Jednom, pre vise od dve godine, imao sam priliku da u jednom danu budem iznerviran i prijatno iznenadjen time kako su ljudi reagovali kada sam im se obratio za pomoc. Znate onaj osecaj kada vam pukne guma a vi ipak zelite da verujete da je u pitanju sam los put? E, nije bilo los put. Sve u svemu, zamenim ja gumu, uboga pumpa je ostala kuci. Da, znam! Ipak, nastavim ja dalje i naidjem na automobil parkiran pored puta. Prilazim vozacu, jos nisam izustio, covek mi odgovara sa "Ne, nemam". Ne znam sta je mislio da cu da ga pitam? Nalazimo se u prokletoj nedodjiji, sigurno necu da ti perem soferku! Sve u svemu, ponavljam u sebi keep calm and carry on. Posle nekog vremena nailazim na kafanu Veliki Grabovski, tako nekako. Ulazim pod utiskom od ranije, spreman da mi kazu kako nemaju nista sitno. Ipak, u kafani me docekase domacin i jedan stalni gost. Fini neki ljudi, srdacni, bez rezerve hoce da pomognu. Ja im kazem kako me ceka put i kako mi je potrebna pumpa. Ne, oni insistiraju da popijem jednu pa cemo kod komsije po pumpu. Covek uzeo bajs, natovario ga na prikolicu, odvezao nas kod komsije! Ja hocu da ih castim turu, covek nece ni da cuje! Stavise, pita me jel hocu da ostanem na rucku. Da, zaboravih da napomenem da sam krenuo iz Beogada biciklom na Goliju, o tome smo pricali dobrih dvadeset minuta. Znam da ovo nije bas bajkersko iskustvo, ali jeste na dva tocka! Da napisem nesto konkretno, bajkerski. Pozdravljam decka koji se vratio zaustavnom trakom na autoputu Е75, vratio se covek nekih 100 metara nazad ka meni, samo da proveri da li mi je potrebna neka pomoc jer sam se zaustavio. Ostao sam bez teksta! Sto se mene tice, ne pomazem, ja samo okrenem glavu.