A nije valjda da hoces da se rastanes od Honde Sta li imas sad na umu

Kad dodje zima tad cemo citati sve putopise Hvala na lijepim rijecima

Hvala na lijepim rijecima

Mnogo je lakše voziti nego pisati. Ali kada dođe vrijeme da voziti ne mogu ovaj putopis će da me vrati u dane kada sam ostvario svoj davno sanjani san. Preko 3700 kilometara pređenih, 11 država, desetine gradova i sela upisane su na kartu putovanja mladog putnika. Nadam se da ste uživali u slovima kao što sam ja uživao u kilometrima. Do neke sledeće vožnje i priče, pozdravlja vas Draki. P.S. Ovaj putopis posvećujem stricu Nebojši koji uvijek vjerovao u mene i u ono što radim. Naučio me je da treba sanjati ali i živjeti za ostvarenje sna. Nažalost on nije dočekao da me isprati na ovaj put. Živiš Šefe!!! Dražen Draki Karišik Avgust 2020. godine

Jedanaesta epizoda Već u osam časova bio sam spreman za polazak. Beograd je bio na vidiku a mene je čekala posjeta Bratislavi i Budimpešti. Ova dva grada koje Dunav krasi bilo je nemoguće propustiti. U prvom nisam nikada bio te sam sa velikom dozom radosti hitao ka njemu. Po dolasku u glavni grad Slovačke primjetio sam most sa građevinom nalik NLO na njemu. To je bio Most slovačkog nacionalnog ustanka a na njemu se nalazi restoran i vidikovac u kojem je teško naći slobodno mjesto. Na brdu iznad Dunava, u istočnom dijelu grada, nalazi se još jedna prepoznatljiva turistička destinacija, u pitanju je Bratislavski dvorac (sk. Bratislavský hrad). Zbog velikog broja turista jako je teško pronaći mjesto na kome možete parkirati motor. Mislio da je to moguće uraditi bilo gdje ali su me ljubazni policajci zamolili da se ne parkiram u blizni kapije od dvorca nego da odem do obližnje podzemne garaže što sam i učinio. Odmah zatim uputio sam se u obilazak čuvene građevine iz 10. vijeka. Doduše, sadašnji izgled potiče iz 15. vijeka kada je Sigismund Luksemburški porušio dobar dio dvorca i sagradio nove objekte. Najpoznatiji stanovnik ovog zdanja bila je Marija Terezija a ovdje se danas nalazi dio Slovačkog narodnog muzeja. U trenutku kada je stomak davao jasne signale da je „prazan“, parkirao sam se na trgu gdje je bio festival nacionalne hrane. U takvoj dilemi šta uzeti nisam bio još od srednjoškolskih dana kada sam birao koje boje ću uzeti „starke“. Posle obimnog jela sjeo sam na motor i nastavio kao Budimpešti. Na granici sam primjetio da policija provjerava da li na svim vozilima ima jasno istaknuta vinjeta. To me je malo zabrinulo jer ja nisam imao vinjetu ali sam posle saznao da za motore nije potrebna. Ili meni bar nisu tražili. U Budimpešti sam bio par godina ranije i tada jedino nisam išao do zgrade Parlamenta. Na ovom putovanju pokušao sam ispraviti tu grešku ali nažalost vrijeme posjeta za turiste je isteklo. To me je podstaklo da odem na trg Heroja i time završim posjetu prestonici Mađarskoj. Dok sam šetao trgom razmišljao sam šta da radim, da li da tražim smještaj ili da nastavim da vozim do Beograda. Nije mi trebalo dugo da odlučim da nastavim sa vožnjom. Na izlazu iz Budimpešte zastao sam da sipam gorivo i popijem vodu i sve do Subotice nisam stajao. Oko 10 časova sam prešao granicu i ušao u Srbiju. Ostalo je da se pređe još nekih 200 kilometara. Iako nisam vozio preko dozvoljene brzine prilično brzo sam stigao pred garažu. No moje putovanje se nije tu završilo. Taman kada sam sišao sa motora nazvao me je drugar Boris i rekao da me čeka kod hotela Jugoslavija sa hladim pivom. Tu ponudu nisam mogao da odbijem. Tek posle sat vremena vratio sam u stan i na taj način završio dugo planirano putovanje.

Deseta epizoda Nakon što sam dobro naspavao, na Darkov poziv izašao sam na balkon da doručkujem zajedno sa njim. Kako mi je sledeća destinacija bila Beč, a to je tek 250 kilometara vožnje, odlučio sam da jutro provedem pričajući o doživljajima uz kazan. Nekoliko godina zaredom Darko, njegov rođak Slaviša, moj stric i ja smo pekli rakiju i tih dana bili centar humora. Svako ko bi nam se pridružio odlazio je sa bolovima u stomaku, a pojedini su govori kako su ih vilice boljele danima koliko su se smijali. Nažalost, od kada je moj stric Nebojša preminuo takvog pečenja rakije više nema. Ostalo je samo druženje u čast čovjeka koji nas je spojio. Kada sam krenuo ka Beču Darko mi je predložio da se spustim na Ater jezero (njem. Attersee). Primjetio sam da veliki broj motorista ide tim putem i ubrzo sam shvatio i zašto. Sa vrha tog puta ugledao sam jezero koje više podsjeća na more. Na sredini jezera vidio sam veliki broj jedrilica, jahti, glisera i svih ostalih vozila koja mogu da se kreću po vodi. Mjesta koja se nalaze kraj jezera podjsetila su me na mjesta na obali Jadrana. Saznao sam i da se na obali ovog jezera nalaze i vikendice gradonačelnika Beče te čuvenog ruskog oligarha Romana Abramoviča. Ljepotu vožnje kraj jezera brzo sam zamijeno dosadnim autoputem. Jedino što me činilo srećnim jeste činjenica da idem na vruću jagnjetinu kod Bobija u centru Beča. Svi motoristi koji su ikada bili u Beču znaju ko je Bobi. Naš zemljak, rodom iz Pelagićeva, godinama drži pečenjaru u kojoj svakog dana možete uživati u ukusu i mirisu jagnjećeg i prasećeg pečenja. Bilo je pravo zadovoljstvo provesti neko vrijeme sa čovjekom čiji su se točkovi kotrljali od Rusije do Portugala. Poslednje veče u Austriji proveo sam rodicom Cecom i njenim klincima. Viktor i Maksim su bili oduševljeni kada su me ugledali ispred njihovog dvorišta. Pošto su bili „zaluđeni“ mojim motorom čim sam sišao morao sam njih da stavim da sjede na motoru. Ni vrućina od sunca, ni toplota od čelične mašine nije ih spriječila da punih pola sata sjede i uživaju. Kada ih je umor savladao otišli su na spavanje a ja sam sa Cecom i zetom Markom sjedio dugo u noć pokazivajući fotografije sa putovanja.

Deveta epizoda Na dan mog rođendana krenuo sam nazad za Beograd. Posle dugog i emotivnog pozdravljanja sa mojim najmilijim uputio sam se ka gradu Vaduc u malenoj ali bogatoj zemlji po imenu Kneževina Lihtenštajn. Grad koji leži na obali rijeke Rajne bio je ujedno i prva kratka pauza. Zastao sam da napravim nekoliko fotografija i da kupim suvenire. U svakoj zemlji u kojoj sam bio kupovao sam nalijepnicu sa zastavom i lijepio po koferu. I dan danas tu stoje i sjećaju me na sve te pređene kilometre. Vozeći ka gradu Gmunden u Austriji, koji je ujedno i poslednja destinacija za ovaj dan, prošao sam kroz nekoliko gradova Austrije i Njemačke. Jedan od njih je i Garmiš -Partenkirhen. Na putu do grada koji je poznat po najvećem skupu BMW voazača i čuvenoj skijaškoj skakaonici prošao sam kroz tunel Arlber dug 13,976 kilometara. Moram da priznam da je bilo pomalo jezivo voziti kroz jedan od najdužih drumskih tunela na svijetu. U jednom trenutku kompjuter motora počeo je da signalizira grešku. Brzo sam shvatio da je to bilo zbog gustine vazduha u samom tunelu. Greška je nestala čim sam izašao iz tunela i počeo penjati na prevoj Fern (njem. Fernpass). Na visini od 1210 metara nadmorske visine zastao sam da protegnem noge i pojedem zalihe suve hrane. Naravno, fotografisanje i na ovom prevoju bilo je neizbježno. U Garmiš – Partenkirhenu sam se zadržao tek nekih pola sata. To je bilo dovoljno tek da se obiđe dio starog grada. Rekao sam sebi da ću sigurno ponovo doći u ovaj grad i posvetiti mu dovoljno vremena. Izašao sam na autoput i bez stanja vozio do Gmundena. Po dogovoru sa stričevim kumom Darkom stigao sam u poznato turističko mjesto u Gornjoj Austriji. Dok sam ga čekao da se javi iskoristio sam vrijeme da odmori na klupi na obali Traunskog jezera. Osmjeh na lice izmamila mi je poruka od drugara koji je poslao „Imaš li ti kuću, sine?“ Toliko glasno sam se smijao da su se prolaznici okretali za mnom. Navigacija koliko god pomaže u ovakvim putovanjima nekada zna da bude i neprijatelj. Iz meni nepoznatog razloga nije mogla da pronađe adresu na kojoj su Darko i njegova porodica tada stanovali. U takvim situacijama vodim se onom starom izrekom „Kartu čitaj, seljaka pitaj“ samo što „seljak“ u ovom dijelu Evrope ne govori srpskim jezikom. Došao je trenutak da ja pokažem znanje Njemačkog jezika koji sam učio u osnovnoj i srednjoj školi. Na svu sreću pokazalo se da poznajem dovoljno riječi i da se neću izgubiti. Ljubazna gospođa iz jednog seoskog marketa objasnila mi je kako da dođem na željenu adresu. Nakon par minuta stigao sam na cilj. Kuma Anđelka, u odsustvu kuma Darka koji je bio na poslu u večernjoj smjeni, pomogla mi je da se raspremim a posle smo i večerali.

Osma epizoda Dan pred odlazak iz ovog čarobnog mjesta Patrik i ja smo proveli praveći nove kilometre po manji lokalnim prevojima. Bila je to odlična prilika da upoznam nove ljepote države u kojoj sam već deset dana. Na vožnji dugoj 150 kilometara prešli smo tri prevoja: Sattelegg 1190m, Ibergeregg 1406m i Pragelpass 1550 metara nadmorske visine. Iako smo u par navrata stajali da napravimo fotografije svu tu ljepotu ovog kraja nije moguće dočarati. Svaki motorista bi trebao bar jednom u životu da se provoza kroz ovu Alpsku zemlju. Takve boje se rijetko viđaju. Naveče smo na terasi dugo sjedili i pričali od svemu što sam doživio u ovih 10 dana. Zajedno sa Patrikom napravio sam plan povratka. Još 5 zemalja trebalo je obići.

A Adler

Da ti iskren budem jedini sam bio opozicija u izboru piva Oni su tad u ogromnim kolicinama pili to pivo Ja sam se sa Feldijem druzio u stanu, cim malo ugrije a ja Feldija otvorim

Sedma epizoda Ono čega sam se najviše plašio, kada je u pitanju druženje sa Švajcarcima, to se i ostvarilo. Svako druženje sa ovom ekipom završavalo bi se sa velikom količinom alkohola u krvi pa je tako j i ovog puta bilo. Na „zbornom“ mjestu Marselovi drugovi čekali su nas sa gepecima punim piva i hrane. Nakon što smo se svi skupili krenuli smo kao obližnjem jezeru Klontal (njem. Klöntalersee). Pravi „mali raj“ za izletnike. U jednom trenutku odlučio sam da se „odmorim“ od cijelodnevnog konzumiranja hrane sa roštilja i piva. Uzeo sam mali gumeni čamac, legao u njega i pustio se da me vjetar nosi po jezeru. Kako to obično bude, zaspao sam i nisam osjetio da mi je koža izgorila na suncu. Tek sutradan sam osjetio kakav problem sam napravio ali nisam mario. Čak ni to što nisam mogao da spavam nije bilo jače od činjenice da sam konačno napunio baterije i bio spreman za nastavak puta.

Šesta epizoda Probudio sam prije alarma. Uzbuđenje je bilo veće nego kada sam polazio na ovaj put. Činjenica da me par desetina kilometara dijeli od ostvarenja sna mi nije dala mira. Dok je Patrik ustajao ja sam već spakovao motor a tetka nam je spremila doručak. Sipanje goriva obavili smo na maloj pumpi koja se nalazi tik uz zgradu gdje žive moji najmiliji. Autor na Klausen prevoju, sptembar 2009. godine Oštrim i uskim krivinama vozili smo sve do najviše tačke ovog regionalnog puta. Kada sam ugledao tablu sa nadmorskom visinom znao sam da je cilj ostvaren. Prevoj Klausen (njem. Klausenpass) spaja kantone Uri i Glasurs. Nalazi se na 1952 metara nadmorske visine i kao većina prevoja otvoren je u periodu Maj – Novembar. Na vrhu ovog prevoja nalazi se mali restoran sa domaćom kuhinjom a u blizini je i hotel. Nisu motoristi jedini gosti na ovom drumu. Veliki broj biciklista, kampera, vozača old tajmera uživaju u krivinama koje sam godinama sanjao. Malo je reći da sam bio srećan. Mislio sam da od ovoga nema ništa bolje. A onda me Patrik poveo u novu avanturu i pokazao još tri čudesna prevoja. Prvi od ta tri bio je Sustenpas (njem. Süstenpass). Na 2260 metara nadmorske visine predstavlja prirodnu granicu između kantona Uri i Bern. Veliki broj motorista, a i ja među njima, iskoristili su priliku da se fotografišu u snijegu koje se i u julu zadržao. Vozeći prema drugom prevoju naišli smo na glečersko jezero prilično čudne boje. I to sam morao stati da fotografišem. Mnogi mi zamjere, kada putuju sa mnom, što svako malo stajem da bih fotografisao ali za mene te fotografije imaju mnogo veću vrijednost. Jednog dana kada ne budem više mogao putovati i voziti te fotografije će mi predstavljati uspomene i sjećanje na dana kada sam špartao na dva točka širom Evrope a nadam se i svijeta. Nedugo zatim stigli smo na vrh Grimsel prevoja (njem. Grimselpass) na 2164 metara iznad nivoa mora. Prosječna temperatura se kreće od – 8 do +14. Mi smo imali sreću pa je tog dana bilo svega 13 stepeni. Na ovaj prevoj veže se i treći prevoj, Furka (njem. Furka pass). Savršene krivine, stotine motorista, biciklista, kampera ali opet bez gužve i problema. Na vrhu svakog prevoja nalazi restoran i suvenirnica. Prevoj Furka je poznat po glečeru u koji se može doslovno ući. Ulaz za ovu atrakciju košta 25CHF. Treba još napomenuti da na ovom prevoju sniman jedan od filmova čuvenim tajnim agentom 007 (James Bond film Goldfinger). Posle skoro 300 krivudavih kilometara vratili smo se u stan i zajedno sa Marselom otišli u već pomenuti bar „Route 66“ i do kasnih sati sjedili i uz muziku i pivo. Dogovorili smo se da sutradan idemo na roštilj sa njegovim društvom. Znao sam da će biti veselo.

Idu i ostali nastavci Da, kanton je Glarus a oblast je Glarneland (sad dobio zvanicnu potvrdu (dodjem pivo rodjaku)) godinama brkam to dvoje Toliko vremena sam proveo tamo i nikad nisam naucio Zahvaljujem

Peta epizoda Trećeg dana odmora u zemlji čokolade i sira proveli smo družeći se sa mojom rodicom Danijelom koja je tih dana bila u okolini Ciriha. Zajedno sa njom otišli smo do centra ovog veoma skupog grada. Na Patrikov prijedlog uputili smo ka Lucernu (njem. Luzern), gradu koji je sedmi po veličini i koji se smatra središtem središnje Švajcarske. Ovaj grad krasi istoimeno jezero (Švajcarci ovo jezero zovu još i Fiervaldštrase po četiri Šumska kantona (Valdštrase), nekadašnjim prakantonima Stare Švajcarske Konfederacije; Uri, Untervalden (današnji kantonima Obwalden i Nidwalden), Schwyz i Luzern-tekst preuzet sa Wikipedia.org) te rijeka Rojs na kojoj se nalazi stari drveni vodotoranj i Kapelanski most koji je sagrađen u srednjem vijeku (1365 godine). Ovaj simbol grada dug je 204 metara i ukrašavaju ga slike događaja iz različitog perioda Lucerna. U velikom požaru 1993. godine uništeno je preko 70 slika a uzrok požara bio je nesmotreno gašenje cigarete. U povratku posjetili smo i Cug (njem. Zug), industrijski grad koji leži na obali Cuškog jezera i predstavlja veoma bitan saobraćajni čvor. Tog dana vladala je velika vrućina te smo Patrik i ja odlučili da se bar na kratko osvježimo u jezeru. Pred spavanje rekao sam Patriku da sutra bez obzira na sve sjedamo na motore i krećemo u ostvarivanje mog sna. Nisam mogao sebi da dopustim da ne pređem Kalusen te sam uz savjete sa raznih foruma odlučio da ću nastaviti sa vožnjom.

To je idealna voznja I meni tako trosi moj a voznja Boze dobra

Četvrta epizoda Iako je jul mjesec, ovdje su jutra jako hladna. Sunce se oko 10 sati probije kroz visoke vrhove Alpa. Svako jutro sam imao ritual da izađem na balkon i uz sok od narandže uživam u pogledu. I danas kada pišem ovaj putopis osjećam tu svježinu. Posle doručka otišli smo do jednog porodičnog domaćinstva koji se bavi proizvodnjom sira. Imao sam priliku da vidim kompletan proces pravljenja najvećeg brenda ove države. Negdje u okolni Milana dok sam vozio na autoputu osjetio sam da mi se lanac čuje nešto drugačije. Odlučio sam da zajedno sa Patrikom to sredimo i tada vidio i osjetio koliko se mi, motoristi sa Balkana, razlikujemo od motorista iz ovog dijela Evrope. Visok standard daje im mogućnost da u garaži nemaju alat i da sve kvarove, štelovanje, popravke obavljaju u servisima. Otišli smo do servisa, gdje on održava svoju Yamahu, kako bih samo zategao lanac. Međutim, majstor koji je preuzeo moj motor doslovno je vikao na mene jer po njihovom standardu motor nije bio u voznom stanju. Prema njegovim riječima, lanac može da izdrži još 200-300 kilometara, gume su loše, a i bolcn na zadnjem točku je za mijenjanje. Za mene ogroman šok, jer sam pred polazak uradio servis i moj tadašnji majstor mi nije rekao ništa o ovome. Brzo sam došao sebi i rekao da mi samo zategne lanac i na njegovo insistiranje prihvatio da mi zamijeni šraf na zadnjem točku. Za sve to, po računu, utrošili su 2 radna sata i naplatili 180CHF. Skupa škola, zar ne? Po povratku u stan vladala je malo napeta situacija jer Patrik uzeo odmor da se vozamo po prevojima duž Švajcarske, Italije i Austrije i mislio će mu slobodni dan propasti. Vrlo brzo smo izgladili situaciju i odlučili ako ne možemo putovati na 2 točka možemo na 4 i odmah se uputili ka Rapersvilu. Rapersvil- Jona (njem. Rapperswill-Jona) je grad sa 26000 stanovnika i pripada kantonu St. Galen. Stari dio grada se nalazi na obali Ciriškog jezera i ima veoma zanimljivu arhitekturu. Iskoristili smo priliku i da se provozamo brodom po jezeru. Kao što rekoh, dan je počinjao na balkonu uz sok ali se završavao u Klarusu (njem. Glaruss) u kafiću „Route 66“ uz njihovo pivo.

Već na ulasku u Švajcarsku vidio sam da je ovo obećana zemlja za sve motoriste. Široki putevi, bez oštećenja vodili su me kroz nekoliko kantona. Inače, Švajcarska ( zvanično Švajcarska Konfederacija )sastoji se iz 26 kantona. Najveći je Graubinden a Cirih je kanton sa najviše stanovnika. Svaki od kantona ima svoj glavni grad. Prvi kanton kroz koji sam ja prošao je Tićino a zatim Graubinden. Da bih stigao do cilja, selo Lintal kanton Glarneland, bilo je potrebno preći planinski prevoj „Passo San Bernardino“. Ovaj prevoj predstavlja granicu između italijanskog i njemačkog govornog područja. Nalazi se na 2066 metara nadmorske visine i otvoren je u periodu od maja do novembra. Ispod ovog prevoja nalazi se tunel dug 6,5km. Kilometar po kilometar stigao sam do zacrtanog cilja. Erupcija emocija nastala je kada sam stigao pred kuću gdje su me dočekali tetka Snežana i rođak Patrik. Drugi rođak Marsel je bio na poslovnom putovanju u Meksiku te sa sam sa njim vidio tek nakon dva dana. Dok sam raspremao motor i stvari Patrik je raspalio roštilj, izvadio pivo i odmor je mogao da počne.

Treća epizoda Sutradan posle doručka krenuo sam put Milana. Odlučio sam da izađem na autoput i uz veliku dozu opreza odvozim do najvećeg grada u sjevernoj Italiji. Nekoliko dana prije polaska na tom autoputu tragično je stradao naš zemljak Bogdan Jevtić (Boća) član MK „Knez“ Bijeljina. Dosadu autoputa pokušao sam liječiti odmaranjem uz društvene mreže na benzinskim pumpama ali u Italiji nema WI-FI ni na jednoj pumpi. Gužve na ovom autoputu su česte te sam izgubio dosta vremena i zbog toga sam odlučio da ne ulazim u centar Milana nego samo da odem do stadiona koji koriste fudbalski klubovi Milano i Inter. Veče je polako stizala a mene je čekalo još oko 60 kilometara do mjesta Kantelo (it. Cantello, Varese) gdje me je čekao Vladan, moj drugar iz djetinjstva. Vladan je kao dječak zajedno sa roditeljima otišao u Italiju gdje je sada i porodicu zasnovao. Uz večeru koju je njegova tadašnja vjerenica, a sadašnja supruga, Olivera spremila prisjetili smo se druženja i provoda u Bijeljini na ljetnim raspustima kada je on dolazio. Kasnije smo se, zajedno sa njegovim roditeljima Vesnom i Peđom, zabavljali dugo u noć uz neke čudne flaše piva (0,7l). Cilj je bio na dohvat ruke, te sam već u 8 sati krenuo ka granici sa Švajcarskom. Vladan me je ispratio do „prelaza“ i častio vinjetom koja je obavezna za sva vozila a ja sam Vladanu poklonio čuturicu sa grbom rodnog nam grada.

Druga epizoda Sa prvim sunčevim zracima ustao sam i odmah izašao u dvorište da napakujem sebe i motor. Vodeći se stihovima Đorđa Balaševića „Prvo fruštuk ondak na put“ prvo sam doručkovao i tek onda krenuo. Sat je pokazivao 8 časova a na nebu iznad mene bili su crni oblaci. Kišu sam izbjegavao sve do Županje kada sam morao da stanem da obučem kišno odijelo. Iskoristio sam trenutak da se javim mojima, a tu praksu sam držao tokom cijelog putovanja. I dan danas kada putujem, kada god stajem, javljam se roditeljima u nadi da će njihova briga biti manja. Motocikl spreman za putovanje Kiša me je pratila sve do ulaska u područje Zagreba. Posle par kilometara dočekalo me je potpuno drugačije vrijeme. Sunce je pržilo te sam morao odmah da skidam kišnu opremu. Na benzinskoj pumpi napravio sam kratku pauzu i javio se Mariju sa kojim sa sam ranije dogovorio da se vidim i popijem kafu. Marija sam upoznao na V Strom susretu u Bugarskoj i već tada je izrazio želju da mi pokaže znamenitosti glavnog grada Hrvatske. Našli smo se kod njega kući i odmah krenuli u obilazak. Ulazak u Hrvatsku Do tog momenta nikada ranije nisam bio u Zagrebu ali od 2006. godine imao sam želju da posjetim spomenik jednom od najboljih košarkaša sa ovih prostora. Riječ je o mom imenjaku, Draženu Petroviću. Mariju nije bilo teško da me provede prvo do Zagrebačke katedrale, a kasnije do trga svetog Marka. Trg se nalazi na Gornjem gradu i tu su smještene zgrade Hrvatskog sabora, Vlade RH i Ustavnog suda. Centralni dio trga zauzima crkva svetog Marka na čijem krovu se nalaze grbovi grada Zagreba i nekadašnje Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1868-1918). Odmah zatim otišli smo do trga bana Jelačića koji je tog dana bio zauzet navijačkom postavkom. Fudbalska reprezentacija igrala je utakmicu na prvenstvu svijeta u Rusiji te za one koji nisu mogli da gledaju utakmicu na stadionu Grad je organizovao gledanje uz veliku količinu hrane i pića. Zagrebačka katedrala Trg i crkva Sv. Marka Trg Bana Jelačića Od mirisa roštilja i mi smo ogladnili ali je Mario odlučio da je bolje da ručamo u Bikers Beer Factory. Ovaj pab (eng. pub) je jedno od glavnih mjesta gdje se okupljaju motorisiti ne samo iz Zagreba nego i iz cijele Hrvatske. No prije toga, posjetili smo trg Dražena Petrovića gdje sam napravio par fotografija ispred spomenika zvanično najboljem hrvatskom košarkašu u 20. vijeku. Uz hladno pivo i vruću, ali i ljutu, picu Marijo i ja smo razgovarali o nastavku mog putovanja te mi je dao par savjeta za vožnju kroz Italiju. Uz razmjenjivanje suvenira rastali smo se i ja sam krenuo put Udina koje je ujedno i krajnji cilj prvog dana vožnje. Autoputem preko Ljubljane i Postojine vozio sam uz jedno stajanje za sipanje goriva. U jednom trenutku prateći upustva sa navigacije sišao sam autoputa i magistralnim putem vozio do Udina. Kasnije sam saznao da sam imao sreće jer je na autoputu bila strašna gužva te sam na ovaj način uštedio i vremena i živaca. U večernjim satima stigao sam kod Mićka i njegove porodice ( o porodici Todorović pisao sam već u prethodnom putopisu „U motor naspi čorbe…“). Nakon neizbježne večere i tuširanja Mićko, njegov drugar Aleksandar i ja smo krenuli u noćni obilazak ovog studentskog grada. Zanimljivo u ovom gradu prostitucija je prilično zastupljena i na svakom ćošku možete naći dame koje nude usluge najstarijeg zanata. Nas je ipak više zanimalo druženje sa zemljacima u lokalnom kafiću gdje se toči pivo iz svih zemalja nekadašnje zajedničke države. Svima je bilo zanimljivo to što sam sam krenuo na put te su mi davali kontakte svojih prijatelja da mi se nađu ukoliko nevolja dođe. Tog dana sam prešao preko 700 kilometara, što je do sada najduža dionica pređena za jedan dan u mojoj karijeri.

Vrlo brzo svi su potvrdili da će da ugoste mene i mog čeličnog prijatelja te mi je samo ostalo da se dobro fizički i psihički pripremim za ovo putovanje. Trening za ovakva putovanje je vrlo jednostavan. Treba samo voziti. Do momenta polaska, tačnije od 15. Aprila do 7. Jula, napravio sam blizu 7500km. Reklo bi se da sam dobro upoznao motor a da li sam spreman za avanturu to ćemo tek da vidimo. Autor na internacionalnom susretu vozaca V Strom motora u Bugarskoj, jun 2018. godine Kao datum polaska u kalendaru sam upisao 7. jul ali moje putovanje iz Beograda počelo je dan ranije. Naime, nekoliko dana pred polazak sestra mi je javila da će se građanski vjenčati 6. jula. Ništa to ne bi mijenjalo plan da njeno vjenčanje nije bilo udaljeno 180 kilometara od Beograda. Tačnije, vjenčanje je bilo na obali rijeke Vrelo (Bajina Bašta). Kako sam pakovanje dan prije završio ostalo je samo da krenem prvo put Bajine Bašte a kasnije ka Bijeljini koja označena kao početna tačka putovanja. Put do Bajine Bašte vodio je Ibarskom magistralom do Lajkovca a kasnije preko Uba i Valjeva. Cijelu dionicu odvozio sam bez odmaranja a jedino kratko stajanje bilo je na ulazu u Bajinu Baštu kako bih fotografisao čuvenu kuću koja se nalazi na stijeni u rijeci Drina. Pauza, rijeka Drina (Opstina Bajina Basta) Posle vjenčanja i zajedničkog ručka krenuo sam ka Bijeljini gdje sam prilično brzo stigao. Odmah po dolasku počeo sam sa poslednjim radnjama vezanim za pripremu putovanja. Autor sa setrom Mateom, jun 2018. godine

Život je nepredvidiva stvar. Danas si ovdje, sutra već na nekom drugom mjestu, prekosutra na trećem i sve tako redom. Tako je jednog dana moju tetku Snežanu život odveo u jedno malo mjesto u srcu Švajcarske. To malo mjesto se zove Linthal. I baš u taj Linthal, ili kako se po Vuku kaže Lintal, dolazio sam i ja da provodim raspuste. U početku sam išao samo preko zime kada snijeg prekrije okolna brda i kada skijanje postane sport broj 1 a kasnije sam odlazio i u drugim godišnjim dobima. Pravu ljepotu ovog kraja otkrio sam na jednom od letaka na kome sam ugledao krivudav put kroz planinu. Doduše, tu ljepotu sam spoznao nekoliko godina kada sam prvi put sjeo da provozam dva točka. Te 2004. godine počeo sam da sanjam kako na dva točka lomim te iste krivine. Autor na pocetku karijere, Bijeljina 2005. godina I nije mi dugo trebalo da ostvarim svoj san. Svega 14 godina. Kraj 2017, godine i početak 2018. donose potpunu promjenu u mom motorističkom životu. Sa čopera prelazim na enduro touring. Yamaha Virago zamjenjena je Suzuki V Stromom. Onog trenutka kada sam prvi put upalio novi motor donio sam odluku da ću na ljeto ostvariti svoj davno sanjani san. Autor nakon kupovine V Strom DL 650, Banja Luka 2018. godina Kompletnu rutu napravio sam relativno kratko. Kako sam odlučio da ću sam ići na ovaj put povezao sam sve gradove u kome sam znao da me čekaju rodbina, prijatelji, kumovi a sa kojima sam godinama dogovarao posjetu i kod njih dogovorio spavanje. Prilikom ovakvih putovanja najveći izazov je pronaći adekvatan smještaj te se ovim putem još jednom zahvaljujem svima koju su mi bili domaćini. Marsruta napravljena pomocu Goole maps app.

Prva epizoda Prije nekoliko dana, listajući društvene mreže, naišao sam na zanimljiv citat Paola Koelja koji glasi: „Šansa za ostvarenje sna je ta koja čini život zanimljivim“. Kakav je život bez snova? Dosadan, vjerovatno. Motoristi su ljudi koji najviše sanjaju. Neko sanja da vozi Moto GP trke, neko da putuje „Route 66“ na Harliju, neko da provoza zgodnu djevojku na svojoj „R“ mašini a ja sam sanjao da pređem planinski prevoj Klausen (njem. Klausenpass) u Švajcarskoj. Zašto baš taj prevoj, koliko dugo sam čekao na ostvarenje sna, šta sam sve uradio na putu da ostvarim taj san opisaću u ovom putopisu koji će da nosi naziv „Road to Switzerland 2018“.

Da da radara je na sve strane e taj na tronozcu se zove Ramer i ima mladjeg brata koji se zove Dual Ovaj prvi je mene slikao odpozadi i poslao mi kaznu na 200 evra i dva mjeseca uzeo dozvolu E sad, sto se tice stranih tablica, ne moze da ti posalje na kucnu adresu ali ukoliko patrola zaustavi vozilo moze preko aplikacije koju imaju da provjere da li je neki od radara slikao prekrsaj i onda ide dalja procedura. Posalji mi broj, ja tu grupu stalno provjeravam

@DraganNS Bio sam tamo prosle godine Mjesto kome svima preporucujem

Dobro putanju sam manje vise zavrsio ali ima li ko da kaze gdje je dobro za pojest popit