točim ja od sada samo 98 oktana, barem tamo gdje ih ima. Onaj 91 oktanac od prethodnog tankanja mi nekako slabučak ... kao nemasna juhica. Hoćemo li dalje ... nećemo, budemo pričekali da ovo ili stane ili značajnije popusti. I popustilo je to za nekoliko minuta - prošao oblak valda - ali još tu i tamo protrči koja kapljica. Ja bih krenuo ali moj kompić navalio da bi bilo OK uvaliti se u kišnjak. Ajde, radi šta hoćeš ... evo budem i ja iz solidarnosti navukao kišnu jaknicu. Nek izgledamo kao ozbiljni advenčer rajderi. I onda smo te jaknice skidali sa sebe samo 2 kilometra dalje. Od kiše ni traga ni glasa, nema čak ni vlažnog asfalta. Nebitno. Ono što je doista bitno jest mjesto na kojemu smo stali da te jaknice zgulimo sa sebe. Mjesto se zove Mount Panorama Motor Racing Circuit i mi stojimo svega stotinjak metara od ulaska na Pit Straight. ...

... Hajdemo dalje ... dosta je bilo luftanja. Osim što smo dvije krivine dalje uzbrdo zastali na parkingu da sekundicu ili dvije osmotrim pošlihtane Morgane - damn, nisam to nikako mogao zaobići - do brane na jezeru Oberon nismo se zaustavljali. A i tu smo skrenuli onako rekreativno, tek da malčice buljimo u vodu ... i da neki od nas promotre potencijalne nove terene za pecanje iz kajaka. Na svašta bome ljudi gube vrijeme. ...

... I taman kad sam pomislio kako ne može ništa bolje od ovoga, kako je sve savršeno i ničime se ne može dopuniti, ispred terase uparkira se jedan KTM 450 Rally. I još jedan 690 Enduro, i jedan 1190 Adv R i još jedan 1290 Adv R. Na skupinu Morgana koji su se polako prošuljali kroz rupu u brdu skoro da nisam ni trepnuo. ...

... Prolazak kroz brdo ne bih nazvao tunelom, tunel je nešto drugo. Ovo je baš prirodna rupetina koja je na svom dnu asfaltirana i kojom se može proći na drugu stranu brda gdje postoje razne zgrade, od kojih je svakako najvažniji restoran s lijepom terasom. A i WC nije ništa manje važan. Iz ove rupe u brdu može se ući u nekoliko špilja koje se uređene za turističke obilaske, ali kako to nije na našoj listi primarnih interesa (a nije bome niti na listi sekundarnih interesa) mi smo se zadržali na ranije spomenutoj restoranskoj terasi. U restoranu smo pazarili wrapove sa šunkom i sirom i bili su čisto fini izvor nutrijenata dok se ne dokopamo neke ozbiljnije hrane. Ova kalorijska bomba dopunjena je mlakim Matešićevim šećernim vodicama koje su se od jutros grijale negdje u Vaderovom topcaseu. ...

... Ajme krasne li ceste ... asfalt odličan, krivine fino zaobljene i fest brze, grehota ovdje vozit ispod 120. Okolo sve neki nježni pejzaži sa zelenom travicom i rijetkim drvećem, kao da su utekli sa Windows desktopa. Topim se gledajući u okruglaste brežuljke i na horizont po kojem se kotrljaju grudasti oblačići. Baš je dobra ova Australija. Od pedesetak km ove asfaltne divote, posebna priča je zadnjih desetak km ... kada cesta uđe u brda i kada počne nizbrdica. Tada ja to više i ne bih nazivao cesta ... to je lijepo asfaltirana staza. Dva se automobila ovdje mogu mimoići jedino ako su proizvedeni ranih sedamdesetih godina u Kragujevcu, inače ništa. Ovo je demo teren za velike SM motore ... a ja baš tjeram jednoga s takvim genima. Dakako, od onih ranije spominjanih 120 ovdje nema niti govora ... i polovica od toga je na nekim mjestima solidan generator adrenalina. Ulazak u pećine, a može se reći i "prolazak kroz brdo", pojavi se odjednom ... samo iskoči iz ničega iza jedne od krivina nizbrdo. ...

... Nema još ni devet sati izjutra, okrećemo motore na čudno nakošenom i dosta neravnom pakriralištu i polako se udaljavamo po Echo Point Road ... ne budemo se skretali do grada - Katoomba je sve ovo između glavne ceste i vidikovca - nego gledamo da ga najbezbolnije zaobiđemo i sa zapadne strane opet preko Narrow Neck Road izlazimo na A32, odnosno Great Western Highway ... ovdje skoro svaka cesta osim brojčane oznake ima i svoje ime, a neka imena znadu biti doista maštovita. Kako smo izašli na A32 pojavila se potreba za tankanjem ... barem kod mene. Onaj Vaderov Exxon Valdez em izgleda kao jednogrba deva em rijetko traži da ga se napaja. Uglavnom, stanem kraj pumpe, bacim oko na ponudu energenata ... aha, imamo 91, 95 i 98 oktana; hajde budem natočio 95 - i krenem sa sipanjem kad me prekine galama. Šta se događa? Kolega mi daje do znanja da točim gorivo u kojemu ima i 10% alkohola, a to plastični tankovi nikako ne vole. Vidiš, vidiš ... uopće nisam primjetio. A možda zato ovo gorivo i imade zelenu etiketu ... nema veze, utočio sam tek tri litre. Nastavljam s točenjem 91-oktanca koji mi je bio prvi pri ruci. Čak i da sam natočio puni rezervar ništa se ne bi dogodilo jer bih ga ionako spalio u idućih 2-3 sata i nikome ništa. Tek višestrukim tankanjem dale bi se uočiti promjene na plastici. Eto, odmah sam naučio da na benzinjarama treba otvoriti barem četiri oka prilikom tankiranja: goriva s alkoholom nema na svim pumpama, a tamo gdje ga ima negdje je to vidljivo označeno, a ponegdje bome i prilično sramežljivo ... kao da se na pumpi trude da ga utočiš i da ga se riješe što prije. Bit će da u toj priči s gorivima postoji puno rupa i puno smallprinta. Točim sitne oktane i gasiramo dalje. Prolazimo kroz Blackheath , još jedan kaubojski gradić s niskim zgradama uz cestu samo što nigdje ne piše Saloon ali zato na jednoj radnji velikim slovima piše Kebab House, i nakon Blackheatha mi počinje biti jasno da mi cijelo vrijeme lagano grabimo uzbrdo. Cesta je široka i blagih krivina pa se to teže primjeti, no kada smo prošli kroz iduće mjesto - a zove se Mount Victoria - prošli smo uz tablu na kojoj je jasno pisalo da je nadmorska visina preko 1000 metara. Iza Mount Victorie još desetak km jezdimo po Great Western Hwy a onda prilično naglo skrećemo lijevo na lokalnu cestu koja niti nema broj nego samo ime - Jenolan Caves Road. Ime ceste nije slučajno ... to je cesta kojom se dolazi do Jenolan Caves, odnosno do pećina Jenolan, naše iduće destinacije. ...

... ...

... Nema potrebe da se vraćamo na A32, trebamo se samo spustiti tri-četiri km po Cliff Drive i eto nas. Tri sestre, odnosno The Three Sisters, neobična je stjenovita formacija uz koju se vežu neke Aboridžinske legende. Uz legende ili bez njih, stijene izgledaju prilično impresivno, naročito kada ih kasno uvečer obasjaju lampama kako bi se još bolje isticale na tamnoj pozadini neba. To je sigurno velika turistička atrakcija i solidna "mamipara", no mi smo opet imali specijalne uvjete ... osim toga što nismo platili niti ulaznice (jer se ulaz naplaćuje tek od devet sati dopodne, a tada smo mi bili već daleko od sestara) susreli smo se s fenomenom od ranije s Wentworth falls. Dolina Jamison pretvorena je u gusto bijelo pahuljasto more koje se proteže i na ovu zapadnu stranu. Tri sestre su blizu, odmah uz jednu od platformi vidikovca, a sve ispod je velika bjelina. Ako ćemo zapravo, ovo bijelo more daleko mi je zanimljivije i "veća fora" od tri kamene špićoke. Proljetos, vozeći se po albanskim Prokletijama, nagledao sam se daleko atraktivnijih kamenih gromada i zapanjujućih prizora. Ali nije bilo bijelog mora i zato je ovo vrlo specijalna prilika. Nešto slično ovom bijelom moru doživio sam i vidio s Bobotovog kuka na Durmitoru. Da je ovo lijepo, lijepo je ... ali nije neviđeno. ...

... Prvi gradić dalje na zapad, Leura, nema niti pet minuta do tamo. A tamo, samo jedan rotor ispod glavne ceste, nešto što se zove Caffeine & Gasoline. Slatki mali kafić gdje se usput može smazati i slatki mali sendvičak. U izlog nagurana stara Agusta, na zidu fotografije cafe racer tematike. Sjedim vani za stolom naslonjen na zid, guštam čajić i gledam u neka dva parkirana motora ... ovaj SMT je krasan i seksi mali motorić, ali ovaj GSA je baš ogroman. Tko uopće ima želju da se gnjavi s tolikom masom i silnim gabaritima? Nebitno ... srknem čajić još jednom i mislim si kako je ovaj dan baš lijep. Čak se i nebo potpuno rasčistilo. Kao da nas zove da obiđemo tri sestre, tu su one nedaleko odavde. Ali ne bilo koje tri sestre, već Meehni, Wimlah i Gunnedoo. ...

... Više se i ne sjećam u koliko sati je bilo buđenje no bilo je vrlo rano ... mrak je bio vani. Fini crni mrak. Ja sam ionako već barem 2-3 sata bio budan tako da mi to i nije predstavljalo nikakav poseban napor. Ideja i okvirni plan i jesu bili da se krene ranije, a razlog je tako jednostavan ... treba izaći iz Sydneya dok još nisu krenule jutarnje gužve onih koji se voze autom na posao. A takvih je velika većina, što znači da kad gužvetina krene bit će prava zabava izaći iz tog cirkusa. U svakom slučaju, to je zabava koja nam ne treba, niti inače a pogotovo ne danas. Sve je bilo spremno još od sinoć, i osim doručka i navlačenja opreme nije bilo nikakvih naročitih jutarnjih zadataka. Razdanilo se oko šest i petnaest a u šest i šesnaest već smo grijali sjedišta na ulicama kojima se kroz Parramattu - gdje se već vide naznake skorih dnevnih migracija - nastojimo ubaciti na autocestu A4. Onog nevremena od noćas više se i ne sjećamo ... jedino što na njega potsjeća još su vlažne ceste i pretežno oblačno nebo. Alzo, zajašili smo A4 i razumnim tempom napredujemo prema zapadu. Bez agresivnijih preticanja, bez vidljivijeg slaloma između prometnih traka i na sigurnoj udaljenosti od šlepera ... safety first. Prva verzija današnjeg plana nije uključivala A4 - inicijalno je bilo zamišljeno da iz grada izađemo po nekoj od lokalnijih cestica, no ideja je odbačena iz tri najjednostavnija moguća razloga: vrijeme, vrijeme i vrijeme. Čeka nas opaka kilometraža danas a ovo je moj prvi ozbiljan susret s australskim cestama i prometnim navikama ... hajde da izbjegnemo jutarnje semafore lokalnih drumova i da si barem u startu stvorimo kakvu-takvu prednost i osiguramo miran izlazak iz grada. Po A4 špartamo narednih 30-tak km, otprilike do prelaska rijeke Napean, gdje ionako više ne možemo nastaviti po A4 jer njega više nema ... A4 se pretvara u cestu A32, finu brzu cestu autobanskog profila kojom elegantno ulazimo u područje nacionalnog parka Blue Mountains. Sve mi je novo, sve mi je nepoznato, vozim iz drugara Vadera i upijam okolinu. Tu i tamo dijelovi pejzaža podsjete me na neke domaće (europske, jeli) doline i brežuljke, no čim u kadar uleti kakvo naselje ili makar dvije kuće uz cestu, odmah mi bude jasno gdje sam ... ovakve kaubojske arhitekture na starom kontinentu nema. Ništa renesansa, ništa barok, ništa secesija ... sve nešto nisko i razvučeno. Kućice izgledaju kao da su razmazane po livadi. Springwood, Woodford, Lawson, Bullaburra ... a onda u Wentworth Fallsu benđo ispred mene pali lijevi žmigavac i hvata lijevu traku. Dvije minute kasnije zaustavljamo se kod nečega što je očigledno vidikovac ... ali ne vidim šta je iza ograde. Parkiram austrijanca na krajnje nepropisnom mjestu, skinem kacigu i rukavica i prošetam se do ograde vidikovca ... ahaaa, zato sve izdaleka blješti. Ali mi i dalje iznad glave leprša upitnik od barem pola metra. Ovo je Jamison Lookout, vidikovac s kojega se (inače, danas ne) pruža pogled na duboku dolinu i slapove Wentworth koji se u tu dolinu ruše s neke od stjenčuga sa strane. Cool. Ali mi to ništa ne vidimo s tog vidikovca i to je još više cool. More oblaka, ili guste magle, ili već nečega mliječno bijeloga i mekane pahuljaste teksture. S krajnje lijeve strane iz te bjeline izranja kamena gromada a nešto dalje naprijed nalazi se šumoviti otok s kamenih hrptom. Jeli ovo stvarno ... ili smo zalutali u neki vremenski procijep? Tko zna kamo me to odvela vožnja pogrešnom stranom ceste ... mora da sam negdje gadno zabrazdio. Koliko je ovo duboko ... i šta ima ispod toga bijelog prekrivača? Skriveni svijet s dinosaurima i kukcima od dva metra? Vodopada nikakvog nema a za ostalo ništa ne znam. Piše na tabli sa strane da ovdje postoje i pješačke staze - dijelom uklesane u kamen - kojima se može sići na dno ove doline. Možda i može ... ali ne danas i ne u moto garderobi. Hajdemo mi odavde dok iz te magluštine nije izletjelo jato mutiranih dvometarskih kakadua. I otišli smo ... do prvog kafića. ...

Gledaj, čitaj i uživaj!

... Bilo je odlično, bilo je čarobno i bilo je super ... a u bazu smo se vratili vlakom. Da isprobam i doživim i ovaj oblika transporta u Sydneyu. Vagoni su na dvije razine, sjedišta su udobna, ulazi su široki ... i vlakovi su redoviti. Neke gradske stanice podsjećaju na metro - mora se ponekad sići pod zemlju razinu ili dvije - no sve su tračnice iznad zemlje. Uglavnom, vlakom smo se dokopali Parramatte, pokupili Lexusa iz parkirališta i odvezli se doma. A nakon ručka vrijeme je za prvu vožnju motorom pogrešnom stranom ceste. Čak sam se malčice i začudio samom sebi ... nisam osjećao nikakav pritisak, nikakvu nelagodu ili nervozu. Nisam imao ni razloga za takve negativne osjećaje: KTM SMT 990 je motocikl kojega sam imao još tamo 2012-2013 i kojega odlično poznajem (odradili smo finih 30-tak K km) i kompić Darth vozi ispred mene a u njega imam puno povjerenje. Dobio sam i osnovne upute kada na koju stranu gledati, kako prilaziti rotorima i kako ih njih izlaziti te još kojekakve tips and tricks za vožnju australskim cestama. Odvozili smo prvih 20-tak km, otišli na benzinjaru i natankali, odvozili još 20-tak km - i po sporim cestama i po brzim cestama, i u koloni i između kolona - i vratili se doma. Pakiranje za sutrašnji polazak uzelo je naredna dva sata a onda je došlo vrijeme i za večericu. Dok večeramo slušamo kako kišurina zalijeva i kuću i sve oko kuće, grmi i sijeva, čak je i grom tresnuo u susjedstvu ... postoje li bolji preduvjeti za odlazak motorom na četverodnevni izlet potpuno nepoznatim terenima vozeći pogrešnom stranom ceste? Postoje, dakako ... jedan od njih zove se jet lag i nikako da ga se riješim. Zaspem manje-više bez problema ali se probudim oko jedan ili dva izjutra i radim sve što mi padne na pamet ne bih li do jutra zaspao još barem sat ili dva. Dva dana nije dosta da se prebacim na ovoliku vremensku razliku. Nema veze, sutra sam kao novi, na ovaj ili na neki drugi način. ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... Nakon kibiciranja s četvrt kilometra, najbolje što nakon toga možemo učiniti jest da kibiciranje nastavimo sa sasvim suprotne strane ... s nadmorske visine nula metara. Drugim riječima, spustimo se skroz do vode. Najbolje i najbliže mjesto gdje se može doživjeti Sydney, a da je na morskoj razini, nedaleki je Darling Harbour ... malo šetnjice po ulici Market i pravac preko pješačkog mosta Pyrmont na zapadnu stranu luke Darling. Darling nije samo luka - to je zapravo i najmanje važna uloga ovog mjesta - već dio grada koji obuhvaća trgovačke centre, nekoliko parkova, nekoliko muzeja i brdo raznih drugih zanimljivih i neodoljivih mjesta. Po Darlingu se samo malo prošetavamo, no čujem neki unutarnji glasić - ne znam samo dopire li s lijeve ili s desne strane - koji mi kaže da ću za svog boravka u Australiji ovdje morati još jednom navratiti. Pravo da kažem, tako je i bilo ... doista je šteta sat ili dva vremena prošetati se uz obalu uz onoliko sjajnih kafića, muzeja i kojekakvih čudesa. OK, bude sve to kasnije no sada tek lakša šetnja. ...