2 kuma na 2 Stroma u Zemlji lijepih konja

[Papa del Camino 377 Napisano Decembar 12]

No name poljana pored puta-Avonos- Love Valley

 

Iz Göreme open air muzeja nastavljamo prema gradiću Avanos, nekih desetak kilometara od samog Göremea. Usput primjećujemo savršeno mjesto za provozati se po pijesku, napraviti nekoliko slika i videa. Jednostavno nas je privuklo da skrenemo s puta. Kapadokija je jedna ogromna kulisa za film, prava prirodna scenografija koja izgleda nestvarno. Pod visokim stijenama, u kojima su prije više od hiljadu godina uklesane nastambe ranih monaha, provodimo čitav sat i po. Glupiramo se na motorima, isprobavamo off-road vožnju — iako imamo obične Pirelli Scorpion cestovne gume — pa gdje zapnemo, guramo, gdje možemo, prođemo. Smijeh ne prestaje, ko djeca smo bezbrižni. Ne uspjevamo pasti iako smo se svestrdno trudili, a nebi ni bilo čudo kraj toliko glupiranja. 

Mimoilazimo se povremeno s turistima koji jašu prekrasne konje arapskih pasmina. Niži rastom, sjajne dlake. Iz svakog pokreta izbija elegancija. Te životinje djeluju kao da su dio ovog pejzaža, kao da oduvijek pripadaju ovoj mješavini pijeska, stjena i tišine. Sjajan prizor koji te nakratko vrati u neka starija vremena. Kapadokija-Zemlja lijepih konja u potpunosti opravdava svoje ime. 

Jedva se odvajamo od te pješčane poljane, mjesta koje vjerovatno ni nema topografski naziv. Ali tješi nas što se odatle odlično vide Crvene stijene — prirodni fenomen koji izgleda moćno i gotovo mistično. Te stijene mijenjaju boju od vrećkasto-smeđe, preko tanke rozkaste nijanse, pa sve do duboko crvene, zavisno od toga kako sunčeva svjetlost pada na njih. Na fotografijama se jasno vidi taj kontrast: dio u sjeni je potpuno drugačije boje od dijela koji je obasjan suncem. U stvarnosti su iste boje, ali svjetlost ih transformiše kao da je neko naslikao pejzaž u dva različita dana.

Nastavljamo glavnom cestom prema Avanosu. Lijep, tihi grad na rijeci Kızılırmak, s čaršijom koja neodoljivo podsjeća na sarajevsku Baščaršiju: uske uličice, radionice, ručno izrađeni suveniri, bakar, keramika, minerali iz lokalnih brda i vulkanskih naslaga — stvari čije ime ne znam, ali izgledaju fascinantno.

Kupujemo poklone za svoje najmilije. U jednoj radnji čovjek mi pokazuje vulkanski kamen — kaže da je nastao iz drevnih erupcija koje su potpuno oblikovale Kapadokiju. Drži ga u ruci i vodi me prema vratima. Pod neonskim svjetlom kamen izgleda medasto-smeđe boje, gotovo jantarno. Ali kako se približavamo sunčevoj svjetlosti, kamen u nekoliko koraka postaje roze, zatim crven, pa na kraju dobije neku zeleno-plavu nijansu. Savršena demonstracija kako i Crvene stijene “rade” — sve je igra svjetlosti, hemije i vulkanskog pepela koji je s vremenom očvrsnuo.

U Avanosu se zadržavamo do oko 15 sati s pauzom za kafu. Inače — ja više ni ne pijem kafu otkad sam došao u Tursku. Navukao sam se na njihov crni čaj. Taj čaj ima neku svoju čvrstinu, oporost i aromu koja te brzo “kupuje”. Sam ritual ispijanja je nevjerovatno sličan načinu na koji se u Bosni pije kafa: polahko, s merakom, uz razgovor. Često vidim ljude kako zagrizu kocku šećera, pa preko nje popiju gutljaj čaja — potpuno isto kao stari ljudi kod nas.

Pričao mi je jedan Turčin prije nekoliko godina da su nekad Turci više pili kafu, ali kad je Atatürk došao na vlast, shvatio je da kafa predstavlja luksuz koji narod teško priušti, a u suštini sadrži isto što i čaj — kofein, odnosno tein. Preporučio je narodu da pije čaj, jeftiniji i zdraviji. Otad je čaj postao nacionalno piće Turske. I mogu reći — nije loša ideja da i ja tako nastavim.

Napustamo Avanos i vozimo prema Love Valley — Dolini ljubavi. Dobili su taj naziv po neobičnim stijenama koje podsjećaju na muški polni organ. Ali kad si tu, to uopšte ne djeluje vulgarno — cijeli pejzaž izgleda mistično, gotovo bajkovito. Mekani pijesak, visoke stijene, uske pukotine, pećine koje su kroz vijekove nastanjivali monasi, putnici, različiti narodi koji su prolazili ovim krajem — a danas uglavnom golubovi koji prave gnijezda u malim udubljenjima. Golubovi su ovdje oduvijek bili “domaći”: njihova đubriva koristila su se za đubrenje bašti, a zato su ljudi i pravili posebne kućice za golubove po cijeloj Kapadokiji.

Dolina ljubavi je također mjesto gdje se mladenci često fotografišu. Prema jednoj lokalnoj legendi, posjeta ovoj dolini donosi plodnost i sreću u braku. Naravno, niko ne zna je li to istina, ali mjesto ima neku svoju energiju koja se teško opisuje.

Sljedeća destinacija je Zelve open air museum, udaljen svega nekoliko kilometara. Zelve je nekada bio jedan od najvećih monaških kompleksa Kapadokije, mjesto gdje su ljudi živjeli u pećinama sve do 1950-ih godina. Danas su to tri doline povezane stazama, sa starim kućama, tunelima, ostavama, crkvama i skladištima uklesanim u stijene. Kad hodaš kroz Zelve, imaš osjećaj kao da si se vratio hiljadama godina unazad.

 

(nazalost, nemamo slika iz Avonosa, vise sam snimao kamerom, pa sam morao sa interneta skinuti neke da dočaram. Uzeo sam samo one kadrove koje sam lič0no vidio i mogao uslikati. Ovo na kameri ostavljam za kasnije, kad se nakanim da editujem, a prethodno kupim bolji laptop..Inače imam oko 5h video materijala na kartici)

[Papa del Camino 377 Napisano Decembar 14]

Zelve Open Museum

 

Zelve je impozantno selo u kojem su ljudi živjeli sve do pedesetih godina prošlog vijeka. Dolazimo na parking i, po već ustaljenom kapadokijskom receptu, parkiramo „na foru“, praktično na samom ulazu. Niko nas ne opominje, niko se ne buni. Kao da ovdje još uvijek važe neka druga, starija, po bikere ljudskija pravila.

Već na prvi pogled Zelve izgleda wow. Žućkaste, skoro zlatne stijene iz kojih je doslovno izdubljeno cijelo naselje. Selo se sastoji od tri doline, odnosno tri duboka usjeka u stijenama, između kojih se prostiru plodne ravnice. Te ravnice su vijekovima hranile zajednicu koja je ovdje živjela, obrađivala zemlju, čuvala stoku i opstajala u uslovima koji danas djeluju gotovo nezamislivo.

Po liticama oko dolina nalaze se crkve, džamija, kuće, skladišta, vinarije u kojima se pravilo i čuvalo vino, javni mlinovi u kojima su se mljela žita, kao i bezbroj malih prostorija čija je namjena bila prilagođena zajedničkom životu. Sve je planski rađeno, bez arhitekata u današnjem smislu riječi, ali s nevjerovatnim razumijevanjem prostora, klime i prirode. Kapadokija nije nastajala na papiru, nego u glavi i rukama ljudi koji su morali preživjeti.

Zelve je kroz istoriju bio važno monaško i civilno naselje. Još od ranohrišćanskog perioda, kada su prvi hrišćani bježali od progona Rimskog carstva, Kapadokija postaje njihovo utočište. Ovdje su nastajale zajednice koje su živjele u potpunoj izolaciji, ali i međusobnoj solidarnosti. U Zelveu su hrišćani i muslimani stoljećima živjeli jedni pored drugih, koristeći iste staze, iste izvore vode i iste zajedničke prostore. Džamija uklesana u stijenu stoji svega nekoliko desetina metara od crkava, što je danas rijedak, ali snažan podsjetnik na jedan drugačiji oblik suživota.

Crkve u Zelveu su jednostavne, ali autentične. Freske su skromnije nego u Göremeu, ali baš u toj skromnosti leži njihova snaga. Scene iz Biblije su oslikane zemljanim pigmentima, bez zlata i raskoši, ali s jasnom porukom vjere i istrajnosti. Neke su toliko visoko u stijeni da se pitaš kako su ljudi uopšte dolazili do njih, a kamoli ih gradili i koristili.

Posebno fasciniraju stambeni prostori. Kuće su imale više spratova, povezane tunelima i stepenicama koje su danas izlizane od vjekovnog korištenja. Unutra su prostorije za spavanje, kuhanje, skladištenje hrane, pa čak i posebni prostori za stoku. Dimnjaci i ventilacioni kanali su pažljivo planirani kako bi dim izlazio, a unutra ostajala toplina. Ljeti je unutra svježe, zimi toplo — prirodna klimatizacija koja radi i danas.

Zelve je bio naseljen sve do 1950-ih, kada su vlasti odlučile da je život u stijenama postao previše opasan zbog erozije i odrona. Stanovnici su preseljeni u obližnja sela, a Zelve je ostao kao svojevrsni muzej na otvorenom. Ljudi su otišli, ali su njihovi tragovi ostali urezani u kamen. Ovdje nema vitrina ni stakla između tebe i prošlosti — hodaš direktno kroz nju.

Dok šetamo ovim dolinama, hodamo po istoriji, a da umor uopšte ne osjećamo. Iako smo na nogama od ranog jutra, kao navijeni, sve je i dalje zanimljivo. Bez obzira na sve što smo danas već vidjeli, Zelve nas ponovo fascinira. Snalažljivost, upornost i snaga ljudi koji su ovdje živjeli ostavljaju snažan utisak. 

Ovo nisu bile bogate civilizacije s obiljem resursa — ovo su bili ljudi koji su znali iskoristiti ono što imaju i prilagoditi se surovoj, ali lijepoj prirodi.

Na trenutke zastanemo i samo šutimo. Gledaš te stijene, ulaze u kuće, prozore bez stakla, stepenice koje nigdje ne vode i shvatiš koliko je malo potrebno čovjeku da preživi, a koliko smo mi danas daleko od toga. Zelve nije samo turistička atrakcija — to je lekcija iz skromnosti, zajedništva i prilagođavanja.

Na crvene stijene ovaj put ne idemo. Noć se već polako spušta, a i realno – crvene stijene su u Kapadokiji svuda oko tebe. Gdje god da se okreneš, vidiš ih kako mijenjaju boju u zavisnosti od svjetla, doba dana i ugla pod kojim ih gledaš. Nema osjećaja da nešto propuštamo. Idemo u hotel, plan je sat odmora i malo kupanja, pa onda večera.

Put nas svakako vodi kroz Göreme i usput primjećujemo jedan restoran koji izgleda ozbiljno već na prvi pogled. Veliki, osvijetljen, pun ljudi. Kasnije u sobi, iz radoznalosti, bacamo pogled na recenzije i vidimo da ih ima preko 15.000 – i skoro sve su odlične. Tu dileme više nema. Večera je riješena.

Restoran je ogroman, prostire se na tri etaže, ali ono što odmah primijetiš je organizacija. Konobari ne trče bezglavo, nema galame, sve djeluje uhodano. Prvo dolazi glavni konobar, čovjek koji očigledno zna posao. Razgovara s gostima, pita odakle smo, objašnjava jelovnik, savjetuje. Uzima narudžbu za piće i meze, prenosi je pomoćniku, a onda se vraća da detaljno objasni glavna jela.

Narudžba pada na roštilj, ali i na jedno jelo koje nam posebno zapinje za oko – meso u glinenom ćupu, hermetički zatvorenom komadom tijesta, koje se ispeče kako se jelo kuha-Testi kebab. Juneće meso, malo paprike, luk, paradajz, začini… nešto između gulaša i kebaba. Sve se to dugo krčka na vatri i uglju, u vlastitim sokovima.

Posluživanje tog jela je pravi mali performans. Prvo se začuje zvonjava, kao najava. Zatim dolazi konobar s vrelim ćupom, uzima nož i preciznim udarcima razbija gornji dio posude. Para izlazi van, miris udara u nosnice, a onda sa dvije viljuške, jer se ćup ne može ni dotaknuti rukom, istresa meso na limeni tanjir. U tom trenutku jelo je servirano.

Od tog trenutka treba možda minut da se sav onaj saft, koji se služi uz somun, potpuno „počisti“. Još pola minute kasnije, nema ni mesa. Nevjerovatno ukusno. Jedan od boljih kebaba koje sam jeo u Turskoj, bez ikakvog pretjerivanja. I ostatak večere prolazi u istom tonu – uživanje bez žurbe.

Vrhunac večeri, naravno, dolazi na kraju. Kunefe. Onaj desert zbog kojeg je kum prethodne dvije večeri bio na svojevrsnoj apstinenciji. Ljubav se večeras definitivno vraća. Vidim mu onaj poznati, pomalo ludjački sjaj u očima, ali nećemo sad o toj vrsti ovisnosti.

Nakon večere još kratka šetnja kroz mjesto. Göreme noću ima neku posebnu, tihu energiju. Stijene su obasjane diskretnim svjetlom, ljudi se polako razilaze, a dan se lagano zatvara. Ipak, naše misli su već u hotelu, na pivi koja se hladi u frižideru u sobi.

Plan za sutra je ozbiljan. Ustajanje u 5 ujutro, prije zore, i odlazak na neku dominantnu poziciju da gledamo ono po čemu je Kapadokija najpoznatija – stotine balona na vrući zrak kako se u tišini dižu iznad dolina. Ako nam vrijeme dozvoli, biće to prizor koji se pamti cijeli život. Poslije toga dorucak oko 8-9h i pokret preko Tuz Golu (slano jezero) - Ankare do gradića Gebze (predgradje Istanbula) 

 

[Papa del Camino 377 Napisano pre 6 sati]

Dan 8.

29.10.2025

 

Kapadokija-Tuz Golu jezero-Gebze (Istanbul)  700 km

 

Jutro, 5 sati. Prije zore ustajemo i na brzinu pravimo Neskafu u sobi. Stvari smo spakovali još sinoć. Uzbuđenje je prisutno, onaj osjećaj u stomaku koji govori da će se upravo desiti nešto veliko, nešto posebno, nešto zbog čega si i došao ovako daleko. I zaista, desilo se.

Ustajemo prije svitanja kako bismo stigli na unaprijed isplaniranu poziciju s koje ćemo posmatrati magični ples balona na vrući zrak, prizor po kojem je Kapadokija nadaleko poznata. Stvari ne nosimo na motorima jer planiramo da se nakon svega vratimo u hotel po njih i na doručak, kada se završi ova predstava uživo. O letenju balonom ni ne razmišljamo – ipak je to rizična rabota, čak i za nas Mad Max bajkere koji smo 3600 kilometara daleko od kuće.

Motori su bijeli od inja, temperatura je „tropskih“ 3 stepena. Dah se vidi, prsti su ukočeni, ali adrenalin grije bolje od svake rukavice. Dolazimo na mjesto za koje smo još ranije zaključili da je strateški savršeno za posmatranje balona. Terasa iznad cijele doline Goreme–Kapadokija. 

Sama dolina je sa svih strana zatvorena brdima i visoravnima, dok se u njenom središtu, kao u nekoj kamenoj zdjeli, smjestio gradić Goreme.

Parkiramo motore. Mrak polako prelazi u polumrak. U dolini se vide stotine malih vatri koje blago osvjetljavaju prostor. To nisu kuće niti ulična rasvjeta, to su baloni koji se zagrijavaju, puni se platno vrućim zrakom, a ogromne siluete polako se podižu iz tame. Prvi baloni već polijeću. Sa istoka se rađa zora i horizont poprima narandžasto-crvene nijanse. U tom trenutku ne znaš gdje bi prije gledao.

Svake minute oduševljenje se udvostručuje u odnosu na prethodnu. Prvih pedesetak balona diže se u nebo i već tada prizor izgleda nestvarno. Slikam aparatom, snimam kamerom, pa opet slikam. Nebo se puni bojama, oblicima, natpisima. Baloni su svuda oko nas. Neki piloti, očigledno iskusniji, spuštaju se tik uz stijene, provlače se između kamenih tornjeva Kapadokije. Balon veličine petospratnice klizi pored oštrih, šiljatih stijena kao da je od papira.

Mi dole gledamo bez daha. Oni manje vješti balone dižu visoko i gore lebde, dok ljudi iz korpi mašu, vrište od oduševljenja i uživaju.

Pokušavam opisati taj prizor, ali shvatam da je to nemoguće. To se ne može prenijeti riječima. To se mora vidjeti. To se mora doživjeti. Ludilo na nebu, boje, tišina koju povremeno presiječe šum plamena i zvuk gorionika. 

Oko 9h polako se spuštamo nazad prema hotelu, iako se baloni još uvijek dižu, lete, prelijevaju dolinom kao da je neko prosuo šaku boja po nebu. Iskreno, teško je otići, imaš osjećaj da ćeš propustiti nešto još veće ako se okreneš leđima tom prizoru, ali tijelo već osjeti hladnoću, a stomak podsjeti da od one brzinske Neskafe nema hljeba. Vozimo lagano, bez žurbe, jer i sama vožnja postaje dio spektakla. Baloni su svuda oko nas, iznad ceste, iznad stijena, iznad sela. Neki su toliko nisko da imaš osjećaj da bi mogao rukom dohvatiti korpu. Snimam kuma ispred sebe, motor, cestu, balone u pozadini – kadrove koje ne možeš isplanirati, nego ti ih život jednostavno pokloni.

Vraćamo se u hotel, motori parkirani, ulazimo unutra još uvijek pod utiskom. Kao da smo obojica malo tiši nego inače, svako u svojim mislima, svako vrti film u glavi. Doručak nas čeka, topao, domaćinski, onakav kakav se pamti. Stol pun svega – sir, masline, paradajz, krastavci, jaja, hljeb, pekmez, med, čaj koji se puši. Vlasnica nas dočekuje s osmijehom kao da zna gdje smo bili i šta smo vidjeli. 

Pitamo se pogledima kako je moguće da se dan ovako ispuni još prije devet ujutro.

Sjedimo, jedemo, polako se vraćamo u realnost. Razgovor se vrti samo oko jednog – balona. Koji je bio najniži, koji je bio najljepše obojen, onaj što je prošao tik uz stijenu, onaj što se zapalio baš u trenutku kad je sunce probilo horizont. Svjesni smo da smo imali sreće. U Kapadokiji se zna desiti da danima baloni ne lete zbog vjetra, kiše, magle. Nama se nebo otvorilo baš kad treba.

Nakon doručka vraćamo se u sobu, pakujemo stvari, ovaj put bez žurbe. Jacuzzi, luksuz, kameni zidovi – sve je to lijepo, ali Kapadokija nas je već naučila da je vani još ljepše. Pogled kroz prozor opet hvata dolinu, sad već obasjanu punim jutarnjim svjetlom. Stijene su promijenile boju, nestala je ona jutarnja hladnoća, a umjesto nje došla tiha toplina.

 

Vrijeme je za dalje. Još jednom bacamo pogled prema Goremeu, prema nebu koje je prije samo jednog sata bilo puno balona, i negdje u sebi znamo da se odavde ne odlazi tek tako. Kapadokija ti se uvuče pod kožu, ostavi trag, i obeća ti da ćeš se vratiti. Mi palimo motore, stavljamo kacige i krećemo dalje, bogatiji za jedno jutro koje će se prepričavati dok god budemo vozili, pili kafu ili čaj i gledali slike koje, ma koliko dobre bile, nikad neće moći prenijeti ono što smo tamo stvarno osjetili.

Pozdravljamo se s osobljem hotela, zahvaljujemo na gostoprimstvu i svemu što su učinili da se ovdje osjećamo kao kod kuće. Zaista su ljudi izuzetni, ona tiha, nenametljiva dobrota koja ne traži ništa zauzvrat. Dok pakujemo kofere na motore, prepuni utisaka i još pod dojmom Kapadokije, krajičkom oka u retrovizoru vidim mladića s recepcije kako prosipa vodu za nama, za sretan put. Taj prizor me na trenutak potpuno razoruža. Sitnica, ali gesta koja dira dušu. Nevjerovatno koliko topline ima u ovim krajevima.

Krećemo prema Aksarayu, a zatim se odvajamo u pravcu Ankare, udaljene nekih dvjesto kilometara. Između Aksaraya i Ankare prostire se Tuz Gölü, drugo najveće slano jezero u Turskoj i jedno od najslanijih u Evropi. Vozimo bez pauze do njega, jer znamo da je prizor vrijedan svake minute. Nalazimo pogodno mjesto kod restorana i benzinske pumpe, gdje se motorima može prići gotovo do same obale.

Tuz Gölü je posebna priča. Ljeti gotovo potpuno presuši i pretvori se u beskrajnu bijelu slanu pustinju, dok se u jesen i zimu ponovo puni vodom. So se ovdje eksploatiše stoljećima i upravo ovo jezero proizvodi ogroman dio ukupne soli u Turskoj. Druga strana jezera ne vidi se ni u horizontu, samo nepregledna ravnica i blještavilo vode koje se spaja s nebom. Dubina je svega jedan do dva centimetra, pa se može hodati po vodi, a kad se fotografiše iz niskog ugla, izgleda kao da stojiš na ogledalu ili lebdiš iznad površine. U ljetnim mjesecima ovdje se mogu vidjeti i flamingosi, jer jezero predstavlja jedno od njihovih važnijih staništa u Anadoliji.

Nakon obilaska, slikanja i laganog gaženja po slanoj vodi, odlazimo u restoran u čijem sklopu se nalazi i mala prodavnica suvenira. Kupujemo kozmetiku, sapune i sitnice rađene na bazi soli iz jezera. Navodno su izuzetno ljekoviti, posebno za kožne probleme poput psorijaze. Zadržavamo se tu oko sat i po, a zatim nastavljamo put prema Ankari.

Ankara nas dočekuje svojom veličinom. Iako prolazimo autoputem po obodu grada, jasno je da se radi o pravoj gradskoj gromadi. Glavni grad Turske možda nema turističku reputaciju Istanbula, ali je političko i administrativno srce zemlje. Grad se ubrzano širi, niču nova naselja, ogromni stambeni kompleksi i moderni kondominijumi. Kuće gotovo i ne viđamo, samo blokovi, ali ne one bezlične betonske kutije, već arhitektonski vrlo zanimljivo oblikovane cjeline. Prolazimo pored grada gotovo sat vremena, što dovoljno govori o njegovim razmjerama.

Nakon Ankare počinjemo osjetno da se spuštamo. Logično, jer Anadolijska visoravan leži na oko 1100 do 1300 metara nadmorske visine. Pejzaž se postepeno mijenja, postaje brdovitiji i zeleniji. Krećemo se prema zapadu, prema Istanbulu i moru. Osjeti se to čak i u zraku, u mirisu koji nosi vlagu i svježinu.

Stajemo na pumpu da sipamo gorivo i napravimo pauzu za kafu. Sjedim na trotoaru pored motora dok kum donosi kafu, kad mi pogled zapinje za prednju viljušku. Masna je. Pusta ulje. Kao da mi je baš to trebalo, povrh problema s paljenjem koji me prati od prvog dana puta. Na pumpi pronalazim brake cleaner sprej za čišćenje kočnica i njime temeljito perem viljušku i disk. Nije mi prvi put da se ovo dešava, prije pola godine su mi mijenjali gumice, ali očito posao nije odrađen kako treba. Malo me brine, ali znam da mogu voziti dalje. Najvažnije je da disk i kočione pločice držim koliko-toliko odmašćenim. Ako se ukaže prilika, popravit ću usput, a do tada – sprej i čišćenje na svakih stotinjak kilometara.

Nakon kafe nastavljamo dalje prema Gebzeu. Nekada zaseban grad pored Istanbula, danas je to praktično njegov sastavni dio. Megapolis se toliko proširio da su se gradovi jednostavno spojili. Gebze je povezan metro linijom s centrom, ali nama ne pada na pamet da ulazimo dublje u grad. Preumorni smo, a Istanbul smo već posjetili prije pola godine, za Uskrs, s porodicama. Strateški biramo Gebze jer je blizu autoputa i znamo da ujutro nećemo gubiti vrijeme na probijanje iz grada.

Parkiramo motore ispred hotela, tik uz ulaz. Parking nije idealan, ali recepcija je na par metara i motori su stalno na oku. Častimo momka koji dežura cijelu noć da pripazi na njih. Nakon tuširanja odlučujemo da prošetamo do grada i pronađemo nešto za večeru. Greška. Većina restorana u tom dijelu grada zatvorena je nakon 21 sat. Hodamo dva do tri kilometra dok konačno ne nailazimo na pristojan restoran s blago zagorenim kebabom. Nije ništa posebno, ali glad ne bira, a mi smo već dobrano iscrpljeni.

Povratak do hotela opet laganih par kilometara. Ulazimo u sobu, skidamo opremu i… dalje se ne sjećam ničega. San me poklopio istog trena.