I tata bi sine

Kad pivo da ti platim

Koliko je moguce obici Truske ako imam na raspolaganju 4 dana vikenda i 5 radnih dana? Nesto mi u glavi da prvi dan bude Beograd Plodiv. Pa drugi dan Plodiv Istanbul bul. U Istambulu da budem koji dan da obidjem i dio u Aziji. A da u povratku budem jedan dan u Solunu....

Prijatelju nije glupo neke sam i citao pa sam vodjen njihovim rijecima krenuo u realizaciju cilja Hvala svima na informacijma, veoma mi znaci. Narednih nekoliko dana cu da sakupljam sve informacije i onda cu da odlucim sta i kako. P.S. ako ima ko zainteresovan da se pridruzi neka se javi

Hvala na savjetima Odlican broj informacija za pocetak

Pozdrav forumasi i forumasice. Ove godine mi je plan da idem do Turske, tacnije Istanbul. Medjutim, htio bih i malo da se provozam po Maloj Aziji te sam odlucio da javno objavim svoju zelju u nadi da cete mi vi koji ste vec bili tamo moci neki prijedlog da date. Ono sto me jos uvijek muci jeste vrijeme polaska. Za ovo putovanje odmor mogu da dobijem ili od 06. od 14. juna ili 05. do 13. septembra. Put do Istanbula bi me vodio preko Bugarske, a povratak hmm mozda preko Grcke Za sada, bilo bi dobro da mi kazete vasa iskustva, prijedloge za smjestaj, i te neke informacije koje ne mogu tek onako da se pronadju na internetu. Srdacan pozdrav, Draki

Složiše se braća konačno

Izgled jeste futuristicki ali treba dati sansu i ovom motoru Ko zna sta vrijeme donosi

Hvala Komso na lijepim rijecima

Iskren da budem dugo sam razmisljao da li da ga zavrsim... od momenta kada sam poceo da ga pisesm mnogo toga se izdesavalo i taj me putopis uvijek vracao na neke ruzne momente.... Medjutim, kada sam odlucio da tu godinu pamtim samo po dobrom sjeo sam i zavrsio pricu Obecavam da nece vise biti putopisa objavljenih do pola

Dolazak do Roberta i njegove ekipe bio je treći cilj i sve je teklo po planu. Taman kada sam pomislio da će putovanje proći bez kiše, negdje na ulazu u Ptuj uletili smo u „oblak“ koji nas pratio sigurno nekih 30 - 40 km. Inače, nijedno moje duže putovanje nije prolazilo bez kiše koja pada čini mi se samo kako bi mi pokvarila raspoloženje. Prilika za njegovu popravku je iskorišćena je onog momenta kada samo uparkirali motore u Robertovo dvorište. Razlog više bilo je i hladno Ožujsko pivo. Sa Robertom i njegovom ekipom otišli smo na moto susrete u Koprivnicu. Tako da smo ovo putovanje na neki način počeli i završili na moto susretu. Nažalost, sa ovog dijela puta nemam nijednu fotografiju ali uspomene su urezane duboko u sjećanje. Ovu noć ispratili smo u društvu dobrih ljudi. Nismo marili što nas sutradan čeka poslednjih 300 - 400 km ovog putovanja. Osmi dan: Prelog – Osijek – Bijeljina Malo po malo došlo je vrijeme za poslednji čin predstave zvane „Putem Jadrana“. Sam povratak kući i nije bio nešto zanimljiv. Čak smo i obilazak Osjeka izbacili sa spiska. Bilo je samo važno da dođemo svojim kućama i da se polako spremamo za obaveze koje su nas čekale. Najljepši trenutak dana bio je kada sam na kapiji ugledao roditelje na kapiji. Svuda pođi ali svojoj kući dođi. Eto tako, završilo se jedno putovanje koje ću pamtiti samo po lijepim uspomenama. Pa i ovaj putopis biće mi uspomena na dane kada sam prvi put obišao čuvenu Jadransku magistralu. Više od 2000 kilometara, 5 država, desetine gradova, stotine sela i jedno more bili su dio ovog putovanja. Nije loše jednog mladog motoristu, zar ne? Posle ovog putovanja više ništa nije bilo isto. U meni se stvorila ogromna želja da probijam granice putovanja što i dan danas činim. Vama, kolegama motoristima i forumašima, dugujem izvinjenje što ste dugo čekali na završetak putopisa. Bilo je tu mnogo faktora koji su odlučivali da li ću ga uopšte i završiti. Nadam se da ste barem upola uživali u ovom tekstu koliko sam ja uživao putujući. Do nekog novog putopisa. Živi bili i dugo se vozili! Draki

Drugi cilj bio je da se posjeti Ljubljana. Nezamislivo je proći kraj Ljubljane, a ne otići na Prešerenov trg, prošetati kraj Ljubljanice i svratiti na Kranjske kobasice i Union pivo. Tek nakon svega toga putovanje može da se nastavi. Put nas dalje vodi ka Prelogu gdje nas je čekao Robi. Ko bi rekao da nas dvojica možemo da se družimo. On Dinamovac, a ja Zvezdaš. Kakva kombinacija. Bilo kako bilo ovo je još jedan dokaz da među nama motoristima nema rasne, nacionalne, vjerske i navijačke netrpeljivosti.

Sedmi dan: Trst – Ljubljana – Prelog (HR) Puni utisaka napustili smo Trst i krenuli put Postojne. Na agendi sedmog dana vožnje bila je posjeta najatraktivnijoj pećini na svijetu (tako piše na sajtu) i taj cilj smo lako ispunili. Stigli smo koji minut prije otvaranja i time izbjegli gužvu na blagajni. Pećinu u ljetnjoj sezoni posjeti „mali“ milion turista. A ima i valjanih razloga za to. Obilazak pećine podzemnim vozićem i razgledanje pećinskog nakita košta 25 evra. Nije skupo imajući u vidu da je ovo priroda pravila milionima godina. Za mene je ovo bilo predivno iskustvo jer do sada nisam imao priliku da ulazim u jamu. Na kraju same ture imali smo priliku da vidimo i živi primjerak mladunčeta zmaja iliti čovječiju ribicu

Šesti dan: Odmor i obilazak Trsta (kasnije smo dodali i odlazak u Udine) Još od Herceg Novog nismo imali jutro bez vožnje. Tu činjenicu sam iskoristio da se dobro naspavam i odmorim. Za vrijeme doručka kovali smo plan kako da provedemo dan. Brojne ideje koje su nam navirale sklonjene su u stranu onog trenutka kada mi je stigao poziv od drugara iz Udina – Mićka. On i njegova porodica su nas pozvali da dođemo na ručak što smo naravno oberučke prihvatili. Prije polaska za Udine otišli smo još da posjetimo zamak San Đusto koji se nalazi na brdu iznad Trsta. Iako grandiozan, ovaj zamak, sagrađen još za vrijeme Mletačke republike, nije ostavio Bog zna kakav utisak na mene, ali je zato pogled koji se pruža sa njega dobar razlog da se dođe i na ovo mjesto. Laganom vožnjom, autoputem, od Trsta do Udina treba nekih sat vremena. O Udinama, osim fudbalskog kluba Udineze, nisam znao apsolutno ništa. Tek kada samo krenuli da obilazimo grad shvatio sam koliko je lijep i zanimljiv. Ima što šta da se vidi. Valjalo bi nekada doći i posvetiti još koji dan ovom univerzitetskom gradu. Miris roštilja nas je doveo tik prek kuću porodice Todorović. Dobro, lažem. Navigacija je ipak taj dio posla obavila ali da je mirisao roštilj od početka ulice, to je istina. Sa Todorovićima me veže dugogodišnje prijateljstvo. Iako su oni rodbina sa mojim komšijama, kroz sva naša druženja, vrlo brzo su postali važan dio mene i moje porodice. Sa Džajom, Jadrankom, Bobom, Teodorom i Mićkom uvijek je zagarantovana dobra atmosfera i raspoloženje. Koliko nam je bilo lijepo nismo ni primjetili kada je noć zamijenila dan. Na obostranu žalost mi smo morali da se vratimo u Trst i spremimo za početak kraja putovanja. Teško da postoji način kojim bi se odužio za gostoprimstvo koje su nam pružili.

Kako se od šetnje brzo ogladni i ožedni spas smo pronašli u restoranu na trgu Ponte Roso. Dok smo čekali glavno jelo, glad smo zavarali platom raznih sireva i čašom hladnog bijelog vina. Jedna zanimljivost o navikama građana Trsta mi je ostala upečatljiva. Naime, nakon završenog radnog dana ne idu kući nego sa kolegama, prijateljima ili bračnom drugovima odlaze u ugostiteljske objekte kako bi se osvježili pićem „Aperol Spritz“. Uz to piće obavezno su i grickalice (grisine). Ostatak dana (večeri) proveli smo na terasi uz laganu muziku, hladno pivo i miris mora. Slavili smo još jedan uspješno završen dan.