http://www.ciklonaut.com/Turoteka/1999/East_Jone/index.htm
Tekija je stisnuta između strmine i vode, put vodi pored male pijace i česme u centru. Beše tu i hlada, pa sam seo da se odmorim. Uskoro se, kako to već biva, zametnuo razgovor sa meštaninom od svojih šezdesetak godina, koji se zatekao u blizini. On mi je do sada najkraće i najfilozofskije objasnio šta se to dešava iza debelih zidova hidroelektrane: "Ma to ti je isto k'o mlin, samo malo veći." Posle ovoga sam se osećao kao da sam bio u onom obilasku
Dotakosmo se prošlosti, i stare Tekije koja leži negde dole, ispod voda Đerdapskog jezera. Nije izgledalo da načinje retko načinjanu temu, nije izgledalo da mu treba vremena da se priseti - pričao mi je o njoj kao da je stalno samo o njoj i govorio. O tome kako su slate delegacije u Beograd, da mole i traže da se promeni nepromenjljivo, o tome kako je neverica trajala i onda kada je, 1964., voda došla do prvih kuća. O tome kako se i koliko patilo za njivama i livadama, za rodnim kućama, za crkvom, bolnicom, bioskopom, koji su ostali u dubini. Tadašnja Tekija imala je pet hiljada stanovnika, nova ima oko četiri i po. Nova nema bolnicu, bioskop, crkvu... stara je postala prestonica potopljene dunavske Atlantide, glavni grad carstva duhova, zatrpanog muljem. Prošle jeseni je nivo jezera zbog poplava u nekim zemljama bio spušten na izuzetno nisku kotu, i posle mnogo godina prve kuće su se mogle videti kroz tanki sloj vode. Meštani su se okupili na obali, gledajući prizor sa mešavinom zapanjenosti, radosti i užasa - onako kako bi neko gledao dragog pokojnika koji je odjednom krenuo da ustaje iz groba. Nisu znali da li žele da voda otkrije još više od onog što je uzela, ili žele da se što pre podigne i sakrije davno prežaljeno, da ne bi ponovo budilo stare, teškom mukom iskupljene, tuge.
Zaprepastio me je. Shvatio sam da on baš i nije meštanin, bar ne ove nove Tekije. Još uvek je živeo u potopljenoj Tekiji, u kojoj je odrastao i proveo pola života. Ona je, uostalom, stalno i bila tu, stotinak metara niže: on je iz nje dolazio, i u nju se vratio kad smo se rastali.
Iz svoje je kuće izašao, i stvari počeo da iznosi, kada je voda već bila na pragu. Za jednu noć sve je bilo gotovo. U kući je u maloj drvenoj škrinji ostao majčin zlatni nakit, dukati, lančići i prstenje - u žurbi i zbrci se toga nije setio. No, nije to bilo najgore (zlato je samo bilo vraćeno zemlji - ovaj kraj je poznat po tome što je mnogo koji turski ćup za dragocenostima spremno izronio na svetlo dana, povučen plugom ili oštricom motike). Ali dok je iznosio sto, voda je potopila detinjstvo; dok je iznosio orman, potopila je momačke dane; krevet nije uspeo da iznese i time je zapečatio svoju sudbinu: voda je nastavila živog da ga guta i kada je već bio daleko gore, na putu. Na kraju ga je potpuno pokrila, držeći ga pomoću tog kreveta, i mogao sam i posle trideset pet godina da na njemu osetim vonj onog prvog nanosa mulja u kome se zaglavio njegov život. U novoj Tekiji je bio samo prolaznik, gotovo isto koliko i ja; pomislio sam da on sigurno u sadašnju kuću i sadašnji krevet smešta krajem dana svoje umorno telo isto onako odsutno i rasejano kao što namernik spusti telo na krevet u mehani, dok mu duh živi tamo gde je sve svoje ostavio. Pozdravio sam se i nekako sve do izlaska iz mesta nisam želeo da pogledam niz padinu, ka onom mestu gde u dubini leže niska dukata i prazan krevet.