Jump to content

Moto Zajednica

maxx

Članovi
  • Broj tema i poruka

    536
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

Sve što je postavio član: maxx

  1. Dan 12. Sölden - Umbrail pass - Stelvio pass - Joufen pass - Natz-Schabz Posle dva nocenja provedena u Söldenu vreme je da se ide dalje. Procedura je standardna i posle toliko dana vrlo poznata. Dorucak, pa spakuj sve stvari i onda ih sve spakuj na motor. Stvarno je krajnje vreme da krenem u pravcu kuce. Ali pre toga prvo treba jos malo ici u suprotnom smeru. U jednoj raskrsnici navigacija kaze pravo, ali se ne moze dalje. Put je zatvoren, mora se obilaznicom, pa uz dolinu reke. Posle jedno kilometar ulazim u Svajcarsku! Maksimalno sam zbunjen. Ocekivao sam da cu biti jos u Austriji ili mozda uci u Italiju :-) Na ovoj deonici puta se desila zanimljiva scena koju nazalost nisam zabelezio kamerom. Vozim tako desnom stranom iznad doline reke kad odjednom, jedno 50 metara od mene, paralelno samnom, ali iznad same doline pece da leti crveni helikopter. Posle jedno 200-300 metara primecujem da mi se priblizava. U tom trenutku mi nije jasno sta se to desava. Posle jos jedno 200-300 metara na ogradi pored puta, ivici doline, primecujem 2 lika u nekoj opremi kao za planinarenje, nesto cekaju. A sta to cekaju, pa naravno isti onaj helikopter, da uskoce u njega :-O Helikopter je dosao do ivice, lebdeo u mestu dok su likovi uskocili i nastavio dalje negde. Kasnije sam skontao da se dole kod reke vrse neki gradjevinski radovi i da je helikopter nekako umesan u njih :-) Odusevljen nastavljam dalje i uskoro sam ponovo u Austriji. Stajem da ipak namontiram gopro na kacigu, posto se eto dese zanimljivi momenti i kada ih ne ocekujes :-) Posle jos nesto voznje dolazim i do Italije. Odmah posle granice stoji tabla da je ovo neki prevoj. Tad nisam bas bio ubedjen jer izgleda kao normalna magistrala, ne zavojiti alpski put. Posle ovog prevoja se nalazi vestacko jezero Reschensee (na italijanskom: Lago di Resia). Ono je poznato po potopljenoj crkvi i njenom tornju koji strci iz jezera. U ovom trenutku ne mogu bas da se setim da li sam video taj toranj. Mada mora da jesam kada magistrala prolazi odmah pored. Vozi vozi vozi... Pomalo me hvata nestrpljenje posto nikako da dodjem do sledeceg planinskog prevoja. Raspolozenje se popravlja ulaskom (ponovnim za danas) u Svajcarsku. Znam da je skretanje vrlo blizu, jos samo malo. I ovo je to. Nista spektakularno. Obicna seoska raskrsnica koja vodi u usku ulicu. Ali ta uska ulica je pocetak prevoja Umbrail! Stoji na cosku i tabla koja to kaze, ako se uspe skontati da je tu. Odmah od starta tj. cim se izadje iz naselja pocinju krivine, a ubrzo i serpentine koje vode sve vise i vise. Malo po malo predeo oko puta se otvara i ako se pogleda nazad (odakle sam dosao) vidi se cela dolina. A na drugu stranu snegom zavejani vrhovi zovu. Prevoj Umbrail je najvisi asfaltirani put u svajcarskoj, sa najvisom visinom od 2501 metra (iako tabla kaze 2503). Spaja svajcarsko selo Santa Maria sa italijanskim gradicem Bormio. Sa svoje juzne strane put se nastavlja na drugi visoki alpski prevoj, Stelvio.
  2. @Mihajlo92 @Djomla199 @SlaveZr @z ivan @Herr Hvala vama sto pratite ovo piskaranje
  3. Na kraju 11. dana evo i video materijala:
  4. Stizem nazad do samog prevoja i ulazim ponovo u Austriju. Kada sam prvi put video slike ovog betonskog cuda (davne 2013. sa kumovog puta) sam se pitao cemu li sluzi. Tada sam mislio da je mozda neki vojni objekat. Sada znam da je to mini muzej Arheoloski ostaci ukazuju da je originalni put ili bolje reci staza koriscena jos i pre nove ere. Do srednjeg veka staza se sve vise koristi usled povecane trgovine i zbog toga sto je to bio jedna od najkracih deonica izmedju dolina "Passeiertal" i "Ötztal". Ime "Thymelsjoch" je prvi put pojavljuj 1241. godine u pismu jednog bavarskog grofa. Savremeno spelovanje naziva se koristi od 20. veka tj. od pocetka izgradnje asfaltnog puta. Prvi planovi za "Timmelsjoch Hochalpenstrasse" su napravljeni 1897. godine, ali je sama izgradnja je tek krenula 1955. godine. Doduse to je bilo sa austrijske strane. Italijani su zavrsili svoj deo puta 1967. godine, kada je kompletan put i zvanicno otvoren za saobracaj. "Ledena pecina", kako jos nazivaju ovu izlozbu, takodje sluzi da se oda priznanje ljudima koji su izgradili ovaj fantasticni put. Kao sto sam rekao, stara staza je koriscena za trgovinu. A gde ima trgovine, tu ce biti i sverca. Poslednja tacka na obilasku je posvecena svim svercerima koji su vremenom operisali po ovom kraju. Setio sam se kumovih opisa ovog mesta. Kako, posto je bio sam na putu u sumrak, nije znao u sta tacno gleda. Samo se vidi crna silueta coveka. To je to, dolazim ponovo do naplatne rampe. Obilazak je zavrsen. Na kraju je ceo dan prosao fantasticno. Mnogo bolje nego da sam se drzao prvobitnog plana. Sutra planiram dosta vremena da provedem vozeci pa ne bih da gubim vreme na motanju po prodavnicama. Odlazim do najblizeg supermarketa u Solden i potpuno me odusevljava. Mislim ne sama prodavnica vec njena lokacija. Nalazi se bukvalno na litici kanjona. A preko tog istog kanjona ima pesacki viseci most. Malo je trip prelaziti preko njega posto se ljulja. Nazalost vozilima je zabranjen prolaz preko mosta. Barem klasicnim motorciklima i klasicnim automobilima, ako sam dobro protumacio saobracajni znak Adrenalin koji me je drzao ceo dan popusta i preovladjuje glad. Vec sam toliko bio gladan da nemam zelje za eksperimentisanjem. Idem u isti restoran kao i juce, i opet uzimam pizzu (doduse drugaciju). I pivo, bez njega se ne moze. Bolje ohladi glavu nego hladni planinski vazduh. Nazad sam u hotelu i treba isplanirati sutrasnji dan jer je zatvaranje Timelsjocha poremetilo ranije planove. Jedino sto znam jeste da hocu da predjem preko Umbrail-a i Stelvio-a. Napravio sam nekakvu probnu rutu (koja ukljucuje ta dva prevoja) na google maps i ono kaze neces moci tako druze. Stelvio je zatvoren. Prokleti sneg. Pre nego sto se potpuno iznerviram pokusavam da nadjem neke detaljnije informacije. Nema sanse da je kompletno zatvoren. I u pravu sam. Dva kraka su prohodna, treci nije. I to su taman ti krakovi koji mi trebaju. Odlicno. Na kraju plan nije bas bio detaljan, ali dovoljno dobar. Krenuti ujutru prema Umbrail-u, nastaviti se na Stelvio, pa spavati negde u severnoj Italiji. Gde tacno... brinucu o tome sutra, nacice se nesto usput.
  5. Kolege na motorima samo zuje gore dole niz prevoj. Prosto mi je neverovatno da ima toliko motora, a radni je dan Ocigledno ovde nije kao na Transfagarasan-u gde vikendom bude mnogo vise ljudi nego ostatkom nedelje. Nastavljam dalje uz ceste pauze. Za razliku od puta ka dole, sada zelim da upijam okolinu. Skoro iza svakog coska se krije nesto za videti. Bilo to da je lepa kuca/taverna ... ... bilo da je lepa panorama. Nema potrebe zuriti. Vremena tj. preostalog dana ima vise nego dovoljno. Gde god da se okrenes, gde god da stanes pogled je fantastican. Recica, kozice, zelena trava... Svega ima. Stajem pored neke naizgled napustene stracare pored puta. Blizom inspekcijom objekta ustanovljavam da je to u stvari pocetna stanica male zicare. Verovatno sluzi za dopremanje stvari dole u dolinu/gore na put kada je sneg. Mada verovatno i kada nije sneg. Spusti se do dole je lako, ali popeti se to je vec druga prica. Sledeci na redu je teleskop. Naravno ne pravi teleskop, vec betonska struktura (da ne kazem kucica) koja fokusira pogled posetilaca na planinske vrhove "Granatkogel" (3,304 m) i "Hohen First" (3,403 m). Mozda je bolje reci da je to galerija gde se mozete diviti pogledu i prirodi. Druga "kucica" predstavlja izlozbu o geologiji i zivotinjskom svetu ovoga kraja. Takodje je tu i planinska koza. Doduse ne prava vec dvodimenzionalni metalni isecak iste (koji ume da iznenadi ako mu se ne nadate). Upucujem poslednji pogled italijanskoj strani prevoja i hitam dalje.
  6. Uzeleo sam se voznje. Stvarno je lep i zanimljiv muzej, ali imam osecaj da sam previse vremena proveo u mestu. Sedam na Stroma, krecem i ne stajem do samog prevoja gde izlazim iz Austrije ... ... i ulazim u Italiju. Granicne kontrole naravno nema Ali ima snega i prelepe prirode. Vracam se na motor i odlucujem da jednostavno vozim. Lepo je vreme, prijatan je vazduh i temperatura. Necu stajati svako malo malo da upijam atmosferu, da se divim prirodi i fotkam. Bice vremena za to u povratku. Krivine se nizu jedna za drugom. Saobracaja ima, ali ne previse. Radova na putu ima, ali ne smetaju (brzo se prodju). Sve je nekako dobro ... predobro Ne stajem sve do kraja puta tj kruznog toka na kom se moze nastaviti dalje na Jaufenpass (do tog trenutka nisam ni znao da postoji) ili vratiti nazad na Timmelsjoch. Vracam se nazad, drugi pass ostaje za neku sledecu priliku. Sada mozemo krenuti u obilazak! U odnosu na sliku sa samog prevoja je proslo 45 minuta i bele snezne vrhove su zamenile zelene travnate doline. Od svih slika sa ove ture upravo sam ovu izradio, uramio i okacio na zid. Jednostavno me podseca na to koliko mi je taj trenutak bio savrsen i koliko sam se osecao ispunjeno. Jedno kilometar pre ovog mesta sam video jednu zanimljivu klupu pored puta (Aussichtsplattform "Granat"). Izgledalo mi je kao odlicno mesto da se malo iskulira, pa odlazim do nje. To je u stvari info kutak gde se mogu naci informacije o ovom delu prevoja i njegovoj istoriji (na pr: kako je ovde bila granica za vreme Musolinija), a dizajn je takav da podseca kamenje (geoloske formacije) ovog kraja. Par metara levo ima jos jedna bolja klupa, u hladu, sa boljim pogledom na seoce "Moso In Passiria" i dolinu. A uopste nije ni lose mesto da se popije jos jedna kafa, pa makar samo bila 3u1 Nes.
  7. @damjandugi @Luckygsxr Hvala
  8. Muzej nije velik tako da za obilazak nije potrebno puno vremena. Ali dobro, uspeo sam prekratiti cekanje za jedno sat i po. Izlazim napolje da proverim stanje, da li se rampa podigla. Nazalost jos uvek nije. Ono sto se promenilo jeste da je nastala guzva. Sve je puno ljudi, motora, automobila, autobusa ... ... pa cak i po koji kamion. U redu, ovo je mozda i dobar znak s obzirom da ovaj ne cisti put vec stoji ovde parkiran. Treba jos cekati do 12 sati i eventualnog otvaranja prelaza. Odlazim do restorana da obavim rucak... ... ako se kafa i odlicna strudla od jabuka mogu tako nazvati A koliko su bili ukusni, mogu! Prolazi tako jos jedan sat i primecujem da je ljudi u restoranu sve manje i manje. Dok zavrsavam kafu proveravam na internetu stanje na putevima, ali uzimam vest sa dozom skepticizma (naviknut na to da cinjenicno stanje ne mora da odgovara informaciji sa interneta). Izlazim napolje da uzivo proverim stanje na rampi i ... podignuta je! Put je otvoren! Svaka cast zimskim sluzbama (ako se mogu tako nazvati posto je zvanicno tek pocetak jeseni ). Ovaj dan je upravo postao mnogo bolji (iako i do sada nije bio los). Dok sam stavio opremu na sebe guzva se poprilicno rascistila tako da odmah dolazim do saltera za kartu. Kupujem povratnu kartu (kosta 21e) jer je vec pola jedan pa nema vremena da obidjem ostale passove i da se drugim putem vratim do smestaja u neko razumno vreme (mojim tempom voznje).
  9. Englezi su oduvek voleli da babraju i prckaju sa masinama u garazama. Ipak su oni pioniri industrijske revolucije. Zato nije ni cudo sto su tokom istorije motorcikala imali dosta razlicitih fabrika. Dosta njih je prezivelo i do dasanjih dana, u jednom ili drugom obliku. Jedna od poznatijih u svetu je sigurno Triumph, pogotovo odkako je "adventure" segment postao popularan. Norton Commando se pojavio 1968. godine i od starta se vrlo dobro prodavao. Cak je i par puta bio biran za motorcikl godine u Velikoj Britaniji. '73. godine proslog veka se pojavio jaci model od 850 kubika, koji je i izlozen ovde. A gde je Engleska, tu su i njene kolonije. Ok, bivse kolonije. A i kako da ovakva neka izlozba bude kompletna bez americke ikone "Harley-Davidson". HD je jedan od dva americka proizvodjaca koji su preziveli veliku depresiju (krizu, recesiju) 30ih godina proslog veka. Druga fabrika je vec ranije pomenuti "Indian". U poslednjoj sekciji u hali su nabacani razni trkacki modeli razlicitih prozivodjaca. Kazem nabacani jer ih stvarno puno ima. Lep mi je detalj to sto su ih postavili kao da su na nekoj "speedway" stazi pod nagibom. Jedan od izlozenih je i svetski sampion iz 1955. godine u klasi do 250 kubika. Predpostavljam da nije ofarban da bi tezina bila manja. Na samom ulazu/izlazu u halu stoji jedan Indian, specijalno pravljen u cast ovog muzeja. Ovime sam zavrsio obilazak stalne postavke muzeja, te nastavljam u deo sa specijalnom postavkom. Hodnici izmedju dve postavke muzeja sadrze izlozbe skutera i mopeda, te prolazim pored njih. Eksponati u specijalnom delu muzeja se menjaju svakih par meseci. U trenutku moje posete su tu bili izlozeni trkacki motori. Dok se u stalnoj postavci nalaze iskljucivo istorijski primerci, ovde su prikazani i neki noviji. Ni jedna izlozba trkackih motora ne moze da bude potpuna bez nekog ucesnika najopasnije trke na svetu, "Isle of Man TT". Ovu masinu je vozio Helmut Dähne, ucesnik 26 TT trka. Poznat je i po tome sto drzi "oficijalno" najbrze vreme na Nürburgring Nordschleife (za motore). Ako se dobro secam ranije je EuroSport prenosio "Hill Climb" trke, doduse za dzipove. Za one koji to ne znaju, "Hill Climb" je sport gde dodjete sa svojim specijalno napravljenim vozilom i pokusavate da se popnete na brdo. Toliko jednostavno u ideji, ali mnogo mnogo teze u praksi. Posto poglavar Katolicke crkve ima svoj automobil koji se zove papamobil, da li je onda ovo papamotor? S obzirom da se @DjordjeMijailovic nije svideo moj predlog da kupi plasticnog GS-a (slikan u BMW Welt-u), predlozio sam mu ovaj HD kao zamenu za Yamahu
  10. @zx9r ninja Hvala
  11. Jos uvek sam na pocetku izlozbe, pa nastavljam dalje kruznom putanjom. Nailazim na ovaj motorcikl sa motorom u prednjem tocku. Opis eksponata kaze da nije bas bio udoban za gradsku voznju, jer je u nedostatku kvacila i menjaca sa svakog semafora morao da se gura da bi krenuo. Ali je zato na trkackoj stazi bio u svom elementu. S obzirom da sam jos uvek u Austriji, u muzeju se moralo naci mesta za najpoznatijeg proizvodjaca motorcikala u zemlji. KTM, onakav kakvog ga mi danas poznajemo je osnovan 1992. godine, dok svoje korene vuce od 1934. godine. Pre 10ak godina KTM postaje najveci prozivodjac motorcikala u Evropi i do dan danas drzi to mesto. Najpoznatiji je po proizvodnji motorcikala za terensku voznju (enduro, motokros i supermoto). Od pocetka 90ih godina proslog veka proizvode i motore za ulicu (asfalt). A ne smemo da zaboravimo ni brojne uspehe fabrike na trkackim stazma sirom sveta. Puch, kao i KTM, je austrijski proizvodjac te je sledeci u redu. U svetu je mozda najpoznatiji po vozilima koje mogu da savladaju sve terene, Pinzgauer (koje je koristila i nasa vojska) i po originalnim Geländewagen (G-Class) napravljenim u saradnji sa Mercedes-Benz-om. Takodje su poznati i po mopedima, a tu i tamo su proizvodili i motore. "Indian Motocycle Manufacturing Company" je americka fabrika za proizvodnju motorcikala i originalno je funkcionisala od 1901. do 1953. godine, kada je bankrotirala. A Jack Daniels je vrsta viskija iz Tenesija (SAD) koja se, na svu srecu, jos uvek proizvodi. A jos veca sreca je to sto se mozete posluziti i nazdraviti 2011. godne firma "Polaris", poznata po proizvodnji off-road vozila i motornih sanki, kupuje prava na ime Indian i zapocinje proizvodnju potpuno novih modela te iste godine. Po meni veoma slicna prica kao i sa fabrikom "Brough Motorcycles", opisanoj na pocetku obilaska muzeja. Dolazim do kraja izlozbene hale. Okrecem se okolo i bacam pogled kroz prozor. Pejzaz je fantastican! U datom trenutku ne mogu da poverujem da sam stvarno tu gde sam Odavde se moze samo nazad tako da krecem, ali drugom stranom. Na pocetku, ili kraju u zavinosti sa koje strane se gleda, su predstavljeni japanski proizvodjaci. Tu su svi veliki igraci: Yamaha, Honda, Kawasaki i Suzuki. Za oko mi je zapala ova Honda CBX zbog sirine agregata. 6 cilindara poredjanih u red. Bas me zanima kako to ide i kakav je osecaj na gasu jer znam da automobil sa 6 cilindara radi izuzetno mirno. I Francuska ima svog predstavnika u vidu najstarijeg proizvodjaca skutera na svetu (bar po njihovom web sajtu). U pitanju je Peugeout, koji stanjem u kojem se nalazi bas pokazuje svoje godiste (1919). Prelazimo na mozda najuzbudljiviju zemlju po mnogim kriterijumima, ukljucujuci i motorcikle, Italiju. Italijani jednostavno imaju urodjeni dar da estetski dizajniraju masinu tako da i kratkim pogledom probudi emocije. Predstavljene su rekao bih sve poznatije fabrike, ukljucujuci: Ducati ... ... Motto Guzzi ... ... Benelli, Laverda ... ... MV Agusta ...
  12. @Velimlje2 @travelman @DasaNis Hvala Totalno sam zaboravio na temperature, sto je lako sada kada se kucka po tastaturi u toploti svog doma Nasao sam jednu sliku instrument table dok sam bio na Timmelsjoch-u i kaze da je bilo 5 stepeni. Ali posto je sunce bas jako sijalo, nije uopste bilo hladno. Stavise bilo mi je poprilicno prijatno. Takodje sam se i dobro obukao: zimski aktivni ves i moto jakna/pantalone sa zimskim uloskom preko toga.
  13. Iako na prvi pogled izgleda kao da su eksponati razbacani na sve strane, ipak su se trudili da budu koliko toliko grupisani po nekim osobinama. Tako je na primer vecina motora sa prikolicama na jednom mestu. Taman je lakse uporediti modele razlicitih oblika, godista, drzava i proizvodjaca. Mozda je najupecatljivija razlika izmedju americkih i britanskih modela. Americki modeli izgledaju, drugacije ne mogu reci, masivno. Ovako obojen u crveno/crno semi sa belim elementima me podseca na vatrogasni kamion, starije americke proizvodnje. Kao kompletni kontrast, britanski izgledaju kao da im je mesto na vodi, a ne na asfaltu. Ako je sudeci samo po dizajnu, vrlo je moguce da se moze direktno uci u reku i samo nastaviti put (napred, ne dole na dno). A naravno ni jedna ovakva izlozba ne moze da prodje bez modela jedne odredjene Nemacke fabrike Ovaj izgleda kao da je spreman da se vine u nebesa pomocu mlaznog motora. Nazalost i u ovom muzeju je evidentan jedan veliki saobracajni problem, a to je: gde je parkiran jedan BMW, odmah se tu nadju i drugi Salu na stranu, BMW je samo jedan od prozivodjaca kojima je ovde posvecen po kutak. Izlozeno je jedno 10ak starijih modela, neke koje cak nisam video ni u muzeju u Minhenu. Jedan takav primerak je ova Formula 2 iz 1971. godine. Ovde je na pozajmici od "BMW Group Classic" odeljenja fabrike. Iako je ovo prvenstveno muzej motorcikala, kao sto smo vec videli, naslo se mesta i za druga vozila, uglavnom po koji automobil. Onaj koji se meni najvise svideo jeste Porsche 356 Speedster iz 1958. godine. Jednog dana kada budem u penziji (ili krizi srednjih godina) bih voleo da imam jedan takav za vozikanje okolo (naravno sporo). Mada, ako cu da budem realniji u mastanju, pre ce to biti neka VW Buba sa odfikarenim krovom. Kada neko kaze Mesersmit, odmah pomislim na prvi mlazni lovacki avion (Me 262). Ili na Bf 109, elisni lovacki avion iz Drugog svetskog rata. Definitivno ne bih pomislio na ovo. Posto su kompaniji posle zavrsetka WW2 zabranili da pravi avione, videli su sansu u proizvodnji "Kabinenroller" automobilcica. I naravno, opet se pojavljuje ovo moto-gusenicar cudo Imam osecaj da u koji god tehnicki muzej da odem, ono me prati.
  14. @Djomla199 @mladjonixxx @mladenevergreen @SlaveZr Hvala
  15. Ispred ulaza u muzej se nalazi pocetna stanica za zicaru, koja vodi na vrh visine preko 3000m. Nazalost ne radi sada. A dobro, barem ima par zanimljivih izlozenih eksponata, kao ova hondica za sneg. Tu su cak i originalne motorne sanke, Ski-doo. Kupujem kartu na automatu (upad je 10e) i ulazim unutra. Ono sto se odmah sa ulaza moze primetiti jeste da ima poprilicno eksponata. Prostor nije veliki, ali je napakovan. Odmah sa desne strane od ulaza je izlozba posvecena Brough Superior motorciklima tj 100 godina postojanja. Davnih dana su motori koji su izlazili iz te fabrike bili zvani Rolls Royce-ovima motorcikala. Inace to je bila britanska kompanija koja je poslovala od 1919. do 1940. godine i ne treba je mesati sa fabrikom "Brough Motorcycles". Iako su fabrike osnovali ljudi sa istim prezimenom i iz iste familije, bile su potpuno odvojene. "Superior" je posedovao sin, a "Motorcycles" otac. Najpoznatiji vlasnik ovih motora je bio Tomas Edvard Lorens, u narodu poznatiji kao Lorens od Arabije. Posedovao je ukupno 8 razlicitih primeraka. 1935. godine je poginuo u saobracajno nesreci vozeci 7. primerak Superiora. Osmi primerak nikada nije preuzeo iz fabrike, posto se u trenutku njegove pogibije jos uvek sklapao u fabrici. Od 2013. godine je ponovo moguce pazariti primerke sa imenom Brough Superior jer je americki biznismen otkupio prava i ponovo pokrenuo proizvodnju. Sada proizvode replike, ali i nove modele. Kako ih je jedan novinar opisao to su motorcikli za dzentlmene. Ako se od glavnog ulaza skrene levo, zapocinje se obilazak pogledom u pocetak istorije automobilizma/motorciklizma. Izlozen je prvi automobil sa motorom na unutrasnje sagorevanje koji koristi benzin kao pogonsko gorivo. U pitanju je "Benz Patent-Motorwagen" iz 1885. godine. Odmah do njega je izlozen i prvi motorcikl na svetu (tj prva masina koja je nazvana motorcikl), Hildebrand & Wolfmüller iz 1894. godine. Ovde izlozena replika je napravljena 2007. godine. U trenutku kada sam slikao ovu sliku nisam se setio da sam ovu masinu vec negde video. Takodje je bila izlozena u tehnickom muzeju Sinsheim. Prikazana je i ranije u putopisu gde sam pogresno napisao da je pokrece para
  16. Dan 11. Sölden - Timmelsjoch - Sölden Prvobitni plan za danas je bio obilazak Timmelsjoch-a, Stelvio-a i Umbrail-a, pa povratak u Sölden na spavanje. Posle provere stanja na putevima putem interneta definitivno vidim da to nece biti izvodljivo. Timmelsjoch je jos uvek zatvoren Barem je pejzaz sa hotelskog prozora lep. Probudis se, pogledas kroz prozor i pitas se gde su milka cokolada kravice. Dok se zanimam doruckom neobavezno pricam sa gazdaricom. Ona kaze da je put juce bio zatvoren, ali je cula jutros (valjda u pekari) da je ponovo otvoren. Ooooo pa to su odlicne vesti Brzo zavrsavam dorucak, oblacim se, vadim motor iz garaze i pravac gore! Kako se (polako) penjem snega pored puta je sve vise i vise. Put je cist, ali opet vozim dosta obazrivo (tj sporo) jer je dosta rano i sunce nije potpuno izaslo iza brda i planinskih vrhova. Dolazim do naplatne rampe. Super, nije guzva (doduse bilo je dosta rano, pre 9h), samo se par ljudi tu i tamo setka. Prilazim samoj rampi i docekuje me crveno svetlo na semaforu Prolaz je ipak zatvoren. Kazu mozda ce se otvoriti danas oko rucka (oko 12h). Mozda... Kada se pogleda okolina i koliko je tu snega napadalo za vikend, pravo je cudo sto do sada nije bilo snega na putevima. Austrijsku zimsku sluzbu definitivno nije iznenadio sneg (iako je tek pocetak septembra). U redu, vreme je za rezervni plan koji sam skovao pre dorucka. Dan se umesto celodnevne voznje po prevojima pretvara u dan posete muzeju, pa ako se situacija ne promeni vraticu se do Sölden-a i tamo vozikati. Ima lepih puteva. Mesto gde se nalazi naplatna rampa se zove "TOP Mountain Crosspoint". Nalazi se na oko 2100m nadmorske visine, dok je sam vrh prevoja na 2509m. Ono sto je zanimljivo za ovaj kompleks naplatne rampe jeste da se u sklopu nalazi najvisi muzej motorcikala na svetu. Kada sam vec tu i imam slobodnog vremena, sto da ne. Volim kulturno da se uzdizem, kao sam vec dokazao u ovom putopisu
  17. @bmwgs @Mr.ZOKI @Biker Boy Hvala vama sto pratite i citate
  18. Video za dan 10.
  19. Dan 10. Mainz - Sölden ... a skoro sve je autoput. Ok, put mozda jeste dosadan, ali destinacija nije. Alpi su u pitanju. Posle veoma dobrog dorucka, pozdravljam se sa Milanom vlasnikom hotela (obecavam da kada budem u lokalu dodjem u posetu) i krecem. Oficijalno pocinje drugi deo ovog putovanja. Opet sam sam. Prija posle par dana provedenih u gostima Auto put kao auto put. Pravo pravo i samo pravo... Stajem par puta cisto da odmorim (psihicki). Dosada traje do juzne Nemacke. Kako se priblizavam Austriji primecujem sve vise i vise motora u suprotnom smeru. A i trava je zelenija. To potvrdjuje da sam na pravom putu. Na kraju autoputa ulazim u jedan duuuugacki tunel, a na njegovom kraju je Austrija (najzad)! Bukvalno cim se izadje iz njega. Od pocetka danasnjeg danas sam presao oko 400 kilometara i veoma mi je drago sto je dan odjednom postao mnogo zanimljiviji (uprkos maloj guzvi na putevima). Dok nastavljam dalje, pomalo umoran, pokusavam da se setim kuda sam sve to prosao (od pocetka puta) da bih dosao ovde. Ne mogu, prenaporno je. Bataljujem to i uzivam u sadasnjosti, u momentu. Sto sam blizi alpima, to je predeli su sve lepsi i lepsi. Prija mi sve: i hladnjikav vazduh, i odlican asfalt sa dugim brzim krivinama, i luda recica koju pratim, i gradici kroz koje prolazim, sve! Danasnja destinacija je hotel u Sölden-u. Odabrao sam ovo mesto kao bazu za naredna 2 nocenja zbog blizine prevoja Timmelsjoch i mogucnosti da napravim kruznu rutu preko jos nekih prevoja. U vecernjim satima stizem u smestaj koji nije bas u Söldenu vec u sledecem naseljenom mestu. To je jos i bolje nego sto sam ocekivao jer je blize prevoju, pa cu na pocetku sutrasnjeg dana imati kracu veznu deonicu do prevoja. Inace bas u ovom mestu se luda brza recica koju sam kilometrima i kilometrima pratio odvaja od puta. Iako je mesto malo, na svu srecu imaju i dobar restoran posto sam izuzetno gladan i zeljan dobrog obroka (a i piva). Stavise, imaju 3 restorana, ali odlazim u onaj koji je gazda smestaja prvi spomenuo. Vodio sam se logikom, ako ga se prvog setio mora da je najbolji. Srecom nisam pogresio u toj predpostavci. Posle pizze (nepravilnog oblika ali fantasticnog ukusa i ljutine) i lokalnog piva sam kao nov, ali odlucujem povuci se u hotel. Dok sedim u krevetu u sobi i odmaram od vecere i predjene kilometraze, gledam vremensku prognozu za region. Sneg je padao zadnja 2 dana, a sutra i prekosutra nece padati (sto je veoma dobro). Proveravam kakvo je stanje na Timmelsjoch-u. Kaze zatvoreno, naravno zbog snega. Koje epsko sranje Ceo plan za sutra mi zavisi od prolaska preko Timmelsjoch-a. A dobro smislicu neki rezervni plan ujutru. Jutro je pametnije od veceri.
  20. Dan 9. Montabaur - Mainz Nervozan sam od ranog jutra. To je ona losa nervoza pred put. Setam se gore dole po stanu, po 10 put proveravam da li sam sve spakovao (naravno da jesam jos iz prvog pokusaja). Zao mi je sto odlazim. Vrlo rado bih proveo jos par dana ovde, ali po planu i programu se mora dalje. Krecem oko podneva i cim sam seo na motor, nervoza nestaje. Sto je dobro posto je autobahn dosadan te treba biti opusten. Napomena za sledeci put, izbegavati autoput i bolje ici duz obale Rajne. Danasnja destinacija je Mainz sto je voznja od nekih 80-90 kilometara. Tu zivi moj dobri drug Bojan. Davno nisam bio kod njega u poseti, pa je red da to i ispravim. A taman je i usput U koji god grad sam otisao nasao sam nekoga ko prica "naški". Ni Mainz nije bio izuzetak. Ovde je to ni manje ni vise vlasnik hotela u kom odsedam veceras, Milan. Prilikom prijavljivanja u hotel po automatizmu pricam engleski, dok mi on odgovara na srpskom. Trebalo je par recenica da prodje pre nego sto sam se i ja presaltao. Milan je jos jedan covek koji je pre nesto godina otisao u beli svet za opustenijim zivotom (njemu je vodjenje hotela opustajuce). Kako sam kaze on je bivsi bajker tako da je hotel biker friendly. Ima sve sto treba: dobru klopu, prijatan ambijent i osoblje, garazu za stroma, pricaju razumljivim jezikom Smestam se u sobu i brze bolje krecem da se ne hladi spremljeni rucak. Malo sam se preracunao oko razdaljine izmedju hotela i stana, pa na kraju trcecim korakom idem ka Bojanu. Posle obilnog i fantasticnog rucka provodimo vreme prisecajuci se raznoraznih dogodovstina iz mladjih dana i igrajuci se sa njegovom cerkicom. Dan zavrsavamo u kafani/pivnici/pivariji (gde drugde) gde se nalazimo sa Bojanovim drugom Ronaldom. Lagana opustena prica potpomognuta domacim pivom i generalna zezancija bas opusta. Kada je vec bilo kasno, rastajemo se (do sledeceg puta, bilo u Novom Sadu bilo u Mainz-u) i pravac krevet. Sutra treba dosta kilometara proci...
  21. Dan 8. Montabaur - Koblenz - Montabaur Danas je na redu striktno turisticki dan. Opet idemo za Koblenz posto juce nismo stigli da obidjemo nista od samoga grada. Juce je bilo fantasticno vreme da se provede napolju (a mi smo ga proveli unutra, u muzeju), a danas je susta suprotnost jer kisa pljusti kao iz kabla i poprilicno je zahladilo. Inace za one koji ne znaju, Koblenz je grad na levoj obali Rajne i ima oko 110000 stanovnika. Nalazi se na mestu gde se reka Mozel uliva u Rajnu. Do grada brzo stizemo, parkiramo se u starom delu grada i krecemo u obilazak. Odmah po izlasku sa parkinga nas docekuje manji trg na kom se nalazi fontana. U sredini nje se nalazi stub visok 10 metara na kom je prikazana istorija grada, od rimskih vremena pri dnu do dasanjice na vrhu. Dalje nas put vodi do izborne palate Koblenz. To je u stvari rezidencija napravljena u 18. veku po nalogu nekog nedbiskupa. Ocigledno se prilikom izgradnje nije stedelo posto je palata ogromna. Ali barem je zadnje dvoriste skromnije (citaj manje) Tu je i skulptura Oca Rajna i Majke Mozel. Silazimo do reke i pratimo je nizvodno. Na ovoj obali se nalazi dosta dokova za turisticke brodice. Uglavnom idu na svakih sat i nude krstarenje rekom i razgledanje grada i okoline sa vode. Preko puta ovaj reke, na brdu, se nalazi trdjava "Ehrenbreitstein". Do se nje se moze doci zicarom. Nazalost ovaj put nisam stigao da se provozam, tako da sledeci put. Usput se nalazi i bivsa zgrada Pruske vlade za oblast Koblenca, napravljenja pocetkom 20. veka. Trenutno se tu nalaze neke federalne kancelarije i visi regionalni sud. Na samom uscu reke Mozel u Rajnu, koje se naziva Nemacki ugao, je postavljen monumentalni spomenik caru Vilhemu i njegovoj ulozi u unifikaciji Nemacke. Unistena u toku WW2 obnovljena je krajem proslog veka i sada je veoma popularno turisticko mesto (sto dokazuje i poprilican broj turista koji se trenutno tu nalaze). Zid iza statue prikazuje grbove i imena svih saveznih drzava Nemacke. Vec su pocele pripreme za Oktoberfest pa je sam spic zatvoren zbog postavljanja satora. Posto pripreme jos uvek nisu gotove tj. ne moze se tu popiti pivo. Na svu srecu 100ak metara dalje je smestena jedna pivska basta. A posto je vec dosta sati, moglo bi se nesto i jesti. Kombinacija odlicne kobasice i jos boljeg tocenog nemackog piva veoma prija (kako sam napisao ovu recenicu postao sam gladan; dobro pa barem imam sada pivo pored sebe). Punih stomaka i procentom alkohola u krvi razlicitim od nule idemo dalje. Obilazak nas vodi pored palca. Bukvalno palac visine oko 2 metra. Zasto je on tu pored crkve, ne znam. Nisu znali ni moji vodici. Ostavljamo palac za sobom i idemo ka najstarijoj crkvi u Koblencu, baziliki svetog Kastora. Kucamo da vidimo da li ima nekoga kuci. Vrata su zakljucana i niko se nije odazvao. Skontavamo da su ipak glavna ulazna vrata otkljucana, te ulazimo unutra da vidimo sta ima. Dosta skromno izgleda. Moram priznati da sam vise ocekivao s obzirom kako eksterijer raskosnije izgleda. U ispovedaonici nema nikoga. Steta, bas smo hteli malo popricati Posle izlaska iz crkve upucujemo se nazad kad parkingu. Zavrsamo obilazak starog grada Koblenca i vracamo se nazad u Montabaur. Za kraj dana odlazimo na lokalni bazen radi malo relaksacije. Prijace jer sutra sam ponovo u sedlu i krecem polako ka kuci, "blizim" putem
  22. Na samom kraju obilaska hale se nalaze razni kamioni. Zanimljivo je videti razlicita resenja istog problema. U ovom slucaju to znaci videti americku i nemacku verziju protivavionskog polu-gusenicara jednu pored druge. Nije da je takmicenje, ali nemacki je veci Tu se naravno naslo i mesta za Unimog iz 1964 godine. Ime ovog modela Mercedes-Benz-a je nastalo od slova tri nemacke reci "UNIversal MOtor Gerät", sto u slobodnom prevodu znaci univerzalni motorni uredjaj. Kada se vidi sta sve moze da ponese i sta sve moze da se nakaci na njega, tesko da ima univerzalnije vozilo (ok, mozda moze neki Kamaz za Sibir). Toliko smo se zagledali da smo zaboravili koliko je sati i da treba klinca da pokupimo iz vrtica. A vrtic radi do 16h. Au sta da radimo kada ima jos sto sta da se vidi na drugom spratu. Vracamo se do glavnog ulaza i penjemo se stepenicama na drugi sprat. Ubrzo shvatamo da nema jos jedan, vec jos 4 sprata. Odlucujemo da ipak imamo dovoljno vremena da to sve obidjemo i da stignemo do vrtica na vreme. Na drugom spratu nas docekuje izlozba zastitnih slemova. Medju njima se nalaze i spicasti slemovi (Pickelhaube). Ne znam zasto, ali me oni podsecaju na Duska Dugouska/Patka Dacu (kao sto je ona eksplodirana bazuka sa sprata nize). Kao da se secam da je bio neki crtani film u kom su ih nosili na glavi. Ako vec imate tako reprezentivan slem, potrebno je da imate i reprezentativnu staru pusku. A ovde ima i da se bira, razlicitih godista. U moru raznorazne izlozene vojne opreme, tehnike, uniformi (stvarno na spratovima ima bezbroj predmeta) nasla se i ova dobro poznata improvizacija iz Drugog svetskog rata. Veliki deo sledeceg sprata je posvecen pistoljima, razlicitih oblika i namena ... ... ali i razlicitih velicina. Na poslednjem spratu se nalazi modernije licno naoruzanje. Neko od njih je dobro poznato i nalazi se u aktivoj upotrebi vec godinama, sto u pravom sto u virtuelnom svetu video igara. Dok neko drugo ostalo na nivou prototipa futuristickog izgleda. Vreme ne ceka nikoga, pa tako i nas. Nazalost moramo da bezimo nazad za Montabaur. Dok peske idemo nazad do garaze i auta, dolazimo do jednostavnog zakljucka celog obilska muzeja: "Prosto je neverovatno koliko je ljudski rod inspirisan da izmislja toliko razlicitih ubojitih sredstava". Do vrtica dolazimo u 15:58 Tacne nemice vaspitacice su vec bile na izlazu, pomalo iznervirane sto su nas morale cekati. Enschuldingen! Posle zasluzenog rucka, uvece smo se malo prosetali kroz selo. Gradic kao gradic, fino sredjen. Najpoznatiji je po zutom zamaku sa predhodne slike i to sto ima ICE zeleznicku stanicu (i outlet centar pored iste te stanice). U sklopu skore rekonstrukcije vidikovca postavili su klupe za lezanje. Iako ne izgledaju tako, veoma su udobne. Nije los nacin da se zavrsi dan
  23. @Forsberg U pravu si, pojavljuje se Vise info na: IMCDb.org: "Saving Private Ryan, 1998": cars, bikes, trucks and other vehicles WWW.IMCDB.ORG
  24. Dan 7. Montabaur - Koblenz - Montabaur Kroz Koblenz sam samo prolazio pre par godina. Nisam se zadrzavao. Danas ce to da se promeni. U planu je poseta vojnom muzeju tj. kako smo kasnije saznali stalnoj vojno-tehnickoj izlozbi. Koblenz nije daleko udaljen od Montabaura. Potrebno je jedno 25 minuta autoputem. Odlucujemo da parkiramo u trznom centru u centru jer nam je pao secer. A tamo ima savrsen lek za pad secera, krofne Krecemo peske prema muzeju prateci google maps koji kaze da nam treba pola sata do tamo. Ma nema sanse, nije dobro proracunao. Ok, ipak smo se mi prekontali i trebali smo autom doci ovde (cisto da ne gubimo vreme). Dolazimo do muzeja. Ispred ulaza je izlozena "dam buster" bomba, koriscena za unistavanje brana. A pored nje se nalazi bomba koja je odgovorna za evakuaciju 45000 ljudi u Koblenzu, pre nekih 10ak godina. Upad je 2 ili 3 eura, sto nas prijatno iznenadjuje. Ocekivali smo 10 puta vecu cenu. Ulazimo i skrecemo levo ka izlozbi topova. Mislim prvenstveno topova, posto je jos sto sta izlozeno odmah pored. Ukljucujuci i ovu Dusko Dugousko/Patak Daca bazuku Ako se ode desno od glavnog ulaza, dolazi se do velike hale u kojoj su smesteni tenkovi. Tu, odmah na pocetku, stoji i mozda najzanimljiviji eksponat. Poprecni presek "Leopard 1" tenka. Ako se neko nekada pitao: "Pa kako ti ljudi stanu u taj skuceni prostor pored sve municije?, ovo daje odlican odgovor. Sve je lepo vidljivo od napred ... ... i od nazad. Sto se tice tenkova, ima svega. Od veoma starih i malih ... ... preko novih i velikih prototipa ... ... do jednostavno zanimljivih, kao ovaj tenk sa 2 cevi. U pitanju je "VT 1-2", jedan od sedam Nemackih prototipa iz 70ih godina proslog veka. Napravljeni su u okviru projekta da se zameni Leopard 1 kao glavni tenk Nemacke vojske. Posto je vojska vec dizajnirala Leopard 2 kao naslednika nisu videli potrebu da imaju jos jedan konvencionalni tenk, tako da su ova cuda ostala na nivou prototipa. Doduse uspeli su da dokazu da se tenk sa 2 cevi moze napraviti uz veliki tehnicki napor (iako nisu ni malo prakticni). U jednom cosku hale se mogu naci i izlozeni motori koje je vojska koristila tokom godina. Od starih BMW-ova, do novijeg KTM-a. Naravno, tu su i nezaobilazni prikolicari. Kao i motogusenicar sokocalo koje sam takodje video i u Sinsheim-u. Posto je ovo vojno-tehnicka izlozba dosta truda je potroseno da se objasni kako stvari funkcionisu. Uostalom zato i imaju poprecni presek tenka. Veliki broj eksponata nisu kompletni (iseceni su ili im fale delovi) pa se moze proviriti u njih. I to se ne odnosi samo na vozila, vec i na svu ostalu tehniku i opremu koja je izlozena. Sa ulaza hale smo samo videli tenkove, te smo samo njih i ocekivali. A u nastavku nailazimo na avione i helikoptere. Veoma prijatno iznenadjenje! Prvi put uzivo vidim Mi-24 i to jos iz ove blizine. Mnogim ljudima je verovatno poznat kao helikopter iz Rambo filmova. A verovatno i iz skorijih novinskih naslova, posto je Vojska Srbije nabavila par komada (doduse noviju, unapredjenu izvoznu verziju Mi-35). Pitam li se da li je ovaj duh bio neka vrste amajlije za srecu. Na kraju hale se naslo mesta i za jedno 10ak mlaznih aviona. Sto onih iz redovne upotrebe ... ... sto eksperimentalnih, kao sto je ovaj sivi. Sluzio je za razvoj sistema za vertikalno poletanje i sletanje. Nazalost od daljeg razvoja se odustalo 1975. pa je ovaj primerak zavrsio u muzeju. Takodje imaju raznorazne bespilotne letelice tj. popularno nazvane dronove, razlicitih velicina i namena. Neki eksponati su toliko veliki da nisu u jednom komadu mogli da stanu u halu, pa su ih morali malo skratiti. Zato ovaj transportni avion francuske prozivodnje nema kompletna krila. A neki drugi eksponati su toliko veliki da se moraju slikati u panorama modu da bi stali u jedan kadar. Zato sledeca haubica izgleda pomalo krivo Kad smo vec kod velikih stvari, tu su i kompletni brodski motori i brodski topovi. A naslo se mesta i za jednu podmornicu (U-Boat), doduse malu. U pitanju je mala podmornica tipa XXVII ili poznatija kao "Seehund". Napravljena je tokom Drugog svetskog rata i koriscena u samoj zavrsnici, kada nije bilo vise mogucnosti da se toliko koriste vece podmornice. Kad smo vec u vodenom delu, izdvojio bih jos jedan zanimljiv eksponat, Deutz M2. Amfibijsko vozilo vojne inzinjerije koje sluzi za pravljenje pontonskih mostova. Dizajnirano je u 60ih godina proslog veka i korisceno je sve do 1996, kada ga je zamenilo vozilo M3.
  25. Kratki snimak voznje sa staze:
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja