Upisan: vulekawasaki. Pozdrav.

Hvala na pohvalama. Nego, znate i sami da se kaže da si sretan kad te ptičice "obilježi". Meni se pred novu godinu desilo da me ujutro dok sam išao na posao, pokenjala neka ptičica. Dan-dva kasnije (oni dani kad nije ništa padalo, a cesta je bila mokra kao da nije prestajalo da pada) sam išao do drugara u Batajnicu i u povratku oko 20 do 6, kad se prođe isključenje za novosadski autoput, ispred mene dva auta. Prvi do mene se vozi po samoj liniji, drugi se vozi na bankini. Ja palim žmigavac (koji zbog dolaznog saobraćaja gori nekih 10-20 sekundi) i onda lagano krećem u preticanje. Brzina kretanja 45-50 km/h. Odjednom ovaj drugi od mene (dakle, prvi u redu, ja sam treći) što se vozio po bankini, naglo skreće lijevo, pali žmigavac tek kad je prešao u lijevu traku i nastavlja da vozi lijevom trakom nekih 30ak metara. Ja kočim prednjom, zadnjom, šaltam naniže. Zadnji točak osjetim da je nervozan, prednji je već proklizao. Samo molim boga da ga ne zakucam, jer ću da ga ubijem prije nego što se osvijesti od toga šta se dešava. Ipak, imam sreće, jer ne gubim ravnotežu, tako da uspijevam da ostanem na motoru, da popustim kočnicu, usporim i ne zakucam se u budalu. Od tada je prošlo mjesec dana. Juče sam tek oprao kacigu i skinuo ptičicin znak. Hvala joj... ISS, zaboravih sinoć da napišem nešto. Kao i ti, dugo godina sam vozio bicikl. Bilo je dana kada se nisam skidao sa istoga, a preko pančevca sam preticao i šlepere. ;D Jbga, negdje mora da se izbaci nervoza... Nego, nije to bitno. Bitno je to da smatram da oni ljudi koji su vozili bicikl (da se razumijemo, smatram da imaju barem 1000-2000 km pređeno u saobraćaju biciklom) imaju mnogo veći osjećaj toga šta imaju među nogama i na čemu sjede od onih koji su na motor sjeli iz školske klupe, sjedišta automobila, kamiona, aviona, nije ni btino čega... Osjeti se sve drugačije. Ja sam dva puta mogao da izginem biciklom... Da čovjek ne povjeruje... Ali, ako si u stanju da izvučeš pouku, da se okreneš i shvatiš šta se dešavalo, mnogo toga može da se nauči i prije nego se sjedne na motor. Sve što je potrebno je samo malo hladnog razuma, ali je to ponekad i previše daleko tako da počinje da se misli da je nedostižno. A to je odmah tu. U svakome od nas. Krije se tu odmah iza prve krivine u našim mozgovima... Samo je pitanje ličnosti... Pozdrav drugari. Djole

Uf, ISS, mnogo si vode uzburkao sa ovom temom, ali da je potrebna, možda čak i neophodna - jeste. Možda se nekom ova tema ne sviđa, ali ja je smatram veoma konstruktivnom i dobronamjernom, jer niko nikoga ovdje ne lupa po glavi (da uspori ili ubrza), već samo pokušava da se usmjeri određeni motociklistički "uzrast" da ga tako nazovem na pravi put - očuvanje svog (prvenstveno), ali i tuđeg (ili u "gorem" slučaju, tuđih) života. LM, ja se u dobroj mjeri nalazim u dobrom dijelu ovih postova, na ovaj ili onaj način. Nažalost, život mi je tek sad, tj. prošle godine (dok još nisam napunio 30), dozvolio da sebi priuštim ono što svako od nas zove svojim dječačkim snom - da kupim motor. Oooo, otkad sam želio da imam motor. I šta sam sve govorio dok ga nisam kupio - "Imaću ga kad tad!", "Imaću ga, pa makar!", "Kupiću ga pa makar ga vozio do prve krivine!"... I tako dalje i tako bliže... No međutim, čovjek se vremenom mijenja i to se neprimjetno provuče ispred očiju, čovjek toga nije svjestan... Naročito, ako ne obraća pažnju, već pušta da se "dešava"... Problem je povući se korak (ili dva) u stranu i pogledati sebe, svoje postupke, svoje ponašanje (ili ponašanja, zavisi da li je neko višestruka ličnost ;D;D;D), jer kada se to uradi, stvari postaju mnogo jasnije... Nego, šta ja hoću da kažem? Da se vratim na prethodnu priču... Konačno, prošle godine sam bio u prilici da se nađem/dovedem u situaciju da mogu da si priuštim motor. Razmišljanja na temu motora, prvog kontakta sa istim, vožnje, straha i svih ostalih misli koje se roje u glavi imate ovdje. Ono što sam tamo napisao ću da preskočim i time vas natjeram da to pročitate ;D kako bi mogli da nesmetano razumijete (a nadam se da hoćete) ono što želim da kažem svom ovom pisanijom. Spomenuću, čisto osnovnih informacija radi, da sam ranije vozio Tomos Automatik 3L (tuđi), Mini Riga 49ccm 2 brzine (moja) i Vespu 150ccm (opet, tuđu) na polaganju. Vozali su me na Honda-i CBR400F (180 km/h, ljetno jutro, 07:30, šorc, majica kratkih rukava, bez ikakve opreme, čak ni bijesne cvikere nisam imao), Suzuki-ju GSX-R 750 (160 km/h, šorc i majica kratkih rukava, bez opreme, ljeto, >25 C) i Yamaha-i YZF750 (cca 200 km/h, šorc i majica kratkih rukava, ljeto, oko 30 C), a brzine su bile šarolike - od normalne (60-100 km/h) do nenormalnih 200 km/h. Kakve to sad veze ima, neko će da se zapita, što je tebe (tj. mene) neko vozio na ovim motorima? Ja sebe smatram čovjekom koji može da iskontroliše svoje nagone i želje u većini situacija. Takođe, svaki novi doživljaj smatram novim iskustvom (što bi trebalo da je ispravno) i za isto se smatram pametnijim... Tako, svaku vožnju na ova tri ozbiljna motora (H/S/Y) sam smatrao i još uvijek smatram lekcijama koje su svoju ulogu kod mene tek trebale da odigraju nekad u mome životu - čitaj, onda kad kupim motor. Smatram da je normalnom čovjeku kome je stalo do njega samoga dovoljno da se jednom ili nekoliko puta provoza sa nekim ko zna da vozi (mene je na gorespomenutim Suzuki-ju i Yamaha-i vozio lik koji je '91. trebao da se trka na Grobniku), sa ili bez opreme, pa da se nauči lekcija što se tiče: 1. Poštovanja motora, njegove snage i onoga gdje i kako može da te odveze; 2. Posjedovanja opreme i kad treba i kad ne treba da se ima (a uvijek treba); i 3. Poštovanja svog i tuđih života. E, sad, o ove tri stavke može da se priča, piše i raspravlja barem onoliko koliko BJB postoji... Za početak. I da rasprava ne bude gotova... Ali, isto tako, ima ljudi koji to ne mogu da shvate, koji su (prvenstveno) nezreli, neiživljeni i koji ne mogu da obuzdaju sebe i svoje želje i nagone (možda nije dobar odabir pridjeva, ali može da dočara sliku). Da se razumijemo odmah, ja sebe ne smatram savršenim čovjekom (daleko od toga, imam ja mana i više nego što treba), ali se smatram barem razumnim, nekim ko može da razmišlja svojom glavom i nekim ko može da se odupre samom sebi. Meni lično su ove tri vožnje značile više nego što to neko može da pretpostavi. Jeste mene vozio lik koji je mogao da obori motor na raskrsnici i da igranjem desnog zgloba iskontroliše proklizavanje, ubrza i izađe iz krivine od 90 stepeni, a da ne padne. Ovo je na moje oči uradio i ostao je trag gume na asfaltu, čisto da se zna... Sa te tri vožnje, smatram da mi je neko dopustio da ne doživim te tri greške (smatram da se ovo gore što sam pobrojao, ako se ne ispoštuje, sasvim sigurno može smatrati greškama), a da osjetim sve čari vožnje motora... To tada nisam tako posmatrao, ali kada se sad okrenem, ja to jedino tako mogu da vidim. Shvatio sam koliko je to 100+ konja, kako to "poteže" - da ne kažem ubrzava, kao i pojam vremena i prostora koji se rapidno mijenja dok tih 100+ konjića ispod guzice stišće svoje srce 9, 10, 12, 14 hiljada puta u minuti. A sve zarad zadovoljenja čovjeka i njegove potrebe za nekim njegovim zadovoljstvom. Shvatio sam da to nije zajebancija, već se svaka greška plaća bez obzira na brzinu. Pri brzinama <40 km/h ćeš da tresneš o asfalt, izguliš se i možda slomiš ruku ili nogu, "zaradiš" potres mozga, ali ćeš ostati živ (pod uslovom da te ne pokupi onaj iza tebe), na preko 60 km/h ćeš sigurno da se oguliš kao banana, izlomiš ruke i noge, a raspadaš se na nivou ćelije u slučaju da ne možeš da iskontrolišeš neki baksuz koji ti se dešava pri bilo kojoj brzini većoj od 100 km/h. Dalje, ne uzima se zdravo za gotovo mašinerija od 150+ kg koja juri >200 km/h, jer to više nije 172 kg (suva težina Yamaha-e R1 2006. godište, a toliko ima i konja bez rada DeltaBOX-a u vožnji) + 90 kg (prosječna težina vozača sa opremom), već je to mnogo više. Ne sjećam se dobro fizike, ali znam da je to jako puno mnogo previše, a da naše tijelo ne trpi kako treba ni udarac šakom u pleksus, a kamoli kucanje u npr. jugića koji stoji. Siguran sam da je svako od nas barem jednom u životu pročitao neki ozbiljniji test automobila, u kome se pored ostale statistike navode i dužine zaustavnog puta prilikom kočenja sa neke određene brzine. Sjetite se toga kada slijedeći put sjednete na motor, kao i činjenice da auto ima četiri točka sa četiri disk kočnice, a motor dva točka sa tri disk kočnice koje slabije koče za barem 20% od automobilskih (molio bi nekoga ko se razumije u ovu problematiku da ovo objasni kako treba, jerbo ja tome nisam vičan). Nisu u pitanju (samo) diskovi i pločice, već površina gume koja naliježe na asfalt i na taj način prenosi kinetičku energiju motora na asfalt. Niko o tome ne razmišlja, ali svi zato zavrću li zavrću... Gas... A u isto vrijeme "stežu omču oko svoga vrata" i navlače crne oblake nad svoj život, ali i nad tuđi, nažalost. Ima ona narodna: "Ko se čuva i Bog ga čuva" i vjerujem da se na nama najbolje dokazuje. Kako se ponaša čovjek prema sebi, tako će se ponašati i prema drugima... Šta mislite kako se ponaša neko na R1 sa svom mogućom opremom (čitaj - ultra modernim i bijesnim cvikerima) na sebi dok žari 180 preko Brankovog mosta? Koga on poštuje? Koliko njemu vrijedi njegov život? I koliko mu vrijedi tuđi život? Ne, ne, ne... Da li on uopšte razmišlja o sebi, odnosno o nečijem tuđem životu? Neću dalje u ovo da ulazim, smatram da je ovo bilo dovoljno. Takođe, u one tri vožnje sam shvatio da su cvikeri neophodno neizostavan najpotrebniji dio opreme koji ni k.rcu ne služi kada odvališ i da te spasavaju samo od jedne stvari - da ne vidiš u ogledalu koliko si glup kad sjedaš na 100+ konja koji jure kad hoćeš preko 200 km/h (da ne kažem preko 250). Eto, tome služe cvikeri. U tim vožnjama me nabolo par muva, pčela i komaraca po sred čela i nisam ni znao da imam kvrgu na čelu dok se nisam pogledao u ogledalo kad sam sišao sa motora. Na 60 se šmrca, na 80 se plače, a na preko 100 ko može da gleda i vozi - ja mu skidam kapu. Shvatio sam da oprema nije sastavni dio garderobe, jer se onda ne bi zvala oprema, već garderoba. Nego, oprema je sastavni dio motora, prijatelji moji. Zašto sad motora, pitate se? Pa zato, jer nas štiti upravo od posljedica koje on može da proizvede, a potpomognut ljudskom glupošću, nepažnjom i neznanjem. Eto, zato. Jer, motor sam sa sobom ne može ni milimetra da se mrdne, pa makar htio da bude i raketa koja juri na Mars. E, a kad se sumira ovo gore za motor, konjiće, opremu i ostalo, onda se dolazi do toga da, ako je čovjek iole normalan, onda shvata da sa motorom mora lagano, bez žurbe i pritisaka, da mora da se očisti um od misli drugih ljudi (ovdje mislim na zajedljive komentare, bijele poglede od društva, izazivanja i dobacivanja, i tako dalje) kako bi se sačuvala prisebnost, jer smo u saobraćaju ugroženija vrsta i od pješaka. Kao što je ranije spomenuto, ljudi nas poprijeko gledaju iz obijesti, zavisti, nemoći, jer imamo motor, imamo m.da da sjednemo na te rakete i vozimo se onako kako oni ne mogu, provlačimo se kroz gradske gužve - a oni ne mogu, slobodni smo da uživamo u suncu - a oni se kuvaju u 800+ kg lima, stoje i nemoćno gledaju u beskrajne kolone automobila, kombija i kamiona između kojih mi prolazimo i ostavljamo njih u svojim "krševima". Ako se uradi sve ovo, onda može da se sagleda šta je (motor), gdje je (čovjek, vozač motora, motorista) i kako je to sjesti na motor i voziti. Za sve treba rutina, za sve treba trening i sve traži navikavanje. Ako se razmišlja glavom, hladnokrvno, zdravorazumski, može i na raketu da se sjedne i da se ostane živ. Ali, ako čovjek ne poznaje sebe barem malo, barem toliko da se može kontrolisati dok sa tim nekim svojim motorom ne napravi koju hiljadu kilometara, onda tu nema pomoći. Tu onda neće pomoći ni roditelji, ni drugovi, ni milicija sa kaznama. Tu onda može samo da pomogne pop. Tužno i žalosno, ali je realnost takva. Ja sam kupio FZ6 prošle godine (26.06.) sa 4022 km na satu. Sada sam stigao na nešto manje od 9800 - dakle nešto manje od 6000 za prvu sezonu, sa prvim (pravim, ozbiljnim) motorom. Poslije koliko, 10-15 dana, sam bio na skupu na Fruškoj gori (trebalo mi sat i kusur, za nešto što je društvo sa foruma skršilo za 45 minuta). Produžio za Apatin (još dva sta i više). Pred kraj 8. mjeseca bio u Hrvatskoj (Beograd - Sisak = 395 km, 7 sati), ali sam otišao motorom tamo i nazad (to mi je prva duža tura). Pao. U Vojvode Stepe me dva idiJota pokupe u rikverc sa Mercedes-om ML i skrše mi prednji blatobran. Ali, ja se još uvijek vozim. I ja ću i dalje da se vozim. Kad se vozim, vozim se radi mog uživanja. Pa pored mene može avion da prođe, a da ja ne osjetim potrebu da ga stignem. To nije za grad. To nije za ulicu u kojoj moraš da imaš na četvore, nego 16 očiju. Moraš da se paziš i onoga ispred i onoga iza, onog u traci lijevo i onog u traci desno, moraš da paziš na rupe u asfaltu, jer inače imamo najkvalitetnije ceste na Marsu, moraš da paziš na bus, jer je dobar dio vozača bezobrazan i bezobziran (sorry busmane, ali realnost), a moraš da paziš i na putnike da te ne dokači neka limenka ili pica koja se nekome ne klopa. Jedino na šta ne moraš da paziš su ptice, one će nekad da te poseru (ako im radi navigacija taj dan ;D) ili da te ne poseru (imaju preča posla, ti im nisi zanimljiv). Ono što je sigurno na šta moraš da obratiš pažnju su dva tipa automobila: Golf II i BMW serije 3. Prvi jer je najbolji auto na svijetu i jednostavno vlasnik toga automobila je rođeni trkač gradskih ulica, a drugi... Hm, šoferi drugog moraju da se dokažu pred svojim uglavnom sumnjivim društvom (u najvećem broju slučajeva, nadam se da se niko ne osjeća uvrijeđenim i pogođenim), jer ako u njihovim očima padnu, nema ništa od "Respect, brate!". Odužih ja, ali kao što rekoh, priča je rastegljiva na neodređen broj slova i ostalih sastavnih i rastavnih elemenara. Poenta je da svako odgovara prvenstveno za sebe, svoju glavu i svoj život, a onda povrh svega toga i za tuđi život. A nositi tuđi život na duši je nešto najteže što čovjeka može da zadesi. Ako neko sa time može da se nosi bez problema - svaka mu čast. Ja ne mogu. Nikako. Zato čuvam sebe, jer drugi ja ne postojim. Zato čuvam svoj motor, jer mi je (konačno) izvor neopisivog zadovoljstva i sreće i jer drugi nemam. Krvavo sam ga zaradio, a još ga krvavije otplaćujem. To zna Dexxter sa svojim kreditom (sorry Dexx, samo sam tebe mogao da se sjetim), kao i svako drugi ko je uzeo kredit i kupio motor. Zbog toga čuvam druge, jer čuvajući druge - čuvam i sebe. Zato drugovi moji, braćo moja, samo polako. Uživajte u tome što imate i pokušajte da to iskoristite na najbolji mogući način. Sa gasom do daske, da iverje otpada, sigurno se stiže prečicom samo na jedno mjesto... Na ono na koje svako od nas treba da stigne što stariji i puniji uspomena na dobre ljude, mjesta koja je obišao i mnooooooooogooooooo kilometara na svome ljubimcu. Pozdrav.

Upisani: pajti, Bera. Pozdrav.

Možda ne bi bilo loše da razmisliš i o Panasonic-ovim aparatima... Imaju solidnu optiku (Leica). Ono što niko nije spomenuo, a čudi me da nije, jeste optička stabilizacija. Šta je sad ovo? Optical Image Stabilization je "fora" aparata da anulira one minimalne pokrete prilikom slikanja. Najčešće je to "tresu mi se ruke". Tada OIS (IS - Image Stabilization kod Canon-a, O.I.S. kod Panasonic-a) "uvodi red" u aparatu (kad već ti ne možeš u ruke). LM, IS je veoma korisna tehnologija i to naročito u dvije situacije: 1. Tresu ti se ruke... Logično... 2. Prilikom okidanja na većim žižnim daljinama, narodski rečeno pri većem "zumu". Meni je npr. oko 30% slika pravi škart baš zato što jednostavno ne mogu da držim ruke mirno kad okidam. Canon S2 mi je taj % smanjio na nekih 5-10%. BTW, još dvije stvari: 1. Fuji aparati (9500, 6500fd) imaju manuelni zum, kao što je već rečeno, što je ekstra (slikao sam malo sa Nikon-om F90, pa znam kako to ide, navukao sam se apsolutno). Ali, NEMAJU optičku stabilizaciju, što može da ti prevagne u odluci. 2. Takođe, Fuji ima bolje, kvalitetnije, oštrije slike od Canon-a zbog veličine senzora, ali Canon ima najbolji izlaz u odnosu na kolorit slika (veoma žive i vjerne boje) i sam .jpg koji Canon napravi je bolji i (u zavisnosti od potreba fotografa) vjerovatno ima najmanje "razmazivanje" detalja zbog kompresije. Ako ćeš da snimaš i filmiće, kratke ili malo duže, Canon ima najbolji movie mod koji ti dozvljava i zumiranje (kadriranje) u toku snimanja, kao i okidanje fotke pune rezolucije senzora tokom snimanja filma. Odluka i presuda su veoma komplikovani, ali ako ne tražiš pro aparat, znače ti stabilizacija i movie mod, bitno ti je koje ćeš kartice da koristiš (Fuji, Olympus - skuplje xD, Canon i ostatak žgadije - jeftinije SD), ja bi onda birao između Canon-a S3 (stariji model zbog većeg senzora) i nekog Panasonic-a FZ30 ili tako nešto... Ah, da. Olumpus ima UZ550 (čini mi se da je ta oznaka) sa zumom od 18x, ako ti to nešto znači. Takođe, Oly ima solidne slike. I još nešto. Nemoj da ti broj MP bude presudan... Ima negdje na na nekom od specijaliziranih sajtova (probaću da iskopam link) pojašnjenje koliko se to tačno dobija na veličini sa povećanjem MP. Laički rečeno, što je veći broj piksela, manja je razlika. U principu, preko 5-6 piksela je za neprofesionalne fotografe (amatere, zaljubljenike u fotografiju, hobiste) najčešće nepotrebno i razbacivanje... Bolje da se dobro opremiš sa karticama, solidnim setom baterija i super punjačem za iste iz razlike u cijeni. Pozdrav.

Nađoh ovo:

Upisani: johann, TroxX, Dr.Bane, cole, shejtan. Dopunjen: markone. Pozdrav svima.

Takođe, sci, još jedan rezezrvoar.

Danke, danke... ;D Služimo narodu. PS: BTW, samo da kažem JB, godi kad neko kao ti, ko vrijedi za nekoga na forumu, kaže tako nešto... Ipak sam ja još početnik u ovome svijetu i imam samo jednu sezonu i nešto preko 5500km pod guzicom... Još sam zelen, ali hvala!

Ne znam, nisam probao. Pročitao sam to prije pitaj boga koliko godina u nekom auto-moto časopisu...

Danke fur informatione... ;D

Ja performanse i ne tražim...

Prema onome što sam ja večeras pročitao, razlike sa Two Bro's ima i dosta. Pisao je jedan lik od 190cm i oko 120kg, kako sa Two Bro's setom lakše stiže do limitera i kako mu motor bez cimanja i u prvoj i u drugoj odvaja prednji točak od zemlje. Što se rupa tiče, i Two Bro's i Devil imaju dva zasebna topa, a uz Two Brothers se dobija i zamjena za žmigavce i nosač tablice. Inače se ova dva seta savršeno uklapaju u specifičan zadnji kraj FZ6. Jedino što mi je Two Bro's ljepši od Devil-a barem duplo... Nekak se više uklapa u liniji i ne štrči toliko koliko Devil...

Ako nekome treba, ja nisam gledao šta ima, ali ima 16GB raznoraznih uputstava: http://24.91.191.29/cgi-bin/browse?share=motorcycles Username: fz6 Password: fz6 Pozdrav.

Poslije nekoliko tema o zvuku naših ljubimaca, Đurine nabavke Two Brothers sistema za njegovog Suzukija, ne da mi đavo mira već moram da čačkam. Pričao sam nekoliko puta o Shacal-u, a i odgovor koji sam dobio od kolege, me baš i nije zadovoljio. Ugavnom po sjećanju, Shacal mi je imao ekstra zvuk... Tražeći dalje i kopajući po netu, dolazim do krajnjeg rezultata - komplet nekog od dvojice proizvođača: Devil ili Two Brothers. iMotorcycle Store - Home kažu da ima nabolje cijene za Two Brothers. Za cijenu Devila-a sam negdje pročitao da je oko 600€, što mu dođe otprilike isto kao i TB. Takođe, ima i neki CycleGear koji ima baš male cijene Two Brothers-a... Pogledao sam i "poslušao": Two Brothers 1 Two Brothers 2 Two Brothers 3 kao i "suprotstavljenu stranu": Devil 1 Devil 2 http://www.youtube.com/watch?v=m0LhyDJxTuA Devil 3 Devil 4 Ima li neko neku preporuku, mišljenje, savjet? Prednosti i mane Al, Ti i Carbon varijante? Napomenuo bih da me ne interesuje snaga, ubrzanje, niti krajnja brzina kao cilj ovoga. Cilj je samo i isključivo zvuk, a sve što dođe sa time je dobrodošlo, naravno (hoću da kažem da nisam imun na to ;D).

Ako se dobro sjećam, priručno sredstvo može biti i kriška jabuke ili krumpira...

Sigurno nije jedina... A, ako jeste, podijelićemo je bratski. Dogovorićemo se ko će sprijeda, a ko otpozadi... Mislim, da joj priđe... ;D ;D ;D ;D ;D

Vidim ja da je najzli jahao nešto drugo... ;D ;D ;D ;D ;D

Bosna je zahtijevala rješenje koje neće nikome smetati, a jedino su ista slova bila solucija na koju niko ne može da prigovori. A što se ćirilice tiče, pa više ni Rusi nemaju ćirilicu na tablicama...

Ma jok, na suncu je narandžasto, a u hladovini je crveno. Uostalom, pogledaj Glistin VFR... Al' je to šareno...

Ma nisam mogao da se sjetim ostalih, a da se ne ponavljam... A i fali mi "i"...

Jebo plavu, to svi 'oće... ;D Nego ona crna iz Suzi tima, koja je to?

Sandisk, Kingston, pa ostali... Za Kingstona microSD sa dva adaptera (na mini i full SD dimenzije) npr. dobiješ i garanciju od 10 godina u Pakom shop-u za reda 2000±100 dinara... A ti adapteri mogu da ti prošire upotrebljivost kartice...

Crnamrlja, predivan motor. Baš...

2 Najzli i Redoran: Vaša firma ima više nijansi roze boje, tako da bi od tog farbanja moglo još i da ispadne nešto... ;D