Dobro je što niste došli vi koji ste planirali, bilo je sranje.
Imam i dokaze za to. Pa da krenemo polako...
Na ulasku u Deliblatsku peščaru. Smanjenje pritiska u gumama, podmazivanje lanca (ko mora, naravno ja)...
Znate šta se desi, kad gledate u "Kažiput" (kako moja baba kaže za GPS) u vožnji na pesku? Imate jedan pokušaj da pogodite...
Gliga nam slika jubilej na 35k kilometara...
Prva pauza, prikazana na sledećim slikama...
...
...
...
...
Ovako to izgleda, kad Gliga slika...
Panorama Deliblatskih brda...
Druga i najduža pauza, koju smo iskoristili da se dobro odmorimo. Priznajem, nije nam se posle sedalo na motore...
...
Idemo dalje...
Priroda Deliblatske peščare u svom najboljem ruhu! Neko bi rekao brda u Vojvodini? Nemoguće. E pa da vam kažem, veoma je moguće. I da, svako brdo smo prešpartali...
...
...
...
Hm, šta reći za ovu sliku, a da je dovoljno dostojno umetnosti, koje je priroda sačinila...
Gliga pokušava da fokusira motore, ali mu to trava ne dozvoljava...
Deluje veliki uspon, ali nije. Ili možda jeste? NIje ni važno, i to smo prešli...
...
Jedna od poslednjih pauza. Lovčke čeke i izviđačnice su idealne za to, ali i za slikanje.
Pokušao sam da se popenjem, ali mi nije išlo, zbog zemljine teže, koja je slomila prvu lestvu...
Gliga puca okolinu iz svog snajpera. Nije pošteno, priroda nije bila spremna za to...
Poslednja pauza pred izlazak iz Deliblatske peščare.Ustvari, ja bih to rekao poslednja pauza pred zalazak sunca....
Dok se Gliga penje na izviđačnicu da slika... (pritom me je zvao da se i ja popenjem, ja gledam onu izviđačnicu, koja se svakim njegovim penjanjem trese, k´o pred zemljiotres, samo sam mu rekao, neka strpljiv sam ja, siđi kad hoćeš. Jeste da se popenjem i ja pa da ovu izviđačnicu razvalim... )
...Ja sam dole i slikam motore i okolinu sa moje tačke gledišta...
...
...
Al´ sam opasan!
Gold!
A onda je došao red na mene da se popenjem. Vođen blagom brigom, što po svoju bezbednost, što po bezbednost infrastrukture Deliblatske peščare, koje nema baš puno (i ne treba da je ima, duže vreme će biti ono što se meni sviđa ovde, a to je mir i spokoj), svakim svojim korakom, osećam blagu dilataciju skoro postavljenih bagremovih stubova, ukopanih duboko u zemlju, povezanim metalnim šrafovima, koji su zabijeni u njih. Dok sam se penjao, primetio sam na stubovima da izrastaju izdanci. Čist dokaz da je priroda borac!
Kako sam stigao na vrh, seo sam, da izivinite, na zadnjicu. A evo i zašto...
Zlatna polja Deliblatske peščare...
...
Sad smo se zamenili uloga...
Nekada su ovu vrstu fotografije zvali "Autoportet", danas ga zovu "selfie" (namerno malim slovima)!
I polako smo krenuli. Stajemo, Gliga uzima fotoaparat i slika stado ovaca....
Ja sam slikao njihove pse čuvare...
I za kraj, samo još ova slika u kafiću "Devojački kafe", u Devojačkom bunaru, iz kog smo dalje odlepršali poljskim putevima do Kovačice, nakon čega smo se rastali na raskrsnici kod Perleza, pa svako svojim kućama...
Šta još da kažem. Ovo mi je drugi put da sam otišao u Deliblatsku peščaru i opet sam pomislio ono što sam i prvog puta kad sam dolazio, a to je (citiram) "Brda u Vojvodini? Nemoguće..."
Za kraj bih citirao jednog poznatog naučnika:
"Zagledaj se duboko, duboko u prirodu,
i tada ćeš sve bolje razumeti."
Albert Ajnštajn
Do skorijeg pisanja!