Četvrta epizoda Iako je jul mjesec, ovdje su jutra jako hladna. Sunce se oko 10 sati probije kroz visoke vrhove Alpa. Svako jutro sam imao ritual da izađem na balkon i uz sok od narandže uživam u pogledu. I danas kada pišem ovaj putopis osjećam tu svježinu. Posle doručka otišli smo do jednog porodičnog domaćinstva koji se bavi proizvodnjom sira. Imao sam priliku da vidim kompletan proces pravljenja najvećeg brenda ove države. Negdje u okolni Milana dok sam vozio na autoputu osjetio sam da mi se lanac čuje nešto drugačije. Odlučio sam da zajedno sa Patrikom to sredimo i tada vidio i osjetio koliko se mi, motoristi sa Balkana, razlikujemo od motorista iz ovog dijela Evrope. Visok standard daje im mogućnost da u garaži nemaju alat i da sve kvarove, štelovanje, popravke obavljaju u servisima. Otišli smo do servisa, gdje on održava svoju Yamahu, kako bih samo zategao lanac. Međutim, majstor koji je preuzeo moj motor doslovno je vikao na mene jer po njihovom standardu motor nije bio u voznom stanju. Prema njegovim riječima, lanac može da izdrži još 200-300 kilometara, gume su loše, a i bolcn na zadnjem točku je za mijenjanje. Za mene ogroman šok, jer sam pred polazak uradio servis i moj tadašnji majstor mi nije rekao ništa o ovome. Brzo sam došao sebi i rekao da mi samo zategne lanac i na njegovo insistiranje prihvatio da mi zamijeni šraf na zadnjem točku. Za sve to, po računu, utrošili su 2 radna sata i naplatili 180CHF. Skupa škola, zar ne? Po povratku u stan vladala je malo napeta situacija jer Patrik uzeo odmor da se vozamo po prevojima duž Švajcarske, Italije i Austrije i mislio će mu slobodni dan propasti. Vrlo brzo smo izgladili situaciju i odlučili ako ne možemo putovati na 2 točka možemo na 4 i odmah se uputili ka Rapersvilu. Rapersvil- Jona (njem. Rapperswill-Jona) je grad sa 26000 stanovnika i pripada kantonu St. Galen. Stari dio grada se nalazi na obali Ciriškog jezera i ima veoma zanimljivu arhitekturu. Iskoristili smo priliku i da se provozamo brodom po jezeru. Kao što rekoh, dan je počinjao na balkonu uz sok ali se završavao u Klarusu (njem. Glaruss) u kafiću „Route 66“ uz njihovo pivo.

Već na ulasku u Švajcarsku vidio sam da je ovo obećana zemlja za sve motoriste. Široki putevi, bez oštećenja vodili su me kroz nekoliko kantona. Inače, Švajcarska ( zvanično Švajcarska Konfederacija )sastoji se iz 26 kantona. Najveći je Graubinden a Cirih je kanton sa najviše stanovnika. Svaki od kantona ima svoj glavni grad. Prvi kanton kroz koji sam ja prošao je Tićino a zatim Graubinden. Da bih stigao do cilja, selo Lintal kanton Glarneland, bilo je potrebno preći planinski prevoj „Passo San Bernardino“. Ovaj prevoj predstavlja granicu između italijanskog i njemačkog govornog područja. Nalazi se na 2066 metara nadmorske visine i otvoren je u periodu od maja do novembra. Ispod ovog prevoja nalazi se tunel dug 6,5km. Kilometar po kilometar stigao sam do zacrtanog cilja. Erupcija emocija nastala je kada sam stigao pred kuću gdje su me dočekali tetka Snežana i rođak Patrik. Drugi rođak Marsel je bio na poslovnom putovanju u Meksiku te sa sam sa njim vidio tek nakon dva dana. Dok sam raspremao motor i stvari Patrik je raspalio roštilj, izvadio pivo i odmor je mogao da počne.

Treća epizoda Sutradan posle doručka krenuo sam put Milana. Odlučio sam da izađem na autoput i uz veliku dozu opreza odvozim do najvećeg grada u sjevernoj Italiji. Nekoliko dana prije polaska na tom autoputu tragično je stradao naš zemljak Bogdan Jevtić (Boća) član MK „Knez“ Bijeljina. Dosadu autoputa pokušao sam liječiti odmaranjem uz društvene mreže na benzinskim pumpama ali u Italiji nema WI-FI ni na jednoj pumpi. Gužve na ovom autoputu su česte te sam izgubio dosta vremena i zbog toga sam odlučio da ne ulazim u centar Milana nego samo da odem do stadiona koji koriste fudbalski klubovi Milano i Inter. Veče je polako stizala a mene je čekalo još oko 60 kilometara do mjesta Kantelo (it. Cantello, Varese) gdje me je čekao Vladan, moj drugar iz djetinjstva. Vladan je kao dječak zajedno sa roditeljima otišao u Italiju gdje je sada i porodicu zasnovao. Uz večeru koju je njegova tadašnja vjerenica, a sadašnja supruga, Olivera spremila prisjetili smo se druženja i provoda u Bijeljini na ljetnim raspustima kada je on dolazio. Kasnije smo se, zajedno sa njegovim roditeljima Vesnom i Peđom, zabavljali dugo u noć uz neke čudne flaše piva (0,7l). Cilj je bio na dohvat ruke, te sam već u 8 sati krenuo ka granici sa Švajcarskom. Vladan me je ispratio do „prelaza“ i častio vinjetom koja je obavezna za sva vozila a ja sam Vladanu poklonio čuturicu sa grbom rodnog nam grada.

Druga epizoda Sa prvim sunčevim zracima ustao sam i odmah izašao u dvorište da napakujem sebe i motor. Vodeći se stihovima Đorđa Balaševića „Prvo fruštuk ondak na put“ prvo sam doručkovao i tek onda krenuo. Sat je pokazivao 8 časova a na nebu iznad mene bili su crni oblaci. Kišu sam izbjegavao sve do Županje kada sam morao da stanem da obučem kišno odijelo. Iskoristio sam trenutak da se javim mojima, a tu praksu sam držao tokom cijelog putovanja. I dan danas kada putujem, kada god stajem, javljam se roditeljima u nadi da će njihova briga biti manja. Motocikl spreman za putovanje Kiša me je pratila sve do ulaska u područje Zagreba. Posle par kilometara dočekalo me je potpuno drugačije vrijeme. Sunce je pržilo te sam morao odmah da skidam kišnu opremu. Na benzinskoj pumpi napravio sam kratku pauzu i javio se Mariju sa kojim sa sam ranije dogovorio da se vidim i popijem kafu. Marija sam upoznao na V Strom susretu u Bugarskoj i već tada je izrazio želju da mi pokaže znamenitosti glavnog grada Hrvatske. Našli smo se kod njega kući i odmah krenuli u obilazak. Ulazak u Hrvatsku Do tog momenta nikada ranije nisam bio u Zagrebu ali od 2006. godine imao sam želju da posjetim spomenik jednom od najboljih košarkaša sa ovih prostora. Riječ je o mom imenjaku, Draženu Petroviću. Mariju nije bilo teško da me provede prvo do Zagrebačke katedrale, a kasnije do trga svetog Marka. Trg se nalazi na Gornjem gradu i tu su smještene zgrade Hrvatskog sabora, Vlade RH i Ustavnog suda. Centralni dio trga zauzima crkva svetog Marka na čijem krovu se nalaze grbovi grada Zagreba i nekadašnje Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1868-1918). Odmah zatim otišli smo do trga bana Jelačića koji je tog dana bio zauzet navijačkom postavkom. Fudbalska reprezentacija igrala je utakmicu na prvenstvu svijeta u Rusiji te za one koji nisu mogli da gledaju utakmicu na stadionu Grad je organizovao gledanje uz veliku količinu hrane i pića. Zagrebačka katedrala Trg i crkva Sv. Marka Trg Bana Jelačića Od mirisa roštilja i mi smo ogladnili ali je Mario odlučio da je bolje da ručamo u Bikers Beer Factory. Ovaj pab (eng. pub) je jedno od glavnih mjesta gdje se okupljaju motorisiti ne samo iz Zagreba nego i iz cijele Hrvatske. No prije toga, posjetili smo trg Dražena Petrovića gdje sam napravio par fotografija ispred spomenika zvanično najboljem hrvatskom košarkašu u 20. vijeku. Uz hladno pivo i vruću, ali i ljutu, picu Marijo i ja smo razgovarali o nastavku mog putovanja te mi je dao par savjeta za vožnju kroz Italiju. Uz razmjenjivanje suvenira rastali smo se i ja sam krenuo put Udina koje je ujedno i krajnji cilj prvog dana vožnje. Autoputem preko Ljubljane i Postojine vozio sam uz jedno stajanje za sipanje goriva. U jednom trenutku prateći upustva sa navigacije sišao sam autoputa i magistralnim putem vozio do Udina. Kasnije sam saznao da sam imao sreće jer je na autoputu bila strašna gužva te sam na ovaj način uštedio i vremena i živaca. U večernjim satima stigao sam kod Mićka i njegove porodice ( o porodici Todorović pisao sam već u prethodnom putopisu „U motor naspi čorbe…“). Nakon neizbježne večere i tuširanja Mićko, njegov drugar Aleksandar i ja smo krenuli u noćni obilazak ovog studentskog grada. Zanimljivo u ovom gradu prostitucija je prilično zastupljena i na svakom ćošku možete naći dame koje nude usluge najstarijeg zanata. Nas je ipak više zanimalo druženje sa zemljacima u lokalnom kafiću gdje se toči pivo iz svih zemalja nekadašnje zajedničke države. Svima je bilo zanimljivo to što sam sam krenuo na put te su mi davali kontakte svojih prijatelja da mi se nađu ukoliko nevolja dođe. Tog dana sam prešao preko 700 kilometara, što je do sada najduža dionica pređena za jedan dan u mojoj karijeri.

Vrlo brzo svi su potvrdili da će da ugoste mene i mog čeličnog prijatelja te mi je samo ostalo da se dobro fizički i psihički pripremim za ovo putovanje. Trening za ovakva putovanje je vrlo jednostavan. Treba samo voziti. Do momenta polaska, tačnije od 15. Aprila do 7. Jula, napravio sam blizu 7500km. Reklo bi se da sam dobro upoznao motor a da li sam spreman za avanturu to ćemo tek da vidimo. Autor na internacionalnom susretu vozaca V Strom motora u Bugarskoj, jun 2018. godine Kao datum polaska u kalendaru sam upisao 7. jul ali moje putovanje iz Beograda počelo je dan ranije. Naime, nekoliko dana pred polazak sestra mi je javila da će se građanski vjenčati 6. jula. Ništa to ne bi mijenjalo plan da njeno vjenčanje nije bilo udaljeno 180 kilometara od Beograda. Tačnije, vjenčanje je bilo na obali rijeke Vrelo (Bajina Bašta). Kako sam pakovanje dan prije završio ostalo je samo da krenem prvo put Bajine Bašte a kasnije ka Bijeljini koja označena kao početna tačka putovanja. Put do Bajine Bašte vodio je Ibarskom magistralom do Lajkovca a kasnije preko Uba i Valjeva. Cijelu dionicu odvozio sam bez odmaranja a jedino kratko stajanje bilo je na ulazu u Bajinu Baštu kako bih fotografisao čuvenu kuću koja se nalazi na stijeni u rijeci Drina. Pauza, rijeka Drina (Opstina Bajina Basta) Posle vjenčanja i zajedničkog ručka krenuo sam ka Bijeljini gdje sam prilično brzo stigao. Odmah po dolasku počeo sam sa poslednjim radnjama vezanim za pripremu putovanja. Autor sa setrom Mateom, jun 2018. godine

Život je nepredvidiva stvar. Danas si ovdje, sutra već na nekom drugom mjestu, prekosutra na trećem i sve tako redom. Tako je jednog dana moju tetku Snežanu život odveo u jedno malo mjesto u srcu Švajcarske. To malo mjesto se zove Linthal. I baš u taj Linthal, ili kako se po Vuku kaže Lintal, dolazio sam i ja da provodim raspuste. U početku sam išao samo preko zime kada snijeg prekrije okolna brda i kada skijanje postane sport broj 1 a kasnije sam odlazio i u drugim godišnjim dobima. Pravu ljepotu ovog kraja otkrio sam na jednom od letaka na kome sam ugledao krivudav put kroz planinu. Doduše, tu ljepotu sam spoznao nekoliko godina kada sam prvi put sjeo da provozam dva točka. Te 2004. godine počeo sam da sanjam kako na dva točka lomim te iste krivine. Autor na pocetku karijere, Bijeljina 2005. godina I nije mi dugo trebalo da ostvarim svoj san. Svega 14 godina. Kraj 2017, godine i početak 2018. donose potpunu promjenu u mom motorističkom životu. Sa čopera prelazim na enduro touring. Yamaha Virago zamjenjena je Suzuki V Stromom. Onog trenutka kada sam prvi put upalio novi motor donio sam odluku da ću na ljeto ostvariti svoj davno sanjani san. Autor nakon kupovine V Strom DL 650, Banja Luka 2018. godina Kompletnu rutu napravio sam relativno kratko. Kako sam odlučio da ću sam ići na ovaj put povezao sam sve gradove u kome sam znao da me čekaju rodbina, prijatelji, kumovi a sa kojima sam godinama dogovarao posjetu i kod njih dogovorio spavanje. Prilikom ovakvih putovanja najveći izazov je pronaći adekvatan smještaj te se ovim putem još jednom zahvaljujem svima koju su mi bili domaćini. Marsruta napravljena pomocu Goole maps app.

Prva epizoda Prije nekoliko dana, listajući društvene mreže, naišao sam na zanimljiv citat Paola Koelja koji glasi: „Šansa za ostvarenje sna je ta koja čini život zanimljivim“. Kakav je život bez snova? Dosadan, vjerovatno. Motoristi su ljudi koji najviše sanjaju. Neko sanja da vozi Moto GP trke, neko da putuje „Route 66“ na Harliju, neko da provoza zgodnu djevojku na svojoj „R“ mašini a ja sam sanjao da pređem planinski prevoj Klausen (njem. Klausenpass) u Švajcarskoj. Zašto baš taj prevoj, koliko dugo sam čekao na ostvarenje sna, šta sam sve uradio na putu da ostvarim taj san opisaću u ovom putopisu koji će da nosi naziv „Road to Switzerland 2018“.

Da da radara je na sve strane e taj na tronozcu se zove Ramer i ima mladjeg brata koji se zove Dual Ovaj prvi je mene slikao odpozadi i poslao mi kaznu na 200 evra i dva mjeseca uzeo dozvolu E sad, sto se tice stranih tablica, ne moze da ti posalje na kucnu adresu ali ukoliko patrola zaustavi vozilo moze preko aplikacije koju imaju da provjere da li je neki od radara slikao prekrsaj i onda ide dalja procedura. Posalji mi broj, ja tu grupu stalno provjeravam

@DraganNS Bio sam tamo prosle godine Mjesto kome svima preporucujem

Dobro putanju sam manje vise zavrsio ali ima li ko da kaze gdje je dobro za pojest popit

Za avanturistu poput mene ovo je vise nego prihvatljivo Moze da se iskombinuje bez problema da se u 7 ujutro krene i u kamp na drini stigne do 20h

Iskreno ovaj dio auto puta sam htio samo zbog ustede vremena ali ovo mi se sad vise svidja. Bolje da ustanem malo ranije Hvala @doktore Ako se sretnemo stajemo na pice pa makar ispred zadruge seoske mada je to nekad bolje od bio kog restorana

Slazem se da je Lo-VA-Obr tip top za voznju. Vozah se tuda i ove i prosle dvije godine Na Mackovom kamenu nisam bio nikad pa me to vuce tamo I da zapadna Srbija ima mnogo toga da ponudi

Pozdrav svima, Dodje vrijeme da svoj plan iz glave bacim na papir, citaj na forum, pa ko zna mozda se poklapam sa nekim i mozda krene na kratko putovanje sa mnom Da preskocim ono korona, grancice, ovo, ono i da predjem na stvar. Plan mi je da se malo, tj. malo vise, vozam i da kampujem na jezerima Vrijeme polaska, ako Bog da, cetvrtak 13. avgust. Prvi dan: U ranim jutarnjim satima, do 8 najdalje, polazak iz graze u Bloku 61. I pravac Borsko jezero, ali prije toga manastir Gornjak, Krupajsko vrelo i vrelo Mlave. U kampu na jezeru dizem sator i tu odmaram dusu svoju. Drugi dan: Ustajanje sa prvim zracima Sunca pakuje se sator i krece dalje. Prva stanica Babin zub (Stara planina). Nakon toga, plan mi je da odem do vodopada Tupavica i preko kanjona rijeke Jerme, zatim Babusnice sve do Vlasinskog jezera gdje se opet postavlja sator. Treceg dana, ako se ne smrznem na Vlasina Lake, idem do Leskovca na pljesku i onda autoputem do Pojata. Tu se iskljucujem za Krusevac u koji ovog puta necu svracati jer mi je cilj da posjetim manastire Zicu i Studenicu. Posle toga preko Golije do Bajine Baste i jezera Peruca (opet sator, opet odmor). Cetvrtog dana, u nedelju svetu, kad se probudim i po treci put natovarim sator na motor idem da se vozim kraj meni drage Drine, pa na Mackov kamen. Tekeris odma posle toga i na kraju blok 61 (sator ostaje u garazi ja cu da spavam u krevetu). Uvijek sam raspolozen za savjete iskusnijh od mene pa tako slobodno pisite ako imate neki prijedlog za: - sta jos vidjeti, -gdje jesti, -gdje ne jesti, - i tako dalje. Zivi bili Draki

Nista me ne cini srecnim kao tvoji komentari svaki put se slatko nasmijem Bilo kako bilo mnogo sam srecan sto je ziv motor

Zadnja nada umrla. Otkazno

Niko ne naslucuje nista. Ovdje se povela ozbiljna debata o "nacinu" razmisljanja i ponasanja mladih vozaca u saobracaju. 90% motorisa misli da je greska preskakati naglo kubikaze i jacine motocikala. Druga stvar, ovim svojim uletom na forum i temu napravio si ozbiljnu gresku. Ako zelis da budes dio zajednice kao sto je BJB moras prvo da postujes pravila. Forum je otvoren za sve, i svako ima pravo da kaze sta misli ali prije toga mora da se predstavi. Mislim da ce ova tema dobiti katanac, a mi jos i dalje necemo nacin kako da smanjimo smrtnost mladih vozaca. Meni jedino ostaje da, kao pojedinac, pokusam da apelujem na te momke koje poznajem a tek su na pocetku karijere da smanje gas i povecaju uzivanje. Pa ko hoce da slusa, nek slusa...

Jos jedna stvar, i u osnovnim i srednjim skolama treba usvesti bar jednom u tri mjeseca predavanje na temu bezbjednosti u saobracaju. Pa valjda nesto ostane u glavi i bude bar za 1% manje nezgoda sa smrtnih ishodima.

I opet brzina, i opet mlad zivot. Dobro je Vlada iz AMB rekao, nama trebaju MOTO skole. Da se ja pitam, u tim skolama mladim vozacima treba prvo dati da procitaju stotine tekstova o saobracajnim nezgodama sa smrtnim ishodom, pokazivati im fotografije sa mjesta nezgode pa ce tek onda da shvate da brzina na lokalnim putevima nije prijatelj vozaca. Neka mu je laka crna zemlja a nama ostalima neka je na razmisljanje...

Student dobro nam dosao

Ponovo sijaju zahvaljujući @Arakisnove maglenke biće mi od pomoći na drumu

Vjerujem da ste prava atrakcija gdje god da se pojavite Bilo bi mi zadovoljstvo da vas ugostim u Bijeljini, cim ovo cudo od korone prodje

Ovog gospodina treba imati u kontakt listi Svaka cast

Do neba ti hvala to mi je u komsiliku