Jump to content

Moto Zajednica

HtR 2: Centralna Azija, Kaspijski Basen i "5 Velikih"

Recommended Posts

  • Hit the Road, 1415 postova
  • Lokacija: vinca, beograd
  • Motocikl: BMW R1200GSA

A otkud to da ne ide prvobitna ekipa opet?

Vrlo tesko (gotovo nemoguce) je bilo uklopiti termin putovanja sa brojem dana (65 0staa2.gif) koji su potrebni da se ostvari ovakav ambiciozni plan sa svim drugim poslovnim i porodicnim obavezama. Tempo zivljenja je postao malo drugaciji u odnosu na proslu godinu. Ove godine vrlo tesko smo poklapali i zajednicki slobodan vikend, a ne 2 meseca +... Jednostavno, nisam imao kome da ostavim da mi vodi posao da bih ja bio odsutan 2 meseca. Bila bi to izuzetno velika cena i ogroman pritisak na ostale clanove porodice zarad mog licnog hira, gde opet ne bih bio prepusten uzivanju, vec bih bio opterecen stvarima koje sam ostavio...

 

Ove godine, situacija je ovakva kakva jeste....Naredne godine, nadam se da ce neke stvari doci na svoje mesto. Bitno je da planovi postoje...

 

 

  • Podržavam 8

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Hit the Road, 1415 postova
  • Lokacija: vinca, beograd
  • Motocikl: BMW R1200GSA

Drugare, ima li te??? Po mojoj proceni setas po Taxim skveru i merkas gde da jedes sutlac!!! Gresim? Pazi da te ne prevari opet onaj Turcin sa saslikom 1nanana.gif

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • MotoDJIR.com, 1338 postova
  • Lokacija: Zemun
  • Motocikl: Honda Africa Twin AS 2022; Piaggio Beverly 300ie 2010: Vespa 300GTS 2015

Ma kakav Taxim,otisao da obidje one "vikendice" za koje smo prosli put trebali da cekamo red.

 

A sto se tice klope,pa mozda je otisao u onu tvoju pekaru. Tamo je bas jeftino. :)

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Integrisan, 8143 postova

Sinoc sam bio u istanbulskoj četvrti Ortakoj. Predivna četvrt, sećate se vas dvojica htr-ovaca, to je ona četvrt prepuna kafića i ljudi ispod samog prvog mosta preko Bosfora. Prošli put, gledajući sa broda, obećao sam sebi da ću sledeći put kada se nađem u Istanbulu tu popiti Efes, ako ne i spavati. Pa sam tako i učinio. Upoznao sam neke navijače Fenera, pa su me vodili da u kafiću gledamo Arsenal, mada nisam im baš bio talija :lol:

 

Večeras sam već u Ankari, gde sam i sutra ceo dan, pre nego krenem u Kapadokiju na prvo kampovanje. Sedim na terasi zamka (kafić na najvišoj tački centra Ankare) i gledam grad okupan u svetlu ispod sebe.

 

Turski net je i dalje isti - katastrofalan i dela ga na kašičicu...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Integrisan, 8143 postova

Al' najbolje je što malopre zamal' ne doživeh nervni slom - pošto je najviša tačka u gradu, instalirana snaga zvučnika sa kojih mujezini najavljuju molitvu je jedno 100KW. Pa kad je grunulo malopre, iznenada i podmuklo :lol:, a ja 20m odatle, zamal' ne zalegoh po sto... :D

 

Odoh sad da :care: :care: :care:...

 

;)

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • REW/Hit The Road, 501 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: BMW R 1250 GSA

Mislim da je jedina pozitivna stvar što ideš sam, ta da ćeš imati više vremena za nas. Kada završiš dan ostaje ti vremena da pišeš, šalješ fotke na forum i sređuješ misli. Zabaleži sve, na forumu ili u svesci, to će biti dragocen materijal. Javi se posle jutarnje 1care.gif.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Integrisan, 8143 postova

Kako sam krenuo na put i završio početak u Plovdivu, kako sam lutao ulicama

i gledao zaljubljeni par i zašto sam uopšte krenuo sam

 

 

Dakle, putovanje je, jedno lenjo i obično majsko jutro, pobedilo.

 

Bez nekog posebnog razloga, naime prethodna noć nije slutila da će se bilo šta značajno dogoditi. Tako, bar u mom slučaju, povremeno čovek ode na počinak ne sluteći bilo šta, a jutrom se probudi putnik. Neko, eto, za punog meseca iz sna postaje vukodlak, neko noću krišom prazni frižider, čuveni Toza operiše u to nedoba kao vampir, a ja povremeno, i đavo će ga znati ko je tu prošao najlošije, samo osvanem kao putnik.

 

I šta ćeš, kud' ćeš, bude onda gotovo. Ono, period inkubacije putnog virusa potraje još neki mesec. Ustaješ, bivstvuješ, odlaziš na počinak – sve se trudiš da deluješ uobičajeno i normalno. Krišom, dabome, sanjariš, praviš rutu, planiraš, popisuješ, čitaš, dopisuješ, još malo čitaš, spremaš, popravljaš, nabavljaš rezervne delove i opremu i, rekoh li već, čitaš. Hoću reći, to sve noću. Danju si i dalje uglavnom normalan, tj. u meri u kojoj si i bio normalan, dabome.

 

Ukućani, a sve se i oni prave Toše i sve kao ćute, već vide koliko je sati, pomoći tu nema, samo gledaju koliko je loše ovaj put. Mada, iskren da budem, u mom slučaju ume da bude baš loše.

 

I sve tako i u tom tonu, dok u jednom trenutku Gospođa duboko ne uzdahne, obrne krug očima, slegne ramenima i značajno se zagleda u svog supruga, u ovom slučaju ni manje, ni više, nego mene. Na kraju krajeva, ono što je muči je upravo ono što voli; prava dijalektička suprotnost, što bi rekao Marks. Dakle, na ovaj ili onaj način putnik dobije "zeleno svetlo" i od tog trenutka putovanje i zvanično može da počne.

 

***

 

I eto kakve mi se sve misli motaju po glavi, dok kasnim na početak sopstvenog putovanja. Nekoliko prijatelja me za sreću i podršku ispraća, a ja po običaju kasnim i posledično sam nervozan. Tj. do trenutka dok ne shvatam da ne postoji niko ko bi mogao da se nervira što čeka sopstveni polazak, niko ko bi mogao da krene bez mene. Ovoga puta vozim sam.

 

***

 

U Plovdiv pristižem veoma rano, tek nešto iza podneva, posle laganih i prijatnih 550 kilomatara prve etape. Prva granica, prva promena vremenske zone, prve fleke na čistom odelu. Prva u dugačkom nizu jeftinih hotelskih rupa koje me čekaju na ovom putu.

 

Plovdiv, još onomad kada je putovanje počelo samo sebe da planira, biram za prvo prenoćište jednostavno i brzo. Jedina preostala veća varoš u Bugarskoj u kojoj do sada nisam bio. Dodatno, tačno je na ruti, na pogodnom mestu. Izbor je bio lak i logičan.

 

Plovdiv je veliki grad, drugi po veličini u celoj Bugarskoj. Veličine Novog Sada, dakle nekoliko stotina hiljada duša, uvek sam ga zamišljao kao veliko i sivo postkomunističko sumorno mesto. Može biti da je to nekada i bio, mora da su te mentalne slike potekle od nekog letimično viđenog, a onda i ubrzo zaboravljenog, televizijskog snimka ili izveštaja u štampi iz Plovdiva, u mojoj ranoj mladosti. Tek, danas je malo od tog sivila ostalo. Možda po neka fasada, monumentalnost trgova, velike javne zgrade i, verovatno ponajviše, ogromni dehumanizovani stambeni blokovi, za koje je i Novi Beogad sušti etalon brige za čoveka i raznolikost!

 

Ne i ne, sa druge strane je sadašnji život! Iako Bugarima ponekad ne izgleda tako, iako su kao i svi nestrpljivi i čini im se da zaslužuju sve i odmah sada - za nas sa strane, koji Bugarsku gledamo povremeno i sa pauzama između tih pogleda, jasno je kako ta zemlja napreduje. Infrastruktura se gradi, gradovi su živi, pokreću se biznisi, ima turizma! I, obratite pažnju, ovde se ne radi o glavnom gradu države, niti crnomoskom ili planinskom centru. Kada gradovi u unutrašnjosti imaju neku perspektivu (a imaju je u Bugarskoj većinom – i Varna i Burgas i Šumen, čak i Ruse i Pleven), zemlja se ipak kreće u pravom smeru.

 

Plovdiv je jedan od najstarijih evropskih gradova. Na istom mestu, pored reke Marice, ljudi žive već više hiljada godina. Centar grada i centralno gradsko jezgro bukvalno su arheološko nalazište, uglavnom iz rimskog vremena. Rimski stadion (ispod centralne gradske ulice, nešto poput beogradske Knez Mihailove), amfiteatar (ugnježden u prirodnoj dolini između dva centralna gradska brda) i forum (ispod centralnog gradskog trga), svedoci su da se grad kroz vekove čak i nije mnogo pomerao. Šetajući ulicama, a ovaj grad, tj. njegova centralna zona, obilazi se isključivo peške (!), možete videti više sjajnih pravoslavnih crkava, sačuvane su i dve veoma stare džamije (u samom centru, a veća i lepša nalazi se iznad samog rimskog stadiona, pa možete na jednom mesto videti bar tri vertikalna sloja istorije!), kao i jedna rimokatolička katedrala i nekoliko protestanskih hramova. Već ova činjenica dosta govori o kosmopolitizmu i starosti Plovdiva.

 

Ipak, bez dilema, moj favorit i najveća vrednost Plovdiva je njegova stara varoš. Kada od rimskog stadiona, dakle iz centralne pešačke zone, krenete polako uzbrdo na istok, ubrzo ulazite u splet malih i strmih ulica, prolaza i stazica koji se rađaju bez plana i reda, seku se pod svim zamislivim i nezamislivim uglovima, kruže, presecaju, vode pored i oko zidina i ko zna odakle i gde sve. I sve su pune šarmantnih i neodoljivih kuća, kućeraka, palata i svega između. Neke od tih građevina i ulica su renovirane i umivene, neke jedva stoje i bojite se da će prvi povetarac (ili neki Zli vuk!) da ih sruši, neke su van vidika turista (i u njima su po pravilu najbolji skriveni kafići i klubovi, vidi se to na prvu pogled, s nogu!), druge su pune suvenira…

 

Dugo lutam tom kaldrmom. Gubim se i pronalazim, iza jednog ćoška je skriven najbolji mali Jazz klub koji sam video u poslednjih 5 godina, a iza drugog rimski amfiteatar sa 6.000 mesta. Na kaldrmi, ispred svog lokala, sedi zanimljiva devojka koja pravi neke arty drangulije, a iznutra se čuje RNR 60-ih. Dva koraka dalje zvuci zurli i ispijanje čaja ispred kafanice. Ne stiže mi se na cilj. Mislim se, svako brdo ima uglavnom samo jedan vrh, pre ili kasnije pronaćiću ga i ja. I znam, pogled će biti sjajan, Plovdiv okupan u zlatnom popodnevnom suncu. No, pre te neizbežnosti uživam, ovaj stari grad privlači, opija šarmom. Možda je u pitanju samo ushićenje što je putovanje počelo, pa zar nije ovaj mali biser praktično na pragu kuće upravo nagoveštaj svih onih pravih i teže dostićnih bisera koji me tek čakaju, može dakle biti i to, ali deluje mi da je oduševljenje autentično, poznajem već toliko sebe.

 

***

 

Iza jednog trošnog kućerka, umesto sledeće kaldrme, odjednom proplanak i vrh. I pogled jeste sjajan i sunce preliva zlatnim baršunom, baš kako najviše volim. I taman da krenem da uživam, da nastavim da se radujem što i posle lepog ima opet lepo, samo novo i drugačije, a nije li to smisao potrage (!), videh njih dvoje.

 

Zagrljeni, sede na ivici bedema i gladaju na Plovdiv sa visine. Savršeno dovoljni jedno drugom i perfektno nesvesni oka stranca koje ih posmatra.

 

Eh, dovraga, mislim se. Suviše je rano da mi ovoliko nedostaje Violeta.

 

 

Nastavak sledi…

 

 

IMG_1227.jpg

[Plovdiv - njih dvoje]

 

 

 

IMG_1139.jpg

[Deo ekipe za srećan ispraćaj - avgustovsko jutro u Beogradu]

 

 

 

IMG_1158.jpg

[Motor "pariran" ispred "hotela" u Plovdivu]

 

 

 

IMG_1202.jpg

[Plovdiv - detalj iz starog grada]

 

 

 

IMG_1209-767x1024.jpg

[Plovdiv - detalj iz starog grada]

 

 

 

IMG_1254.jpg

[Plovdiv - pešačka zona i slojevi istorije]

 

 

 

IMG_1256.jpg

[Plovdiv - centralni trg]

 

 

 

IMG_1218.jpg

[Plovdiv se još jednom rađa - okom i rukama umetnika]

  • Podržavam 24

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Политички некоректан, 858 postova
  • Lokacija: Zemun
  • Motocikl: Honda CB 1100 SF X - Eleven

Ово звучи као почетак књиге.....

 

С обзиром на чињеницу да овај пут нема сниматеља, ваљда ћеш и на тај начин да овековечиш ово путешествије?

  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Vikend motociklista, 676 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda pantheon 125..

Svaka cast putnice namernice..postoji izreka da sam znao koliki put me ceka ja bih odustao...bilo bi lepo da ovekovecis putovanje jednom knjigom,verujem da bi pobudila mnoga interesovanja...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Integrisan, 8143 postova

Ulazak u Stambol i kako sam još jednom bio zapanjen ovim gradom. Kako je Fener izgubio od Arsenala, a ja stekao prijatelje.

I kako sam između kamiona, a iznad kontejnera poetično kročio u Aziju

 

 

Nekih šezdesetak kilometara pre Istanbula svraćam na benzinsku stanicu, manje što mi je u tom trenutku neophodan preskupi turski benzin (znajući za jadac snabdeo sam se gorivom do vrha, plus dodatna kantica, na izlazu iz Bugarske), a više pripremajući sa za ono što sledi. Ulazak u grad!

 

Koju god rutu i varijantu da izaberete za ulazak u ovaj višemilionski megalopolis na dva kontinenta (!), u vreme kada mu ja prilazim sa evropske strane – nema dobrog rešenja. Možete samo da birate kakav pogled želite (biranjem prilaznog pravca), pošto vam kolaps i stajanje svakako sleduju, jedino imate uticaj na izbor kulisa.

 

Ja dolazim pravcem E80, dosadan ali brz put, zaobilazi gradove i od granice sa Bugarskom do samog prilaza gradu dovodi vas za tek nešto više od 90 minuta. A ja žurim, imam samo jednu noć za predivan Stambol. Naravno, na ovom mestu valja reći da "sam prilaz gradu" u slučaju Istanbula znači nekih 50 kilomatara od centralnih gradskih četvrti oko Zlatnog roga i Bosfora!

 

I koliko god putnik pokušao da se pripremi na neizbežno, baš ništa ne može da vas učini spremnim za istanbulske gužve. Nekih 40km od centra grada gužva počinje (a kada kažem gužva mislim na kolonu vozila koja stoji, ispunivši svih 4, a povremeno i 6 i 8 kolovoznih traka puta u jednom smeru!!!).

 

Dakle, punih 40 kilometara i dodatnih preko 90 minuta pokušavam da utičem na svoju sudbinu, umesto da se kao i velika većina lokalaca prepustim, menjajući impresivne auto-puteve: sa O-3 prelazim na O-2, sve u nadi da je na O-1 (unutrašnji prsten) manja gužva, al' ne lezi vraže… poželeh onaj spoljni prsten na O-3. I sve to vozim u zaustavnoj traci i između automobila, teško natovaren, sa bočnim koferima.

 

Niti je zabavno, niti je moja ideja motociklizma.

 

***

 

Umoran, dakle, pristižem dosta kasno u malenu gradsku četvrt na samom Bosforu – Ortakoy. Malenu, dabome, samo za istanbulske prilike.

 

Ortakoy je na evropskoj strani grada, četvrt uglavljena između čuvenog Yildiz paka sa jedne, i Bešiktaša sa druge strane, neposredno ispod prvog mosta preko Bosfora. Kada sam prošli put bio u Istanbulu, sa Hit the Road 1 ekspedicijom, sa divljenjem sam naslonjen na ogradu bosforskog kruzera koji nas je vodio u obilazak grada sa mora, gledao tada mi nepoznatu živu, vibrirajuću gradsku četvrt na obali, prepunu kafića, vreve, dobre atmosfere i muzike. Još tada obećao sam sebi da ću, kada me put ponovo nanese u Istanbul, tu prespavati. Dodatno, četvrt je ispod samog mosta, a most me koliko sutradan vodi pravo u Aziju, neću mnogo dangubiti od rute, pa je odluka potpuno imala smisla.

 

U Ortakoy četvrti možete posetiti čuvenu džamiju na obali (koja se, doduše, trenutno renovira), možete pojesti "Kumpir" (veliki i preskupi krompir sa svim mogućim i nemogućim dodacima), možete sesti u neki od brojnih kafića na rivi i biti opelješeni kao pravi zapadni turista, možete i sasvim lepo proći u nekom od više desetina restorana i odličnih kafea samo nekoliko ulica dalje od mora, a možete kao ja, upoznati nekog od mnogobrojnih za druženje spremnih lokalaca i sa njima gledati fudbal!

 

***

 

Još na gore pominjanoj benzinskoj stanici ispred Istanbula, pre nego ću se upustiti u gnjavažu i gužvu zbog koje se pitate da li je u Aziju ipak možda bolje bilo ući trajektom, dok sam ja lenjo u hladovini srkutao instant kafu, pristiže autobus pun navijača Fenerbahča, koji ih iz pograničnog Edirna vodi na utakmicu u Istanbul. Naime, to veče Fener igra kvalifikacije za Ligu šampiona protiv londonskog Arsenala, a turska strast za fudbalom je nadaleko čuvena, iracionalna i nemerljiva!

 

Reč po reč, ubrzo kao da se sto godina znamo, kao da su i fudbalski navijači poput bajkera – sevnu telefon i instrukcije istanbulskim poznanicima da mi organizuju gledanje "našeg" Fenera u nekom sport kafeu.

 

Kratko ću izvestiti: nisam im bio "talija", a istorija crno-žutih neće pamtiti 2013. kao godinu velikih uspeha u Ligi šampiona.

 

Ipak, kažu da su poznanstva u muci dugotrajnija od onih kovanih u zadovoljstvu. U tom smislu, moji novi istanbulski drugari već sutra ujutro došli su ponovo do Ortakoja trajektom sa azijske strane, a za to im je trebalo više od sat i po. Samo da bi mene ispratili na dalji put!

 

U redu, ispostavilo se da su i oni u duši putnici, dvotočkaši, samo od one potpuno mazohističke sorte što ne ide na benzin – pa ih je ovo moje putovanje i samovanje inspirisalo i malo dirnulo. Fudbal, već posle prvog poluvrmena, više sa tim nije imao nikakve veze…

 

 

***

 

U Aziju sam prešao preko drugog mosta, onog na pravcu O-2, računao sam nigde u stvari ne žurim, sam sam sebi mera, pa što da ne provezem i taj drugi most (ovim prvim u Aziju sam ušao prošle godine). Počeo sam da uživam u putovanju.

 

I tako, između kamiona i iznad teretnog broda za transport kontejnera, kročio sam ponovo u Aziju. Nekome je ovaj prelazak samo prozaičan put između posla i doma (većina biznisa je na evropskoj strani, a većina ljudi živi na azijskoj), dok je meni, eto, uzbuđenje i najava avanture koja dolazi.

 

Jer, putovanje u stvari počinje tek od ovog trenutka, sa ovim prelaskom u Aziju!

 

 

 

Nastavak sledi…

 

 

IMG_1271.jpg

[ulazak u Tursku]

 

 

 

 

IMG_1278.jpg

[susret sa navijačima Fenera]

 

 

 

[Gužva na ulazu u Istanbul, 30km od grada, dok još saobraćaj teče]

 

 

IMG_1414.jpg

[Ortakoy - detalj četvrti]

 

 

 

 

IMG_1324.jpg

[Ortakoy - detalj četvrti]

 

 

 

 

IMG_1340.jpg

[Ortakoy - detalj četvrti]

 

 

 

 

IMG_1326.jpg

[Ortakoy - renoviranje džamije, simbola četvrti]

 

 

 

 

IMG_1418.jpg

[Ortakoy - pogled na Bosfor]

 

 

 

 

IMG_1359.jpg

[bosfor]

 

 

 

 

IMG_1397.jpg

[Most preko Bosfora noću, pogled sa mola u Ortokoju]

 

 

 

 

IMG_1428.jpg

[Jutro u Ortokoju - braća biciklisti žele putniku srećan put!]

 

 

 

 

bosfor-gopro2.jpg

[bešiktaš - vožnja obalom Bosfora]

 

 

 

 

bosfor-most-gopro.jpg

[Dobrodošli u Aziju!]

 

 

 

 

IMG_1464.jpg

[Autoportret putnika na obali Bosfora]

  • Podržavam 20

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Nemanja Stojanović, 1089 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda NC750X RH09

Čitajući ovo, imam utisak kao da sam bio sa tobom u Istanbulu. Možda zato što i jesam.

Jedva čekam da izađeš iz Turske pa da mi proradi mašta uz tvoj putopis, kao i uz svako drugo dobro štivo. :takoje:

 

Vidim da su se sve one beleške isplatile, upio si svaki moj savet o fotografiji kao sunđer. :takoje:

"Mostić" noću - moneyshot.

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 229 postova
  • Lokacija: Novi Beograd
  • Motocikl: 4 cilindra :-)))

Sad videh temu,šta reći, na ovoliko dug put,ovakvim predelima-računam posle Ankare- :care: ...svaka čast na avanturizmu.Sretni ti kilometri,i mnooogo uživanja u istoku.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja