NJEMAČKA -AUSTRIJA 2019

honda silver wing · Mart 1, 2020

Naš ovogodišnji putopis počećemo na jedan sasvim drugi način sa željom da i drugi nešto slično urade. Sva putovanja imaju za cilj obilazak i istraživanje novih destinacija koje ne moraju uvijek biti u nekim dalekim mjestima jer i u bliskom okruženju ima dosta toga za vidjeti, a da toga nismo ni svjesni.

Zbog tog imamo želju reći par riječi o mjestu iz kog dolazimo kako bi na taj način uputili druge bajkere u određene destinacije kako kod nas tako I u nama bližem okruženju. Isto tako, bilo bi nam drago da u nekom od putopisa pročitamo sličan uvod da nam prikažu svoje mjesto i da nas upute kako u prirodne tako i u istorijske destinacije jer možda upravo to bude naša ili nečija ideja za naredno putovanje.

Kao što rekosmo, dolazimo iz Prijedora, gradića koji se prvi put pominje u pismima grofa Adama Bacanija za vrijeme Bečkog rata 1683. godine do 1699. godine. Grad je nikao na maloj adi sanskog rukavca Berek, koji i danas opkoljava prijedorski Stari Grad. Aktivnije širenje grada počinje 1717. godine a 1739.godine utemeljen je kao jedan od mlađih gradova u BiH, kada I počinje njegov uspon. Veoma brzo Prijedor postaje značajan trgovačko zanatski centar zahvaljujući rimskim putevima i plovnosti rijeke Sane, ali ponajviše prvoj željezničkoj pruzi Bosanski Novi - Banja Luka - prvoj pruzi u BiH - izgrađenoj 1873. godine u vrijeme barona Hirsa. Tokom svog postojanja imao je I jednu nesreću 1882. godine kada je gotovo cijeli grad izgorio u velikom požaru pa su austrougarske vlasti 1901. godine donijele prvi urbanistički plan po kome je Prijedor izgrađen kao savremeno naselje bez mahala i uskih sokaka.

Prijedor kao grad nažalost, zbog svega kroz šta je prošao, nema istorijskih objekata koje datiraju iz ovog ili onog vremena ali njegov osnovni i najveći potencijal je priroda kojom obiluje. Ovaj mali gradić smješten je na rijeci Sani i podnožju poznate planine Kozare i da ništa drugo ne opisujemo samo ove dvije činjenice daju dosta razloga za njegovu posjetu.

U ljetnom periodu većina prijedorčana svoje slobodno vrijeme provodi na Sani, rijeci koja je nanizana prelijepim kupalištima, a zbog činjenice da je prepuna ribom magnet je za ribolovce. Privatni klubovi nude ronjenje i rafting odvozeći turiste na izvor rijeke što je poseban doživljaj, a tu su još velike mogućnosti za planinare, bicikliste, lovce i mnoge druge.

Na drugoj strani, kao sto spomenusmo, smještena je planina Kozara, nadaleko poznata kako zbog svoje istorije i svih dešavanja na njoj u toku drugog Svjetskog rata tako i zbog niza lokalnih i međunarodnih manifestacija koje se tu održavaju. Ovde prvenstveno mislimo na biciklizam i međunarodna takmičenja. Zbog toga je urađena i dobro označena mreža planinskih, biciklističkih i pješačkih staza. Naravno kad se izmorite sve ovo je propraćeno dobrim zalogajem domaće hrane kao I smještajem u hotelu “Monument” i motelu “Bijele vode”.

Moramo naglasiti i to da se nedaleko od Prijedora nalazi i rijeka Una jedna od najljepših I najčistijih rijeka u BiH i okruženju na kojoj se održava čuvena “Unska regata”. Una je poznata po sportskom ribolovu zbog čega ribolovci iz čitave Evrope dolaze da tu i nedaleko odatle na rijeci Ribnik borave i po nekoliko dana pecajući riječnu ribu, gdje pronalaze određene vrste ribe koje su jedinstvene za ovo područje.

Rijeka Una

Uz rijeku Unu nalazi se tvrđava Ostrožac koja se prvi put u knjigama pominje 1286. godine. Ostrožcem su tada vladali knezovi Babonjić-Blagajski, a koji su se potpisivali kao knezovi Ostroški. Polovinom 16. Vijeka Ostrožac je dobio “krajišku posadu”, ali je Ferhatbeg ovu tvrđavu osvojio 1577.godine i držao je kratko vrijeme jer je austrougarski general Kevenhiler osvojio Ostrožac. Ipak od 1579. Godine Ostrožac ponovo pada u ruke Osmanlija, a utvrdom su skoro 300 godina onda vladali Beširevići sve do 1836.godine.

Kasnije je lord Lotaru fon Berks, tadašnji načelnik Bihaćkog okruga, otkupio kulu Ostrožac od porodice Beširević izvršio njenu restauraciju gdje se onda 1902 godine i nastanio.

Po čemu je naš grad još poznat…, pa naravno po bajkerima, Prijedor ima dugu tradiciju gajenja ove ljubavi prema motociklima. Kao i u svemu i ovde je bilo težih i lakših faza, gdje se broj motociklista smanjivao ili povećavao, određeni klubovi se podijele, neki nestanu, a drugi se pojave, ali bajkerski duh je uvijek živio i oni najuporniji su istrajali, naravno i tu se pojavljuju pojedinci koji teške trenutke iznesu do kraja.

U poslednje vrijeme, po nekom našem skromnom mišljenju, došlo je do ekspanzije ovog sporta pa sad imamo znatno više bajkera nego je to bilo ranije, bolje su organizovani i funkcionišu u jednom posebnom skladu.

Samim tim došlo je i do pojave određenih pravaca pa su se bajkeri podijelili u tri grupe. Tako sad u Prijedoru imate jedan pravac koji je zadržao i gaji onaj izvorni duh bajkera, a okupljeni u moto klubove MC “Otpisani” i MC”Georgije” , drugi gaje brzu vožnju i ljubav prema sportskim motorima, njihov klub nosi ime MC “Reducirung Team”. A treća grupa bajkera je ona koja je posvećena pretežno avanturističkom duhu, željni istraživanja novih destinacija sa nazivom “Moto Adventure” Prijedor.

MK “OTPISANI”

MK ”REDUCRUNG TEAM”

MK "SV. GEORGIJE"

“MOTO ADVENTURE” Prijedor

E sad, rekli smo da su neki od njih istrajali i nosili bajkerski duh u svim vremenima, kad je bilo jednostavno, a i onda kad se svi bajkerima zovu. Kod nas u gradu ima ih nekoliko i po njima je Prijedor poznat, a mi ćemo pomenuti jednog našeg sugrađanina, starog bajkera Radovana Grujića. Bez obzira što su se klubovi gasili drugi nastajali on i njemu slični su uvijek bili tu da čuvaju bajkera duh u gradu, a čitajući ovaj putopis mnogi će ga prepoznati.

PUTOPIS NJEMAČKA - AUSTRIJA 2019

-ALPE-

Evo poslije ovog uvoda konačno da počnemo i sa našim putopisom. Moramo reći da od ove godine imamo svoj logo i naziv tako da ćemo ubuduće putovati samo sa imenom “MOTO ADVENTURE” Prijedor. Isto tako sve aktivnosti se mogu pratiti na društvenim mrežama, Facebook i Instagram, sa istim nazivom gde ćemo postavljati puno više fotografija sa svih putovanja, uključujući i jednodnevne izlete koje praktikujemo tokom čitave godine.

“Moto Adventure” Prijedor

Ove godine napravili smo plan za obilazak Alpa s tim što smo odlučili da za razliku od prethodnih godina u manjoj mjeri koristimo auto-puteve kako bi uživali u krajolicima o kojima smo toliko čuli. Kao što rekosmo taj užitak htjeli smo osjetiti na pravi način zadržavajući se više na putevima u podnožju planine i na kraju da jednim od puteva prijeđemo preko planinskih vrhova tog planinskog lanca.

Zbog toga smo smanjili ukupnu družinu rute kako bi dnevne vožnje bile kraće jer bi tako bili odmorniji, a i da bi se posvetili uživanju u predjelima kroz koje prolazimo. Ukupna dužina puta iznosi oko 2300 km. Plan je da idemo od Prijedora ka Gracu, Salzburgu, Minhenu, Insbruku, prelazak preko Alpa onda bi nastavili ka Trentu, Veroni preko Trsta i nazad u Prijedor.

Ruta “Alpe 2019”

Za ovu priliku izradili smo zastavu koja će nas pratiti tokom čitavog puta, a na njoj se sa jedne strane nalazi naš logo, a sa druge logo svih prijatelja koji nas skoro svake godine svesrdno podržavaju u našim namjerama i ovo je jedan gest zahvalnosti njima.

Nakon svih usaglašavanja došao je dan polaska.

Planirali smo da prvi dan vozimo do Graca da se u putu ne zadržavamo puno izuzev kraćih pauza radi odmora, jer je svako od nas ovuda prolazio nebrojeno puta i manje više je sve poznato.

Na ulazu u Sloveniju dočekuje nas velika gužva da smo se jedva i motorima provlačili između vozila.

Nakon dužeg mučenja prelazimo granicu pravimo prvu pauzu u Sloveniji.

Nastavljamo dalje jer smo planirali da po dolasku u Grac prvo odemo do moto šopa “Louis”, nezaobilaznog mjesta u tom gradu.

I evo nas, čuveni moto šop “Louis”, ovdje je jednostavno nemoguće ući s namjerom da nista ne kupite pored tolikog izbora.

Nakon što nahranismo najviše oči i dušu, jer nije svako mogao priuštiti sebi sve što je našao, idemo da jedemo i nađemo smještaj, a onda u obilazak grada.

Većina je bila u ovom gradiću i dobro su nam poznata određena mjesta, a jedno od njih je i već ranije oproban kebab

Kasnije krećemo u obilazak grada i šta reći o njemu, a da se ne zna i da bude novo, jako teško. Za ovaj gradić su ljudi posebno iz našeg okruženja dosta vezani. U njemu živi jedan veći broj sunarodnika, komšija, dosta studenata, a sve to je uticalo na dobru povezanost sa njim. Grac ima neku posebnu dušu i u njemu se ne osjećate kao stranac, na svakom koraku čujete naš jezik i često smo čuli priče kako ljudi koji tek počnu živjeti ovde, teško nauče njemački zbog učestale komunikacije na maternjem jeziku.

Grac je inače dugi po veličini grad u Austriji, i kao što smo već pomenuli, s obzirom da je univerzitetski grad u njemu su svojevremeno studirale mnoge slavne ličnosti, među njima i naš Nikola Tesla. Mi smo svoj obilazak fokusirali na stari dio Graca koji je zbog svoje istorijske pozadine pod zaštitom UNESCO-a. Kao posebna atrakcija je brdo Šlosberg (Schlosberg), gdje se nalazi simbol grada, sat kula, odakle se pruža prelijep panoramski pogled na čitav grad. Do ove atrakcije se može doči na više načina liftom, stepenicama, kroz tunel ili okolo motorima kao što smo i mi došli mada smo napravili grešku jer je puno bolje parkirati ispod pa otići liftom.

Tvrđava Šlosberg na istoimenom brdu je jedna od najpoznatijih jer je nisu mogli osvojiti ni najslavnije vojskovođe poput Napoleona. Na brdu se nalazi i već pomenutra sat kula Urthtor kao simbol grda, sagrađena u 13. Vijeku, a interesantna je po tome što se na kuli nalaze tri različita zvona. Jedno je zvono označavlo sate, drugo je služilo da upozori građane na požare ,a treće je zvonilo samo onda kada su se izvršavale egzekucije u gradu.

Silazimo u donji dio grada na trg Hauptplac gdje je smještena grdaska vijećnica i kažu da je ovaj trg jedan od najočuvanijih trgova iz tog vremena u Evropi. Kao i u svim gradovima sa ovako bogatom istorijom i sadržajem i ovde su ulice koje se nalaze oko trga pune butika i radnji svjetskih poznatih brendova.

Trg Hauptplac je pored renesansnih građevina poznat i po montažnim kioscima u kojima se prodaju kobasice spremane na njihov tradicionalan način koje mame svojim mirisom, međutim, mi smo odabrali jedan interesantan kiosk koji je nudio jednu drugu vstu užitka, a izbor je bio više nego raznovrstan :).

Sledeći dan ustajemo ranije i krećemo ka Salzburgu i po našim predviđanjima, a pokazalo se kao tačno, tek od sad kreće ono pravo putovanje kroz živopisne predjele čitavom dužinom puta sve do Salzburga.

Jedna fotografija sa nasom zastavom koja će nas pratiti i dalje.

Nakon doručka u prirodi nastavljamo dalje i dolazimo do planine Kulm gdje se nalazi jedna od najpoznatijih skakaonica. Otvorena je 1950. godine i jedna je od samo pet takvih na svijetu na kojoj se izvode skokovi veći od 240 metara. Pročitali smo i zanimljiv podatak da je trenutni rekord postavio slovenac Petar Prevc, sa dužinom leta od 244m, tokom svjetskog prvenstva 2016. godine koji još uvijek nije oboren.

Ispod skakaonice postoji interesantna tabla za slikanje što Nemanja nije mogao a da ne iskoristi, ipak je on profesionalni i naš službeni fotograf i mora prvi da provjeri jel to sve kako treba.

Nastavljamo dalje kroz okolna mjesta Bad Mitterndorfa, regiju prepunu skijališta , hotela i svakojakog sadržaja. Ovde ne prestaju aktivnosti i posjete moštva turista tokom čitave godine jer pored toga što je mjesto nadaleko poznato po skijalištima tu su i termalne banje. Zbog prirodnih potencijala ovi krajevi su magnet posebno za bogate turiste koji dolaze iz svih krajeva Evrope sa skupocjenim kabrioletima i provode vikende pa i čitave godišnje odmore samo vozeći od mjesta do mjesta.

Svraćamo u jedno mjestašce da popijemo kafu gdje srećemo zanimljivu grupu bajkera sa Harley Davidson motorima, e tu smo zabilježili jedan interesantan detalj. Bez obzira što se radi o vrhunskim mašinama i njima se dese one jednostavne stvari kao što je bio i ovde slučaj. Jednom od motora, nakon mijenjanja ulja nije zategnut šraf onako kako treba pa je motor ispustio veći dio ulja, a pošto nisu imali odgovarajuće ključeve tu se našao Nemanja, koji nosi čitavu pokretnu radionicu i problem je riješen za tren oka.

Borba na život i smrt, dok smo pili kafu iznenada se pojavila ova "živuljka" koju smo jedva savladali ( nekakav alpski ždral koji maltretira prolaznike ).

Nakon kraće pauze nastavljamo dalje ka jezeru Volfgang, koje zauzima posebno mjesto u ovom putopisu, a o njemu ćemo nešto kasnije. Međutim ne možemo, a da ne kažemo koju riječ o dijelu puta od Bad Mitterndorfa do Bad Išlera i po nekom našem skromnom mišljenju smatramo da ovaj put koji smo prešli može da se podijeli u dvije podjednako dobre cjeline. Jedna je ova od Bad Mitterndorfa do Bad Išlera, druga od Bad Išlera do Salzburga. Prvi dio se prolazi kroz planinske predjele, privatne kuće koje su pretvorene u odmarališta i svaka od njih je uređena na svoj način i priča svoju priču. Sve je puno cvijeća a na svakom ćošku se vidi koliko svi zajedno ulažu truda. Ne radi se samo o tome koliko im država pomaže u održavanju i uređenju puteva, okoline jednostavno se na svakom ćošku vidi trud svakog čovjeka pojedinačno koji se međusobno takmiče čije će dvorište i kuća biti čistija, ko će imati više i ljepšeg cvijeća….

Duž čitavog puta mnoštvo je interesantnih detalja kojima mještani privlače pažnju turista da se baš tu zaustave, predahnu, fotografišu i šta već. Interesantno je i to da je svaki kružni tok uradjen tako da oslikava to mjesto kroz koje prolaziš.

Vozeći od Bad Mitterndorfa do Bad Išlera polako se penjete na jedan prevoj koji je i najviši vrh na toj dionici pa se onda put polako spušta prema jezeru Volfgang. Nakon prelaska preko tog prevoja stajemo na jedno proširenje napravljeno namjenski za fotografisanje i odmor, jer se sa tog mjesta prostire tako dobar pogled da nikog ne ostavlja ravnodušnog.

Ovde smo imali jedan simpatičan i komičan događaj pa ga moramo podijeliti sa vama . Parkiramo se na ovom mjestu, uživamo, svi ćutimo jer svaka riječ je suvišla, fotograšemo se i tako…. Kad odjednom dolazi kombi, zatamljenih stakala, vozač se nešto dvoumi ne zna dal da svrati ili ne, krene, zaustavi se, pa opet krene i odjednom staje na parking. Onako zbunjeni gledamo i nije nam jasno kad će Laja laganim tonom “vidite sad ovu situaciju , staje kombi, otvaraju se vrata i iz njega izlazi jedno 10 zgodnih i nasmijanih djevojaka” . Smijemo se i čekamo taj izlazak kad ono …. greška… izlazi jedan manji fudbalski tim.

Nastavljamo dalje i spuštamo se do Wolfgangsee jezera. U ovom dijelu Austrije ima dosta manjih i većih jezera ali se jezero Wolfgangsee po mnogo čemu izdvaja od ostalih.

Površina jezera je oko 13km², a maksimalna dubina od 114m. Alpska priroda oko jezera gotovo netaknuta zbog čega su kraj jezera svoje vile izgradile mnoge poznate ličnosti. Isto tako zbog posebnosti ovog mjesta mnogi muzički i filmski stvaraoci su više svog vremena provodili ovde gdje su dobijali inspiraciju za mnoga poznata djela.

Sve vezano za ovo jezero i mjesta oko njega je dobro poznato ali nama je privukao pažnju jedna interesantna priča, a to je da i njemački kancelar Helmut Kol ima vilu ovde, gdje je provodio većinu slobodnog vremena. Međutim jedan poznati režiser koji se nije slagao sa njegovim političkim potezima svojevremeno je pozvao na masovni dolazak na jezero i da svi udju do pasa u jezero kako bi se nivo vode digao za toliko koliko je potrebno da se poplavi Helmutova rezidencija:).

Jedna ovako…

Mada moze i ovako

Nastavljamo dalje do St. Gilgena, e tu smo napravili najveću grešku što se prije polaska nismo dovoljno informisali zbog čega smo propustili mnogo. O čemu se radi. Nismo uopšte imali namjeru svraćati ovamo nego smo vozeći uz jezero smatrali da je vrijeme za mali odmor i kafu pa eto ajde da uđemo u prvo naseljeno mjesto i tako svratismo. I to bi baš St. Gilgen , odmah po ulasku u male uličice moglo se vidjeti da se radi o ekskluzivnom mjestu namijenjen za bogatu elitu. Raskoš se vidio na svakom mjestu na kućama, vozilima, ljudima…, a kad smo došli do obale jezera gdje se odvija sav život bilo je sve jasno. Na svakoj drugoj kući nalazio se po neki detalj koji upućuje na Mocarta, pa muzej posvećen tom velikanu, suveniri i još štošta. St. Gilgen je gradić nastao još u 12. Vijeku, a osnovni razlog zbog čega je sve u znaku Mocarta je zato što su njegovi roditelji rođeni ovde, a onda su mještani to dobro iskoristili kako bi privukli turiste u čemu su i uspjeli.

Fotografije St. Gilgena koje će puno više ispričati …

Da naravno piše da se ne gazi po travi ali … Laja je prvi počeo

Obilazeći grad svraćamo u jednu katedralu u kojoj se obavljalo vjenčanje i nije to bio jedini slučaj, tokom putovanja u nekoliko gradova nailazimo na romantična vjenčanja, valjda to znači sreća na putu .

Nakon sabiranja utisaka nastavljamo dalje za Salzburg a prije toga da napomenemo šta smo propustili u St. Gilgenu zbog neinformisanosti i da bi ostali znali. St Gilgen je svoj turistički potencijal prepoznao još 1893 godine, tad su za turističke potrebe izgradili uskotračnu prugu koja nudi turistima da iz voza obiđu netaknute dijelove prirode. Pruga se penje na oko 1300 m nadmorske visine, a o užitku ovog izleta mislim da i ne treba pričati. Pored toga u novije vrijeme izgrađena je i žičara koja turiste penje na vrhove alpa pa je i to događaj za sebe. Ukoliko imate dovoljno vremena svakako treba iskoristiti vožnju čamcem gdje lokalni vodiči nude vožnje po jezeru, a kao posebna atrakcija je odlazak na pojedina mjesta odakle se pruža prelijep pogled na grad i okolinu.

Nastavljamo dalje za Salzburg gdje ćemo spavati, a tu nas čeka Samir, naš prijatelj zemljak iz Prijedora koji živi u Salzburgru.

U Salzburg dolazimo kasno popodne, nalazimo se sa Samirom koji se podrudio da nam obezbijedi smještaj i još mnogo toga kao pravi domaćin. Nakon što smo se raspakovali predložio nam je obilazak muzeja Red Bulla kao jednu posebnu atrakciju u gradu, a za sutra ostavljamo obilazak grada.

Muzej Red Bulla je poznatiji kao Hangar-7, nalazi se na aerodromu u Salzburgu a kao građevina se smatra modernim umjetničkim djelom koja sad već predstavlja i simbol grada. Tu se nalazi veliki broj aviona (poznati i kao Leteći bikovi), pored njih tu su i drugi eksponati vezani najviše za vazduhoplovstvo. Vlasnik muzeja je omogućio besplatan ulaz a sve s ciljem da privuče turiste i umjetnike iz čitavog svijeta koji će razgledajući eksponate vršiti međusobnu razmjenu ideja. Muzej je poznat I po tome što svaki eksponat ima svoj dio istorije i svaki eksponat je u ispravnom stanju bez obzira na godinu proizvodnje.

U sklopu muzeja nalazi se i restoran koji u ponudi ima ono što se ne sprema u običnim restoranima jer na tako posebnom mjestu mora i restoran da se izdvaja od ostalih. Glavni kuvar Martin Klajner neprekidno dovodi kuvare iz čitavog svijeta gdje svaki od njih jednom mjesečno pravi specijalitete gostima u nekom svom ličnom stilu, odnosno neko svoje lično jelo koje nije predstavio nigdje do tad. Upravo zbog toga je i restoran zamišljen kao jedna vrsta muzeja gdje svaki kuvar izlaže po jedan svoj vrhunski kulinarski “eksponati”.

Na vrhu muzeja, “staklene školjke” nalazi se kafić odakle posjetioci mogu posmatrati eksponate iz ptičije perspektive.

Formula 1 koja je korištena za trke ali kompanija Red Bull je došla na ideju da se svojim obožavaocima oduži na jedan prelijep način, napravili su akciju gdje su omogućili svim svojim obožavaocima da pošalju svoju fotografiju, onda sve prikupljene fotografije su stavili na bolid i tako napravili jedinstvene boje bolida.

Nakon obilaska muzeja završavamo dan dobrom večerom opet kod našeg domaćina i vodiča kroz Salzburg, koji nam uz večeru daje još interesantnih lokacija za sutrašnji dan.

Ujutru ustajemo ranije, plan je obići stari grad u Salzburgu, a onda nastaviti prema Minhenu. Stari grad je urađen u baroknom stilu, jedan je od najočuvanijih gradova iz tog vremena pa je zato kao i većina gradova kroz koje smo prolazili na ovogodišnjem putovanju pod zaštitom UNESC-a. Salzburg je važno mjesto rimokatoličke crkve zbog čega se u starom gradu nalazi mnoštvo katedrala , parkova, trgova I sve je to uticalo da se ovde skoro svakodnevno slivaju rijeke turista. Poseban magnet za turiste je činjenica da se ovde rodio Mozart pa je stari grad sav u tom duhu i svako ko dodje jednostavno osjeti tu njegovu zaostavštinu. Na svakom ćošku su suveniri u obliku violine I nadaleko poznate Mozartove kuglice.
U starom gradu nalazi se palata “Nova rezidencija” sa zvonikom u kom se nalazi 35 zvona, a zvone u ritmu melodija koje je komponovao sam Mozart.

Fotografska radnja iz 1900. godine

I opet mladenci samo što smo im ovaj put ukrali koji minut njihove sreće.

Šetajući gradom uočavamo interesantne radnje u kojima se prodaju novogodišnji ukrasi u obliku jaja izrađeni na bezbroj načina.

Jeste da je Salzburg evropski grad kulture… sve to stoji ali, evo dokaza da ovde izgleda žive i naši ljudi, samo točak ostao od bicikla

Dolazimo do mosta koji nije ostao netaknut od zaljubljenih turista što ljubav zaključavaju katancima, a ključ bace u rijeku kako bi ljubav ostala vječna. To se sreće skoro u svakom značajnom i posjećenom mjestu, međutim, našu pažnju privlači nešto drugo u mnoštvu ovih katnačića.

Nekome nije baš išlo pa je skinuo burme i zaključao da vise ovde .

Poslije obilaska Salzburga nastavljamo dalje ka Minhenu gdje nas u Hiršgartenu čeka pivo i bavarske kobasice.

Popodne stižemo na Hiršgarten ili kako mještani ovde govore Vrt jelena. Kažu da se ovde na jednom mjestu možete odjednom osjetiti bavarski mentalitet, dobro pivo i vrhunski roštilj spremljen na njihov tradicionalan način. Inače Hiršgarten je nastao tako što je 1780. godine Karl Teodor naredio svom pukovniku da za 131 dan napravi ekskluzivno lovište za tadašnje plemstvo gdje je ubačeno oko 100 jelena za te potrebe. Međutim park je ubrzo postao veoma popularan za obične građane pa je Karl 1791. godine otvorio ovo lovište za građane koji su dolazili i divili se prelijepim životinjama.
Park se u novije vrijeme dosta proširio i sad zauzima površinu od oko 40 hektara, a sadržaj je dopunjen sa igralištima, prostoru za roštilj a posebno mjesto u parku zauzima bašta za ispijanje lokalnog piva od preko 8000 mjesta.

Pored parka namjera je bila obići i najviši toranj u Minhenu pa nastaviti ka Insbruku gdje ćemo spavati, međutim, plan smo malo izmijenili jer su se navukli oblaci koji nisu ništa dobro obećavali.

Poslije nešto kraće vožnje po izlasku iz Minhena počinje jak pljusak koji nas prati skoro 150 km. Ajde ta kiša i nije toliko smetala koliko činjenica da je na tom dijelu propušten jedan jako lijep dio puta.

Tek negdje pred Inzbruk kiša je prestala pa stajemo da skinemo sa sebe ono sto ni jedan bajker ne voli. Ovaj trenutak smo zabilježili čisto da se vidi kako tokom ovih putašestvija nije sve baš idealno. Ima momenata kad voziš tako po tom nevremenu, mimoilaziš auta, ljudi gledaju u čudu, vjerovatno se pitaju jesmo li normalni, a onda se i ti na momenat zapitas “cekaj pa sto mi ovo treba, vidi ljudi na suvom, toplo …”, ali.., u većini slučajeva ta misao se i ne završi, kiša prestaje, a mi nastavimo sa uživanjem. Tad shvatiš da je "to" nešto puno jače od jedne prolazne kiše.

Dolazimo u Inzbruk kasno uveče i taj dan nismo izlazili iz hotela jer je bilo dosta mokre odjeće koju je trebalo osušiti pa ujutru krećemo sa obilaskom grada.

Inzbruk je važno sjedište zimskih odmarališta i samim tim turizam jedna je od osnovnih grana. Dobio je ime od njemačke riječi “Ins bruk” što u prevodu znači most preko Ina. Kroz Inzbruk teče brza planinska rijeka In i ovaj dio je bio najbezbjedniji za prelazak preko nje, vremenom je tu nastajalo naselje da bi na kraju Inzbruk izgledao ovako kako izgleda.

Interesantna fotografija sa radoznalim i ljubaznim japanskim turistima

Kao posebna atrakcija u Inzbruku je “Zlatni balkon” u starom dijelu grada. Napravio ga je car Maksimilijan 1500.godine, kako bi sa njega posmatrao festivale i viteške borbe na trgu ispod balkona, na njegovom krovu se nalaze 2657 bakarnih pozlaćenih pločica.Čitav balkon ukrašen je skulpturama kao i slikama najpoznatijih umjetnika tog vremena. Na njemu se nalazi i 6 grbova sa regijama pod carevom kontrolom.

Nastavljamo prema Trentu i plan je da danas pređemo preko Alpa što je prvobitno bio i jedan od osnovnih ciljeva našeg ovogodišnjeg puta. Vozimo prema Trentu, a negdje na pola puta odvajamo ka gradiću Merano kako bi prešli preko jednog od najviših prevoja.

Nakon duže vožnje stajemo da protegnemo noge ali ne rade to svi na isti način. Neko odradi par vježbica za tijelo, neko protrči malo, al ima i ovakvih poput našeg Laje. Vidjeli ste i u ranijim putopisima da kod njega nema veze gdje se nađe asfalt, trava, beton, paleta, greda …, čovjek koristi svaki momenat da “odmori oči”. Zašto je to tako postoji i jednostavno objašnjenje. Mi smo jedna mala grupa ljudi sastavljena iz raznih profesija jedni su poštari, drugi elektrčari, instruktori i tako dalje, ali Laja ima jedno od najtežih zanimanja, jer samo po sebi zahtijeva da neprekidno bude na skeli (da,da ona građevinska skela). Jako naporan i iscrpan posao, a pošto se većina radova izvodi na velikim visinama viseći na toj skeli onda to zahtijeva veliku koncentraciju. I sad možete zamisliti kad čovjek siđe sa te skele i rasterećen sjedne na motor, ne mora voditi računa hoće li se okliznuti , spasti sa nje i da ne govorimo šta sve još, onda ti on uđe u jedan proces meditacije , nikog ne doživljava oko sebe, a kad god se za to steknu uslovi on zatvori oči i odspava malo.

Vozeći ka Meronu i najvišem prevoju nailazimo na skijalište Rosskopf, ovaj turistički centar pored toga što je poznat po skijalištima u ljetnoj sezoni privlači veliki broj planinara koji pješače po obroncima planina. Nismo planirali al kad smo tu odlučili smo otići na vrh, a vi procijenite na osnovu fotografija da li je bila dobara ideja :).

Na vrh stižemo tako što smo se vozili žičarom do jednog dijela, a onda presjedamo u drugu koja ide dalje na vrh.

Kad smo stigli gore jedno vrijeme nismo ništa komentarisali koliko smo bili zadivljeni onim što vidimo i teško je naći riječi da se to opiše onako kako treba, pogled se pruža u nedogled i samo se osjeti prijatni vjetar koji ponekad pokvari tu tišinu.

E na ovakvim mjestima se ponovo vrati ona priča od ranije kada smo po pljusku mimoilazili auta i pitali se “dal je sve to vrijedno”, e jeste i upravo su ovo ti momenti koji pokazuju tu vrijednost , a brišu sve te poteškoće prilikom naših putovanja.

Gore na vrhu primjećujemo da dosta ljudi šeta, a bilo je i onih koji u grupama nešto beru kao ljekovite biljke za čajeve. I tako pošto smo ćutali i malo se sabrali kreću i naše slobodne aktivnosti. Dario i Laja pošto vole skijanje uvježbavali su pojedine tehnike na suvom (priprema za Bansko).

Neki su umisljali da su ptice pa da će poletjeti .

Pojedini su pozirali …

Sve je to tako trajalo do jednog određenog momenta dok nismo legli na travu da vidimo kako je posmatrati Alpe iz te perspektive, onda se slučajno neko okrenuo i primjećuje da je to sitno rastinje na kojem ležimo puno sitnih plavih bobica. Naravno, Nemanja stručnjak oblast preživljavanja reče kako su to borovnice i mi počnemo da ih jedemo. Nije loše, lijepog i slatkog su ukusa, naberemo po punu šaku pa tako jedemo. Al što duže jedemo počnemo glasno kometarisati da li su to uopšte borovnice, jer ih niko do tad nije brao u prirodi i dosta su sitnije nego one koje se kupe u marketu. Sad se i Nemanja počeo kolebati pa kaže kako su to “možda” divlje pa su zato takve…, ni on više nije bio siguran. Ništa zovi Mladena, pošto nije išao sa nama gore, šalji slike šta smo jeli jer taman treba vremena da to malo proradi pa kad siđemo dole i počnemo tresti glavom, skidati se goli ili šta već da čovjek može objasniti doktorima u čemu je problem.

Ne treba griješiti dušu al on je i prvi probao.

Ovde u povratku tražimo Mladena dole (one bobice su već počele da djeluju)

Nastavljamo dalje ka najvišem planinskom prevoju Jaufenpss koji se nalazi na preko 2000m nadmorske visine, a onda silazimo ka Bolcanu, Trentu i dalje ka Veroni i jezeru Garda.

I na kraju evo nas na poznatom prevoj Jaufenpass koji je i najsjeverniji prelaz preko Alpa u južnom Tirolu. Prevoj je dugačak oko 30 km, a bajkeri iz čitave Evrope dolaze ovamo kako bi uživali vozeći kroz ovaj planinski dio i dotakli same vrhove Alpa.

Nastavljamo spuštanje ka gradiću Merano kako bi odmorili, a onda idemo dalje ka Trentu. U Meranu nismo puno fotografisali ali ćemo riječima pokušati da ga opišemo. To je mali gradić u samom podnožju Alpa, a zbog preplitanja svježeg alpskov vazduha i mediteranske klime Meran je jedna vrsta vazdušne banje i tu se na jednom mjestu mogu vidjeti planinske i mediteranske biljke. U Meranu je kao i u mnogim gradovima kroz koje smo prošli jednako razvijen zimski i ljetni turistički život. I ovde su tome u velikoj mjeri doprinijeli termalni izvori pa se u gradu nalazi preko 25 termalnih banja sa prelijepim bazenima. Meran ima oko 35000 stanovnika i pola stanovnika priča njemački, a pola italijanski jezik. Ono što je interesantno je to da je ovaj gradić dosta vezan za nas balkance. Velik procenat je građana sa prostora bivše Jugoslavije, a posebno interesantna činjenica je ta da je ovde sahranjan I sin kralja Nikole Petrovića, princ Petar Petrović (7. Maja 1932.godien).

Iza sebe ostavljamo Meranon koji u svakom slučaju treba posjetiti svako koga put nanese ovamo, a mi nastavljamo dalje ka Trentu.

Vozeći kroz Austriju mislili smo da nas poslije tih predjela ne moži ništa više oduševiti međutim, odmah po prelasku Alpa i ulaskom u Italiju u pokrajinu Trentino pejzaž se uveliko izmijenio, ali ostao jednako dobar na svoj način kao i onaj kroz koji smo prošli do sad. Od Alpa pa sve do Trenta vozimo uskom dolinom sa dosta precizno uređenih vinograda. I ovde su nam pažnju ponovo privukla ostrva na kružnim tokovima. Svaki od njih priča svoju priču, a ne kao kod nas, zasade travu, stave jednu sijalicu i to je vrhunac. Svako je urađeno u duhu tog mjesta sa jasno prepoznatljivim simbolima. Ukoliko je taj kraj bogat vinom na ostrvu je urađen minijaturni vinograd i to sa sortom loze koja je tu zastupljena. Negdje se vrši otkup vina pa su tu bačve i detalji koji asociraju na tu djelatnost i tako redom.

Današnji dan je bio “predugačak” i nakon svih utisaka, a i vožnje koja je bila “kreni pa stani” pred Trentom se jedna grupa razdvaja i ostaje u onim vinogradima da malo odmore (stigao umor kao da smo na skeli bili, tako kaze Laja) :).

Skela uradila svoje :).

U Trentu pronalazimo smještaj bukvalno na samom gradskom trgu Piazza Duomo na kome se i odvija sav život ovog gradića. I ovaj gradić kao i svi u ovom dijelu Italije, ima koliko italijanski toliko i austrijski duh pa se primjena njemačkog jezika smatra uobicajenom pojavom. Isto tako Trento se oduvijek smatrao sjedištem kulturnog, istorijskog pa i crkvenog života za sjeverni dio Italije. Mi ovaj put nismo planirali detaljniji obilazak i fokus interesovanja posvećujemo samom trgu i onome što se na njemu nalazi. Tako smo posjetili staru katedralu San Vigilio iz 13,vijeka a izgrađena je na temenjima crkve iz 6. vijeka i ona je sjedište rimokatoličke crkve za ovu regiju.

Uz katedralu nalazi se Case Cazuffi Relle , zgrada iz 16. Vijeka čija je sva fasada ukrašena freskama poznatih umjetnika iz tog vremena. Inače je ova oblast poznata po tome da su bogati, imućni plemići i trgovci plaćali da im se kuće ukrase na ovaj način, a na njima su se oslikavali freske koje su pričale razne mitske priče.

Tu je i palata Pretorio (Palazzo Prettorio) iz 11. Vijeka, koja je nekad bila zatvor, a sad se u njemu nalazi svjetski poznati muzej. Za vrijeme dok je bio zatvor u kuli su se smještali zatvorenic,i a na vrhu kule nalazi se zvono koje je zvonilo samo kad se održavaju važni skupovi i kad su se izvršavale smtrne kazne.

Na centralnom dijelu piazza Duomo nalazi se fontana Del Nettuno , naravno kao i u većini gradova u Italiji. Fontana je sagrađena u 18.vijeku a djelo je poznatog italijanskog vajara Giovanni Ceccarini koja prikazuje Neptuna sa trozupcem.

Nakon obilaska trga odlazimo do jednog interesantnog parka u neposrednoj blizini gdje smo uživali uz kafu gledajući divlje patke koje su već navikle na gradsku gužvu i ostale tu.

Nastavak slijedi..

Blueser · Mart 1, 2020

Fantazija. :care: :sampion:

Svaka čast. Čeakam nastavak. :takoje:

Forsberg · Mart 1, 2020

Ajmo dalje...

honda silver wing · Mart 1, 2020

Nakon Trenta idemo ka jezeru Garda, gdje palniramo na putu ka Veroni , obići stari grad Sirmione, najposjećeniji turističkih destinacija u ovom kraju.

Nakon kraće vožnje dolazimo do jezera Garda najvećeg jezera u Italiji. Dugačko je oko 50km, a najveća izmjerena dubina je 346m. Vozeći pored njega teško je odrediti da li vozite uz obalu mora ili jezera. Priroda je fenomenalna, a sve je prepuno vinograda, maslina i smokve. I ovde su mnoge bogate ličnosti kako u davna vremena tako i u novije doba sagradili svoje dvorce, palate, kuće, odmarališta.. Na obalama jezera nalazi se dosta naselja, a svako od njih je prepuno hotela sa dobro uređenim plažama. Nismo mogli da odolimo tome pa smo vozeći tražili dobro mjesto gdje ćemo se okupati, a ujedno i ručati.

Kažu da je jezero okruženo vinovom lozom, maslinom i smokvama koje “piju vodu” iz jezera i to je bukvalno tako u šta smo se i sami uvjerili.

Ne jednom proširenju se skidamo kako po dolasku na plažu ne bi gubili vrijeme nego odmah sa motora u vodu .

I evo nas ..

Već smo rekli da je oko jezera dosta hotela i restorana koji nude bogatu riblju trpezu, a bez obzira što ste na jezeru jednako je zastupljena i morska riba.

Nastavljamo dalje.

Put je prepun bajkera, svima osmijeh i oduševljenje na licu , ljubazno pozdravljaju.., osim ovih koji možda na prvi pogled djeluju nervozno ali možda i nije tako :).

Dolazimo nadomak Sirmioneu, a prilaz gradu jasno govori o kakvoj turističkoj destinaciji se radi.

Jedva nekako nađemo parking, dolazimo do zidina starog grada Sirmione, sa turistima se jedva mimoilazimo, na momente to izgleda kao kakva rijeka koja se uliva kroz zidine grada i razliva se kroz ulice na sve strane. Sirmione najviše poznat po šarmu starog grada sa svojim uskim ulicama, koje, a šetajući ne znate gdje ćete izaći, jednostavno se prepustite da vas one same vode.

A šta i očekivati od jednog mjesta koje se razvija još od 6. Vijeka. Kasnije u Rimskom carstvu to je bilo odmaralište za bogate porodice iz Verone a onda su počeli dolaziti iz svih krajeva praveći svoja odmarališta. Pored toga što su uživali u prirodnim ljepotama bogati su ovamo dolazili i zbog termalnih izvora koja i dansa važe kao prestižna destinacija bogatih italijana.

Kao posebna atrakcija je tvrđava Skaliđero iz 13. Vijeka, izgrađen u vodi, a zidine tvrđave opasuju I luku kako bi se zaštitila flota kojom su rasplagali. Sirmionci su se kroz vijekove pokušavali zaštiti od raznih osvajača, nijemaca, austrijanaca, francuza, a svi su dolazili da osvoje ovo mjesto upravo zbog njegove ljepote koja je bila na daleko poznata.

Tvrđava Skaliđero

Interesantan vidikovac sa neobičnim znakom iza :).

Nakon šetnje gradom tražimo prvi hlad da se osvježimo pićem jer je prekomjerna vrućina uradila svoje, što se na nama najbolje vidi .

Krećemo nazad ka Veroni al zbog vrućina ponovo stajemo u jednom mjestu Peskjera del Garda nekih 4-5 km od od Sirmionea. Takođe, živopisno mjesto puno turista gdje ostajemo do predveče sabirajući utiske uz sladoled a onda nastavljamo ka Veroni, koju ovaj put nismo obilazili iz razloga što smo to nekoliko puta ranije činili.

Ovo je momenat kad naš profesionalni fotograf dolazi do izražaja, dok smo odmarali Nemanja ugleda guštera od nekoliko cantimetara na drugom kraju ulice i onda njegov fotoaparat pravi remek djelo :).

Ovde nailazimo na fontanu i evo veselja.. djeci daj vode i sladoleda i ne sikiraj se da nece biti dobro :).

Kad se temperatura unormalila krećemo u Veronu na spavanje ali prije toga svraćamo na dobar kebab, neizostavni dio našeg putovanja ;).

Kao i u svemu, šlag na kraju. Kad smo planirali naše putovanje prvobitna zamisao bila je da krenemo obrnutim redoslijedom, odnosno da iz Prijedora idemo ka Veroni pa prema Njemačkoj i Austriji pa dalje. Međutim upravo zbog ovog što smo ostavili za kraj naše planove smo okrenuli tako da krug završava ovde i da to sve začinimo jednim čitavim danom u zabavnom parku Gardalend . O kakvom se parku radi govore činjenice da je to najveći zabavni park u Italiji i peti po veličini u svijetu. Prostire se na oko 445,000 m² i svake godine se proširuje, a godišnje ga posjeti oko 3 miliona ljudi. Posebna atrakcija u njemu je Roller Coastera a upravo je to ono što i nas kao i druge najviše privlači.

Ovo je mjesto gdje se svi pretvore bar na momenat u djecu i prožive pojedine stvari koje u djetinjstvu nisu stigli iz raznih razloga . Tu se jednostavno isključiš i pokušaš da pronađeš sebe na svim tim spravama za podizanje adrenalina u beskonačnost , posebno oni koji se boje visine , a kako je to sve izgledalo iz našeg ugla najbolje će pokazati ove fotografije :).

Zar se u ovim osmjesima ne može vidjeti oduševljenje i iščekivanje onog što slijedi ;).

Kolika je posjećenost govore i ovi redovi kod svih zabavnih sadržaja a zbog toga postoji mogućnost da uplatite nešto više prilikom kupovine karte pa idete preko reda.

Sad malo ludorija

Nakon svih onih vratolomija u Gardalendu ujutru krećemo za jedno od ekskluzivnih italijanskih ljetovališta Lido di Jesolo.

Kad smo krenuli nazad u apartman Mlađu je kod motora sacekala jedna ljubazna baka koja je sa tugom u ocima gledala kako se pakujemo i onda nam se obratila sa par riječi u fazonu kako smo je podsjetili na nju i muža iz mlađih dana kada su krstarili drumovima kao i mi …, sve to je pričala na čistom italijanskom jeziku, a Mlađi samo sto suze nisu krenule.

Ujutru nastavljamo za Hrvatsku ali prije toga kao po tradiciji stajemo u Trst na doner kao i prošle godine i evo ga ponovo onaj mali bokalčić sa vodom od 5 l.

Nakon ručka nastavljamo za Hrvarsku.

Tamo smo pronašli Dariovu porodicu koja je bila na odmoru sa još nekoliko prijatelja iz Prijedora. Pa sad znate kako je to kad se vratite sa ovakvog putovanja prepunog avanture i pozitivnih dešavanja pa sretnete porodicu i drage prijatelje. Onda se takav susret, kao i ovaj, obično završi bačvom piva kojeg su konobari morali naknadno motorom da dovezu na Lajino insistiranje.

A ovo je Ivan jedan od budućih nasljednika onoga sto mi trenutno radimo , ove godine dobio je svoj prvi motor, a inače je sin od gospodina preko stola u bijeloj majici :).

Ovako se ta veče završila, naravno, motore nismo htjeli voziti do apartmana zbog onog bureta piva pa smo ih dogurali, jer ko bi u ovakvom stanju mogao voziti

Laku noć ;).

Poslije burne noći ustajemo “odmorni” i krećemo lagano ka Prijedoru.

Nadamo se da smo uspjeli dočarati bar djelić ovogodišnje avanture koja je za nas imala poseban značaj i koja je na neki način bila prekretnica za druga putovanja jer mislim da će sledeća biti puno složenija i zahtjevnija. Podolasku u Prijedor većina je nas zamijenila motore za dosta ozbiljnije mašine. A jedan od razloga je i taj što smo u krugu, pa od oko 1500 km, obišli sve ono što je bilo interesantno. Sve ostalo što bi planirali ubuduće trebali bismo u prva tri dana preći tu kilometražu i onda nastaviti sa novom avanturom, a to nismo mogli sa onim motorima koji smo imali do sad.

Dužina puta iznosila je oko 2500km, nismo imali nikakvih kvarova, a što se tiče ukupne ocjene puta, mislimo da je sve bilo za čistu desetku izuzev one kiše koja je padala od Minhena do Inzbruka. Da li bi nekome predložili ovu rutu, da, jer vožnja Alpama je nezaboravna i ko nije vozio ne zna šta znači uživanje u nestvarnoj prirodi, dobrom putu i vožnji motorom, a upravo ove tri stvari čine ukupan doživljaj koji daje smisao ovome što radimo mi i svi ostali bajkeri.

Moramo napomenuti da je cijena ovog putovanja u odnosu na prethodne, kada smo išli na jug, nešto skuplja. Cijena noćenja po osobi kretala se u prosjeko od 20-25e, a i gorivo je takođe nešto skuplje. Ulaznice za Gardalnend se kreću oko 45e, a dodatna karta za brzi prolazak je dodatnih 11e.

Po dolasku u Prijedor smatrali smo da ovaj put naše putovanje nije u potpunosti završeno zbog toga smo imali potrebu da napravimo jedno druženje za sve naše prijatelje gdje bi im uz jedno druženje prepričali sve dogodovštine kako od ove tako i one iz prethodnih godina :).