Citam sve ove stranice nabijene emocijama, a sve vreme razmisljam samo o tome sta da ti napisem...
2006. godine, na Badnje vece, pertlom iz cipele sam podvezivao natkolenicu, mom ocu, koga je pijana budala zakucala za moj dzip od pozadi...kao da je zgazio na granatu, kaša mesa pomesana sa kostima curi izmedju prstiju dok ga unosimo u auto...Traumatska amputacija desne noge natkoleno, leva polomljena na 2 mesta, infekcija rane sa 4 bakterije...pa jos pride, dodele mu i urinarnu infekciju nesterilnim kateterom u bolnici. Kada smo posle 33 dana videli da "nema leba" u kraljevackoj bolnici, izvrsimo evakuaciju na VMA, gde urgentno urade reamputaciju kako bi spasli i to malo sto se moze spasiti. Dalja procedura oko proteza (a bilo ih je gomila) traje i dan danas. Cale se rehabilitovao, vozi auto,hoda (doduse sa stakama zbog godina i kratkog patrljka)ide gde pozeli...
Sa svim tim prozivljenim emocijama citam tvoju pricu i gotovo da osecam mirise u nosu...Gledao sam sta znaci boriti se, ne predavati se, pobediti!
Svaka ti cast, blago onima koji te budu imali uza sebe!