Jump to content

Moto Zajednica

Recommended Posts

  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Graz
  • Motocikl: BMW R1100 RT
Pre 8 sati, ZERO CORD ADV je napisao:

Već vidim, i sa nestrpljenjem očekujem, put do Rima stilom "Rat i mir", na 1000 stranica

Hehehehe :) Napišem ja ovako: Doručkovali smo, spremili se, pozdravili se sa sestrama i pravac Rim! Pa onda pročitam, pa vidim da bi se tu još moglo ponešto reći, nije to baš tako hladno i bez emocija prošlo. I počnem da širim. I tako... :Six: Uzme to i moga vremena, a i vašeg strpljenja (hvala :)). Ali računam da barem na tome ne treba da se štedi.

Još jednom hvala na motivišućim plusićima i komentarima!!

  • Sviđa mi se 6

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 169 postova
  • Lokacija: Ježevica - Požega
  • Motocikl: KTM 450 EXC-R, Honda Africa crf1000L

             Ovako je svakako mnogo zanimljivije. Čekam kraj pa da se vratim na početak i još jednom sve pročitam. Verovatno u jednom dahu.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Graz
  • Motocikl: BMW R1100 RT

Nastavak nakon malo duže pauze. Da počnemo lagano, pa da vidimo dokle ćemo stići. Dakle, Napulj :rolleyes:

 

Bezobrazan i svoj sada na rastanku pokušava da popravi utisak. Odlučio je da nas poštedi svojih saobraćajnih peripetija i zavrzlama, te, mimo manje poteškoće na jednom kružnom toku neposredno pred sam izlazak na auto put, nas ispraća sa osmjehom. Mustra je to stara…! Dok razmišljamo o našem današnjem cilju i dok gledajući preko lijevog ramena zavrćemo gas i uključujemo se na autostradu, nismo ni svjesni koliko je uspio da nas šarmira i da nam se uvuče pod kožu. Možda bi u aktuelnom vremenu bilo najprikladnije poslužiti se složenicom tipa „period inkubacije“- shvatiš da te je „zarazio“ tek posle izvjesnog vremena, obično para dana nakon što ga nbapustiš.

 

Na autoputu ništa novo, krećemo se među autima i zagrijavamo gume. Još prije puta sam objasnio Milici par vježbica koje može da radi na motoru tokom vožnje. Jedna od njih je izbjegavanje zamišljenih prepreka na putu, za koje siguran sam da veći vas već zna. Za početak je dovoljno da zamisliš situaciju u kojoj se mora naglo promijeniti pravac vožnje. Zatim te motor, oštrim guranjem guvernala u jednu stranu, izbacuje na drugu stranu. Time može izbjeći prepreke, a što je još bitnije, time će joj kontra upravljanje prijeći u dobro izvježban i naučen refleks. Neke od zamišljenih prepreka joj onda mogu biti i šahtovi na ulicama ili one crne gumene linije čime krpe ispucale puteve. Ni ova, a ni recimo vježba zagrijavanja guma, gdje se pravac neprekidno mijenja šarajući od jednog kraja svoje trake do drugog, joj u početku nisu baš predstavljali zabavu :/ Kada sam se jednom demonstrativno odvezao ispred nje i pokazao joj tu zmijicu za zagrijavanje guma samo mi je rekla da- Ako mogu ikako da vidim pa da padnem sa tog' motora…! i da se prestanem glupirati tu ispred njen >:(. Međutim vremenom se situacija počela lagano mijenjati i stvari su bivale boljim :aha:

 

Nakon što je uvježbala izbjegavanje prepreka na magistrali, došao je momenat da se oproba i na autoputu. Kao po definiciji- efekat promjene pravca korišćenjem jednake sile potiska na jednu stranu guvernala srazmjerno se smanjuje sa povećanjem brzine kretanja. Stoga je prvi komentar bio nešto tipa- Pa ovo ne funkcioniše na autoput! Tako se njeno bajkersko iskustvo iz vožnje u vožnju ukrupnjavalo (u ovome slučaju srazmjerno sa brojem komentara upućenih na moju adresu koji su se redali od „opet neke vježbe, aj’ šta je sad'?“ :blabla:, preko „pusti me da vozim kako ja hoću“ (ili ti „velika-sam-velika“), pa sve do „sada si već stvarno dosadan :gaa:“). Danas, bez pomena o zagrijavanju guma i bez ikakve priče o imaginarnim neprijateljima  (ili ti zamišljenim preprekama) svjedok sam veoma dobro uvježbanih pokreta čime moj saputnik, koji mi je prirastao srcu i koji mi sve više izmamljuje osmjeh na lice, te koji mi se, iskreno ću reći, iz dana u dan čini sve ljepšim i ljepšim, postiže zadanu radnu temperaturu ulja i guma od nekih 80°C/30°C…. I šta više čovjek da poželi.... Osim da ti izmami taj osmjeh, dok znam da čitaš ove retke..  :ljubav::zdravo:

 

Ostajemo na autoputu taman toliko da se odmaknem od lokalne napuljske gužve i nakon 30 kilometara silazimo sa njega na magistralu. Slijedi predio poljoprivrednih polja, normalnog saobraćaja i ponekod manjeg mjesta. Nešto na šta smo dobro navikli.

 

Dok Milica pušta pješake ispred, ja se pitam od kada li seže ovo prijateljstvo između ovih Italijana i Nijemaca iz Dachau-a.

m_20190914_133619.jpg.0f32aaadd6ee9122353834a6bdb8c01b.jpg

 

m_20190914_133633.thumb.jpg.ad6d54cb061c7a5e591d472cceff4ae4.jpg

 

Naselja poput ovih jednostavno mame da ih obiđeš.

m_20190914_134519.jpg.84baa88d222f97d0b00ad70c135e809b.jpg

 

Ideja je bila da se do Rima odvezemo kontinentalnim dijelom, da ne idemo ka obali. Zašto sam ja mislio da će nas sam put odvesti tamo, da samo treba da se zamisli želja bez da se to saopšti i navigaciji, ne znam sada baš reći :neznam:. Uglavnom, sada kada pogledam na kartu vidim da smo krenuli ka gradu Formia. Kada smo to shvatili već je bilo kasno, već smo stajali u gužvi. Ali bukvalno stajali. More je na vidiku, negdje sa naše lijeve strane, naša traka stoji, dok se iz suprotne tu i tamo kreću. Pomjerimo se par metara, ali ide to sporo i nikako. Postaje veoma vrelo i veoma nezanimljivo. Agregat među nogama grije li grije, temperatura na BMW-u skače za još jedan podeok, što se dešava samo kada se zaglavi negdje u pola ljeta i u pola grada. Kako koji skuter ili motor naiđu samo nas zaobiđu. Predlažem Milici da pokušamo i mi tako. Ali ona nije tip koji voli to probijanje. Govorim sebi da je to tako i da nema smisla terati je ako se ne osjeća sigurno u takvim zaobilaženjima. Dok mozak ubjeđuje samoga sebe da je to sve ok, receptori primaju takvu količinu topline prenošene znojem, da sada i moj toplotni podeok odlazi u nekakve neistražene visine…, sreća pa se dovukošmo do neke kafane sa desne strane- zovem pauzu. Nisam neki ljubitelj kole, ali ako želiš da se osvežaš…, daj jednu ovamo.

 

Mrgud sa vaše lijeve strane:

m_IMG_20190914_121055.jpg.ecd9468115b8a19681d0c97d4b9d6942.jpg

 

A gužva sa vaše desne strane: 

m_IMG_20190914_121059.jpg.ae6c4f7a5196b9da8595eb659eea3acc.jpg

 

Milica naručuje limunadu…, ali rijetko gdje su još shvatili da trebaju pomiješati svježi sok od limuna sa običnom vodom i da dobiju to jednostavno i dobro piće. Nego dobiješ ili neku vještačku mješavinu bez traga limuna ili nešto flaširano što se jednom pakovalo u firmi pored koje je jednom prošao šljeper sa koga su dva limuna baš tu ispala, te su valjda tako odlučili da to nazovu limunadom ili šta, ne znam. Ili je to vjerovatno nastavka malopređašnje kuknjave oko vrućine koji sam prenio za naš sto. Da se zna, ni Milica nije bila oduševljena što je dobila flašicu, bilo je nakakvog taloga tu na dnu. Nakon kraćeg vijećanja procijenjujemo da nije pokvareno. I na kraju šta reći, nego, pa i nije bilo tako loše :cirka2: Čak, hajde sada da ne preterujem nakon svega što upravo ispisah, neću reći da je bilo lijepo, ali da kažem da nam se svidjelo :ooo:

 

Zakopčavamo što se zakopčati mora i nazad na osedlane motore. Saobraćaj je i dalje isti, stoji, ali malo smo odmorniji, pa se nekako lakše podnosi. U nekom trenutku se put malo proširi i ja prisustvujem novim samostalnim bajkerskim koracima glavne ženske uloge ovga putopisa. Yamaha izabaci svoj prednji točak, ubaci se među dvije kolene i slalom poče. Jedno auto, drugo auto…, sada nema nazad. Nije više ni gužva što je nekada bila mislim se, bar sada za nas dvotočkaše. Stigošmo do Formie, prođosmo kroz grad bez zaustavljanja i onda izbismo na neku raskrsnicu. Put lijevo očigledno ide ka moru, a desno kao u neka brda ka gradu Fondi. Ta strana obećava više zabave, skrećemo tamo. I nismo pogriješili. Nadmorska visina se lagano podiže, saobraćaja gotova da i nema, a krivine se nižu jedna za drugom. E taj dio je bio baš dobar i zanimljiv, pravo osvježenje. Od Fondi ponovo idemo ka moru, ka mejstu Terracina. Zašto opet tamo, ne znam sada ni sam, vjerovatno je ta opcija bila malo bliža nego ići preko Frosinone do Rima mimo auto puta, na koji danas nismo htjeli više nazad. U našem slučaju ovo je značilo povratak na stari rimski put Via Appia, koja je stara ruta, presvučena novim asfaltom. Ipak, ono što mu je ostalo kao karakteristika još iz antičkog doba jesu kilometri i kilometri čistog pravca. Ako pogledate na mapi rutu između Terracina i Cisterna di Latina, pa onda i taj nastavak do Velletri, vidjećete nekih 50-60 kilometara čiste ravnice koja prolazi kroz drvore. Nije loše voziti se kroz hladovinu, al’ dosadno brate. Da je barem ograničenje 100 km/h, nego čini mi se da je bilo 80 km/h. I još ima i semafora.

 

m_20190914_140848.thumb.jpg.6df9b35bfd050a150bd07c2eb076757a.jpg

 

m_20190914_140834.thumb.jpg.2df9045fb9fde13ceca82a5bcab0610c.jpg

 

m_20190914_140830.thumb.jpg.7ed38852c2efb3eda63385d234fdec2a.jpg

 

Pregovaramo preko komunikatora oko toga gdje ćemo stati, gdje ćemo jesti. Pokušavam na navigaciji, dok vozim, dobiti neki prijedlog, ali baš i ne ide tako lako. Neki ne rade, neki su zatvoreni, neka opcija kupovine u supermarketu i jeste i nije opcija.. Sada osjećam kroz razgovor da je Milica nervozna, da je stigao umor, glad. Tonovi su blago povišeni, ali izgurasmo to momački (i djevojački!!) taman da uhvatimo otvaranje jednog restorančića nakon pauze, u kome smo u tom trenutku bili jedini gosti. Konobar, vlasnik, a ujedno i šef kuhinje i glavni ložač peći za pizzu nas obavijesti da peć nije naložena, tako da možemo sve osim pizza naručiti. Na sreću on ne zna ni riječi engleskog, tako da je to divna prilika za one koji hoće da se oprobaju u disciplini poznavanja stranih jezika. Česta i reklo bi se kako savremena tako i tradicionalna sportska disciplina na ovim krajevima. Vjerovatno još od predaka preuzeta, kada je latinski bio (živi) svjetski jezik. U međuremenu su se stvari promijenile, ali ko želi da osjeti čari toga vremena, eto u nekome vidi ima priliku i za to. Ali da, da se vratim šefu koji i dalje strpljivo čeka pored našeg stola… Nema problema, mi smo evo direktno iz Napulja gdje su naše trenutne potrebe za pizzom više nego zadovoljene. Ovaj put ćemo to, to i to.. i ako imate možda onu limunadu sa… -dok nije poletio, da ga odmah preduhitrim- ne, ne cijeđenu, nego onu sa čepom i talogom na dnu…. Kako ? Nema?! Pih šteta. Mislim, nije bila loša, čak nam se, eto da kažem i svidjela. I ode čovjek u kuhinju, a vrata ostavi otvorenim, taman da ga možemo vidjeti kako kuva. I što je najbolje od svega, zaista je kuvao, bacao sastojke u wok-šerpi, ubacivao začine... Ništa mikrovalna i opcija za odmrzavanje. Svaka čast :Bokilic: Za kraju da probamo i kućni sladoled, njegova radinost. Ponesi nam jedan, pa ajmo na put.

 

Do smještaja imamo nekih 30 kilometara. Put nas vodi preko nacionalnog parka Parco dei Castelli Romani. Par serpentina, penjanje po ne baš tako čistom i dobrom asfaltu i tu negdje počinje gužva. I ne prestaje do Rima, do koga tek treba doći. Rekao bi čovjek, gužva ko gužva. Ali nije svaka ista. Recimo ona iz Napulja je bila stihijska, neorganizovana i puna improvizacije. Međutim ova ovde je nekako kulturnija, poštuju se saobraćajna pravila. I što je možda najzanimljivije, nema mnogo auta, ali opet si u gužvi. Zareda se tako par auto (obično iza nas :oda2:), par vozača koji biće da dobro poznaju teren i krivine, znaju gdje mogu dati gasa a gdje treba ukočiti, pa ti se onda tako nabiju na zadnji kraj motora da više gledaš nazad da te ne pokupe nego naprijed kuda ćeš. Pokušasmo par puta da presijčemo lijevu traku i stanemo sa lijeve strane puta kako bismo na miru uhvatili pogled Lago Albano, ali to su bile preambiciozne namjere. Baš šteta, jer ono što sam krajičkom oka uspio da vidim mi je baš ostavilo lijep utisak. Jezero je oivičeno šumom i zelenilom, i odozgo sa puta se pruža baš lijep pogled na njega. U nastavku stižemo do Rima, uključujemo se na autoput koji kao prsten kruži oko njega kako bismo došli do smještaja. Hotel je biran tako da bude sa južne strane, da se lako može doći do njega iz pravca Napulja, a opet da ima metro u blizini i da se uklapa u budžet. I tako smo našli hotel Santa Maura, sa navodno dobrim kontinentalnim doručkom. Ipak bilo ga je malo lakše naći na bookingu nego sada motorom. Milica me prati, a ja slabo reagujem na odvajanja koja mi se ređaju na displeju, tako da se valjalo vraćati nazad. Okrećemo se u nekoj zabrani jer druge bilo nije i onda kroz nekih deset minuta konačno prakiramo pred hotelom. Recepcionar nam nalazi lijepa parking mjesta iza hotela i dok Milica rasprema stvari, ja nas prijavljujem i to sve na tuc-muc italijanskom. Na kraju ga pitah za metro stanicu, kaže samo tu desno i posle 30 metara je ulaz u podzemnu. Malo sam čitao, učio italijanski prije puta. U početku naravno sa više volje, kasnije sa manje. I sada, nakon ovih desetak dana u Italiji, neke naučene stvari su se osvježile, još ponešto pohvatalo i prijava uz sve bonus pitanje za metro na italijanskom prođe uspješno.

 

Izvalili smo se u sobu na jedno dva sata, dolazili smo sebi. Nije ni čudo otkud umor i ona nervoza u par navrata kada nam je za nekih 250 kilometara trebalo osam sati vožnje. Krenuli smo u 10h, a stigli u 18h. U hotelu nema kapija koja se zatvara u 23h (ali ni one terase, koja već nedostaje), tako da idemo probati metroom do centra. Mala zavrzlama je bila oko kupovine karata.

m_20190914_203314.thumb.jpg.5f0604a982a6d7d93a4f6d824dd3d841.jpg

 

Aparat neće karticu, a neće ni pare. Zamolimo prolaznike za pomoć, ni oni ne znaju šta je. Pitam se kako li je oni kupuju? Ili je možda i ne kupuju.., hm. Ipak uspjedošmo, više ne znam ni šta je bio trik. Rim ima tri linije metroa, nazvane vrlo jednostavno: A, B i C. Naša je C, silazimo na stanicu i tu zastadoh zbunjen. Odjednom ispred nas stoji veoooma dugačak stakleni zid, sa vratima na svaih 6-7 metara. Na koja sada da uđem kada nigdje ništa ne piše na njima, kako do stanice. Osjetih se kao u lavirintu.

 

m_20190915_114713.thumb.jpg.1372dc793dd77d683b7e87aa818cef46.jpg

 

Nakon što impresija prvog utiska splasnu i kada se oči naviknuše na nešto što do sada nisu vidjele, shvatih da su sa druge strana tog stakla u stvari šine. Dakle, nema padanja i skakanja pod šine, sve je vrhunski sigurno. Na zidu mali projektor daje neke informacijama. Veoma moderno.

m_20190916_105142.thumb.jpg.fcdf490b7363f87269fd809979969993.jpg

 

Metro se zaustavlja i savršeno tačno poklapa svoja vrata sa vratima na stanici. E sada, sve je to lijepo, moderno, fensi, ali sve pada u sjenu glavnog iznenađenje koga prolaskom kroz vrata postajemo svjesni. Nema vozača!!!!

 

m_20190916_105810.jpg.3848933fa53816d76e2b9b6a7c1195cd.jpg

 

Tamo gdje se sastaju dvije linije, mi smo na dubini od 26 metara ispod zemlje.

m_20190915_225157.thumb.jpg.f04f271a941e43a1d52acee54b65611f.jpg

 

A duž hodnike su izložene grnčarije i arheološke iskopine nađenje tokom kopanja metroa. Vjerovatno je najteže bilo odabrati kuda će se provući te tri linije ispod zemlje a da se ne naleti i ne ošteti nešto antičko. Što se kaže, ovjde gdje god lopatu da zabodeš, nešto se iskopa.

m_20190916_111533.jpg.61f1e867179fa854aa4bac9c78c260be.jpg

 

Izlaskom na površinu pred nama se pojavljuju moderne zgrade prošarane očuvanim ostacima nekih kapija, zamaka, kamenja iz ovog ili onog vijeka. Ovaj grad iza sebe ima istoriju i to ne krije! Čak naprotiv. Sa druge strane, prljave ulice Napulja sada su pred našim očima zamijenjene širokim i čistim ulicama i trotoarima. Saobraćaja ima, možda čak i više nego u Napulju, ali je opet nekako tiho, pristojno. Osjećaj prikrivene opasnosti i nesigurnosti, te zapadanja za oko lokalcima zamijenjen je potpunim prihvatanjem i uklapanjem u ambijent i među ljude. Jednostavno ne možemo, a da u prvi mah ne povučemo paralelu između ova dva grada. Brzo shvatamo da vjerovatno još samo par gradova svijeta može izaći na crtu i povući paralelu sa ovim, vječnim gradom. Tako dakle izgleda jedna svjetska metropola. Među prvim stvarima pred kojim zastajemo je obelisk, donešen iz Egipta još u „ono“ doba. Uz malo googlanja (za one znatiželjene) se dolazi do informacije da je obelisk podigao Tutmos III nekada 1.400 godine prije Hrista, pa su ga preko Aleksandrije i preko Mediterana prevezli car Konstantin i njegov sin, da bi ga postavili u Cirkusu Maximo (koga ćemo sutra obići). Tu je srušen ležao nekih 7 metara ispod zemlje, da bi ga 1588 sa tog mjesta prenijeli na sadašnje. Neki dijelovi su renovirani, a originali leže u Vatikanu. Čemu ovih malo više istorijskih podataka? Čisto da se dobije osjećaj koliko se istorije i priče da ispričati samo o jednom 32 metara viskom kamen. A to je naravno veoma mali dio onoga što se ovde sve može sresti i vidjeti.

 

m_20190914_211426.thumb.jpg.269db8ecc1f59af9822d42ce923596bf.jpg

 

Nastavljamo dalje pješke ka Koloseumu, uz put kupivši po piće. Ja ću jedno malo pivo, a Milica ugleda onu flaširanu limunadu i dileme nije bilo :jee3:. Prodavac priča engleski, uz osmjeh se ponudi da nam otvori piće. Kako smo izašli iz prodavnice i krenuli par metara dalje, nailazi nam jedan par tako u nekim srednjim godinama u susret, takođe šetajući sa nekim pićem u ruci. U prolazu potpuno spontano nazdravljamo jedni drugima :cirka1:, dok sada sužen trotoar daje neku notu bliskosti svemu tome. Ovde smo neka tri sata a već se osjećamo kao kod kuće, potpuno uklopljeni i dobrodošli. I očigledno da je Rim pozornica za sebe, na čijim daskama je sasvim normalno da se sporedni glumci tako sretnu i spontano nazdrave i popiju piće. Komentarišući sve to sa Milicom pred nama se pojavi jedan od zaštitnih znakova Rima- Koloseum lično :jee1:

 

m_20190914_214545.jpg.6bb9ba650864840a5e117f30ed24eb35.jpg

 

U njegovoj blizini i trijumfalna kapija, vjerovatno jednog Gaja Aurelija Marija Octavija Avugsta, trećeg! (da ne googlam sada i to)

m_20190914_220139.thumb.jpg.97e4be91bb0e6b56c91fe033a05d9281.jpg

 

Noć je prijatno hladna, turista ima taman toliko da kažeš da je puno, a opet da nije gužva. Prolazimo pored bara koji je odmah tu uz Koloseum i vidimo razne dugine boje i omladince i omladinke koji se tu osjećaju kao kod kuće. Bez potrebe da skrivaju svoju seksualnost. Spoj istorije i modernih ideja u samo par metara. Prolazi mi misao da bi se prije dvije hiljade godina našli u samome centru te građevine, zajedno sa nekom povećom afričkom mačkom, da su kojim slučajem bili tako otvoreni kao danas. Ili možda i ne bi, možda je to zaključak donešen pod uticajem nama danas serviranih informacija. Jer, vidjeli smo Pompeju i slobode u kojima su oni uživali…. Primjetih da sam prešao tu liniju i zagazio u vode turističkog filosofa, što je prvi znak velikog umora i vremena da se krene „ća“. Čekajući zeleno na jednom semaforu nađosmo se na usluzi dobro pripitim englezima (sve 50+, nikakva omladina) koji se super zabavljaju i pokušavaju da uhvate selfi sa Koloseumom. Možda bi i uspjeli da je malo veći :lol:, ali ovako nikako da stave u kadar sebe i "tu građevinu" (kako je u zezi štucajući nazvaše), a da to bude učinjeno sa menje od dvije fotografije. Šteta što ih ne uslikah našim aparatom- samo da se markica iza nalijepi i poštar bi to k’o razglednicu raznosio. I za kraj, jedna zajednička iz metroa :)

 

m_20190914_234955.jpg.a72c4ea1a27a1472857a6e5422521de0.jpg

 

  • Sviđa mi se 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Graz
  • Motocikl: BMW R1100 RT

Danas je nedelja. Nismo žurili sa ustajanjem i doručkom. Pozdravlja nas novi recepcionar koji, za razliku od prošlog, priča engleski. Hvali nam motore, mnogo mu se sviđaju i mnogo mu je zanimljivo što tako putujemo. Hvala, hvala, zahvaljuje se Milica, a ja samo klimam glavom, neću da se kitim tuđom slavom, jer znam vrlo dobro koga on tu hvali...

 

m_20190916_104456.jpg.194dc13de2961ce096e40acc6dc5ed59.jpg

 

m_20190916_104507.jpg.79c45937d5555c5d27aa44181cbe0726.jpg

 

Idemo danas u razgledanje Rima, pa koliko i šta stignemo. Nekako nas metro dovodi do Cirkus Maxima, koji je jedna velika duguljasta livada i nema se tu trenutno šta mnogo vidjeti. Međutim Italijani su skontali da se uz 3D naočare može štošta drugačije predstaviti, dočarati i prodati turistu. Zanimljivo izgleda, pristajemo. Tura koju sam tempiraš traje nekih 45 minuta i dobro je urađena. Radilo se tu kao o nekom igralištu, na čije tribine je mogao stati cijeli oindašnji Rim da gleda recimo konjičke trke. Sa sve pratećim prodavnicama, pivarama i navodno malom kockarnicom sa strane. Nema tu neke razlike u odnosu na današnju zabavu, osim što umjesto konja sada trče fudbaleri (bez namjere da vrijeđam, samo iznosim činjenično stanje ). Milica je odradila cijelu turu, a ja sam od pola ostao da sjedim u hladovini. Sunce se bilo dobro diglo na horizontu, bilo je između 12h i 13h, a ja bez kape. Nije bilo nimalo prijatno, ali uz umivanje i dosta tečnosti dođoh sebi.

 

m_IMG_6193.jpg.12cb6f275fd2b84d6653b1895de5654a.jpg

 

m_IMG_20190915_142114.jpg.19a226eef267dffb00fcf7e522b1ba5d.jpg

 

Kao zalog za 3D naočare daješ lični dokument, što je u našem slučaju bio pasoš. I dok sam čekao da Milica završi turu, pa da vratim oboje naočare, ona je usput vratila svoje i došla do mene. Što ne bi bio problem da su radnici skontali da smo mi zajedno. Kada dođoh da vratim svoje naočare i da podignem pasoše, kažu da piše da sam uzeo dvoje, a vraćam jedne. A ja onako k’o ispod tuša mokar od umivanja sada njima treba da objasnim o čemu se radi. Kada sam im objasnio na engleskom i kada su oni između sebe capisco o čemu se radi, pružaju mi američke pasoše. Ha, jesam im objasnio, vidim sve su skontali. Mislim se u sebi, uzeo bih ja to, al’ ne ide to baš tako, jedino ako možete još i slike da zamijenite, ne bih ja vama dužan ostao… Rekoh dajte mi one plave, bosanske, sa zvijezdom padalicom, kada mi se djevojka iz osoblja obrati sa crnogorskim naglaskom... Što bi se reklo, mali svijet.

 

Odlučujemo zatim da kupimo karte i sa glasovnim vodičima posjetimo Rimski forum i Palatin. Za koji evro više dobiješ i extra ulaze u neke posebne sobe i muzeje. Na tebi je još samo da ih pronađeš u lavirintu kamenja i putića. Bilo je malo stisnuto sa vremenom, jer kao prvo to je baš poveliko, kao drugo mi volimo svugdje stati, pogledati, pipnuti, a kao treće tabani svakim korakom počinju više i više da bride. Ali zbog toga svaki korak donosi neki novi pogled, neku novu informaciju, neki kamen koga je podigao ovaj ili onaj car, imperator, senator. Zanimljiv je osjećaj biti tu, kao da šetaš kroz istorijsku čitanku. Ipak, vidi se da je dobar dio kamenje nekuda raznešen, da se dosta stubova urušilo, dok preostali krezavo stoje i idalelje prkose svemu. Tako da treba uključiti malo maštu da se popune te praznine, kako bi se moglo dočarati kako je to sve izgledalo i kakvu je političku snagu posjedovalo. Nekada najuticajnijih par kvadratnih kilometara je pod našim nogama i pred našim očima, jednostavno ne može a da ne ostavi neki utisak.

 

m_IMG_20190915_152514.thumb.jpg.3d0e840684b06fdab90bc6b3a485f3f4.jpg

 

Ovako je to izgledalo iz Milicine perspektive.

m_IMG_20190915_152018.thumb.jpg.6573a2126b544bfb578ad87586c75bdf.jpg

 

A ovako iz moje.

m_IMG_6202.jpg.6eba1936caf88954407b60964adfb88a.jpg

 

m_IMG_20190915_153549.thumb.jpg.0ec88709290413191e8cf2509a4194c8.jpg

 

m_IMG_20190915_155455.thumb.jpg.a7101e7d20895a81ca733b934d778bf1.jpg

 

m_IMG_6216.thumb.jpg.9e13504933e33d43a454e584ca1f6e7a.jpg

 

m_IMG_6213.jpg.11f81da21234536cee6962a68636db15.jpg

 

m_IMG_20190915_154821.jpg.42bd7cb9809118aaec9e77e4e8e42099.jpg

 

m_IMG_6221.jpg.6441ae9da24bb526784281c01a67d034.jpg

 

m_IMG_6220.jpg.2977055e5a6f9d177e75c5dc3d45e183.jpg

 

Freska iz jedne od tih ekstra soba, gdje se vidi da su i Hrišćani ostavili svoje tragove. Vjerpovatno tek onda kada su priznati kao zvanična religija.

m_IMG_6217.jpg.678a76b94940bce0401c7dde71f6543f.jpg

 

m_IMG_20190915_162620.thumb.jpg.d88af04ccb53fa3b814f0a38e64c7e87.jpg

 

A ovo su neki od eksponata jednog manjeg muzeja na Paladinu.

m_IMG_6227.jpg.0d4a4dacc3fafb80be733b3c4888211e.jpg

 

m_IMG_6228.thumb.jpg.cfa24a6b47d202a42fb2a7aa64f93adc.jpg

 

m_IMG_6230.jpg.e7390509bc0d975c2988d19043d6d1b2.jpg

 

m_IMG_6233.jpg.ad61859a3217d5c3f23fad3ec61c725a.jpg

 

m_IMG_6200.jpg.c6246d9a8f839a4d9594a4929394a425.jpg

 

m_IMG_6195.jpg.27c116b5d53ffd08f1baac952135ce91.jpg

 

Bila je opcija da sa istim kartama posjetimo i Koloseum. Ali kako za to treba neka predprijava i kako se kapije zatvaraju već u 17h (osim mogućnosti noćne posjete Koloseuma koja uz razne opcije i dodatke može da košta i do 80€, kako nam jedan radnik na obezbjeđenju reče- vjerovatno za te pare puste malo i lavove da trču, šta ja znam), odlučujemo se da se metroom odbacimo (i usput malo odmorimo noge) do Piazza di Spagna i Španskih stepenica i da tu negdje potražimo mjesto za ručak. Iako tehnološki daleko iza linije C (totalno zastario- mislim, čovjek mora njima i dalje da upravlja), metro A nam izađe u susret i brzo stižemo to stanice Spagna. Kao zagrijavanje pred Španske stepenice poslužile su restoranske stepenice. Restoran ima terasu na nekom četvrtom-petom spratu i do gore se stiže stepenicama, jer im lift ne radi. Taj peti sprat za jedno ne više od pet stolova su sklepali od nekih greda i dasaka, sve nešto škripi i ljulja se, ali nas je izdržalo. Uživali smo u dobrom pogledu i gle čuda, po svim karakteristikama najslabijoj Cezar salati koju smo ikada do sada probali. Jeste da je Rim, al’ aman je zavladala nestašica tog Cezara ovde. Hladno pivo popravlja utisak.

 

m_IMG_6245.jpg.3d5a66462391afb22c9bf95330c8e1c8.jpg

 

m_IMG_6243.jpg.7db240823a644bca3d1c81af0c88091f.jpg

 

m_IMG_6246.jpg.79f946f53387a11a1dc1da0a9b2efe42.jpg

 

Šunjalice nas dalje odvode do Španskih stepenica, na kojima nema sjedenja (redari te sasijeku opomenom na prvi znak savijanja koljena i pomisli da se malo tu pružiš).

 

m_IMG_6250.jpg.4748324f699d84a0aa9b60a7caad4c7b.jpg

 

m_IMG_6254.jpg.fd3de5ccb87c0df01ebea1376a146bcd.jpg

 

m_IMG_6260.thumb.jpg.9dbd189fcad54db0094ab6eccc40e563.jpg

 

Povela se priča o kardanima :Mina:

m_20190916_190328.jpg.2f6872cd2da21f0e142669ba73e2d51d.jpg

 

m_20190916_190403.jpg.81fd0cfee5f9f181db90f427afd5c150.jpg

 

m_IMG_6256.thumb.jpg.9f128e84c595b45d706ea286cee8240a.jpg

 

Jedna se taj dan baš svečano obukla :)

m_IMG_6259.jpg.847b5161d6c69ca97c6c2cb3b08b897e.jpg

 

m_IMG_6255.thumb.jpg.51aada2d7b6e5fd599b4960c13eb9f6f.jpg

 

Odatle otpješadijamo do Trevi fontane usput razgledajući izloge i čudne motive iznad ulaznih vrata. Svuda se provlači motiv S.P.Q.R (Senātus Populusque Rōmānus) koji živi i dan danas. Prilaz fontavi Trevi je krcat, uprkos tome što ona ne radi. Desi se ponekada da je čiste i sređuju, kao što je sada slučaj. A turisti ko turisti, kada su tu, da se malo fotkaju. Nema veze što ne radi, daj šta daš.

 

m_20190916_192509.jpg.787c7c119e48edd556019cddf5cf4d0d.jpg

 

m_20190916_192323.jpg.7bbe45edb7bf1b8e2b0f5dfeb2da3f4d.jpg

 

m_IMG_6338.jpg.cbb9257e1159b51324e178ff87a68e33.jpg

 

I pred kraj večeri obilazimo još i Panteon. Imao sam veliku želju da ga vidim, jer predstavlja jedan od najočuvanijih spomenika staroga Rima, a još u školskom dobu sam vidio jednu njegovu fotografiju koja mi je ostala u sjećanju. Vrata su zatvoreno jer smo došli pokasno, ali svejedno vrijedilo je doći. Sjedamo da odmorimo na stepenicam spomenika na trgu, odmah uz Panteon. Vidimo dvojicu redara koji samo čekaju da nekog opomenu, ali mi nije jasno za šta. Svu sjede i očigledno to nije zabranjeno. Shvatio sam njihovu ulogu čim je komšija do mene izvadio sendvič iz ruksaka- Aaaaa, ne, ne!- nećeš ga ovde pojesti sjedeći, nema šanse. Ovde smiju da sjede samo oni koji su siti (svega).

 

m_IMG_6322.jpg.a90e33cdf51b6c42cb75ab164d6d2f9a.jpg

 

m_IMG_6319.jpg.3b8c6c08e4c00fb0069b25daee1b2728.jpg

 

m_IMG_6313.jpg.31f27adeed44233d611c6d4be7c373ca.jpg

 

m_IMG_6314.jpg.c5d58057345c993dda94a6dcb71b6434.jpg

 

Tražeći bus kojim ćemo doći do metroa nalijećemo na još poneku fontanu, spomenuk, mauzolej, obelisk.

m_IMG_6278.jpg.a81c7bd931c11a235cc7378cc1683588.jpg

 

m_IMG_6304.jpg.8549a6783bddb1ecb906dd37adf72f94.jpg

 

m_IMG_6330.jpg.510faace1faeea12d36134a09a448fb6.jpg

 

Milica se poigrala sa ovim spontanim uličnim aranžmanom i napravila fotkicu.

m_IMG_6272.thumb.jpg.a2591f52d1428e264b433d272f220251.jpg

 

m_IMG_6331.jpg.e07f062b4af7e7bde548c3100fbbf319.jpg

 

m_IMG_6332.jpg.e9733f473fcc8b922e2faa2cc6c9d994.jpg

 

m_20190916_195550.jpg.829b3caf160454a11ac9742aaf65baa7.jpg

 

Rim je jedan muzej na otvorenom i privilegija je izgubiti se i lutati njegovim ulicama. Trebalo je malo dok smo pohvatali kako i gdje staje koji bus. U vožnji ka metrou prolazimo pored još nekih fenomenalnih lokacija koje bi vrijedilo vidjeti, čija imena nam nisu poznata ali koja su, sigurna sam, danju veoma posjećena. Bio je ovo jedan dug i sadržajan dan, kako i priliči kada se dođe u posjetu jednom antičkom gospodinu.

  • Sviđa mi se 14

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 224 postova
  • Lokacija: Novi Beograd
  • Motocikl: BMW R 1200 GS LC ADV

Nije lose kad putopis traje ovoliko dugo. Taman zaboravis sto si vec procitao pahajde pinovo sa novim dodacima. Gospodji svaka cast. Super vam je ovo. 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Graz
  • Motocikl: BMW R1100 RT
Pre 9 sati, Zivko je napisao:

Nije lose kad putopis traje ovoliko dugo.

Živko, ti život gledaš sa vedrije strane. Svaka čast!! :)

Mogu ja ovo razvući i do decembra, ako treba.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 224 postova
  • Lokacija: Novi Beograd
  • Motocikl: BMW R 1200 GS LC ADV

Nemoj da zuris. Pored tvog i slicnih putopisa naucicemo dobro geografiju Italije. Nisam bio tamo ali cu sigorno otici. Neki planovi su bili ove godine ali. Bice prilike samo da smo zivi i zdravi. Veliki pozdrav.

 

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Graz
  • Motocikl: BMW R1100 RT

Ne spomenuh Miličino oduševljenje činjenicom da danas imamo u planu posjetiti Vatikan. Eh, kako su joj samo oči zasjale i kako je bilo oduševljena. Skoro pa da je bilo ravno oduševljenju koje je poklonila Vezuvu. Potpuno je razumijem- to je onaj osjećaj kada o nečemu toliko slušaš, ali ne viđaš, pa imaš osjećaj da to negdje lebdi u zraku, da nije na Zemlji. A onda kada mu se nađeš na pragu i kada ti je tu na dohvat ruke, onda te ta činjenica i oduševi i šokira u isti mah. Kao kada bi te na vrelom ljetnjem suncu neko polio čašom hladne vode. Pa ti sada reci da li si više šokiran ili više oduševljen.

Puni motivacije započinjemo dan sjedajući ponovo u metro i izlazimo na stanicu Ottaviano, odakle se dalje može pješke do Vatikana. Idući ka Trgu Sv. Petra shvatamo (jedno je znati, a drugo shvatiti) da je Vatikan država za sebe. Sa jedne strane ulice nalaziš se u Rimu i u Italiji, a sa druge stane ulice stoje uniformisani službenici koji će te legitimisati ako se odlučiš upustiti u Vatikan.

 

m_IMG_6337.thumb.jpg.d94b2aab193e541d566fb940a6acc271.jpg

 

Trg izgleda kao kada ga gledaš na TV-u dok vijernici čekaju da novi papa bude izabran. Nekako obično tada uhvatim pogledom Vatikan na ekranu, pa otuda i ta asocijacija- jer šta bi drugo u takvim momentima za medije bilo aktuelnije, nego „da su slikom na licu mjesta“ dok kamerman zumira najpoznatiji dimnjak na svijetu. Iskušao sam se i ja u toj disciplini, ali objektiv moje kamere nije bio baš tako uspješan. Nekako mi se čini da tog dimnjaka danas nije bilo na krovu. Vjerovatno će oni upoznatiji sa tom tematikom imati objašnjenje (postavi se samo kada dođe vrijeme za biranje...).

 

m_IMG_6342.jpg.97c40da553ca438806490f76d7499631.jpg

 

m_IMG_20190916_120142.jpg.d835de20ccd27b48ae37da580cc2419f.jpg

 

m_IMG_6349.jpg.3c1ff77d328a5ff84d7c9ca6a2066440.jpg

 

Monumentalnsot se naslućuje već na ulazu.

m_IMG_6344.jpg.bd8521007f6b7a4a2c822d473b2007d8.jpg

 

Krov Sikstinske kapele, gdje biva postavljen dimnjak.

m_IMG_6390.jpg.4162456efffcad2636b6fe842c270ec4.jpg

 

Oduševljenje potvrđeno i fotografijom :)

m_IMG_6340.jpg.4fc6c938f0bb273073140f7d5e0a21df.jpg

 

m_IMG_6341.jpg.552a0d566fc377054ca2a584c2eb1981.jpg

 

Dok stojimo u redu kako bismo ušli u Baziliku Sv. Petra, prikladno obučeni za još jedan vreli ljetnji dan u Rimu, od dobronamjerne gospođe ispred nas, kojoj je ovo već četvrta posjeta Vatikanu, saznajemo da se na skali prikladnosti za ulazak u baziliku mi nalazimo u područuje "gotovo neprikladno" do "neprikladno" obučeni. Za mene reče da će me možda i pustiti, ako malo spustim šorc da barem dodirne koljena. A Milica ne može tako, ne može bez marame. Potpuno smo previdjeli činjenicu da dolazimo na sveto mjesto i da bismo možda trebali povesti računa i pročitati o kodeksu odijevanja. Ono pravo turistički, bez razmišljanja :neznam: I gdje sada da nađemo maramu… Ja ću čuvati mjesta u redu (u međuvremenu kaiš je otpušten za jednu rupu), a ona ode da potraži i kupi nešto. Nije prošli ni minut, vraća se sa još jednim lijepim i korisnim suvenirom u motivima posjete Vatikanu. Prodavci, sa maramama Made in China, samo vrebaju svoju priliku. Znaju oni gjde treba zabaciti udicu i koji mamac gdje najbolje ide.

Prolazimo kroz službenu kontrolu, skener stvari i osoba (nešto kao na aerodromu) i onda se lagano približavamo ulasku u baziliku. U odnosu na ljudku veličinu, sve u i oko bazilike je ogromno. Kao da su neki divovi zidali ovo po svojim mjerama. Vrata na koja mogu ući dvojica NBA centara ali ne jedan pored drugog, nego jedan na drugome i sve bez saginjanja izgledaju sasvim mala, kao uska grla između prostranstava van bazilike i onoga što nas čeka sa druge stanre, njene untrašnjosti. Na mjestu bazilike otkrivena je grobnica na kojoj je pisali „Petar je ovde“. Vjeruje se da jedne od mošti pronađenih tu pripadaju njemu- Hristovom apostolu i drugom čovjeku hrišćanske crkve. Nije mala stvar. Iznad nje je vremenom sagrađeno ono što se danas može vidjeti i posjetiti.

 

m_IMG_6356.jpg.52701808835c126bf1ed831fae8d7329.jpg

 

m_IMG_6354.jpg.21a599d4eed9900d713d82f3419fafcf.jpg

 

m_IMG_6363.jpg.a32d9355f2064710aea8868f022da65e.jpg

 

m_IMG_6368.thumb.jpg.0cbd5be259992b4d7fc52c982b848efe.jpg

 

m_IMG_6359.jpg.d39536df2467758f47587611ad0c1bc1.jpg

 

m_IMG_6365.jpg.fda7cb156adfe339c640f4fa71f37d04.jpg

 

 

m_IMG_6379.jpg.d3f3123b592d7af75d5e5145a9d42423.jpg

 

m_IMG_6370.jpg.9ff805225c9c5157809496be88d3a8e5.jpg

 

m_IMG_6371.jpg.791036c21f3ddca7f4fafa5b2cef36ad.jpg

 

m_IMG_6372.jpg.ecdf883fd871518c779d932fa6a580b7.jpg

 

m_IMG_20190916_125847.thumb.jpg.94556ffa96e97ec9c8078e377d0c4578.jpg

 

m_IMG_20190916_130329.thumb.jpg.6d926b357c2fe1ff34c1f1a932856553.jpg

 

m_IMG_6380.jpg.aea59a0e92386ecdaef1d2c05381d6b8.jpg

 

Ispod mermernog poda se nalazi nivo gdje se sahranjuju pape. Fotografisanje nije dozvoljeno. Grobnice su kamene, sa manje ili više ukrasa i natpisa na njima. Neke su prekrivene kamenim blokovima na kojima je u prirodnoj veličini uklesan papa koji tu počiva. Glavna "atrakcija", neko čije se ime mogli čuti više puta dok smo prolazili hodnicima ovog vječnog počivališta, bio je papa Jovan Pavle II. Mnogi su se raspitivali i nastojali da pronađu njimageproxy.php?img=&key=c1191bb371b75bfcegov grob. Na izslasku ugledašmo i švajcarsku gardu.

 

m_IMG_6350.thumb.jpg.1942172aa5f109781bfeb32b4755e10e.jpg

 

m_IMG_6351.thumb.jpg.f58d9b70a051bfd6f99ac54268ca18a4.jpg

 

m_IMG_6386.thumb.jpg.b9c9343187e9124db6ff073601e03139.jpg

 

m_IMG_6387.thumb.jpg.320278811c0b0fbe677ac2d936eb3908.jpg

 

m_IMG_6389.thumb.jpg.e6e5765fa0c99464acb5cbf9eb8cb069.jpg

 

m_IMG_6385.jpg.61f9070e47809e0357a8ef848d9fe478.jpg

 

Nakon posjete bazilici odlučujemo se da posjetimo i Vatikanski muzej i Sikstinsku kapelu. Osjećamo da nas je stigao umor od juče i da nismo baš svježi, ali kada smo tu bilo bi šteta ne obići ovaj muzej. Kako prilazimo ćošku ogromnog kamenog zida pred nama se ukazuje trotoar i red kome se kraj ne vidi. Najzanimljivije je to što skoro svi čekaju na lijevoj polovini trotoara, dok je desna slobodna i tu i tamo neko prođe i produži njome. Sačekamo malo pa se i mi ubacimo na tu desno. Na svakih 10 metara te desne trake stoji kravatiran čovjek bez ikakve legitimacije koji nas pita da li imamo karte. Kontajući da se tu radi o nekakvim elegantnim šibicarima nastojimo da ih ignorišemo. Kažem da već imamo karte i prođemo ih bez mnogo zadržavanja i gledanja. Mislim se- najbolje da vama govorim imam li karte i šta i kako. Međutim od jednog momenta, nakon što smo preskočili jedno 50 metara onog reda sa leijeve strane, dođošmo do gužve u desnoj „traci“. I ne samo to, nego tu negdje se te dvije trake i fizički razdvajaju ogradom. E sada dok stojimo i posmatramo idućeg čikucu u odijelu, vidim da on u stvari propušta samo one koju mu pokažu karte (koje su valjda kupili na internetu ili kako već)… Aham..., tako znači..., ipak nisu šibicari. Šta da se radi, prebacimo se u lijevi red, slegnemo ramenima kao nismo znali i čekaj sada dalje i pomijeraj se lp metar na svakih pet miunta. I baš je potrajalo, preko sat, možda i dva, više ne znam ni sam. Ali vrijedilo je, jer ovde ima svega mogućega da se vidi. Od Mesopotamije, Sumera, Vavilona, preko Egipta, antičke Grčke, pa Rimskog carstva, pa umjetnosti srednjega vijeka, do nekih vidova koceptualne interaktivne umjetnosti. Jednostavno od svega po nešto, što je ljudima znano i što je bilo u nekom dodiru sa Evropom.

 

Na ulasku se prolazi kroz sličnu kontorlu kao maloprije pomenuto, s time što je ovde za nijansu organizovanije.

m_20190916_150524.jpg.8ae693b2882da966c84a89e081bc6634.jpg

 

I onda stepenice. Tura počinje.

m_IMG_6392.jpg.3a7de2286af69689b8f11fa7f226511d.jpg

 

m_IMG_6394.jpg.286a8f454c48f02807189ee04c053b17.jpg

 

m_IMG_6399.jpg.7afbc64fc01dfcc4586a82b1988474fb.jpg

 

m_IMG_6400.jpg.59ac0de563eef42739d0e56cb7c4cc86.jpg

 

m_IMG_6404.thumb.jpg.75dd1418ba890363e8a142ffbdeb3dc2.jpg

 

m_IMG_6401.jpg.9ae65958417b74ffcba01234f9d119d0.jpg

 

m_IMG_6406.jpg.d65f0b72ed07ee19378e81ad12e1fac6.jpg

 

m_IMG_6429.jpg.3dee894b001ca16bf16769e032e52f0a.jpg

 

m_IMG_6430.thumb.jpg.798e45bdd98cac83a88179d88f07e56c.jpg

 

m_IMG_6421.thumb.jpg.55d971d9e5d7072f03e3bcc6c16cb7d8.jpg

 

m_IMG_6416.jpg.eb6238a5b4c81dc5b259e74338729cb6.jpg

 

Kada kreneš hodnicma, masa te samo nosi, a tvoje je da pomjeraš glavu lijevo i desno. Na nekim proširenjima se onda opet uhvati malo pauze i zraka, pa onda nastaviš dalje.

m_20190916_162843.thumb.jpg.0cf9bd82ab02fb9e782d0abf75279fd7.jpg

 

Srećemo i Pitagoru lično!!

m_20190916_162255.thumb.jpg.802566f8f49aeeaa4fb8b4973a3ed4d9.jpg

 

m_20190916_162727.jpg.55a2f83c6a933024023718c9ac1aa9a4.jpg

 

m_20190916_163042.jpg.99922afa81d0df39c2d6eb5d23dbfd68.jpg

 

m_IMG_6413.jpg.704875e18672032cbb1f02d506ab4051.jpg

 

m_IMG_6412.jpg.1eab68eff83421b46967970ce2b10d79.jpg

 

m_IMG_6435.thumb.jpg.a0d48c48d72df778e2079fb319393a63.jpg

 

Pa neka neko kaže da zidarstvo (slobodnim stilom :) ) nije gospodski posao.

m_20190916_170810.jpg.49b633255b4a65d5708f196aa801e16a.jpg

 

m_IMG_6403.jpg.8061c00a74d9354eedf4cef53608ee26.jpg

 

m_IMG_6427.jpg.73c856eabdcf4b2295323636c6d02325.jpg

 

Pogeld na Rim, čisto da ne zaboravimo gdje smo.

m_IMG_6434.jpg.caa0ebe865d2f57bd66adf0edd444d3b.jpg

 

Sarkofag kćerke Konstrantina Velikog (ako se mogu dobro sjetiti tog detalja).

m_IMG_6424.thumb.jpg.b40657dbbfd06da4e6922e83e3aed9df.jpg

 

I onda malo Dalija:

m_20190916_165105.jpg.919199dc6159f66d73f97329aceca091.jpg

 

m_20190916_165135.thumb.jpg.6118cec23cbbe1a8122761c4ee5b0463.jpg

 

I pred sam kraj ulazak u Sikstinsku kapelu, koju je najvećim dijelom oslikao Mikelanđelo. Podigneš glavu i odlutaš prateći linije savršenih međuproporcija, prikaza i prelaza. U centru se nalazi napoznatiji isječak oslikanog plafona, Stvaranje Adama. Zamišljam slikara koji je svakog dana dolazio da skele, penjao se do plafona i tu iznad glave i u nekoj nama neprirodnoj pozi iscrtao slike kreirane u njegovoj glave. Slike koje prije njega nisu postojala, a koje posle njega postaju simbol i nose karakter jednog vremena. Štata što fotografisanje nije dozvoljeno, da pohvataš sve detalje, pa da ih na miru ispregledaš. Ovako, krijući se od redara, koji zaista ne dangube i opominju svakoga ko ima telefon ili aparat u ruci, hvatam par mutnih te ovu jednu vrijednu prikaza.

 

m_20190916_170412.thumb.jpg.c641c14a55dd8a7af7f8c6d1edf84a6a.jpg

 

Na izalsku se prolazi kroz suvenir šop. Od olovke sa natpisom Vatikan za evro-dva, pa do Ciceronove biste u mermeru za 200 do 500 evra (hoćeš li manju ili veću), sve može da se kupi. Kao dobri turisti, kupišmo i mi neku sitnicu. Ono što privuče pažnju jeste rečun:

m_20190917_082655.thumb.jpg.4e2e7afafb43d5689274f308ad2c64b7.jpg

 

Pa ovdje nema poreza. Naravno, čemu to, kada sve i onako ide u kasu grada-države. Nema privatnika.

Na kraju još jedne stepenice za izlazak i to bi bilo to.

m_20190916_172851.jpg.7f67b29a730ec20f1a7ac0ed8a960701.jpg

 

Ostatak dana, odnosne već večeri, provodimo u Rimu i vraćamo se malo ranije u hotel na odmaranje. Sutra se valja pakovati, pa da se diže sidro i da nastavimo put ka sjeveru. Gledam na telefonu aktivnosti u poslednjih sedam dana. Kaže da smo ukupno prepješačili malo više od 100 kilometara. Pri tome smo imali dva dana vožnje. Pravi aktivan nomadski odmor, nema šta.

  • Sviđa mi se 10

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 270 postova
  • Lokacija: Niš
  • Motocikl: Suzuki Burgman 400 K8

Msm da je vatikan i bazilika, jedna od retkih stvari koja je lepsa uzivo nego na slikama :) Takodje i plavetnilo jonskog mora.

 

Dok sam sedeo u onom hladu oko bazilike, pricao sam sa mojima i nisam mogao da im docaram kako je to veliko i kako to lepo izgleda i da je lepse nego na slikama...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Drug član, 2037 postova
  • Lokacija: CH-HR-BiH
  • Motocikl: 2002 K1200RS-1989 XTZ 750 Chesterfield- 1989 XTZ 750 FarawayBlue

Rim i Vatikan su neopisivi, ne postoji medij koji može prenijeti oni osjećaj i doživljaj koji imaš kad si tamo.

Preporučujem svakome u kombinacije ubaciti Rim.
Što više dana to bolje.



Vozim motor, nisam bajker.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • U prolazu, 87 postova
  • Lokacija: Pećinci; Srbija
  • Motocikl: Yamaha GTS 1000
On 26.1.2020. at 20:56, Ragusa je napisao:

Fantasticno svaka čast i čestitam Milici. Sto se tice punjenja goriva kao i npr narucivanje u restoranima u Italiji gdje su turisticka mjesta treba gledat sve. Znaju uzet i po 50 centi vise sto ti pune gorivo na autoputu a restorani znaju naplatit servis extra npr pizza 10 e a servis pise na zadnjoj stranici koliko plus cuverat. Ali meni uvijek draga Italija pa se brzo zaboravi:takoje:

Mene odrali u Trstu 2 jevreja po glavi usluga, dva koraka od šanka do nas... :grr:

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • U prolazu, 87 postova
  • Lokacija: Pećinci; Srbija
  • Motocikl: Yamaha GTS 1000
On 13.2.2020. at 10:30, Deki Katana je napisao:

Prva liga! Svaka cast vozacima, a tek vozacici. Putopis je sjajan.

 

Odmah dajem zeni da cita u nadi da ce promeniti misljenje u vezi zajednicke voznje motorom (o individualnoj kao vas dvoje i ne uzimam u obzir). Cudno, jer kada smo se uzeli, vozili smo se motorom bez problema a sada ... ne znam sta bi. Mozda vasi dozivljaji pomognu.

Nema ti pomoći, em neće hteti da čita em će ti reći da prodaš motor i da joj kupiš kola. Ne pitaj me kako znam, bolje budi miran :tras2::lol2:

  • Sviđa mi se 1
  • Haha 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Graz
  • Motocikl: BMW R1100 RT

Primijetili smo nekada na putu za Rim da na Miličinom motoru zadnji lijevi žmigavac mnogo brže blinka nego inače. Radi se o tome da prednji lijevi žmigavac iz nekog razloga prestane da radi i onda se sva struja preusmjeri na zadnji, koji kada se uključi više svijetli kao sijalica kojoj oscilira napon, nego da ima one klasične on/off intervale. Pa se onda sve vrati u normalu tako što prednji profunkcioniše. Prije današnjeg puta za Toskanu silazim da to provjerim, dok Milica ostaje da se sređuje.

 

Kod motora već standardna lokvica benzina, ali ništa više nego u odnosu na situaciju u Napulju, tako da ne pridajem neki značaj tome. Rasklopim prednji žmigavac, kontakti čisti. Pročistim ih ipak još jednom, sklopim i sve radi baš kako treba :neznam: Ovo će biti jedan dobar dan, pomislih.

 

Čekajući ponovo u sobi, pospremim neke stvari u bisage, što jer danas dižemo sidro, što da prekratim vrijeme, ali vidim da Miličino spremanje nije još gotovo, a bliži se 10h i kraj doručku. Unervozim se zbog čekanja, zbog sata koji kucka, kontam što da trčim, kada mogu sada lijepo otići i na miru doručkovati, a ona će mi se priključiti. Ionako mi svaki put nakon što je čekam kaže- pa šta prigovaraš, trebao si otići. I odem ja tako. Kad eto i nje nakon manje od pet minuta. Hm…, iskusniji forumašima su vjerovatno odmah namrštili čelo, predosjećajući „grešku u koracima“:grr: Niti je baš dobro jutro niti baš prijatan doručak, ali uz šolju čaja/kafe lakše se progutaju različita viđenja iste stvari. Biće ovo ipak jedan divan dan, pomislih.

 

Dadosmo se na pakovanje, brojeći koliko još puta moramo ovo da uradimo do kraja odmora. Još samo dva puta, dobro je (hm, što li je to odjednom dobro?! :zbunjen:). Odjavimo se, pozdravimo se sa srdačnim Italijanom na recepciji i.., ako ste mislili da se tako brzo pozdravljamo i sa Rimom, prevarili ste se. Jer Yamaha mora da otpleše svoj ples. Ovaj put tečnije nego ikada, vidi se da je baš uvježbala korake :tuzno:

 

 

Barem je upalila, viče optimista u meni :vitez:(ko li samo napravi ovakav emoji :)). 

OK, vidim sada da je pumpa za gorivo ta koja svo vrijeme pokušava da privuče pažnju na sebe. Mislim, sada je baš očigledno, stručnjak za dijagnostiku nije potreban. Čuo sam da neko njeno rasklapanje ne dolazi u obzir. A i da je rasklopim, šta da radim sa njom... Možda da je umotam u kesu, pa zavežem dobar čvor, možda se kesa napuni, pa tako stane! Ili je zalijem nekom topljenom gumom.., ređaju se ideje kao u „A je to“ :bacikosku:. Hajde da joj pričvrstim ove zube, možda su se od vibracija rasklimali. Milica snima, ja kao zubar operišem kliještima.

 

m_IMG_20190917_101559.thumb.jpg.d55a9407917e948edccba76688962e9d.jpg

 

m_IMG_20190917_101915.thumb.jpg.da094a8b74780e2c972bbcefc81347cc.jpg

 

m_IMG_20190917_102956.thumb.jpg.6e6005e5d0081fcee1331b935ed10396.jpg

 

Sreća pa su motori u hladovini, jer ovdje je već skoro pola 12, sunce se lijepo diglo i podgrijalo atmosferu. Pumpa reaguje dobro na dotezanje i počinje da kaplje sve manje i manje, dok na kraju nije prestala. Pomislih, odlično, problem je riješen 8) Možda neće praviti probleme sve do povratka u Graz. Dvije popravke motora za jedno prijepodne, kakav majstor. Ovo će ipak na kraju izaći na jedan dobar dan.

 

Peremo ruke i pozdravljamo se ponovo sa recepcionarom. Hajde da natočimo gorivo, pa da krećemo više. Ima tu odmah iza čoška u jednosmjernoj ulicu benzinska. Ali do jednosmjerne ulice vodi jedna druga jednosmjerna u koju ne možemo skrenuti iz ove jednosmjerne u koju smo skrenuli iz dvosmjerne koja ima duple trake i naravno duple linije između i zabranu polukružno… mislim da znate na šta mislim. Okružimo dva kruga, k’o ajkule oko plijena, upoznamo par slijepih ulica i već smo na pumpi gdje nas čeka pumpadžija širokoga osmijeha i nabujale pederuše. Mislim se u sebi- mi u tvoju crkvu nećemo ostaviti priloga. No servicio- kažem odlučno i krenem da se sam serviciram kao kod kuće >:( Međutim…, aparat ne prima karticu i ne vraća gotovinu. Znači, samo keš i samo jednosmjerno. Dobar sistem, samo da mi je upoznati tog stručnjaka koji ga je osmislio. Nema servicia, moram vam ja to natočiti- kaže. Koliko vam treba, jedno 20-30€, je li tako? Daš ti meni 30€, pa ću ti ja vratiti kusur- kaže radnik. Ajde reko ti prvo natoči, pa ćemo se onda kusurati. Vadi on pare iz pederuše, ko kakav diler devizama. Biće aman neki pošten Italijan- na pumpi postiji opcija da izabereš iznos evra koji hoćeš da sipaš, ubaciš novčanice u aparat i onda ti on razliku para vrati. Naravno, ne sitničariš na onoj zvrki, nego hajde zaokružiš mu to. Sve u svemu to je sistem „servicio bez servicia“, neka mutant poštena varijanta, najbliža onomo što i mi poznajemo.

 

Navlačenje rukavica na plus 30°C, disciplina u kojoj se oprobao svaki bajkeraš, pa gas ka auto putu koji je u blizini. Šta sve stade u ova četiri sata, a put je tek pred nama. Vozim prvi da nas izvezem do tamo uz pomoć navigacije, međutim nailazimo na par raskrsnica gdje nam se ubaci par vozila i već ne vidim Milicu na retrovizoru. Pokušavam joj reći da mi se primakne, da nam se ne ubacuju. Međutim nije to ono kako ona vozi, nego drži razmak zbog osjećaja sigurnosti, mogućnosti da reaguje. I taman tada kada treba da se odvojimo na desno u nešto poput nadvožnjaka/kružnog toka sa više izlaza i radijusom od jedno 200 metara, joj se, biće, opet poče neko ubacivati. Udariće me- vrisnu ona. Ja niti da vozim dalje, da stanem na pola puta ne ide, a ne vidim je. Čujem da je tu- Gdje sada?- viče. Rekoh tu desno sam skrenuo, hajde zamnom. Prođem pored prvog odvajanje u pravcu Napulja sa oznakom table od 50 km na sat. Pokušavam da shvatim dokle je došla, nemam osjećaj koliko je iza mene. Ugao u retrovizoru mi se ne povećava kako vozim u krug, a predamnom dva odvajanja, jedno nazad za Rim, a drugo za auto put ka Toskani. Nalazim se u onome za ostanak u Rimu i ne mijenjam ga, napraviću još jedan krug. Ako odem na autoput bez nje izgubiću komunikaciju sa njom, a ona nema navigaciju. Pitam je gdje si, pita ona mene gdje sam…, nema šanse da objasnimo jedno drugome u tih par djelića sekundi, dok se odvajanja samo ređaju. Kaže ja sam skrenula na odvajanje sa tablom od 50 km/h. Znači, nije više u kružnom. Dok sam ja napravio pun krug, komunikatorima je ostalo još samo da krče, nismo više u dometu. Plan laganog izlaska iz Rima odbio se o prvi kružni i razbio u komadiće. Produžim do odvajanja za Napulj i table od 50km/h i raspalim ka jugu u namjeri da je stignem, znam da neće voziti brzo. Međutim, nema je. Još par kilometara tako i onda odvajanje za Rim ponovo. Siđem, nema druge, parkiram kraj puta.  Nazovem je i čujem da je OK, da je na nekoj benzinskoj, da je skrenula tamo kod znaka (da ih nije bilo više u tom kružnom, ja samo jedan primijetih). Pogledam lokaciju, nema šta, ona je uhvatila pravo odvajanje i krenula na sjever. Ja sam taj koji je traži na pogrešnom mjestu i koji luta. Navučem kacigu, zakopčam jaknu i po gasu nazad. Da se rashladim, jer sam prokuvao pored puta, prži i odozgo i odozdo. I u jednom trenutku samo vidim da se nešto odvoji sa motora i gledam u retrovizoru kako moja marama za vrat odleprša u nepovrat. Uspomena sa Exita, bi mi baš žao. A sa druge strane, vrlo korisna stvar protiv vjetra, već se neko vrijeme nisam odvajao od nje. Nakon nekih 10- kilometara prilazim benzinskoj širom otvorenih očiju, pogledom tražeći parkiranu Yamahu. I vidim je, huh, dobro je. Vlasnica je pored nje, pijucka nešto, opuštena odmara u hladovini. A ja kipim, što od sunca, što od unutrašnjeg pritiska koji sam sebi lagano nabijam od jutros :grom:. Tek tu vidim da sam na granici, ne znam ni ja više kakvoj. Kratkog fitilja uđem u priču šta bi i kako se izgubismo i više ne znam ni sam kako ode razgovor. Iz moje perspektive se ona izgubila, iz njena sam ja. Pa najbolje da te nisam otišao tražiti- kažem ja. Pa najbolje da si skrenuo tamo gdje sam i ja- kaže ona....

m_IMG_20190917_114656.jpg.a0f99d4f83d9dfed80f4f77cd6eccedb.jpg

 

I tako se završi naša priča..., sve tamo negdje do pred ručak, kada će glad istjerati prve riječi u namjeri da se dogovorimo gdje da stanemo i napravimo pauzu. A do tog AutoGrila ne sjećam se ničega posebnog što mi je privuklo pažnju osim jednog grada- Orvieto. Izgrađen na litici, sa spoljašnjim zidovima koji se izvijaju iz stijena na kojima stoji, tako da izgelda kao da je iznikao iz tog brda, kao neka usamljena pečurka na širokom horizontu. Sa te distance se jasno vidi da se ne može samo usput obići, bez barem 4-5 sati se nema razloga odvajati sa auto puta ka njemu. Nije da nisam pomišljao, ali niti je raspoloženje bilo na nivou, niti se vremenski moglo takvo nešto izvesti.

 

Punih stomaka svijet izgleda ljepši, brige su manje i u tom modu nastavljamo dalje ka Sieni. Idemo ka mjestu Poggibonsi, gdje smo našli smještaj dostojan Toskane, a opet prihvatljiv za naš budžet. Na početku puta smo se radovali svakom mjestu koje je pred nama i koje planiramo obići. Činjenica da će se jednom približiti kraj putovanja tada je izgledala prihvatljivija jer nas je na kraju čekala Toskana. Po prvi put, da vidimo i malo obiđemo to čudo Italije o kome se dosta priča i piše. Međutim kako su dani i odmor odmicao i kako smo se približavali sjeveru Italiji, misli su već same prelazile granicu i lutale po Austriji i Grazu. Odmor se bližio kraju, a mi kao da nismo htjeli da sjedimo i čekamo skrštenih ruku da nam se ti dani odrolaju, nego kao da smo im trčali u susret. Kao da ti je kraj podnošljiviji, nego da ga iščekuješ da se desi. Vidjećemo da li je za Toskanu ostalo dovoljno elana ili se naš avanturistički duh zasitio. Jednim dijelom otuda mogu objasniti sebi svoju jutrošnju nervozu. Drugim dijelom ju je Džoni već obajsnio, rekavši „…a karakter je sudbina…“. Niko te ne izbaci iz šina dok ti sam sebi ne podmetneš nešto pod točkove. Stoga valja to drvo karaktera lijepo oblikovati, dok se grane još motati daju. Žao mi samo što na Milicu prebacih gorčinu moje misli i teret mojih očekivanja. Što na momenat zaboravih da je ovo njena prva vožnja, prvo veliko iskustvo. Što htjedoh da ovo bude jedan dobar i savršen dan po mojim kriterijumima, ne videći obrise savršenstva u samoj činjenici ostvarenja ovakvog odmora. Toliko o tome, pa ako neko još mimo mene izvuče poentu iz ovih par redova, dobro i jeste.

 

Ubrzo se skidamo sa auto puta i eto nas na naplatnim rampama. Dešava se već redovno da Milica plati putarinu, rampa se otvori i ona prođe. Međutim, da li zbog težine njenog motora ili zbog širine guma, ali rampa ne identifikuje da je iko prošao i ostaje otvorena. Nakon prvog puta kada nam se to desilo sam bio u dilemi da li i ja sada da prođem za njom ili ne, gledao lijevo-desno i ipak odustao i odlučio da to ne radim. Dovoljno je kamera i karabinjera na sve strane, ne treba mi problem sa italijanskim službama. Tako radim i ovaj put, obavijestim radnika preko interfona i čekam da mi spusti rampu. Međutim nakon naplatnih kućica se odmah nailazi na kružni tok i vidim Milicu da me ne može čekati, nema nigdje proširenja, nego je navigiram preko komunikatora i kažem da ide u pravcu Sijene. Dok sam ja platio putarinu i došao do kružnog toka, signal komunikatora se već izgubio. Slična situacija danas po drugi put. Ali drugačije reagovanje. Čujemo se, sačekam je na jednoj benzinskoj iza koje se stepenicama stiže i do nekog restorana. I tako nastanu i prve fotke Toskane i bajkerke koja pokazuje snalažljivost bez navigacije i dolazi do cilja.

 

m_20190917_152804.thumb.jpg.afc48811ff413cd570c5a3d2cbfcc58c.jpg

 

m_20190917_152817.jpg.02ee2493859cb9b3884412eec5896717.jpg

 

m_20190917_152851.jpg.fe668d59948258c160fd648d98432423.jpg

 

m_20190917_153156.thumb.jpg.95ddbb0ba86526f7d0b457b013afdb8e.jpg

 

Ostatak puta odvozišmo bez pauze, valjalo je do 18h stići da se prijavimo u Bosco Ai Marzi. Čuli smo se sa vlasnikom smještaja, Alexandro, očekuje nas do tada. I tako i bi. Prijavišmo se i pokupismo par korisnih informacija i lokacija od našeg domaćina, ubacišmo stvari u sobu i idemo malo da izvidimo situaciju, da vidimo koliko su slike sa bookinga fotošopirane. I reklo bi se da nije bilo potrebe za tim, smještaj zaista izgleda idilično, toskanski. Kamena kuća, renovirana i čista, sa nekih 5-6 soba i jednom kuhinjom koju mogu koristiti gosti. Pogled na vinograde i dugačak prašnjavi put koji vodi od kuće ka seoskom asfaltiranom putu, koji onda dalje vodi do glavnog puta. Taman blizu i taman daleko. Oko bazena leže tri mlađa para, čitaju, grickaju nešto. Dan odmiče, ali je još toplo, idemo se brćnuti. Voda nije baš prijateljski nastrojena, možda je i ispod 20 stepeni, ali asimiliramo se i prepuštamo uživanju i odmoru. Par fotkica, nešto posle uslikanih:

 

m_IMG_6448.jpg.1edad8ff382d09b67366f2e0fabb18f2.jpg

 

m_IMG_6460.jpg.57a13b3c5edfa2d4fe909e4fcd0ac771.jpg

 

m_IMG_6461.jpg.f1d0c112a94a31a80e9efd6c7417884d.jpg

 

m_IMG_20190917_192345.jpg.ef67b9813032647118f4761fc16e5aa8.jpg

 

m_IMG_6437.jpg.41979621ce9fa83961c5e775585a3708.jpg

 

m_IMG_6451.jpg.72977787510f20f748bb9af9a584be0c.jpg

 

m_IMG_6439.jpg.1f66d5397804730a3c116d659dd82ce9.jpg

 

Naveče pokušasmo dobaciti pješice do Poggibonsia, koji je nekih 5 km udalje od nas, ali nema pješačkog puta, nema trotoara, tako da malo žvrljamo noću po okruženju i udišemo Toskanu dok nas noge još nose.

 

98180476_2020-04-0722_25_48-RomeMetropolitanCityofRomeItalytoPoggibonsiProvinceofSienaItaly-.thumb.png.18327ab4d8f0acfbfce99893e192ad8b.png

  • Sviđa mi se 10

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Graz
  • Motocikl: BMW R1100 RT

Biti u Toskani dva dana znači donijeti odluku o tome šta da se vidi, a šta da se preskoči. Tako imamo opciju da posjetimo Pisu, Sijenu, Volteru, San Gimignano, Leonardova kuća i još pregršt drugih mjesta koja su nam u blizini. Nijedno od njih nije promašaj nego prava turistička atrakcija. Ali pošto smo imali izvjesna iskustva sa Chianti vinom, izgleda nam primamljivo ideja da jednostavno sjednemo na motor i upustimo se u region vina i vinogradarstva, pa da vidimo šta će nam to donijeti. Kiša nije najavljena, tako da se oblačimo laganije, spremni da svako malo pravimo stanke po mjestima koja nam se svide. Ukucam u navigacuju okviran pravac i krećemo.

 

Put nije za brzu vožnju, ovaj je baš za uživanje i razgledanje. Krivudav i pouzak, iza svake krivine te čeka pogled na novo brdo u čijem zelenilu i vinogradu se nazire veće ili manje kameno gazdinstvo. Sve lijepo i pod konac uređeno, nije čudo što su u stanju da naprave svjetski brend. Nešto kao kod nas što gotovo svaka kuća peče svoju rakiju,  samo što je to ovde jedna viša liga. Pored vinograd, svaka gazdinstvo ima i svoju destileriju, svoju burad i podrume, degustaciju, prodaju... Biramo ona mjesta koja u nazivu imaju "in Chinati". Tako nam je prva stanica Castellina in Chinati. Kameno mjestašce smješteno na brežuljku, jednostavno te mami da staneš i provjeriš šta se tu se nalazi.

 

m_20190918_125236.thumb.jpg.f8e812f12caf875e595dd6947f1d0360.jpg

 

m_20190918_124636.jpg.d54c83d4260e2db0b8d0929534f4a775.jpg

 

m_20190918_131656.thumb.jpg.0aa69e964aea72ff1a9fb730c7457177.jpg

 

m_20190918_132116.jpg.4562f085aed2198e4325bd25bc7bf933.jpg

 

Nakon šetnje po gradu, odlučimo se za jednu degustaciju. I dok smo čekali da Američki turisti prije povratka u bus koriguju već opasno niske nivoe alkohola u krvi i daju tačne adrese svojih rezidencija, na koje će im kroz jedno mjesec dana stići kupljeni paket vina, koristimo priliku da se prošetamo podrumom.

 

m_20190918_132449.jpg.7d2851169fdf6bdf1a712c0d6edb3b39.jpg

 

m_20190918_133339.jpg.b11fa92f5916dea10da3cc4fecb8722d.jpg

 

m_20190918_133203.jpg.c512c7060678f1491921c900a9fa2413.jpg

 

m_20190918_132416.jpg.e022018c73f838bbf19f0e23c87a7672.jpg

 

m_20190918_133747.thumb.jpg.15c79f76afe67b1b07f837945e05e9e9.jpg

 

m_20190918_133916.thumb.jpg.2c5ab89875b85216b29fdbb11e548a5a.jpg

 

m_20190918_133936.thumb.jpg.671a44cfc66b6fbc32afb082d863eea8.jpg

 

m_20190918_134937.thumb.jpg.8938485ba3e6dce633cb89908f339bc3.jpg

 

m_20190918_135413.jpg.389a86dc5bed0977201e893d2ab772e1.jpg

 

Abmijent ostavlje veoma lijep utisak. Što se degustacije tiče, uplatiš od 5 do 15 evra na karticu i točiš neko od ovih dvanaest vrta vina. Ipak vina nas baš i ne oduševljavaju, nekako su jaka, kisela. Ali dobro, naći ćemo i neko koje nam odgovara. Zavidimo onim Amerima što ih bus voza po ovom kraju. Nakon lijepe pauze nastavljamo dalje ka Radda in Chianti. Mjesto je copy-paste onome prvom, isto tako izgrađeno na uzvišenju od debelih kamenih zidova, okrenuto vinu i turizmu. I jednako mami da ga se posjeti. Parkiramo se među kolegama.

 

m_20190918_142743.jpg.4dad76d645c32fd679f50a9766578c32.jpg

 

m_20190918_142933.jpg.1e7570750b694e72564509507bce8b29.jpg

 

m_20190918_150142.thumb.jpg.ea431e7438301d5b666dda8adbdc9668.jpg

 

m_20190918_150342.jpg.1dc9a48bdcd361e1a4fcd20ef2b01336.jpg

 

Mala šoping tura- ovdje se prodaje dosta robe od kašmira.

m_20190918_145241.jpg.4417b01dbc8be655fb48a6b8397a738d.jpg

 

Ne nađosmo mjesto za ručak koje bi nas privuklo, pa se vozimo dalje do idućeg mjesta, ponovo na brežuljku, ponovo izgrađeno u kamenu, ali viđe se nazova mjesta ne sjećam. I tu negdje nalazimo dobru kuhinju i baštu sa pogledom na brežuljke i vinograde, savršeno. 

 

m_20190918_170637.jpg.ed3f9f193366ae14873cd221abbe8964.jpg

 

m_20190918_170411.jpg.671e5a922baf49ae63c7a1864d94cb8d.jpg

 

m_20190918_160550.jpg.64681335fe1a1619fd243895738a549a.jpg

 

m_20190918_151128.jpg.f75a82827e3b743339fb4bc97a3f55e4.jpg

 

m_20190918_160621.jpg.01ed5c048f3213acee7561f6c178aee9.jpg

 

Zatim se vozimo do Greve in Chinati. Mjesto nas ne oduševljava kao prethodna, ali zato nalazimo prodavnicu sa pristojnim cijenama sira i pršute i punimo zalihe za naredna dva-tri dana. Kako se dan približava kraju, tako i mi zaokružujemo našu putanju po Chiantiju i krećemo ka smještaj. Vožnja je tada na trenutke ličili na vožnju roadcosterom. Veoma, veoma uski putevi, krivudavi i talasasti, tako da ne vidiš šta je iza brežuljka koji je od tebe ne dalje od 100 metara. A sumrak počinje. I taman kada dođeš do te tačke na horizontu bljesne ti zalazeće sunce u vizir dok ti u susret juri nekakav mali italijanski Fijat koji kao po šinama brzo i oštro skreće i mimoilazi te. Veče provodimo uz čaj (zahladnilo je u odnusu na juče), pršutu i odmaranje. Intenzivni ukusi meze još mi i sada trče po sjećanju.

 

m_20190918_204024.thumb.jpg.f0b32842c2580f24628c0bb4071ae2d6.jpg

 

I osim što se rotvajler :confused0068:koga je susjed iz jedne od soba pustio da se istrče po dvorištu, ne vidjeći da sam i ja tu zavaljen u niskoj stolici, zatrčao na mene i zadubio mi se prvo u lice, pa u mezu, pa onda opet pravo u lice, ne znajući, kao ni ja, kako da reaguje u ovoj neočekivanoj situaciji i šta li mu je slađe- ja ili meza-, ništa se više posebno nije desilo. Zarežasmo jedan na drugoga, gazda uskoči i pršuta ostade na tanjiru. Barem za još koji momenat, dok hladnoća ne potjera da se i to počisti prije povlačenja u sobu.

  • Sviđa mi se 7

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Graz
  • Motocikl: BMW R1100 RT

Buđenje, doručak i za početak fotoaparat u ruke. 

 

m_m_IMG_6465.jpg.3ac2915e9f9cad21f6b5c504bf891154.jpg

 

m_m_IMG_6445.jpg.abf3bed6f3d9a696221cd3747676dd9c.jpg

 

m_m_IMG_6455.jpg.b7a67a60cf2bba7e14341b6d7e8bfb75.jpg

 

m_m_IMG_6449.jpg.339e4269c044c816259212d735b07298.jpg

 

m_m_IMG_6446.jpg.3df267eac91e1035b8593e5436fa7a50.jpg

 

 

Komšijski lovački psi. Ovaj drugi mora da ima nekog Posavca među predcima.

m_m_IMG_20190919_105747.thumb.jpg.251456e330f0b4cff1e641fd5a7bc802.jpg

 

Gotovo da nikoga nema u smještaju. Ostali gosti su došli autima i njima ovi tamni oblaci znače koliko i mušica kravi, koju samo mlatne uhom ili repom. Oni već uveliko istražuju okolna mjesta. Sinoć smo upoznali jedan francuski par iz sobe u prizemlju. Čovjek radi u francuskoj policiji i pred njim stoji izbor- da idućih godinu dana bude prekomandovan ili u Prag ili u Sarajevo. Na njemu je da bira. Kaže, Prag je ljepši i biće lakše, ali Sarajevo je dobro za bigrafiju... Drugi je Rumun u penziji, došao sa ženom iz Hamburga. Oduševljava ga Toskana, danas je planirao i otišao u Firencu.  

 

Mi drugi dan poklanjamo Sijeni. Vrijeme se omišljalo šta će da radi i gdje taj dan da iscijedi svoje tamne kišne oblake. Da li zahvaljujući vjetrovima ili činjenici što naša kišna odijela zaista dobro odbijaju kišu (mislim da su dobra i protiv proljećnih poplava i da bi i sezonsko izlivanje Nila uspjela da spriječe, samo ako bi se našla u blizini), ali mi taj dan ne viđošmo kiše. Viđošmo samo poneki mokar put koji nas je vodio do Sijeni, i viđošmu nju, okupanu kišom i suncem. Pravi biser Toskane, koji spolja ne otkriva tako lako svoju ćud i čar. Ali nekako odakle god da joj priđeš i kreneš u njen obilazak, ulice i uličice će te odvesti do njen poznatog crvenog trga, Piazze del Campo. A sve do tamo ima da se nagledaš kako građevinskih detalja, tako i mnoštva turista. U prvima uživaš, sa dugim gledaš da se ne sudariš.

 

m_m_20190919_153746.jpg.393f14e4d1cd62e352203a7e755a81c9.jpg

 

m_m_IMG_6476.jpg.6ae3ed8c5ba110a87da2035499f99f8f.jpg

 

m_m_IMG_6485.thumb.jpg.3a74be78fe0d6e32abfc673a66f4aab3.jpg

 

m_m_IMG_6480.jpg.2bf904403d3106af9d0b7ca5bfa490b7.jpg

 

Čisto da se zna kome sve ovo pripada.

m_m_IMG_6487.jpg.39ed87cc1825af35be7bd8ce1ed465bc.jpg

 

m_m_IMG_6483.jpg.58991db0d5051de95c50710aa054bc6d.jpg

 

m_m_20190919_182530.thumb.jpg.75e2be198d4b0c33b56a43bdcc88de3f.jpg

 

m_m_20190919_182645.thumb.jpg.804dd7dea1156982b2e9dfcfb354901c.jpg

 

m_m_IMG_6491.jpg.c9fa484cdb0b17188b58db770190001e.jpg

 

Kupujemo neki Grom sladoled. Slaže se dobro uz ove oblake iznad. Ja ću teglicu pistaća, Milica će..., ne buni se, Milica će da mi se priključi :) A trg je tu, treba samo zaroniti kroz ovaj prolaz i uplivati na njega.

 

m_m_IMG_6492.thumb.jpg.adc7b328429c65082275e52126328f49.jpg

 

m_m_IMG_6493.jpg.0b1fb15116b434b5e6c8f74c0d16b77c.jpg

 

m_m_IMG_6496.jpg.de13d4682eb7cecb8628d034b878e63b.jpg

 

m_m_IMG_6497.jpg.0588c26134f017beab7638933d639a28.jpg

 

m_m_IMG_6505.jpg.5893f612d714ee49b0cbdc2d019e64b8.jpg

 

m_m_20190919_170202.thumb.jpg.1bba8487033a0c2c40853840ae4db34d.jpg

 

m_m_IMG_6520.jpg.280719925df55485d5a64cb10419b6b0.jpg

 

m_m_IMG_6523.jpg.42f2302b71107df84e6e4c4d7b2ce1ce.jpg

 

m_m_IMG_6507.jpg.c17feab8c15c476ad34997e0bee8a4ba.jpg

 

I taman kada smo pomislili da smo sve vidjeli, onako usputno nastavljamo dalje u novome pravcu, praveći jedan drugi, veći krug. A tamo, kao nagrada za trud, pojavljuje se Sijena na dlanu. Scena kao iz serija Igra prijestola.

 

m_m_IMG_6528.jpg.b61aeee5f6c61d25170fa180c489e35f.jpg

 

m_m_IMG_6532.jpg.0b05f1d96a129f97d181d7d3b6cc15ed.jpg

 

m_m_IMG_6533.jpg.58233e9f06d3c0ff75e577da1b5839b3.jpg

 

m_m_IMG_6530.jpg.24670e106154e7d6e9686e6d5281b007.jpg

 

m_m_20190919_184703.jpg.3bf4d750cf83c8dfd7b87c5d9e6181a7.jpg

 

m_m_IMG_6538.jpg.0ed4c59d648864156864b8a5ffc9a6e3.jpg

 

Fotograf čeka svoj momenat. Ja koristim svoj, da ga fotkam.

m_m_20190919_184710.thumb.jpg.0c9100b1aa9e3fd27825c5a267346c9e.jpg

 

Da li je ono u uglu fatamorgana ili to Khaleesi čeka svog zmaja da je odbaci dalje?!

m_m_IMG_6547.jpg.d0f412600fcbfa23fcedf8417f073e3a.jpg

 

m_m_IMG_6551.thumb.jpg.fd64d488356577fb84ac2461c53cd4d1.jpg

 

m_m_IMG_6549.jpg.68511fc8433c70b5abdf0728906ecad5.jpg

 

m_m_IMG_6545.jpg.60dc0f7c0d0665a7cf31c3a6bc515147.jpg

 

m_m_IMG_6534.jpg.64bc8c6e87b9d6bde27831810bd3bede.jpg

Ulice su strme, a Italijani dobri stolari.

m_m_20190919_184523.thumb.jpg.14aebcc4a5ecaa5650e6f6ad6557cb2c.jpg

 

Na kraju obilaska uspješno se vraćamo na početnu tačku, tamo gdje nas čeka motor. Uz osvjetljenje, na kraju po potpunom mraku i noći, vraćamo se nazad u smještaj. Time zaokružujemo ova dva dana odmora u Toskani. Ostalo je još mnogo toga na listi želja i šta bi se još moglo obići, ali i ovo je bilo dovoljno da upoznamo jednu potpuno drugačiju oblast Italije, koja je prošarana koliko italijanskim toliko i prepoznatljivo svojim bojama i čarima.

  • Sviđa mi se 14

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 169 postova
  • Lokacija: Ježevica - Požega
  • Motocikl: KTM 450 EXC-R, Honda Africa crf1000L

        Ove fotografije jako prijaju oku. Ako se na nekoj zadržim dugo i tražim zanimljive detalje pa je onda ponovo posmatram kao celinu uz osećaj neke čudne radosti uz tiho i setno treperenje, onda si za moj sud uspeo. Ovde ih ima puno gde jednostavno uživam u pogledu. 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Graz
  • Motocikl: BMW R1100 RT

Hvala na lijepom komentaru :sampion: Drago mi je da je tako. Ako mogu da ispričaju jos poneku priču, pored teksotva koji ih prate, onda su one pravi dodatak putopisu. Cvijet u kosi :) 

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Graz
  • Motocikl: BMW R1100 RT

Petak je. Budimo se orni i spremni za nastavak puta ka sjeveru. Već sutra naveče planiramo biti u Grazu. Avantura se privodi kraju. Ili neće biti tako? Hjade da vidimo šta nosi put pred nama.

 

Valja napustiti Toskanu i njeno sunce i krenuti podno Alpi, gdje su temperature već počele da padaju i noći su značajno hladnije nego do sada što su bile na putovanju. Doručkujemo i pozdravljamo se sa Alexandrom i napakovanih kofera startujem motor- u jednini. Treba li ovo sada da bude iznenađenje ili ustaljena rutina- Yamaha vergla, ali neće da sastavi. Ukopala se, pustila korijenje u u ovo kamenito toskansko zemljište. Milica pokušava, pokušavam ja, ali ne ide. Nakon jedno pola sata probavanja više to i ne izgleda baš tako romantično- neće pa neće. Alexandro bi da krene svojim putem, ali vidi da se mi ne pratimo tako lako. Nema šta, uskače u pomoć, zove poznanika iz obližnjeg servisa.

 

Odemo svetroje do nega, on autom, a nas dvoje na BMW-u. Poznanika ima servis motora i vespi. Dok pravimo plan, pozdravljamo se sa našim domaćinom po drugi put od jutros, koji nam kroz šalu ponudi popust za smještaj ako se „odlučimo“ ostati još neko vrijeme ovde. Već smišljamo kako ćemo i šta ćemo ako ne bude bilo dijelova, ako se ne može popraviti. Možda da ga upitam koje cifre se nalaze ispred to „%“?! Red bi bio odluku donijeti pod svjetlom svih dostupnih informacija :rolleyes: Da nije posla koji nas čeka već od ponedeljak i ovih nekih 800 kilometara do kuće, svašta bi nam palo na pamet. Milica ostaje, vlasnik servisa i ja sjedamo u kombi, pa da prevezemo Viraga. Kada smo stigli, zaverglam par puta da mu pokažem o čemu se radi. Sve isto kao i prije, hajmo mi njega na rampu. 

 

m_20190920_114204.thumb.jpg.45a9e416b2902441c41d23179b443154.jpg

 

Majstor će ga pogledati za jedno pola sata, a Milica i ja se u međuvremenu dajemo u smišljamo opcija. Kroz pola sata zove me majstor, da zajedno raspremimo. Vlasnik je tu kao prevodilac, znaš ponešto engleskog. Komentarišem usput saobraćaj u Napulju, vrte glavom obojica, smiju se. Pokušam objasniti ukratko istoriju kvrara, dok majstor skida plastiku oko pumpe za gorivo. Gleda u mene, pa gleda u motor, vjerovatno se misli da tu priča ne pomaže. Uze da ga upali i ovaj sastavi od prve… :gaa: i radi li radi.

 

Tajac među nama trojicom, samo Virago odzvanja među zidovima...

 

Onda ja gledam, sve istim redoslijedom kao i majstor prije par momenata. Prvo u majstora, pa onda u motor :lud: Odbrusio bih sada Viragu samo tako da to njegovim godinama uopšte ne priliči! Da je potpuno nepristojan! Da se sada zbog njega trebam tu crvenit'. I da ga na kraju krajeva pitam šta je njemu pa je sada, kada ga lijepo dovedemo kod radionicu, on našao da se samopopravi (nešto kao kada čovjek krene kod zubara da izvadi tu šesticu koja ga razbija već tri dana, a onda u čekaonici bol prođe). Isturiramo ga tu, zadimimo radionicu i pošto vidimo da ovaj radi, vlasnik kaže teraj, nismo ništa dužni. Ubacim im za kafu cenera i mi stvarno poteramo pravac Firenze, Bolognje i Padove. Krug se obišao, vraćamo se na koliko toliko poznate terene. Pravimo pauzu negdje na auto putu, da dokrajčimo ostatke toskanske pršute, sira i krastavčića. Žmigavac opet malo zeza, ali sve se to nekako krpi i Yamaha gura dalje.

 

m_20190920_142201.jpg.8723e01b463efa6d52757ad158d1a4c2.jpg

 

Cura je to i po, još jutros bila u Toskani, pa kao malo kod majstra, čisto da se provože u kombiju, a sada jurca sa kamionima po autostradi, ne može joj niko pera odbit'.

Negdje na tome putu počinju ponovo tuneli. Za razliku od početka odmora, kada su tuneli bili kritične tačke, sada Milica smije ostati u njima i u brzoj traci i data gasa i zaobići poneko auto ili kamion koji joj se tu nađe na putu. Obilazeći tako jednom jedan kamion, ovaj put mimo tunela, izbacili smo se u drugu traku i počeli sa ubrzavanjem. Kako Yamahi treba malo da povuče, potraja taj momenat taman toliko da nas nekakav blesavi italijasnki lokalac stigne sa leđa. Pošto je vidio da će morati da prikoči, on se odluči da nas zaobiđe sa desne strane, pa onda htjede vjerovatno da isijče Milicu i ubaci se pred nju u drugu traku, taman prije kamiona. Govorim Milica šta da očekuje i gledam kako taj tridesetogodišnjak sa sunčanicama na glavi prolazi pored mene, sa otvorenim prozorom na 130km/h (!), rukom izbačenom sa strane. I dok mu majica zbog vjetra vijori kao zastava na jarbolu on nervozno maše rukom da mu se sklonim i pokušava da se ubaci u našu traku. Žuri jer mu se žuri, život mu je njužda. Sada ga i Milica može vidjeti jer je došao tačno naspram nje. I čim ga viđe takvog, zainati se da ga ne pusti! Udari po gasu i Yamaha izvuče odnekud još malo snage i poravna se sa kamionom. Kao da gledam pomahnitalog Rosija koji neuspješno napada prvo mjesto. Tu je više obići nećeš. Ja, sa još dovoljno snage u gasu, joj se priključim i zatvorim joj leđa tako da se ne ubaci ni iza nje :bacikosku: Ostade mu samo da koči iza kamiona. Obilazimo kamion i idem za Milicom u prvu traku i kontam u sebi kakve mi se ovo emocije prepliću. Ponos i strah, opasno dobra kombinacija. Nastavljam da pratim bajkerku ispred mene, prolazeći pored Venecije. Skrećemo ga Trevisu, pa dalje magistralom do malog mjesta Sacile, na svega deste kilometara udaljenog od prvih obronaka Alpi.

 

1796550899_2020-04-1120_31_35-SacileProvinceofPordenoneItalyto53036PoggibonsiProvinceofSienaIta.thumb.png.cf2132423cbd546e904a1cec6f013989.png

 

Tu smo našli fin i zabačen smještaj sa lijepo cijenom i lijepim ocjenama. Na parkingu BMW F800, ni više ni manje, nego ruskih tablica.

 

m_20190920_191035.jpg.a8edd462b78bb09ff8927125f647589e.jpg

 

Dočekani smo kao kod kuće. Domaćin nije tu, otišao je sa gostima nekuda, ali je zato njegova svastika tu. Nakon smrti njene sestre, koja je reklo bi se u ovome mjestu bila nešto kao muza (na zidu je pjesma koju joj je posvetio neki pjesnik) i koja je ovoj kući dala nevjerovatan šarm, njih dvoje su ostali da se brinu o gazdinstu i gostima. Vidi se da ta rane još nisu zarasle, ali se vidi i dobrota i volja ovih ljudi da te ugoste.

 

m_20190921_101243.jpg.246887fcfba0e3c184fcefd2732f3ad4.jpg

 

m_20190920_184811.thumb.jpg.ada79fb261246f37d95be415a30f8129.jpg

 

m_20190920_190510.thumb.jpg.ab562948bf65baaf3ad8eecd259a9704.jpg

 

Mislili smo da ćemo sjesti u sobi i odmoriti, ali naša domaćica nije imala takav plan. Odmah nas je pitala šta ćemo toplo popiti i da joj se pridružimo u kuhnji. Na čistom italijanskom, mašući rukama i koristeći internet, smo se ispričali sa njom i onda sjeli na BMW-a i otišli do Sacilea, da malo prošetamo i kupimo večeru. Sacile je mali grad, ni sam ne znam kako smo baš njega uboli na krati. Osim takmičenja u kajaku koje se vozi rječicom koja prolazi kroz ovo mjestašce i željeznice koju imaju, reko bih da drugog razloga turisti i ne nalaze da ga posjete. Trg nije veliki, ali opet nije ni malo. Uredno je. Ta tri kafića koja su otvorena fino rade. Nekako se vidi da tu sjede lokalci, ali se isto tako vidi da ovi ljudi drže to stila i kulture. Niko ne sjedi u majicama i hlačama u kojima je kod kuće proveo dan, nego su svi polusvečano spremljeni i uživaju kraj rijeke svoga grada. Možda griješim, ali rekao bih da oni vole ovaj svoj Sacile i da ponosno žive u njemu. Nama, posle Napulja, Rima i Sijena prija doći u grad koga možeš obići u jednoj laganoj večernjoj šetnji.

 

m_20190920_194626.thumb.jpg.9f184756c41f9a286711e9885f822511.jpg

 

Opštinsku zgradu na trgu krase četvorica velikana Italije, ljudi koji su bili jedni od najzaslužnijih za ujedinjenje Italije i stvaranje kraljevine. Među njima i prvi kralj, Vittorio Emanuele.

 

m_20190920_194712.jpg.3db036b025c98192075b992797ce0501.jpg

 

m_20190920_194728.thumb.jpg.e6beab2240982362689c0b81089f3520.jpg

 

m_20190920_194705.thumb.jpg.75361d4dee9e8d893922a735e41c014e.jpg

 

m_20190920_194958.jpg.796fc12e078add0aa65e1ae78af9ab0e.jpg

 

m_20190920_195341.thumb.jpg.4fdd66e9e356343fd9c7e2ec4a77a967.jpg

 

m_20190920_195003.jpg.89f7615ec94ef3ba27e6ee346e72ebc8.jpg

 

m_20190920_195637.thumb.jpg.bd57b03e1f257136fa540d28466d2af8.jpg

 

Vraćamo se nazad u smještaj i osjetimo nešto na šta se čovjek navikne kada vozi motor, ali ipak nam je čudno što je miris benzina tako intenzivan. Podvirimo se ispod Viraga, a iz pumpe kaplje gorivo. U stvari ne kaplje, sam što poteklo nije. Kamenje već natopljeno. Svaka čast, ovdje mu nije dugo trebalo da ostavi svoj trag. Dobijemo na korišćenje jednu plastiku, da poturimo. Sutra ćemo se brinuti o tome i prebrojavati ranjene, sada se tu ništa ne može uraditi. Upoznamo domaćina smještaja, upoznamo i Valerija sa motorom, pa se malo ispričamo. Kaže Valeri da ujutru nastavlja ka Riminiju, tamo ga čekaju prijatelji, ali da možemo zajedno pogledati Viraga sutra. Došao je iz Moskve, biće u Italiji na odmoru, pa se vraća nazad. Pristojan kilometraža za motor. Razmijenimo brojeve, Graz mu je usput u povratku, a ni nama ta Moskva nije preko svijeta :) (samo da vidimo da tu pumpu za gorivo riješimo :stabre:).

  • Sviđa mi se 8

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Graz
  • Motocikl: BMW R1100 RT

Subota, 21. septembar 2019.

Okrenuo se krug po Italiji, to bi bilo to. Večeras spavamo kod kuće. Ali prije toga...

 

Domaćin nam služi doručak, skromno, ali fino. Priča na italijasnkom, mi se smijemo, klimamo, nešto i mi nabadamo. Još sinoć su nas pitali šta bismo pili ujutru, da bi nas spremno čekalo ujutru. Tu je i domaći kolač, pa domaći pekmez od "prugna" (prunja). Fino, fino. A od čega je pekmez? Ode po teglu, pa se vraća pokazujući je, a na tegli šljiva. Pa samo da je rekao šljivovic :) I kod nas se šljivin proizvod ponekada služi uz doručak, većinom u drugom, tečnijem, agregatnom stanju :jee: Ali svemu lijepom brzo dođe kraj- valja sada obići Viraga.

 

Nije dangubio. Vidim da je iscurilo barem dvije-tri litre goriva u posudu. Dobro je pa smo juče na kraju vožnje natočili, šteta bi ga bilo ostaviti žednog. Da još presaugne, pa da nam neće da uplali :lol3: Pumpa za benzin je sva porosila, kao i naši motori. Postade mi jasno zašto se stanje ovako rapidno pogoršalo- zato što je noć ovde bila značajno hladnija nego sve prethodne, te se metal skupio i napravio više prostora za prolaz benzina. I sada motor stoji u hladovini, dok se sunce u daljini lagano odvaja od polja i krošanja drveća. Pokušam da ga startujem nekoliko puta, ali neće. U to se pojavi i Valerij. Pogleda ga malo, pogled mu sve reće. Vidi da tu nema šta mnogo da se napravi bez nove pumpe. On se napakovao, hoće da izbjegne vrućinu, te se pozdravišmo i on raspali tamo gdje smo mi bili prije nekih desetak dana. Ispraćam ga pogledom i zavidi mu- da imam taj čarobni žeton opet bih ga ubacio, pa da zavrtimo još jedan krug.

 

20190921_085523.thumb.jpg.bee5dc195ee83d3bddc2023638458fc8.jpg

 

m_20190921_075633.jpg.cfafd9ee1c55966102144fc677dcc785.jpg

 

m_IMG_6563.thumb.jpg.2eb885082b66a619b7dfe7afc37efd7d.jpg

 

Milica u međuvremenu spremila stvari, ali ne izlazi još iz sobe. Koristi još koji trenutak za dremku. Zna i ona, danas ćemo biti kod kuće, ali ne znamo samo kako i sa koliko motora. Riješićemo i ovo "curkanje", kada smo i ostala. Pokušao sam upaliti motor ponovo, da vidim da neće izvesti isti jučerašnji trik, ali ništa. Sada stvarno neće da sastavi.

 

m_20190921_084114.thumb.jpg.6999220a79ae2f5174a4db5d086b7ad4.jpg

 

Naš domaćin se pojavi, kaže zna on majstora, koji bi sigurno došao da to pogleda. Ovaj preko telefona potvrdi. Ništa, čekamo ga, brzo će to, nije ovo baš tako veliko mjesto. Probam upaliti motor nakon pola sata, pa nakon sat. Niti ovaj hoće da radi, niti majstor dolazi. Možda pali samo kada je majstoru tu, lisac je to, de znaj. Al’ vidimo i mi i naš domaćin da majstora nema. Zovemo ga ponovo…, neće doći. Ženi pukao vodenjak i počeo porađaj, ode u porodilište. Ejs, neka je sa srećom. Barem će neko biti servisiran.

 

Razmišljamo dalje šta i kako. Milica predlaže ovlašteni servis za Yamahu, da njih kontaktiramo. Ne naručuje ona često, ali kada naručuje, onda ide najskuplja pjesma :yamaha:. Pa dobro, i to je opcija pa hajde da vidimo. Koristimo prisustvo našeg domaćina, koji svako malo izađe iz kuće da isprati situaciju, da ih pozove. Da pita za opcije, radno vrijeme, cijene. Subota je, skoro pa podne, ali ne bi trebalo da su još na pauzi. Zove…, objašnjava…, vrti glavom…, viče mama mia, mama mia…, ne vjeruje nešto. Kaže možemo ga dovesti, pa možda ga uspiju pogledati onda posle pauze. Ako ne, onda iduće sedmice, sutra ne rade. Pumpa je oko 600-700 evra, tako nešto, ruke, ovo ono…Mama mia!

Ja ga ovamo pokušavam upaliti, akumulatora još ima, ali on neće da ststavi. Zvuk koji ne sluti dobro i dodatno podgrijava situaciju. Poučeni iskustvom od prošle godine iz Francuske, zovemo austrijski auto moto savez. Prošle godine su nam dovezli BMW-a u Graz, ove godine će kako stvari stoje BMW dovesti nas dvoje, a Virago će malo na labudicu pa kroz koji dan za nama. Objasnimo situaciju, gdje smo, šta smo- kažu važi, kontaktiraćemo italijanske kolege, pa će doći po vas. Nakon deset minuta javljaju da je to završena stvar, neko će u roku od 45 doći do nas. Sjedimo tako u dvorištu, baš neki bezveze osjećaj što će se turneja tako završiti. Ostalo nam je još malo jače od 300 kilometara. Još samo da smo to odvozili, pa bi se onda stvar rješavala u Grazu. Ovako sada niti smo ovde, niti smo kod kuće, niti znamo kada ćemo krenuti. Prepakujemo stvari u bisagama, što na ne treba ostaje sa Viragom, mi vozimo ostalo. Prođe pola sata, dođe i tih 45 minuta. Domaćin pogleda redovono iz kuće, tu mu je i svastika sada stigla, a vučne službe nema još. Oni treba da nešto završe, pa ako se ne vidimo, srećno nam. Ispratimo ih tako, zavaljeni u stolicama na suncu, grijući se i suncem i jaknama. Šta da se radi, uzmem malo aparat da fotkam, dodijalo i sjedenje.

 

IMG_6572.thumb.JPG.22a043238577ee79b52f2b9c9853f852.JPG

 

IMG_6561.thumb.JPG.f463e7b6bdadc80ee3267f838cf88360.JPG

 

IMG_6569.thumb.JPG.38970e5bcaafc60d1740fe78764f1b8b.JPG

 

Tako blizu...

501747442_2020-04-1120_33_39-SacileProvinceofPordenoneItalytoGraz-GoogleMaps.thumb.png.dd7a6d607f6d95d31ecdfa6c60240f21.png

 

Prođe i sat, pa prođe i sat i po, niko ni dolazi. Kako koji minut prolazi, znam da su šanse da će služba doći sve veće. Ali isto tako i naše nestrpljenje počinje da raste. Italijani i tačnost, ne ide to. Bliže se dva sata posle podne. Pitamo se hoćemo li se vraćati kući po noći motorom ili ćemo ostati na spavanju ovde još do sutra. Mislim se, samo kada bi ovaj htio da upali, da samo jednom upali, to bi bilo riješeno i izašli bismo iz ove neizvjesnosti. Ona je možda i ponajgora.

Maštam, ako bi upalio, onda bi pumpa vrlo brzo počela sama da se zagrijava i curenje bi se zaustavilo. Znam, jer još sinoć smo ga tu parkirali i ugasili, istog takvog kakav je i sada, samo što je bio vruć. Sijevnu ideja, učini mi se kao da nam stoji na dohvat ruke, samo treba da je zgrabam. Pa kada je tako, hajde onda. Kao prvo, ne treba da bude tu ispod drveta, gdje sunce ne dobacuje čestiti do njega. Preparkiram ga jednom, pa onda još jednom na pola dvorišta sa sve crvenu kantom, pumpe okrenute ka suncu.

 

m_IMG_6559.jpg.7066d5b2284f73a1703c03068015cd3f.jpg

 

Obrišem kondenz koji se nakupio na pumpi, probam je i rukama malo zagrijati i ostavim još jedno 15 minuta na suncu. Nadam se da će se ona i benzin u njoj zagrijati. Službe još nema, prošla su dva sata već kako je čekamo. Milica vidi šta sam naumio, potajno se nada da će biti nešto od toga, ali kao da namjerno neće da gleda, ne treba joj još jedno nadanje pa razočarenje.

 

Vrijeme je za test. Pokušam startovati motor- na prvu reklo bi se isti zvuk i sve izgleda isto, ali kao da je uspio djelić sekunde duže da radi nakon puštanja startnog dugmeta. Optimizam se pojača. Zakrenuću ga još malo, da ima bolji ugao sunca i ostaviću ga još koji minut. Koliko mi nestrpljenje bude dozvolilo da čekam. Nije dugo prošlo, probam ponovo. Još bolje zvuči. E sada neće odustati. Probam još jednom, pa još jednom dodajući i smanjujući gas po zvuku i osjećaju i Virago sastavi!!!! Prvo nemirno i štucavo i nekako sve tiše i tiše. Probah dati gas i to ga ugasi. Srce brže kuca, odličan je ovo i već viđen znak ovih dana. Već vidim kako mašemo i italijanu i službi i svemu i kako nastavljamo svojim putem, nezavisni od bilo čega. Novo uspješno startovanje i novi, još mirniji zvuk. Pustim ga sada da radi, da se ustali i zagijre i onda mu zavrnem gas- odreža kao pas kada mu staneš na rep! To je to, pociknem, govorim Milici da se zakopčava, idemo, ne čekamo više nikoga. Pita ona je li to sada sigurno, zna koliko je curilo do maloprije. Rekoh dok se mi obučemo sve će to da legne. Obrišem mu zadnje kapi sa pumpe- sada dihtuje već bolje nego njemačka podmornica. Polazak!!! :bacikosku::jee3:

 

I taman u tome momentu, kao u jeftinom filmu, ulijeće džip našeg domaćina (ne daj Bože da mu se nešto našlo na putu), koji je usput ugledao vučnu službu i vodi je za sobom. Ova pokušava da uđe u rikverc. Scena ga iznenađuje i na prvu ne uspijeva da poveže dva pojma- ono verglanje i motor koji prije dva sata kao da nije imao dušu i ovu scenu isparkiranih i osedlanih motora koji brundaju, i nas sa kacigama na glavama spremnih da krenemo. Questo e un miracolo- ponavlja i gleda nas sa osmjehom nevjerice, više ne obraćajući pažnju na labudicu koja mu se približava sa leđa. Jeste, jeste, miraculo je to, malo potpomognuto suncem, skupljenim iskustvom i željom da se ova avantura završi kako i treba, sa čitavim posadom. Nema ostavljanja ranjenih iza nas. Stariji Italijan iskače iz žutog kamionića, vidi nas upakovane i vidi da tu posla za njega nema. Nezadovoljan viče, melje na italijanskom. Naš domaćin ga ubjeđuje da stvarno nije htio da upali- ne treba mi prevodilac, vidi se po gestikulacijama šta pričaju. Samo mu pokažem na ručni sat sa uzdignutim palce, da mu zahvalim što je došao baš na vrijeme (znam, vjerovatno nije do njega, ali kada već toliko kuka kao da smo mu izvukli platu iz džepa, ne može čovjek a da ne odreaguje). Zahvalimo se našem domaćinu, koji se sada dobro snalazi u svojoj ulozi i sa osmjehom nas ispraća na put. Krećemo kući, zasluženo!

 

Stajemo da nadomjestimo proliveno gorivo, da natočimo još jednom skupu italijansku brlju.

20190921_123534.thumb.jpg.abccd8154fe54c9ca3f5c7e1ac3b5b00.jpg

 

Iduća pauza je već u Austriji, gdje stajemo da se obučemo, biće da nismo džaba vozali ovaj funkcionalni veš sa nama po Italiji. Atmosfera je dobra, u dobrom smo raspoloženju. Jedino malo zastrepimo kada ugasimo Viraga da neće htjeti ponovo da upali. Ali ovaj ne pokazuje ni najmanji znak nekog problema, sve je kako treba.

20190921_175014.thumb.jpg.43817ecf4e3389890fb41cf5287d1ad5.jpg

 

Radujemo se dolasku kući, kojoj i stižemo prije mraka.

Red je zabilježiti brojno stanje!

m_20190921_190042.jpg.a559125985a7e0544bac5fe5275665c0.jpg

 

m_20190921_190033.jpg.f72826c772358e34f31ba99e540c255f.jpg

 

Putovanje je završeno!

 

- - -

 

 

 

 

I za pred sami kraj nešto što je napisano ni manje ni više nego na samome početku, ali onda ipak našlo svoje pravo mjesto ovde (izuzev par dijelova, koji se zaista i nalaze na početku potopisa):

 

Četvrtak je, peti septembar 2019. Sunčan, lijep dan. Nas dvoje, dva motora… i pet napakovanih kofera (plus torba na rezervoaru). Mašine se zagrijavaju ispred zgrade, sve je spremno za avanturu. Oblačimo jakne i zatvaramo vrata iza sebe. U mislima ostaje slika stana. Stan će nas takav dočekati za malo jače od dvije sedmice, ali kao i posle svake ture, čovjek se vrati drugačiji. Neke stare se poguraju dalje, dok se neke nove granice postave, vjetar oko tebe otpiri nepotrebne brige i izmjesti te iz svakodnevnice, a čula upiju bljeskove nadražaje. I onda kao u nekom eksperimentu, kada to parče materijalnog koga nazivamo stan posmatramo kao konstantu i reper u odnosu na nas same, te kada prilikom povratka kući otvorimo vrata, desi se flash back. Tada shvatimo da, osim veša već odavno spremnog za pranje, sa sobom unosimo novostečene uspomene, iskustva, shvatanja, doživljaje, proživljaje... Tada shvatamo da nanizani kilometri nisu samo brojevi na zupčanicima, nego da su se ugradili u nas same. Doveli su nas do spoznaje: prije svega nas samih, pa onda naših saputnika, te na kraju i naše okoline. I kao najjači začin u ovoj čarobnoj kuhinji, stekli smo iskustva koja nas izmještaju iz utabanih pozicija i omogućavaju da iste stvari sada gledamo i vidimo iz novog ugla. Neopipljivo bogatstvo putovanja. Uz pomoć kamena kao stativa pravimo fotkicu prije puta, provjeravamo komunikatore i zavrćemo gas :)

 

- - -

 

 

 

I za pred saaaaami, sami kraj i informacija da se Veleri javio nakon dvije sedmice da je stigao u Moskvu. Nije svraćao do nas, jer je zaglavio sa svojim Rusima u Riminiju i onda je krenuo u subote u 11h, vozio jedno 40 sati nekih 3000 hiljade kilometara i prošao pet granica, kako bi u 3 ujutru u ponedeljka osvanuo u Moskvi, spreman za radnu sedmicu. Rekao sam mu samo- hajde što to sebi radiš, ali zar ti nije žao motora :) Svega ima.

 

- - -

 

 

 

A sada, za saaaami, saaaami, sami kraj…. Ili ne, ovo nije kraj, ovo je početak nečega za nas sasvim novog i radosnog- upravo isčekujemo trećeg člana porodice, Milica je trudna!!! :ljubav::jee3::muzicari:Možda nije baš povezano direktno sa putopisom (a možda i jeste, ko to zna), ali je super prilika da podijelimo ovu lijepu vijest sa vama koji ste nas ipratili na ovome putovanju.

Hvala na čitanju, komentarima i lajkovima pa se vidimo na drumu :moto3: (kroz, manje-više, jedno 18 godina :dobar: ) :zdravo:!

 

- - -

  • Sviđa mi se 22
  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • U prolazu, 12 postova
  • Lokacija: koprivnica
  • Motocikl: shiver 750

Ma nemoj tako kad sam citao ovaj putopis vise puta sam pitao zenu dali bi i ona vozila bez brige sam dobio potvrdan odgovor. Cestitam na buducoj prinovi

Sent from my Mi 9T using Tapatalk

  • Sviđa mi se 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • Drug član, 2037 postova
  • Lokacija: CH-HR-BiH
  • Motocikl: 2002 K1200RS-1989 XTZ 750 Chesterfield- 1989 XTZ 750 FarawayBlue

Sad ti treba bočna Prikolica za benvea.

Čestitam na radosnim vierstimmig!!!
Hvala ti za tvoje pisanje.
Komšo svako dobro vam zelim


Vozim motor, nisam bajker.

  • Sviđa mi se 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • U prolazu, 87 postova
  • Lokacija: Pećinci; Srbija
  • Motocikl: Yamaha GTS 1000

Yamaha nikad ne ostavlja na putu, upaliće makar se zemlja tresla. :yamaha: Čestitam na uloženom trudu i radu, po Milicinom stanju vidi se da ste se oboje trudili i sad svi znaju šta ste radili :jee:. Sve najbolje želim budućim roditeljima :jee1:

  • Haha 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Aktivni korisnici   0 članova

    Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.







×

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja