ne želim rušiti cijenu, ali takav isti set je u Lidlu 10€ ... ali moram reći da nije za veće brzine od 100km/h .. uz dobru kacigu ... ;D

Kako nam je godišnji odmor ustvari jedino duže vrijeme kad se možemo posvetiti motoru i putovanjima, tako je to i kod mene, pa sam i ove godine isplanirao nešto dužu rutu od onih svakodnevnih i uobičajenih. Kao i većina onih koji nekuda kreću na put i ja sam tu učinio od svoje kuće, odnosno na put sam krenuo iz Požege, naravno na svojoj staroj Suzi GSXR750. Prvo u planu mi je bilo pokupiti curu na nekih 150 km od mene usput u Podravini. Nakon što smo potrpali i njezine stvari na već poprilično natovaren motor, mogli smo krenuti dalje. Prva postaja nam je bila u ZG gdje smo se uz kavicu pozdravili sa prijateljima koji su nas došli ispratiti. Iako nije planiran put oko svijeta, prijatelji nas jednostavno vole ispratiti, nemam pojma zašto, možda da bi bili sigurni da smo stvarno otišli. Za sada je plan bio otići u Pulu i iskoristiti nekoliko dana čisto za odmor, opuštanje i maximalno iskorištavanje godišnjeg odmora, pa smo tako i napravili. Uputili smo se starom cestom prema Karlovcu, pa dalje na Gorski kotar. Tek što smo počeli uživati u lijepoj cesti i zavojima, u retrovizoru primjetim dva motora kako se približavaju te im se malo maknem u stranu kako bi me obišli, ali tad shvatim da su to ljudi koje poznam te da ću ipak dodati malo gasa i pokušat ih pratiti u malo bržem tempu da ne ispadnem "šonjo". Uspješno sam ih pratio određeni dio puta međutim morao sam odustati od nakane da ih pratim zbog pretovara na motoru i tank torbe koja mi nije dozvoljavala željeni položaj za bržu vožnju, pa ipak moram priznati poraz i reći da su dečki bili brži. Vjerovatno nitko ne sluti da se radi o ljudima koji su mi jedni od motorističkih idola, bar kad se radi o većim i dužim vožnjama i poduhvatima na motorima. Pričam naravno o našem lokalnom dripcu i "doktoru" Čali i Beogradskom i svjetskom putniku Dani. Dečki su bili toliko pošteni ili možda ipak samo umorni, pa su me sačekali na odmorištu kod crkve Sv. Vida, ali nisam im dopustio da me dugo čekaju, tek su se skinuli sa motora. Tu smo razmjenili pokoju rečenicu i nabacili poneku fotkicu, malo se osvježili tekućinom i nasmijali se nekolicini viceva, a zatim se uz pozdrave rastali jer su nam se ovdje putevi razišli. Oni su skrenuli lijevo u neku vukojebinu, a mi smo civilizirano nastavili ka našem cilju. Vozeći se tako zavojitom cestom, primjetismo zanimljivo jezerce sa desne strane (koje je zbog interne zezancije dobilo ime "Bistro jezero"), a kako već bližilo i vrijeme ručka, a i strah da se sendviči ne usmrde, odlučili smo se na još jedno prijevremeno zaustavljanje. Kao što svaki vozač motora, pa tako i ja, zna da je grijeh proći pokraj motodroma Grobnik a ne zaustaviti se bar na tren, tako sam i ja postupio. Nekoliko minuta okrijepe, fotkica tu, fotkica tamo i mogli smo nastaviti put. Pravac kroz Rijeku, pa preko Opatije u dalje uz obalu sve do Labina gdje smo izgubili more iz vida, ali smo vidjeli nekoliko znamenitosti tog dijela Istre na putu prema Vodnjanu. Krajnji cilj nam je ustvari bila Barbariga u neposrednoj blizini Pule gdje smo i stigli u popodnevnim satima. Tu je zatim uslijedilo nekoliko dana stvarnog odmora i iskorištavanja svega što se može iskoristiti kad imaš slobodnog vremena i okružen si morskim ljepotama koje jednostavno traže da budu iskorištene od strane kopnenog čovjeka. Vožnja brodićima i barkicama, posjet okolnim otocima i ronilačke avanture nisu izostale sa dnevnog reda uz neizostavno plivanje i izležavanje na svom mogućim i nemogućim plažama i uvalama koje smo uspjeli pronaći. Kako smo prije kretanja na put onako odokativnom metodom pročešljali kalendar moto susreta, znali smo da je tih dana i susret u Vodnjanu, koji naravno nismo propustili. Uz medicu dobrodošlice na ulazu i lud provod unutar kampa, okušali smo se i u moto igrama ali nažalost bez zapaženih rezultata, suza jednostavno nezna ići polako, pa smo bili jedni od bržih na sporoj vožnji. Posjet Rovinju i starom dijelu grada je nešto što se ne smije propustiti ako se nađete u blizini. Uske stare ulice, popločene kamenom vode uz stepenice sve do crkve Sv. Eufemije koja nudi kao turističku atrakciju uspon uz strme drvene stepenice prema najvišoj točki zvonika s kojeg se pruža nevjerovatan pogled na more i kopnu u nedogled uokolo. Pula je bila i ove godine domaćin 56. filmskog festivala koji se tradicionalno održava u Pulskoj Areni, pa smo tih nekoliko večeri proveli okruženi zidinama i u nevjerovatnom ambijentu pogledali nekoliko domaćih i stranih premijera. Ne moram isticati da je doživljaj tih filmova neopisiv u usporedbi sa gledanjem filmova kod kuće. Ako se iz Pule želite na kratko maknuti od dnevnih gužvi i vreve gradskog prometa, idealno mjesto za to je vožnja barkicom do obližnjeg Fratarskog otoka koji je lijepo uređen, a ne iziskuje skupe aranžmane i cjelodnevni boravak na njemu jer barkica vrlo često putuje na kopno i nazad. Pogled na zidni kalendar mi je rekao da je došlo vrijeme darivanja krvi, odnosno prošlo je točno tri mjeseca i tri dana od zadnjeg DDK u Zagrebu, pa sam otišao u Pulsku bolnicu riješiti i tu formalnost, pa da i godišnji odmor ispunim bar jednim dobrim i humanim djelom. I mršavija polovica je imala veliku želju dati krv po prvi puta, ali teta na transfuziji ju je samo onako odoka odmjerila i rekla da joj je žai, ali da nema kila. Nakon nekoliko dana odmora i uživanja došlo je vrijeme da se krene dalje sa cestom pod točkovima nas i našeg motora koji je bez pogovora trpio sve moje prohtjeve za i u vožnji. Ponovno natovaren motor, mi u punoj opremi na neizdrživoj vrućini grabimo prve kilometre Ypsilona prema Rijeci, a zatim i do Senja gdje se pozdravljamo sa morem i obalom i odvajamo se prema unutrašnjosti sa zamišljenim ciljem na Plitvicama. Ovdje se susrećemo sa jako lijepim dionicama ceste koje su prosto mamile na dodavanje gasa i kršenje zakona o brzini kretanja, a kako sam ja principijalna osoba, jednostavno sam iz principa prekršio sve te zakone i prepustio se uživanju. Na Plitvicama smo sreli neke motoriste, što domaće što strane, malo popričali s njima, osvježili se malo i nastavili putem preko granice do Bihaća. Prije samog ulaska u Bihač smo se zaustavili kod spomenika palim borcima čisto kako bi sami sebi potvrdili da smo ipak ušli u BiH. I naravno da smo se morali čisto na kratko zaustaviti na prekrasnoj Uni, a zatim smo se uputili prema Jajcu gdje smo planirali parkirati i odmoriti za taj dan. Dionice puta sa prekrasnim cestama i krajolicima su nas su nas jednostavno tjerale na uživanje i guštanje u svakom kilometru pređenog puta, pa smo tako doguštali i do Mrkonjić grada gdje smo naišli na vrlo lijep mali motel uz samu cestu gdje smo se odlučili zaustaviti i prenoćiti iako smo do Jajca imali svega 20-ak kilometara. Malo smo se promuvali po lokalnim zanimljivostima od kojih bih izdvojio Zelankovac, eko naselje gdje je sve prilagođeno i podređeno prirodi. Tu smo sreli neke bikere iz Slovenije za koje smo u razgovoru utvrdili da imamo neke zajedničke prijetelje. Kako je svijet mali. Prije nego je pao mrak otišli smo na spavanje. Ujutro buđenje uz zrake sunca koje se probijaju kroz zavjese, doručkujemo, plaćamo sve što smo pojeli, popili i uništili tijekom noći, sjedamo na odmornu Suzu i krećemo u daljnje pohode. Prolazimo Jajce, rodno mjesto svih ljudi na svijetu, i nastavljamo gaziti kilometre i kilometre prekrasne ceste sa nebrojeno puno zavoja i pejzaža koji zaustavljaju dah. Malo po malo eto nas i u Zenici, ali spontanom odlukom u vožnji nastavljamo dalje bez zaustavljanja prema Tuzli preko Zavidovića i Banovića. Nakon Banovića mi padne na um jedna nevjerovatno dobra ideja, za koju se vrlo ubrzo ustanovlo da je ustvari najgluplja ideja koju sam imao unazad nekoliko godina, a to je korištenje GPS-a kojeg sam nabavio neposredno prije kretanja na ovaj put. Do sad smo se vozili manje više napamet i po karti, ali reko ajde da vidim kako se ponaša i to čudo tehnike zvano navigacija. U jednom trenutku nas navigacija navodi na skretanje lijevo sa glavne ceste što ja naravno vrlo lakovjerno i napravim vodeći se čistom logikom da to ustvari i je smjer koji nas vodi ka cilju. Nakon nekoliko kilometara cesta postaje sve uža i uža, a pogledi nekolicine mještana u raštrkanom selu od nekoliko kuća sve začuđeniji. Dolazimo i do kraja asfalta, ali vođeni satelitima hrabro nastavljamo dalje po vrlo lijepom makadamu. Još uvijek opčinjeni ljepotama krajolika vozimo se dalje nekoliko kilometara i opet se penjemo na asfaltiranu cestu a krog glavu mi prolazi olakšanje i činjenica da smo napokon na pravom putu. Prolazimo čak i kraj školske zgrade koja se vidi da je friško izgrađena na vrhu planine i po slijedu događaja, sad smo se mogli samo spuštati dole, jer višlje smo mogli samo nekom letjelicom. Lagano se počinjemo spuštati i ulazimo u neko selo, a navigacija s ponosom govori da smo na pravom putu. Dolazimo do centra sela, ako se tako može nazvati raskršće puteva od kojih je ovaj kojim smo mi došli asfaltiran, a druga dva su praktički neprohodna za svako normalno vozilo na dva ili više kotača. Stajem šokiran i poprilično zatečen.. "šta sad ?... kuda dalje?". Za nekoliko tenutaka su sva živa i neživa bića ovog sela promolili glave kroz otvore na svojim nastambama i gledali nas s popriličnom nevjerivcom. Mislim da ću tu scenu pamtiti dok sam živ ! Ubrzo su se svi počeli okupljati oko nas, pozdravljati se s nama te upitno gledati gdje smo se mi to zaputili. Djeca su gledala motor i nas u opremi kao da smo u najmanju ruku pali s Marsa, ali i stariji nas nisu baš gledali ravnodušno. Među svim tim ljudima se našao i jedan mladić masnih ruku i sa nekakvim alatom u rukama koji nam je objasnio da bi teoretski mogli i doći do Tuzle tim putam kojim smo krenuli, ali da nam vozilo uopće nije adekvatno za takav poduhvat i savjetovao nam je da se vratimo 15-ak kilometara nazad do glavnog puta i da nastavimo ravno tamo gdje smo skrenuli i da nas nakon nekoliko kilometara čeka veće raskršće na kojem trebamo ići lijevo i samo se držati te ceste sve do Tuzle. Naravno da smo poslušali čovjeka koji je bio apsolutno u pravu, a navigaciju sam spremio tamo gdje je i do sad stajala. U Tuzli smo se malo zadržali u Liberovom salonu, osvježili se pivom i hladnom vodom, te po savjetu iskusnih napravili malu promjenu plana. Umjesto na Zvornik, išli smo na Bijeljinu, pa na granični prijelaz Rača, a do tamo nas je dovela tako dobra cesta da sam porubio gume na sve moguće načine i to u dvoje i pod punom ratnom opremom. A kroz cijelu BiH sam ih toliko porubio i potrošio da mi je na mjestima ispalo i platno i bilo ih je red mijenjati pod hitno. Od Rače do Novog Sada nas je dijelilo nekih 100tinjak kilometara, pa smo si dali oduška u Rumi i stali smo na pivo. Najavljeni dolazak u Novi Sad kod rodbine koštao nas je roštilja i piva koliko možemo pojestii popiti. Tu smo se smjestili na par dana i prepustili se odmoru i uživanju na slatkovodnim destinacijama. Prekrasno uređeno kupalište na Dunavu u Novom stadu nam je bilo domaćin kad smo se željeli osvježiti i okupati, a posjet poznatoj Novosadskoj stazi za utrke nije izostao niti ovaj puta. U Novom Sadu sam sreo neke ljude na motorima i tražio ih savjet gdje bih mogao riješiti nekakvu zadnju gumu samo da je u boljem stanju od moje na kojoj se sad već poprilično vidjelo platno i uspostavilo se da sam došao na pravu adresu. Nekoliko brojeva na mobitelu i u roku od 15-20 minuta sam imao gotovo novu Michelinovu polovnjaču za nevjerovatnih 20€, a čovjek mi je ponudio i svoju radionu i alat ako ću si ju sam zamijeniti. Želio bih se ovom prilikom zahvaliti Slađi koja vozi GSXR750 i njenom mužu Ljubi. Još jedan u nizu moto susreta na kalendaru nam se poklopio i na ovoj destinaciji, pa nije bilo smisla da ne odemo i na njega. 4. po redi Moto Kiss Party u organizaciji moto kluba iz Kisača pokraj Novog Sada nam je bio domaćin na jednom vrlo zanimljivom druženju. Omanji susret na vrlo zanimljivoj lokaciji uz sam kanal DTD (Dunav-Tisa-Dunav) sa uređenim prilazom u vodu i skakaonicom je privukao puno motorista da se skinu i osvježe vodi. Uz gotovo sva nepoznata lica nisam se niti na trenutak osjećao neugodno jer je domaća atmosfera djelovala poprilično prijateljski. Koliko sam uspio vidjeti od mnoštva motora, jedino je moja tablica bila iz HR, ali to očito nikome nije predstavljalo nikakav problem. A na susretu se moglo vidjeti i podosta vrlo zanimljivih prerada i inovacija. Pozdav domaćinima. Kako se svaki godišnji odmor završava, tako se i ovom mom, nažalost, bližio kraj. Bio je red kretati prema kući. Nedelja ujutro spremanje, kavica, doručak, pa put pod kotače. Putem preko Bačkog Petrovca i Bačke Palanke dolazimo na granicu gdje ponovno ulazimo u HR i osjećamo se kao kod kuće. Poznate policijske odore, poznati natpisi na reklamama, poznate ceste, sve je upućivalo na to da se vrlo uskoro vraćamo u svakodnevicu stvarnog života i da će nam ovo putovanje ostati samo u lijepim sjećanjima. Prolazak kroz Vukovar mi uvijek daje nekakav poseban osjećaj i poštovanje prema tom gradu i ljudima, ali bez zaustavljanja vozimo prema Osijeku. Tu se na trenutak zaustavljamo, ali nastavljamo dalje preko Valpova i Miholjca prema Podravini gdje se rastajem sa svojom mršavijom polovicom i Podravskom magistralom, pa preko Orahovice dolazim kući u Požegu gdje prije sna vrtim u glavi sve ove doživljaje o kojima sam ovdje pisao ali su me umor i san ubrzo savladali.... Sama ruta ima je imala negdje cca 2000 km, a sa lokalnim đirevima po Istri se nakupilo točno 2533 km po satu....

evo i od mene nekoliko slika.... znam damalo kasnim, ali nisam vidio temu do sad ... Ovaj biser sam ja ... ;D moj burazer i ja ... ;D E sad, nebih želio nikoga uvrijediti ili nešto slično, ali brate mili neznam tko je ove pustio da pjevaju.... Izabrali su jako dobre pjesme, ali ih je bilo gotovo nemoguće slušati... Znam da su svi počeci teški i voljan sam svakome dati podršku, ali nažalost, ove je stvarno bilo ružno za slušati ... Inače, vrlo simpatičan manji susret, vrlo zanimljiva lokacija, pogotovo sa kupanjem u kanalu ...... Prešao sam 2200 km do tamo i onda me dotukla ona rakija na ulazi, koja bi i konja ubila... ;D .... ali je bila od srca i za dobrodošlicu, što se svakako cijeni. Dalo se vidjeti stvarno zanimljivih tehničkih rješenja "motora" i petice za inovacije ... ;D Sarmu nisam probao, ali sad mi je žao.... možda iduće godine, ako bude sarme ili mene ... Pozdav svima, a najviše Slađi i Ljubi iz Rumenke

Ma jok .. nije kraden ... bar ne što se mene tiče... ;D

Koliko si dedi uzeo za farbanje auta ? ;D

88. godiste ako me pamćenej ne vara ... ali kao što rekoh.... jedini i sigurni znak je taj da je zadnji dio rame "olakšan" ... odnosno da su po "repu" na rami izbušene i upuštene rupe..

evo me... evo me .... na moru sam padok sam nasao net i to Motor jako lici na taj koji trazim ... :o Shanjika, ajde samo zaviri ispod repa ..... Precka u repu, dio zadnjeg dijela rame, koja drzi zadnje sjedalo i ona iza nje moraju biti izbuseni kao da je netko upucao sacmom ... ;D ako je, to je onda to .... ako nije, trazim dalje

Crno po teoriji ne može biti od gumica, ali može od aluminija... A vazduh u sistem ne može ući sam od sebe... ali može preko isparavanja vlage koja se navuklo u ulje...

radim ja, ali nekako mi se čini da ti nije isplativo doći kod mene... ;D

Ako to hoćeš pošteno napraviti, onda ti kočione čeljusti moraju ovako izgledati .. ;D A pumpa ovako ... ;D

centriranje i balansiranje su dvije različite stvari ... centriranje se radi na žičanim felgama... pa e tek onda balansiraju ... ;D

Ulje je crno zato jer je dotrajalo, spaljeno i navuklo je vlagu na sebe... i red gaje mijenjati .. ništa strašno i ništa posebno .... to se dešava otprilike svakih godinu i pol do dvije .... koliko je i preporučeno da se ulje u kočionim sistemima mijenja ... Nemaš se šta zabrinjavati oko ovoga... jednostavno odi u prvu trgovinu auto dijelova i kupi ulje sa oznakom DOT4 ...

bar vremena imamo dok smo mladi ... ;D

šta kaže svjećica ?

probaj očistiti karburator

ma ekipica nas je na Paliću ugostila svaka čast ...

Stali smo u Somboru u parkiću gdje su klupe poslagane "pod špagu" .... lijepši "klupored" nisam u životu vidio ... ;D dok smo sjadili na klupi, priđe nam neki stariji lik na automatiku.... sjedi i liže sladoled i vozi se ... prolazi kraj nas i smije se ko lud i viče nama i pokazuje na motor " KAD PORASTEM BIT ĆU YAMAHA" .... ;D ... kakav lik jebote ...

hvala tebi ....

Prvomajska vikend vožnja Plan je bio otići na susret u Sremsku Mitrovicu, ali kako je javljeno da je susret otkazan zbog nesretnog slučaja jednog člana kluba, tako se i nama plan mijenja. Gdje ćemo, šta ćemo i nakon malog vijećanja odlučimo se otići na Palić, prelijepo jezero pored Subotice. Polazak je bio u petak, ne pretjerano rano ... Oko 11 sati smo natovarili na motor nešto prtljage i sebe i put pod kotače.... Iako nam nije usput, obećali smo prijateljima da ćemo doći u Gradišku, na Strmac jer su pravili prvomajsku feštu za prijetelje i bikere. Tu smo se kratko, ali slatko zadržali jer nas je čekao dug put za prijeći... Kako se ne volim vraćati istim putem, odlučili smo se na rutu preko Nove Kapele prema Slavonskom Brodu, pa dalje prema Đakovu gdje nam je bila prva slijedeća stanica... Sjeli malo u parkiću, nabacili fotkicu dvije i nastavili prema Osijeku ... Na ulazu u Osijek stali na benzinsku i dotankali goriva, zaustavili se kod frendice, ali nažalost, ne nađosmo ju kod kuće... Nastavili smo dalje preko Bilja i Kneževih vinograda prema Batini i graničnom prijelazu. Tu negdje nas je uhvatilo malo olujno nevrijeme sa kišom i takvim vjetrom da nas je šetao po cesti lijevo desno, ali preživjeli smo zahvaljujući Suzinoj težini.... Granicu smo prešli i prije nego smo do nje došli, a više komaraca nisam u životu vidio ... Nekakvom biciklističkom rutom smo se zaputili od granice prema Somboru i tamo smo opet napravili malu pauzu u parkiću uz čokoladu i sokić na klupici .... Od Sombora prema Subotici nas je pratio jak vjetar, pa smo se morali malo pažljivije voziti, ali nije bilo većih problema. Dolazak u Suboticu, pa na Palić u popodnevnom satima nam je donio osmjeh na lice i bili smo zadovoljni dolaskom. No tad je uslijedio i prvi problem i razočaranje. Smještaj koji smo rezervirali preko neke internet agencije nije nas čekao... Agencija nije javila hotelu našu rezervaciju i tako smo ostali bez smještaja. Vlasnik hotela je dao sve od sebe da nam pronađe nekakav adekvatan smještaj, ali na Paliću je za prvi maj takva gužva, da je jednostavno nemoguće pronaći slobodnu sobu u bilo kakvom obliku .... Vrtimo po glavi šta dalje... Plan je ionako bio da se sutradan zaputimo prema Novom Sadu, pa nam je prvi plan bio da odemo prema Novom Sadu odmah. No prije nego smo krenuli, odlučim se javiti jednom dečku po imenu Damir koji mi je ostavio svoj broj mobitela kad je prije koji dan pročitao na forumu da ću ići prema Subotici. Pošaljem mu SMS gdje se nalazimo i našao nas je vrlo brzo ... Objasnimo mu problem u kojem smo se našli, a on se malo zamisli i pozove nas u obližnju vikendicu koju je sa ekipom iznajmio za proslavu prvog maja. U njegovoj ekipi se našlo još nekoliko bikera, te su nam velikodušno ponudili smještaj u vikendici s njima... Ne moram uopće govoriti da su nas ugostili i počastili i učinili sve da nam boravak bude što ugodniji. Tu smo pojeli, popili i u neko doba noći malo ubilo oko. Ujutro smo doručkovali, a naš domaćin nam se ponudio za vodiča oko Palićkog jezera. Vodio nas je u obilazak samog jezera, naravno da smo išli u nezaobilazni zoološki vrt, koji je prekrasno uređen, a na kraju smo se malo promuvali i kroz sam kirvaj uz jezero. Lijepo smo se prošetali i napričali, ali došlo je vrijeme da se krene dalje... Od Subotice prema Novom Sadu smo išli preko Bačke Topole, Kule i Vrbasa. Dogovorili smo se sa još jednom ekipom bikera, također forumaša, da ćemo se naći u Temerinu, ali je usput plan promjenjen, pa smo se ipak sreli u Novom Sadu, ali nažalost samo sa jednim dečkom jer je ostatak ekipe bio spriječen doći ... Noć smo proveli u mjestu pokraj Novog Sada i opet uz roštilj i pivo, te zajebanciju do dugo u noć... Oko podneva krećemo dalje. Dok smo još bili u Novom Sadu, odlučimo stati i ubiti koju minutu na Mišeluku, poznatom Novosadskom trkalištu gdje se trke održavaju od davnina. Po planu krećemo prema Rumi, gdje nas čeka opet jedan biker, forumaš i prijatelj i s njim stajemo na piće i čašicu razgovora pa nastavljamo dalje prema Sremskoj Mitrovici, zatim prema Šid, pa preko granice prema Vinkovcima, Đakovu i u stižemo u Našice. Tu se rastajem sa svojom boljom trećinom i sad već pomalo umoran krećem u napad na zadnjih 50ak kilometara prema kući Sve u svemu, vrlo sam zadovoljan provedenim vikendom i turicom na motoru od cca 700 km ...

sve upisano ..

imate u Temarinu neku "bazu" za okupljanje ili ?

imam smještaj u NS .... hvala u svakom slučaju.... a u Temerinu se javim...

evo me tu sam ... krećem tek u petak dopodne.... u NS sam u subotu ... pa u nedelju dalje...

čak i mlijeko za kavu ponijeti ... ;D

ovaj puta rezerviraj kod "Vampira" bar dvije kobasice ... ;D