A jel potvrdjeno da moze da se organizuju ovog tipa dogadjaji? Ne bih volio da se razocaramo

Zasto bi to bio problem? Nije festival piva, no posnog budzeta moto skup Sta se toci, to se uzima. Ko nece, nek pije nesto drugo, trece

Vrlo rado cu pristati na tu vožnju treba samo voziti i uživati ziv bio

Mozemo se sloziti da je oluja pokvarla uzitak na najboljem dijelu puta. Mozda ce zvučati čudno ali hvala Koroni što je vama iz Srbije pokazala koliko su RS i BiH lijepa a nama koliki je Srbija lijepa Svako dobro ti želim!

0616589020 ovo ti je broj Nazovi ga, slobodno reci da sam ti ja dao broj (mada vidi on da ja pisem ovo sad )i pitaj sve sta te zanima. Ja sam odusevljen njime i kao umjetnikom i kao covjekom. Sve fino objasni

Evo ja cu ti odmah reci Ja sam prvo htio esteticki da ga sredim jer mi je fabricko prslo na jednom savu. E onda tu dolazi novina koju do tada nisam znao. Srdjan mi je ubacio memori pjenu, oblikovao sjediste po mom polazaju sjedenja i na sve to stavio materijal koji ne propusta vodu (za razliku fabrickog (koje sam ja imao) na malom stromu iz 2004. godine). Meni je udobnije sada ovo sjediste, a i ljepse

Meni je @moto.sedista_srdjan dva puta bio genije I opet ce, dace Bog

Dobra voznja i dobar putopis Samo mi nije jasno kako ste mogli proci kroz Jablanicu a da ne stanete na jagnjetinu, makar na pola kile ako nista Grijeh je to...

Ovo je moj izbor ulja vec dvije godine. Nemam zamjerke apsolutno

Ovakva ljepotica brzo ce dobiti novog vlasnika Ajde sa srecom pa da proslavimo prodaju i kupovinu

A nije valjda da hoces da se rastanes od Honde Sta li imas sad na umu

Kad dodje zima tad cemo citati sve putopise Hvala na lijepim rijecima

Hvala na lijepim rijecima

Mnogo je lakše voziti nego pisati. Ali kada dođe vrijeme da voziti ne mogu ovaj putopis će da me vrati u dane kada sam ostvario svoj davno sanjani san. Preko 3700 kilometara pređenih, 11 država, desetine gradova i sela upisane su na kartu putovanja mladog putnika. Nadam se da ste uživali u slovima kao što sam ja uživao u kilometrima. Do neke sledeće vožnje i priče, pozdravlja vas Draki. P.S. Ovaj putopis posvećujem stricu Nebojši koji uvijek vjerovao u mene i u ono što radim. Naučio me je da treba sanjati ali i živjeti za ostvarenje sna. Nažalost on nije dočekao da me isprati na ovaj put. Živiš Šefe!!! Dražen Draki Karišik Avgust 2020. godine

Jedanaesta epizoda Već u osam časova bio sam spreman za polazak. Beograd je bio na vidiku a mene je čekala posjeta Bratislavi i Budimpešti. Ova dva grada koje Dunav krasi bilo je nemoguće propustiti. U prvom nisam nikada bio te sam sa velikom dozom radosti hitao ka njemu. Po dolasku u glavni grad Slovačke primjetio sam most sa građevinom nalik NLO na njemu. To je bio Most slovačkog nacionalnog ustanka a na njemu se nalazi restoran i vidikovac u kojem je teško naći slobodno mjesto. Na brdu iznad Dunava, u istočnom dijelu grada, nalazi se još jedna prepoznatljiva turistička destinacija, u pitanju je Bratislavski dvorac (sk. Bratislavský hrad). Zbog velikog broja turista jako je teško pronaći mjesto na kome možete parkirati motor. Mislio da je to moguće uraditi bilo gdje ali su me ljubazni policajci zamolili da se ne parkiram u blizni kapije od dvorca nego da odem do obližnje podzemne garaže što sam i učinio. Odmah zatim uputio sam se u obilazak čuvene građevine iz 10. vijeka. Doduše, sadašnji izgled potiče iz 15. vijeka kada je Sigismund Luksemburški porušio dobar dio dvorca i sagradio nove objekte. Najpoznatiji stanovnik ovog zdanja bila je Marija Terezija a ovdje se danas nalazi dio Slovačkog narodnog muzeja. U trenutku kada je stomak davao jasne signale da je „prazan“, parkirao sam se na trgu gdje je bio festival nacionalne hrane. U takvoj dilemi šta uzeti nisam bio još od srednjoškolskih dana kada sam birao koje boje ću uzeti „starke“. Posle obimnog jela sjeo sam na motor i nastavio kao Budimpešti. Na granici sam primjetio da policija provjerava da li na svim vozilima ima jasno istaknuta vinjeta. To me je malo zabrinulo jer ja nisam imao vinjetu ali sam posle saznao da za motore nije potrebna. Ili meni bar nisu tražili. U Budimpešti sam bio par godina ranije i tada jedino nisam išao do zgrade Parlamenta. Na ovom putovanju pokušao sam ispraviti tu grešku ali nažalost vrijeme posjeta za turiste je isteklo. To me je podstaklo da odem na trg Heroja i time završim posjetu prestonici Mađarskoj. Dok sam šetao trgom razmišljao sam šta da radim, da li da tražim smještaj ili da nastavim da vozim do Beograda. Nije mi trebalo dugo da odlučim da nastavim sa vožnjom. Na izlazu iz Budimpešte zastao sam da sipam gorivo i popijem vodu i sve do Subotice nisam stajao. Oko 10 časova sam prešao granicu i ušao u Srbiju. Ostalo je da se pređe još nekih 200 kilometara. Iako nisam vozio preko dozvoljene brzine prilično brzo sam stigao pred garažu. No moje putovanje se nije tu završilo. Taman kada sam sišao sa motora nazvao me je drugar Boris i rekao da me čeka kod hotela Jugoslavija sa hladim pivom. Tu ponudu nisam mogao da odbijem. Tek posle sat vremena vratio sam u stan i na taj način završio dugo planirano putovanje.

Deseta epizoda Nakon što sam dobro naspavao, na Darkov poziv izašao sam na balkon da doručkujem zajedno sa njim. Kako mi je sledeća destinacija bila Beč, a to je tek 250 kilometara vožnje, odlučio sam da jutro provedem pričajući o doživljajima uz kazan. Nekoliko godina zaredom Darko, njegov rođak Slaviša, moj stric i ja smo pekli rakiju i tih dana bili centar humora. Svako ko bi nam se pridružio odlazio je sa bolovima u stomaku, a pojedini su govori kako su ih vilice boljele danima koliko su se smijali. Nažalost, od kada je moj stric Nebojša preminuo takvog pečenja rakije više nema. Ostalo je samo druženje u čast čovjeka koji nas je spojio. Kada sam krenuo ka Beču Darko mi je predložio da se spustim na Ater jezero (njem. Attersee). Primjetio sam da veliki broj motorista ide tim putem i ubrzo sam shvatio i zašto. Sa vrha tog puta ugledao sam jezero koje više podsjeća na more. Na sredini jezera vidio sam veliki broj jedrilica, jahti, glisera i svih ostalih vozila koja mogu da se kreću po vodi. Mjesta koja se nalaze kraj jezera podjsetila su me na mjesta na obali Jadrana. Saznao sam i da se na obali ovog jezera nalaze i vikendice gradonačelnika Beče te čuvenog ruskog oligarha Romana Abramoviča. Ljepotu vožnje kraj jezera brzo sam zamijeno dosadnim autoputem. Jedino što me činilo srećnim jeste činjenica da idem na vruću jagnjetinu kod Bobija u centru Beča. Svi motoristi koji su ikada bili u Beču znaju ko je Bobi. Naš zemljak, rodom iz Pelagićeva, godinama drži pečenjaru u kojoj svakog dana možete uživati u ukusu i mirisu jagnjećeg i prasećeg pečenja. Bilo je pravo zadovoljstvo provesti neko vrijeme sa čovjekom čiji su se točkovi kotrljali od Rusije do Portugala. Poslednje veče u Austriji proveo sam rodicom Cecom i njenim klincima. Viktor i Maksim su bili oduševljeni kada su me ugledali ispred njihovog dvorišta. Pošto su bili „zaluđeni“ mojim motorom čim sam sišao morao sam njih da stavim da sjede na motoru. Ni vrućina od sunca, ni toplota od čelične mašine nije ih spriječila da punih pola sata sjede i uživaju. Kada ih je umor savladao otišli su na spavanje a ja sam sa Cecom i zetom Markom sjedio dugo u noć pokazivajući fotografije sa putovanja.

Deveta epizoda Na dan mog rođendana krenuo sam nazad za Beograd. Posle dugog i emotivnog pozdravljanja sa mojim najmilijim uputio sam se ka gradu Vaduc u malenoj ali bogatoj zemlji po imenu Kneževina Lihtenštajn. Grad koji leži na obali rijeke Rajne bio je ujedno i prva kratka pauza. Zastao sam da napravim nekoliko fotografija i da kupim suvenire. U svakoj zemlji u kojoj sam bio kupovao sam nalijepnicu sa zastavom i lijepio po koferu. I dan danas tu stoje i sjećaju me na sve te pređene kilometre. Vozeći ka gradu Gmunden u Austriji, koji je ujedno i poslednja destinacija za ovaj dan, prošao sam kroz nekoliko gradova Austrije i Njemačke. Jedan od njih je i Garmiš -Partenkirhen. Na putu do grada koji je poznat po najvećem skupu BMW voazača i čuvenoj skijaškoj skakaonici prošao sam kroz tunel Arlber dug 13,976 kilometara. Moram da priznam da je bilo pomalo jezivo voziti kroz jedan od najdužih drumskih tunela na svijetu. U jednom trenutku kompjuter motora počeo je da signalizira grešku. Brzo sam shvatio da je to bilo zbog gustine vazduha u samom tunelu. Greška je nestala čim sam izašao iz tunela i počeo penjati na prevoj Fern (njem. Fernpass). Na visini od 1210 metara nadmorske visine zastao sam da protegnem noge i pojedem zalihe suve hrane. Naravno, fotografisanje i na ovom prevoju bilo je neizbježno. U Garmiš – Partenkirhenu sam se zadržao tek nekih pola sata. To je bilo dovoljno tek da se obiđe dio starog grada. Rekao sam sebi da ću sigurno ponovo doći u ovaj grad i posvetiti mu dovoljno vremena. Izašao sam na autoput i bez stanja vozio do Gmundena. Po dogovoru sa stričevim kumom Darkom stigao sam u poznato turističko mjesto u Gornjoj Austriji. Dok sam ga čekao da se javi iskoristio sam vrijeme da odmori na klupi na obali Traunskog jezera. Osmjeh na lice izmamila mi je poruka od drugara koji je poslao „Imaš li ti kuću, sine?“ Toliko glasno sam se smijao da su se prolaznici okretali za mnom. Navigacija koliko god pomaže u ovakvim putovanjima nekada zna da bude i neprijatelj. Iz meni nepoznatog razloga nije mogla da pronađe adresu na kojoj su Darko i njegova porodica tada stanovali. U takvim situacijama vodim se onom starom izrekom „Kartu čitaj, seljaka pitaj“ samo što „seljak“ u ovom dijelu Evrope ne govori srpskim jezikom. Došao je trenutak da ja pokažem znanje Njemačkog jezika koji sam učio u osnovnoj i srednjoj školi. Na svu sreću pokazalo se da poznajem dovoljno riječi i da se neću izgubiti. Ljubazna gospođa iz jednog seoskog marketa objasnila mi je kako da dođem na željenu adresu. Nakon par minuta stigao sam na cilj. Kuma Anđelka, u odsustvu kuma Darka koji je bio na poslu u večernjoj smjeni, pomogla mi je da se raspremim a posle smo i večerali.

Osma epizoda Dan pred odlazak iz ovog čarobnog mjesta Patrik i ja smo proveli praveći nove kilometre po manji lokalnim prevojima. Bila je to odlična prilika da upoznam nove ljepote države u kojoj sam već deset dana. Na vožnji dugoj 150 kilometara prešli smo tri prevoja: Sattelegg 1190m, Ibergeregg 1406m i Pragelpass 1550 metara nadmorske visine. Iako smo u par navrata stajali da napravimo fotografije svu tu ljepotu ovog kraja nije moguće dočarati. Svaki motorista bi trebao bar jednom u životu da se provoza kroz ovu Alpsku zemlju. Takve boje se rijetko viđaju. Naveče smo na terasi dugo sjedili i pričali od svemu što sam doživio u ovih 10 dana. Zajedno sa Patrikom napravio sam plan povratka. Još 5 zemalja trebalo je obići.

A Adler

Da ti iskren budem jedini sam bio opozicija u izboru piva Oni su tad u ogromnim kolicinama pili to pivo Ja sam se sa Feldijem druzio u stanu, cim malo ugrije a ja Feldija otvorim

Sedma epizoda Ono čega sam se najviše plašio, kada je u pitanju druženje sa Švajcarcima, to se i ostvarilo. Svako druženje sa ovom ekipom završavalo bi se sa velikom količinom alkohola u krvi pa je tako j i ovog puta bilo. Na „zbornom“ mjestu Marselovi drugovi čekali su nas sa gepecima punim piva i hrane. Nakon što smo se svi skupili krenuli smo kao obližnjem jezeru Klontal (njem. Klöntalersee). Pravi „mali raj“ za izletnike. U jednom trenutku odlučio sam da se „odmorim“ od cijelodnevnog konzumiranja hrane sa roštilja i piva. Uzeo sam mali gumeni čamac, legao u njega i pustio se da me vjetar nosi po jezeru. Kako to obično bude, zaspao sam i nisam osjetio da mi je koža izgorila na suncu. Tek sutradan sam osjetio kakav problem sam napravio ali nisam mario. Čak ni to što nisam mogao da spavam nije bilo jače od činjenice da sam konačno napunio baterije i bio spreman za nastavak puta.

Šesta epizoda Probudio sam prije alarma. Uzbuđenje je bilo veće nego kada sam polazio na ovaj put. Činjenica da me par desetina kilometara dijeli od ostvarenja sna mi nije dala mira. Dok je Patrik ustajao ja sam već spakovao motor a tetka nam je spremila doručak. Sipanje goriva obavili smo na maloj pumpi koja se nalazi tik uz zgradu gdje žive moji najmiliji. Autor na Klausen prevoju, sptembar 2009. godine Oštrim i uskim krivinama vozili smo sve do najviše tačke ovog regionalnog puta. Kada sam ugledao tablu sa nadmorskom visinom znao sam da je cilj ostvaren. Prevoj Klausen (njem. Klausenpass) spaja kantone Uri i Glasurs. Nalazi se na 1952 metara nadmorske visine i kao većina prevoja otvoren je u periodu Maj – Novembar. Na vrhu ovog prevoja nalazi se mali restoran sa domaćom kuhinjom a u blizini je i hotel. Nisu motoristi jedini gosti na ovom drumu. Veliki broj biciklista, kampera, vozača old tajmera uživaju u krivinama koje sam godinama sanjao. Malo je reći da sam bio srećan. Mislio sam da od ovoga nema ništa bolje. A onda me Patrik poveo u novu avanturu i pokazao još tri čudesna prevoja. Prvi od ta tri bio je Sustenpas (njem. Süstenpass). Na 2260 metara nadmorske visine predstavlja prirodnu granicu između kantona Uri i Bern. Veliki broj motorista, a i ja među njima, iskoristili su priliku da se fotografišu u snijegu koje se i u julu zadržao. Vozeći prema drugom prevoju naišli smo na glečersko jezero prilično čudne boje. I to sam morao stati da fotografišem. Mnogi mi zamjere, kada putuju sa mnom, što svako malo stajem da bih fotografisao ali za mene te fotografije imaju mnogo veću vrijednost. Jednog dana kada ne budem više mogao putovati i voziti te fotografije će mi predstavljati uspomene i sjećanje na dana kada sam špartao na dva točka širom Evrope a nadam se i svijeta. Nedugo zatim stigli smo na vrh Grimsel prevoja (njem. Grimselpass) na 2164 metara iznad nivoa mora. Prosječna temperatura se kreće od – 8 do +14. Mi smo imali sreću pa je tog dana bilo svega 13 stepeni. Na ovaj prevoj veže se i treći prevoj, Furka (njem. Furka pass). Savršene krivine, stotine motorista, biciklista, kampera ali opet bez gužve i problema. Na vrhu svakog prevoja nalazi restoran i suvenirnica. Prevoj Furka je poznat po glečeru u koji se može doslovno ući. Ulaz za ovu atrakciju košta 25CHF. Treba još napomenuti da na ovom prevoju sniman jedan od filmova čuvenim tajnim agentom 007 (James Bond film Goldfinger). Posle skoro 300 krivudavih kilometara vratili smo se u stan i zajedno sa Marselom otišli u već pomenuti bar „Route 66“ i do kasnih sati sjedili i uz muziku i pivo. Dogovorili smo se da sutradan idemo na roštilj sa njegovim društvom. Znao sam da će biti veselo.

Idu i ostali nastavci Da, kanton je Glarus a oblast je Glarneland (sad dobio zvanicnu potvrdu (dodjem pivo rodjaku)) godinama brkam to dvoje Toliko vremena sam proveo tamo i nikad nisam naucio Zahvaljujem

Peta epizoda Trećeg dana odmora u zemlji čokolade i sira proveli smo družeći se sa mojom rodicom Danijelom koja je tih dana bila u okolini Ciriha. Zajedno sa njom otišli smo do centra ovog veoma skupog grada. Na Patrikov prijedlog uputili smo ka Lucernu (njem. Luzern), gradu koji je sedmi po veličini i koji se smatra središtem središnje Švajcarske. Ovaj grad krasi istoimeno jezero (Švajcarci ovo jezero zovu još i Fiervaldštrase po četiri Šumska kantona (Valdštrase), nekadašnjim prakantonima Stare Švajcarske Konfederacije; Uri, Untervalden (današnji kantonima Obwalden i Nidwalden), Schwyz i Luzern-tekst preuzet sa Wikipedia.org) te rijeka Rojs na kojoj se nalazi stari drveni vodotoranj i Kapelanski most koji je sagrađen u srednjem vijeku (1365 godine). Ovaj simbol grada dug je 204 metara i ukrašavaju ga slike događaja iz različitog perioda Lucerna. U velikom požaru 1993. godine uništeno je preko 70 slika a uzrok požara bio je nesmotreno gašenje cigarete. U povratku posjetili smo i Cug (njem. Zug), industrijski grad koji leži na obali Cuškog jezera i predstavlja veoma bitan saobraćajni čvor. Tog dana vladala je velika vrućina te smo Patrik i ja odlučili da se bar na kratko osvježimo u jezeru. Pred spavanje rekao sam Patriku da sutra bez obzira na sve sjedamo na motore i krećemo u ostvarivanje mog sna. Nisam mogao sebi da dopustim da ne pređem Kalusen te sam uz savjete sa raznih foruma odlučio da ću nastaviti sa vožnjom.

To je idealna voznja I meni tako trosi moj a voznja Boze dobra