... ...

... ...

@ nemo - Aha ... tamo pa nazad. Dobar komad ceste, lijepo vrijeme, nema žurbe ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

. Utorkom na more u dugačkim gaćama Utorak, druga polovica devetog mjeseca, koju minuticu prije deset sati dopodne. Oblačnjikavo uz lakši deficit celzijevaca ... gledano u odnosu na proteklih nekoliko dana. Pravi je trenutak da u jaknu vratim futranu podstavu te iz ormara iskopam one deblje šoferske dugačke gaće. Gorskokotarska dionica uvijek je pomalo nepredvidljiva a i noćas je bilo neke kišurine. Tko zna što me sve na putu čeka. Osim što doći do Rijeke baš i nije neki put, malo vlažnjikavog asfalta i poneki nervozniji trzaj vjetra bilo je sve što bi iskakalo iz potpune rutine. Hajde, možda bi se dalo lamentirati o tamnijim nijansama okolne flore i prvim žutim tonovima koji se na mala vrata uvlače u sve to silno zelenilo. Zapravo, u ranije spomenutu Rijeku uopće niti nemam namjeru navraćati. Krenuo sam do Grobnika. Šta ću tamo, čega ima na tom Grobniku? Ima motora, uglavnom starih i još malo starijih, uz ponešto doista starih motora. Trodnevno događanje pod imenom Grab the Flag, u njemačkoj organizaciji, jurcanje i utrkivanje klasičnim motociklima od ranih dvadesetih pa sve do kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uz nekoliko motorića koji već zalaze i u rane osamdesete. Utrke su podijeljene u nekoliko klasa, mislim da ih je jedanaest, od Vintage (motocikli do 1930. godine) pa sve do Classic Open (četverocilindraši preko 600 ccm zaključno s 1982. godinom). OK, ako svega toga imade, čega onda nema? Ha ... nema slick guma, nema 17 colskih kotača, nema ubrizgavanja goriva, USD vilica, radijalnih bremzi ... takvih sitnica, uglavnom. Uz izuzetak nekih 50 kubičnih vrištalica, nema niti vodom hlađenih agregata. Neki od prisutnih motorića dadu se uživo vidjeti izuzetno rijetko. ...

... Za divno čudo, nisam prošao kroz Bakar. Kroz Crikvenicu jesam, isto kao i kroz Selce. Iza Selca odlučujem da mi je za danas dosta Mađara i Poljaka i da doma idem preko brda ... Bribir, Lič, Fužine, Ravna Gora, Kupinečki Kraljevec, doma. Od Bribira do Liča ima dionica novog asfalta. 510 km na Duke 2 a.k.a. Mali Đuka a.k.a. Drndo ... dosta.

... ...

... Tri frtalj sata kasnije brojim tunele i one kištre s radarima ... idem skoknuti do Plomina po onoj lijepoj cesti uz more. Mali Đuka dugo nije vidio veliku vodu. Ne zadržavam se na vidikovcu, vozim lagano u povratku - da, treba tu dosta samokontrole - kako bih uhvatio što više detalja koji za nadahnutije vožnjice uglavnom ostanu izvan vidnog polja. Prolazim kroz Rijeku - drag mi taj grad - i opet brojim radare ... a jesu ih nakenjali, tri komada do kolodvora plus još jedan tamo na izlazu prema jugu. ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

. Kante ovdje, kištre ondje ... Još jedna stara koka ... Bimota YB6. Belezza s kraja 80-tih, iz vremena Frederica Martinija, 5 ventilski FZR1000 agregat s Mikunijevim fergazerima, bez EXUP-a. Još jedan ponosni vlasnik, još nekoliko minuta ugodnih razgovora. Već sam ju vidio na Grobniku, negdje proljetos ... nemam ništa protiv da ju pogledam detaljnije opet nekom prilikom. Alzo, na Grobniku danas sjeverna germanska plemena plus nešto sitno helvećanskih brđana, neloš fond europskih motocikala i njemački kao komunikacijski interfejs. ...

... Od Trošmarije također poznatim putem ali u kontra smjeru: malo uz pogled na Dobru, malo uz pogled na autoban, malo više uz pogled na okolnu šumu i šikaru. Ovo isto tako nije dionica za široke narodne mase i široka i teška narodna vozila ... lakši i okretniji motorić podatnijeg ogibljenja nije apsolutni muss no svakako je prednost. Ovako je bilo skroz do Bosiljeva, a nije se bitnije promijenilo niti od Bosiljeva. Po treći puta danas vozim poznatom cestom ali u smjeru suprotnom od meni uobičajenog ... sada starom trasom Karoline lagano napredujem preko Vodene Drage do Jarče Polja. Ostatak puta do Karlovca držim se nove trase Lujzijane a doma stižem nekom neobičnom kombinacijom lokalnih putića. Sve zajedno, i poznatim i nepoznatim cestama, i u ovom i u onom smjeru, ugodnih 550 km.

... Tankanje u Senju bila je prilika za kontemplaciju ... kuda dalje? Od nekoliko opcija odabirem brdsku. Senjskom Dragom kroz Majoriju na Vratnik, u nastavku kroz Brinje i Jezerane preko Kapele do Josipdola. U Josipdolu ostavljam Jozefinu i prikrpavam se na D42 skroz do centra Ogulina. Autobanska opcija je razmotrena i odbačena ... u korist jedne cestice za čije postojanje znadem, jedino što nikako da se poklopi konstelacija pa da ju konačno i odvezem. Čak sam i u putokaze gledao nekoliko puta, uglavnom vozeći se iz suprotnog smjera nego sada. Trošmarija, tamo idem, po riječima jednog lokalca kojeg sam pitao za ispravan smjer - nisu se baš potrgali oko postavljanja putokaza na ključnim križanjima - jedva je 12 km daleko a cesta uglavnom vijuga kroz šumu. Moram priznati da sam očekivao neku više vukojebinastiju dionicu, no nije loše. Zadnja trećina je malčice uža i pokrpanija pa ne bi bila po svačijem ukusu. ...

... ...

... Skrećem lijevo i oprezno gasiram uzbrdo. Lijepa cesta s nekoliko lijepih krivina s lijepim pogledom na more. Jedini uvjet za pogled na more jest stati uz rub ceste i okrenuti se ... nema žurbe, treba uživati u trenutku Razbojište, Oltari, Krasno ... još od Oltara vidi se more. Šteta što uz cestu nema nikakvih kvalitetnijih oznaka o lokacijama uz koje se prolazi ... barem onaj prijevoj iza Oltara na 1018 mnm. Šteta. Dva puta sam došao do makadama, jedno u Krasnom i jednom kod ulaza u NP Sjeverni Velebit, no nisam bio u adventure filmu pa sam ipak odlučio da se budem spustio do mora istim putem ... pogled na more bez zastajkivanja i bez okretanja. ...

. Po šumama i gorama ... uglavnom u suprotnom smjeru Da nije bilo ove YB11, na Grobniku bih se zadržao 15 a ne 25 minuta ... vlasnik je razgovorljiv momak i veseli ga kad vidi da se još netko zanima za njegovu staru koku. Ostatak sve konfekcija, što europska što dalekoistaočna. Tjeram dalje ... sve po spisku, Novi, Senj. Spopadale me ideje o Karlobagu, moguće i južnije ... sve dok ne bih nabasao na zgusnute skupine PL i H tablica. Sva sreća pa sam krajičkom oka, nedugo iza Senja, skužio onaj putokaz koji pokazuje ulijevo i na kojem se spominje više ni sam ne znam što ... uglavnom, Velebit. Da nisam časak ranije napravio kraću pauzu u mjestu Sveti Juraj, kroz koji sam puno puta prošao a nikada zastao, možda bih razmišljao drugačije. ...

Zeleni vrištavci s Grobnika ...