Pozdrav svima,
Koliko mogu da primetim u ovoj forumskoj sekciji sve neke ozbiljen ture i voznje, a evo ja bi da opisem moju voznju do Mladenovca i nazad, starim Avalskim i posle auto-putem . Nemojte ljudi zameriti, meni je to bila prva ozbiljna voznja od kako sam kupio motor i dobio dozvolu, pa sam konstantno pod utiskom. Kao sto rekoh, pocetnik sam u celoj prici, zato bi zamolio iskusni bikerski svet da se ne smeje naglas dok bude citao moje dozivljaje sa ove voznje.
Subota 03.03.2012.
Divan suncan dan, temperatura izmedju 10-15 stepeni, idealno za voznju motorom i ostavljanje zime za sobom, daleko joj lepa kuca, ne vratila se do novembra i ostavila posten bikerski svet na miru da vozi svoje ljubimce.
Od samog jutra u vazduhu je bio neki cudan prijatan miris….. ne znam sta je, ali svakako prijatno.
Dobio sam oko 9 sati SMS poruku od svog moto gurua Pece “Grinet Makenzijeva, 11h u punoj ratnoj opremi, spremni za boj…..”. Vec sam osetio miris koze i spaljenih guma i iz mesta krenuh da sastavljam opremu i da se oblacim, jer sam trebao prvo u 10 casova da odem po kontaktna sociva….ne zelim da nosim naocare dok vozim. Obukao dugacke gace, debele farmerke, jedan duks, drugi deblji duks, stavio pojas da cuvam bubrege, wind stopper za grudi i vrat, nove Forma gilje dobijene od Pece, zimske rukavice (takodjer Pecine) koznjak na sebe i kacigu u ruke. U punoj opremi krenuh do garaze da potpalim svog Bandita. Bandiljero upali iz prve (majstor Lukac ga vrhunski sredio, palio bez problema cele zime), malo ga stavim na saug, minut-dva, lagano zagrevanje. Kad sam stavio kacigu i spustio vizir, naocare se magle….’do djavola’ pomislih, nemam anti-fog za njih . Podizem vizir malo i stanje se regulise, i krenuh na dogovoreno mesto. Moram da priznam da se ispocetka nisam osecao sigurno na motoru, ipak je proslo dva meseca od poslednje voznje, a i tada sam ga vozio samo dva puta na kracim relacijama po gradu, ali polako i hrabro idem ka mestu okupljanja.
Tog dana, svo vreme se osecalo nesto u vazduhu, jos uvek nisam mogao da razaznam sta, ali svakako prijatno i lepo….
Stizem na dogovoreno mesto i vidim dve prepoznatljive siluete, Benelli TRE1130 i moj ‘brother’ i moto guru Peca cekaju strpljivo na svoje saborce u planiranoj avanturi. Seo sam da sredim na brzaka jutarnju kaficu, kada mi Peca saopstava da nas je treci clan planirane druzine izneverio tj. da se nece pojaviti. Razlozi nedolazenja su bili vise nego pateticni, tako da se latih mobilnog i napisah poruku doticnom gde sam ga fino pocastio, onako drugarski masno, sto ovom prilikom nebi navodio, zbog jel'te, drugog pristojnog sveta koji bi mogli ovo da procitaju . No dobro, sta je tu je, trenutno se vidi ko je ko, bice svakako vremena za popravni.
U medjuvremenu dok se sve to desavalo Benelli i Bandit su nervozno cavrljali izmedju sebe, nestrpljivi da zagrme i zaoru po hladnom asfaltu.
I dalje se osetilo nesto u vazduhu, cak intenzivnije nego jutros, i dalje ne mogu da odredim sta, ali kao da polako pocinje um da se razbistruje…..
Dosao je i taj trenutak, pozdravismo se sa konobaricom, navukosmo opremu i potpalismo makine. Krenuli smo kroz Kneginje Zorke i Bulevarom JNA prema Autokomandi. Na Bulevaru posle Autokomadne odlucismo da malo produvamo mashine, idealno mesto za to…..idemoooooooo.
Zaustavismo se ubrzo na benzinskoj pumpi da dosipamo gorivo i proverimo pneumatike. Prilazi nam jedan covek koji je cekao sa kolima u redu za gorivo i pita “Momci, da li je hladno na motorima? Razmisljao sam se jutros da li da isteram svoj motor, ali nisam bio siguran”. Extra, kolega Biker kazem i odgovorim mu optimisticki nadajuci se da mozemo da izmamimo jos jednog dvotockasa na ulice.
Poslednje pripreme za voznju
Palimo motore, prebacim u prvu, pustam polako kvacilo, kad ono Bandit se ugasi. Meni odmah sine sta je….kad cujem iza sebe ‘Matori, copa!’ …stari kolega biker u redu za gorivo nas ispraca, mase nam i porucuje “Sretno momci i samo polako, asfalt i gume su hladni” Masem mu rukom i polazimo sa pumpe u pravcu Banjice.
U vazduhu je prisutan i dalje onaj cudan, lep miris…..sve je intenzivniji….svasta mi prolazi glavom……
Prolazimo onaj semafor kod ulaska u Banjicu, kad ono vidim na sledecem semaforu (gde prolazi tramvajska pruga) kolona vozila i to veca. Kazem ‘Jbt. smor, odmah na pocetku kolona i zastoj’.… u trenutku presece me odmah druga misao ‘ALO BRE, NA MOTORU SI, NEMA ZA TEBE VISE ZASTOJA I CEKANJA!!!!’
Prodjemo sva vozila i krenemo dalje ka Jajincima i tu vec pocnu prve ozbiljne krivine. Pomislih, ajde sada probaj taj famozni ‘counter steering’. Krece ostra krivina u desno, guram desnu stranu volana, Bandit se obara u desno…..hvatam pogledom kraj krivine i polako dodajem gas…….SUNCE TI ZARKO, PA OVO RADIIIII!!!!! Prolazim krivinu bez problema, bez onog sirokog ulaska i prelaska u suprotnu traku (zamisljam kako mi se Keith Code smeska i pokazuje ‘Thumbs up’ hehehehehe). Od tada pa na dalje counterujem na svakoj krivini, gde god stignem, mnogo mocna stvar. Sibamo Jajincima, na jednom pravcu gde smo malo razvezali primecujemo pandurska kola kako cekaju sa strane, nije bilo nista, ali videcemo da li ce nesto da stigne na kucnu adresu.
Prodjosmo Jajince, dosli i prosli skretanje za Avalu kod obilaznice i hotela 1000 Ruza, dakle ipak se ide za Mladenovac pomislih …malo posle zaustavljamo se, Peca pita “Mozes li dalje….do Mladenovca?” odgovaram potvrdno referisuci se na neke drugare koji nisu sa nama, a trebali su da budu .
Nastavljamo dalje, stari Avalski put je RAJ za voznju. Krivina do krivine se nize…..counter steering….pogled na izlasku iz krivine, lagano dodavanje gasa…..peglanje na pravcu posle….SLOBOOODAAAAAA!!!!! Peca kao brizan roditelj, ne zuri mnogo, dozvoljava mi da ga pratim, ponekad otpanji gas tek toliko da ne steknem pogresan utisak i ne pomislim da sam nesto sto nisam . Put odlican, cak nije bilo ni puno saobracaja, ponegde je bilo rizle po putu, ali nista strasno. Uz put, naleteli smo na mentola koji je bacao led po putu, sitnije komadice, zao mi je sto nisam mogao da uradim naglo skretanje na tom mestu pa da mu deo toga vratim u facu.
Dan predivan, priroda prelepa…..u vazduhu je onaj cudan miris jos jaci….nebi smeo da se kladim, ali mi se cini da pomalo razaznajem sta bi to moglo biti……
Na delu puta pre skretanja za Sopot, bilo je delova sa dugackim pravcem, moj prvi oboren rekord, peglam Banditom 100 km/h….Peca mala tacka u daljini....
Dan predivan, priroda prelepa, voznja cisto uzivanje….u vazduhu onaj cudan miris je sve jaci….mislim da znam sta bi to moglo da bude…….
Dolazimo do skretanja za Mladenovac i rutinski odvozamo jos malo, sa leve strane kafanica, Peca daje zmigavac, ja za njim. Nakon nezaboravne voznje gasimo mashine da malo predahnu i odmore se do povratka nazad…
Ulazimo u kafanu, sedamo za sol, i ja konacno shvatam….miris koji se osecao ceo dan gde god smo isli je miris JAGNJETINE sa raznja!!!!
Majstor je ispekao za medalju, kozura krcka kao cips, meso se topi u ustima……vredelo je doci.
Atmosfera u kafanici prijatna, jagnjetina vrhunska, pod utiskom smo prethodne voznje, ne mozemo da se otmemo utisku i ne prokomentarisemo izmedju nas interno sta su neki koji nisu tu, a trebali su da budu, propustili Pominju se izrazi iz oblasti anatomije tela, ljudske psihologije i karakternih osobina….ma pravi akademski dijalog .
Odlucujemo da se za BG vratimo auto putem, brze je, imacemo fore jos da odemo do Mad Maxa na uscu, a i skinucu mrak za naplatne rampe.
Krenusmo nazad, naravno ne pre nego sto smo to ovekovecili
Dan divan, priroda prelepa, voznja cisto uzivanje….u vazduhu onog cudanog mirisa vise nema….IZ’ELI SMO SVU JAGNJETINU!!!
Na usponu od Mladenovca prema auto putu vetar pocinje da siba, krece da me zanosi, moram da stezem volan jace….prvo takvo iskustvo, nije bilo ni malo prijatno, ali brzo se navikne. Spustili se do naplatne rampe, usput sam razamisljao da li da uzmem tiket za svaki slucaj, ali reko’ ma ko ga ‘hebe, necu da brukam svoj motor, ime koje nosi i ostalu bikersku bratiju, tako da je kocka bacena….NE PLACAMO PUTARINU!
Pre izlaska na auto put Peca savetuje “Nagari ga slobodno jace, nemoj da nas neko sa sleperom ubije”, memorisem to u glavi i IDEMOOOOOOOOO, pegla se auto putem 120 km/h (novi rekord) u nekim momentima i 140 km/h, preticem sporace….tu razum ipak pobedjuje srce i rekoh sam sebi “Smiri malo, nemoj da se kur.is kad ne znas da letis”. Taj put do Bubanj Potoka nikad brze nije prosao. Stajemo na naplatnoj rampi, Peca u jednu, ja u sledecu kolonu pored….iza naplatne rampe bas ispred nas stoje 3 pandura, cekaju i gledaju u nasem pravcu. Peca se svo vreme okrece ka meni i smeje ispod kacige….”Sta li je sad ovom (Tarmix-u) u mislima” , medjutim nisam imao nikakvu frku zbog toga. Peca prvi prolazi rampu, prijateljski pozdravlja radnika u naplatnoj kucici. Audi 6 ispred mene placa kartu, podize se polako rampa ispred, ja spreman u prvoj pustam polako kvacilo i rmrmrmrm prolazim iza Audija kucicu, rampu i pandure i pomislih “Izvini druze (misleci na radnika), pozdravi sefove i poruci im da je ovo za ono silno dranje koze sa ledja ovom napacenom narodu”. Zao mi je sto nisam i mahnuo radniku unutra, ali sledeci put obavezno . Nagarim Bandita, vidim na onaj crni Audi 6 isped (zatamljena stakla naravno), reko’ “Sad ce tebi neko drugi da pokaze kako se bahati” ….koliko sam se zalaufovao obidjoh i Pecu tada, ali samo za kratko…. . Peca mi rece posle, kako sam projurio da je pomislio da sam se uzentao i da bezim od onih pandura na naplatnoj rampi, hahahahaha . Krece uspon od Bubanj Potoka prema Beogradu….Peca jednostavni nestade ispred....krenem da nabijam gas i obaram motor u krivini…..idealno mesto za vezbanje, kad primeth da sam krenuo da zanosim ka beloj traci…..setim se onoga nikad ne vozi i ne koci po traci…..jos hladan asfalt i gume….odmah mi se ponovo javi ona mudrost sa auto puta o letenju….ok, polako, uspori, bice vremena. Malo dalje vec kad se prodje prevoj, malo nize vidim neko upalio sva 4 migavca, stoji u zaustavnoj traci….da nije neki problem pomislih….ah da, Peca me ceka da dodjem .
Stustili se tako do Sava Centra, skrenuli ka uscu, kad tamo bratija vec zaposedala
Seli smo na zasluzeno pice i odmor i spremili se da se oprostimo od voznje i nase ljubimce vratimo u garaze. Krenusmo dalje uz predhodni dogovor da idemo u Makenzijevu preko novog mosta i krenusmo okolnim putem kroz NBG. Presli smo Novi Most, naravno bilo peglanje samo tako, na kraju mosta Peca stane i kaze “ma ko ga ‘hebe idemo dalje, prati me” ….to mi reci brother .
Otisli do Kosutnjaka, popeli se onim putem, odlicno za vezbu jer ima dosta ostrih krivina i zaustavili se na ski stazi.
Seli smo na jednu terasu sa koje se vidi panorama Novog Beograda, sve sa novim mostom koji dominira….nismo mogli da se otmemo utisku sta su neki koji su trebali da budu ovde, a nisu, propustili .
Dan za pamcenje.
Oprastamo se, krece svako svojoj kuci uz precutan dogovor da se slicno ponovi u sto skorijem roku, po mogucnosti vec sledeci vikend.