Vraćam se na cestu 102, kilometar i pol kasnije prolazim kroz centar Idrije, usput prelazim i most preko Idrijce koja me uz ovu cestu prati u nastavku puta skroz do Mosta na Soči. Idrijca se ulijeva u Soču, ja se - i dalje cestom 102, no sada uz Soču - ulijevam u prilično užurbani i turistima inficirani prijepodnevni promet Tolmina. Uspijevam izaći iz Tolmina, još jednom prelazim Soču, na rotoru prvi izlaz desno i gasiram poznatom cestom prema dvadesetak km udaljenom Kobaridu. Ovog puta ne planiram nastaviti dalje cestom 203, ne planiram voziti Soškom dolinom i ne planiram prelaziti Vršič ... skoro da nije za povjerovati. Idem obići Breginjski kot.
Breginjski kot, apsolutno najzapadniji kraj Slovenije, dio je Beneške Slovenije (Venecijanske Slovenije), povijesne regije na granici Slovenije i Italije, između rijeka Soča i Tagliamento. Ovo područje s juga je otvoreno prema Jadranskom moru a sa sjevera omeđeno planinama Stol (1673 mnm) i Muzec (1612 mnm). Bez obzira na Soču i Tagliamento, najvažnija rijeka ovog područja jest Nadiža (tal. Natisone). Breginjski kot je zapravo dolina rijeke Nadiže i počinje u selu Staro Selo. Završetak doline je u selu Breginj, u terasastom amfiteatru koji porijeklo vuče iz posljednjeg ledenog doba.
Nadiža nastaje ispod planine Stol, jednim dijelom čini granicu između Slovenije i Italije te se nakon 60 km u Furlaniji spaja s rijekom Torre (Ter). Na glasu je kao najčistija i najtoplija alpska rijeka s ponešto ljekovitih karakteristika (pomaže zacijeljivanju rana).
Cijelo ovo područje nije veliko i ne trebaju dani da se obiđe ... nekoliko sati bilo je sasvim dovoljno za uživanciju u vrhunskim pogledima s ceste. Kako sam maločas spomenuo, nisam iz Kobarida skrenuo na cestu 203, prema Žagi i Bovcu, kako inače naprave svi koji prate Sošku dolinu te ciljaju na Mangart, Predel ili Vršič. Nastavljam po cesti 102, istoj po kojoj sam došao iz Tolmina, sve do kružnog toga iza mjesta Staro Selo. Odatle cijeli izlet u Breginjski kot zapravo počinje.
Brdskom cestom kroz selo Borjana vozim skroz do Breginja gdje bez problema pronalazim cestu koja me zanima ... do starog graničnog prijelaza prema Italiji, odnosno do Nadiže na kojoj se taj prijelaz nalazi. Najprije malo uzbrdo, pokraj stare JNA karaule, potom malo nizbrdo putem koji pomalo podsjeća na sjeverni prilaz do Sela Carnizza ... šumetina, uska cestica od grubog asfalta i nekoliko serpentina. Kraći odmor uz most preko Nadiže - koja u ovom dijelu i u ovo doba godine izgleda kao plitki i prozirni planinski potočić - i povratak istom cestom natrag. Prilikom spuštanja u Breginj spazim putokaz na kojem se spominje Logje i odmah se prebacujem na jako usku lokalnu cesticu koja me dovede u to selo. Bez zadržavanja nastavljam dalje iznenađujuće strmom cestom - još gušća šumetina, još oštrije serpentine - sve do Robidišča, najzapadnijeg naselja u Sloveniji. Nepuni kilometar južno od Robidišča također obilazim nekadašnji granični prijelaz prema Italiji.
Budući baš i ne mogu birati kojim se putem budem vratio, vraćam se istim onim kojim sam i došao od Logja, samo što na jedinom strmom križanju u šumi skrećem desno prema mjestu Podbela. S lijeve strane uskoro ugledam Nadižu, tek minutu kasnije i stari kameni Napoleonov most s odličnim lokacijama za kupanjac ispod njega. Most se zove Napoleonov jerbo su 1797. godine Napoleonovi vojnici prešli preko njega na putu od Venecije prema Koruškoj. Most je zapravo mnogo stariji, navodno još iz vremena rimskog carstva. Do Podbele sam Nadižu prešao još jednom, a odatle preko Borjane lagano nazad u Kobarid. Tek sada se prebacujem uz Soču na cestu 203, skroz do njezinog završetka na mostu iza Loga pod Mangartom, gdje sam morao odlučiti - lijevo na Predel ili desno na Mangart. Dajem lijevi žmigavac što znači da u idućih pet minuta prelazim preko Predela te potom kroz Cave del Predil i Tarvisio - Tarvisio sam mogao i zaobići ali mi se nije žurilo nikamo - cestom SS54 opet ulazim u Sloveniju. Do Rateča, mojeg baznog kampa, još sam morao potrošiti dvije-tri minute.
...
