Ovakva je bila situacija proljetos kad smo išli za Uskrs, pa smatram da se ništa nije promijenilo.
Ništa se ne daje štićenicima doma direktno, sve što se nosi daje se tamo nadležnim osobama. Ima tamo štićenika koji su i bolesni, pa im slatkiši nisu dozvoljeni.
Svoje stvari nosite sa sobom i pazite na iste. U krugu je vožnja minimalnom brzinom, jer ima dosta štićenika.
Ono što možete očekivati je da vam srce zaigra iz dva suprotna razloga - od sreće što znate da činite humanu i nadasve zahvalnu stvar (od strane štićenika), a od tuge kad vidite sve njih, gdje žive, kakvi su i u kakvim uslovima žive. Suza se pusti veoma lako, žene naročito - dakle, pazite ih! ;D ;D ;D
Određeni broj štićenika, ne svi, će htjeti da se popnu da sjednu, a neki bi i da se provozaju na motoru. Ovo posljednje je čini mi se zabranjeno, jer za Uskrs nisam vidio nikoga da je vozio nekoga od štićenika doma. Takođe, opet određeni broj štićenika će htjeti da malo turira motor - obratite pažnju, jer nemaju osjećaja (pa je tako npr. Mrletov Kafasaki lupao u blokadu nekoliko puta, kao i mašine drugih ljudi ;D ;D ;D).
Ipak, ono što se vidi tamo će na kraju ipak da natjera srce da zaigra iz razloga pod brojem jedan, kao i što će obezbjediti mnogo osmjeha i zadovoljstva nakon odlaska. Kako sa njihove strane, što je i najbitnije, tako i sa naše strane, što je mnogo manje bitno u odnosu na njih.
Znam po sebi koliko puta su me koliko obradovale, toliko i skoro rasplakale one čestitke što smo dobili od štićenika za Uskrs.
Tek, kad odete tamo i vidite njih, shvatite neke stvari u životu...
Čuvajte se samih sebe...