... OK, zrak je zagrijan, balon je uspravljen, sve kontrole su odrađene, treba samo poletjeti. Zapravo i ne baš ... najprije se moramo ukrcati, što i nije sasvim jednostavna radnja. Ovo nije veliki "turistički" balon za 6-8 osoba kakvim se obično obavljaju komercijalni letovi i nema nikakvih vrata koja bi se otvorila i kroz koje bi "putnici" ušli. Ovo je mali balončić za maksimalno četiri osobe - iako nemam ideju gdje bi tu uz pilota i nas dvojicu stao još netko četvrti - i ulazi se onako kako se i treba ulaziti u balon: jadnom nogom zakoračiš u prorez u košari, drugu nogu prebaciš preko ograde i nekako se uvališ uunutra. Ako bih rekao da je u košari ovog balona skučeno, to bi bilo jako neprecizno i podcjenjivački. Unutar košare je super skučeno i super tijesno ... naš pilot Graham - 70-i-nešto godišnji živahni veteran baloniranja - i nas dvojica nismo jedini teret koji ovaj balon nosi. Tri povelika rezervara s gorivom (mješavina plinova u tekućem stanju) zauzimaju tri ugla košare, ima tu i hrpica mjernih instrumenata, crijeva za dovod plina do plamenika, ručkice i polugice ... eto gdje ode prostor. Uglavnom, utrpali smo se u košaru, gospođa iz pratnje odradila je seriju fotografija, pilot Graham je još malčice zakurio plamenike i odlijepili smo se od livade tiho i potpuno neprimjetno. Lebdimo u tišini, uspinjemo se u sve topliji jutarnji zrak, horizont se širi i gledamo u drveće iz ptičje perspektive. Fantastičan osjećaj. ...

Šest je sati i šesnaest minuta izjutra, sunce se lijeno podiže s horizonta a tanki sloj bjeličaste maglice levitira nad plitkim jezercem. Toyotin terenac ispod čije haube prigušeno grglja velikih osam cilindara okreće se u velikom luku kako bi veliku prikolicu postavio u odgovarajući položaj za lakše skidanje dva velika paketa. Sve je ovdje veliko, ne samo Toyota, prikolica i paketi. Velika je i livada, velika su okolna polja, pašnjaci i šumarci. A najveće je nebo ... čisto, plavo i bez ijednog oblačića gdje god pogledao. U to plavo nebo budemo se uskoro vinuli. Za jedno pola sata, možda koju minutu više ... čim raspakujemo, složimo i napuhnemo balon. Ona dva velika paketa spomenuta ranije, na velikoj prikolici velike Toyote, od njih budemo sastavili naš hot air balloon. Jedan paket je košara a drugi paket je uredno srolani i zamotani balon. Nas dvojica smo zamoljeni da aktivno pomognemo u cijeloj proceduri skidanja i slaganja balona, čemu smo se rado odazvali. Nemaš priliku baš svaki dan igrati se s ovakvim igračkama. Najprije se s prikolice skine košara te se na nju montiraju četiri kutna nosača i povrh svega još se namjeste plamenici. Košara se dugačkim užetom priveže za Toyotu (security first) i potom se polegne na zemlju. Iz drugog paketa pažljivo se odrola balon i još pažljivije razmota po livadi. Balon se spoji na košaru a onda na scenu stupa veliki ventilator koji se cijelo vrijeme vozio naguran u kut prikolice. Ventilatorom se u balon ubaci zrak kako bi poprimio svoj "aktivni" oblik, i kada se dostigne određeni volumen aktiviraju se plamenici koji taj zrak zagriju i balon se polako uspravi. Ranije vezanje užetom za Toyotin štosdemfer sada dobiva puni smisao. ...

... Kako? Uglavnom ovako ... Ovo naravno nije sve ... niti izdaleka. Bude ovdje još stotinu čudesa. Kada? Uskoro. Kopirajt 2018, 2019 baj protector. Terms end kondišns aplajd.

... Što? Dobri kafići ... ... brzi motocikli ... ... fini sendviči ... ... i cure s kišobranima. ...

Gdje i kuda? Uz more ... ... preko planina ... ... po lokalnim restoranima ... i zabačenim benzinjarama. ...

... Zadnjih par km prije NS ponavljao sam si mantru: kad se skineš s autobana, na trećem velikom križanju skreni lijevo. Prođi cijeli blok i nakon semafora birtija bude s desne strane. Začudo, nisam se pogubio i pronašao sam dogovorenu lokaciju od prve. Sjednem, pošaljem poruku da sam sletio ... i onda su počeli stizati. I baš nam je bilo super. Prije tri popodne nakanio sam krenuti kako bih stigao doma još za dnevnog svjetla ... imao sam pratnju do Mišeluka, nakon toga solo đir uz Iriški venac, prolazak kroz Rumu i negdje oko Sremske MItrovice dohvatim se autobana i i ne ispuštam ga skroz do Zagreba.

... Zadatak za nedjeljno prijepodne - nakon jutarnje šetnje oko Glavnog jezera - bio je nekako se dokopati Novog Sada, naći se s ugodnim društvancem u ugodnom kafiću, ugodno se družiti neko vrijeme i onda koliko-toliko ugodno dokopati se Zagreba. Trasa otprilike kao u dolasku: BC - Kovin - Pančevo - NS. Nepredviđeno usporenje priredio mi je vašar uz cestu u Pančevu, a nakon njega negdje sam fulao u skretanju pa sam usput odradio i Pančevački most, tunel ispod Terazija, Brankov most, nekoliko novobeogradskih blokova i komadićak Zemuna, no na kraju sam ipak nabasao na Pupinov most i eto me začas u Novom Sadu. ...

Hvala. Bit će neophodno prolaziti nekim krajevima zakamufliran Pozdravi vidovitog Peru.

... Uglavnom, u nekom trenutku je Crni Đuro malo jače zaplesao po tom još friškom dijelu katrana i tucanika što je mene natjeralo da desnim đonom malo strugnem po podlozi ... i da mi ta oštra kombinacija odvali dio đona. Ne potpuno, nego tek toliko da zijevne nekoliko centimetara. Baš krasno. Kako je ta zasrana dionica završila, tako sam i ja stao uz rub ceste da bacim oko na stanje guma - i da povadim oštre kamenčiće koji se tako fino i čvrsto zavuku u profil gume - te sam usput zapeo za nešto onim odvaljenim đonom i dodatno ga razjapio barem do polovice. Tko me je tjerao da idem u ove krajeve u fensi talijanskim šlapicama ... šta nisam mogao ostati u Made in Germany čizmakima? Nema veze, ništa to nije što se ne može riješiti duct tapeom ... koji je ostao u tank torbi na Duke 640 koji blaženo knjava u garaži. Sekunda do dvije da se sjetim gdje je najbliža benzinjara - aha, u Novoj Moldovi, tamo sam tankao u odlasku pa bih mogao i sada u povratku - i tamo bi sigurno trebalo biti i nekakve ljepljive trake. Ili ljepila za gume ... ili barem dvije žvake. I bilo je ... trake, jeli. Nije siva nego crvena, što i priliči fensi talijanskim šlapicama. Sve riješeno u pet minuta, uključujući i tankanje Petromovog 99 oktanca. Sat vremena i jedan kraći pljusak kasnije već sam bio nazad u baznom kampu u BC, boreći se s dilemom hoću li danas za večeru dimljenu vešalicu ili gurmansku pljeskavicu. ...

... Od Decebala pa do Nove Moldove sve je bila lagano i opušteno kruzanje, uz tek jednu situaciju koja je zahtijevala dodatnu pažnju. Naime, na jednom dijelu ceste istočno od mjesta Coronini - a primjetio sam to već i u odlasku - cestari preko asfalta stavljaju sloj katrana na kojega onda utisnu centimetar do dva sitnog oštrog tucanika. Ne znam za kojega to vraga rade jer je asfalt u odličnom stanju. I tako, najprije jednu stranu ceste pa onda drugu stranu. I dok se taj katran ne stegne u potpunosti - a ne znam koliko mu vremena treba - vožnja po takvoj cesti nalikuje na vožnju po plitkom blatu ... rasplesano i razigrano i bez ideje gdje budem završio iza svake krivine. A kamenčići lete na sve strane. Ima tu i puno rasutog tucanika koji nije zalijepljen za katran i to sve dodatno doprinosi ukupnom lepršavom dojmu. Mrkli mrak ... ne misle valda cijelu cestu uz Dunav zasrati s tim tepihom od šodera. ...

... Krećem nazad istom trasom ... kroz Orşovu, uzbrdo pa nizbrdo kroz Eşelniţu, i zastajem na nekoliko minuta kod mosta ispred Decebala ... kako bih malčice doživio okolnu turističku atmosferu - gliser ture po Dunavu, vožnje do Tabule Traiane, naslikavanje ispred Decebala, posjete Mraconiji ... ima toga - i kako bih pričekao prolazak još jedne današnje svatovske automobilske povorke. Ovi su bili jačeg voznog parka nego oni iz Sviniţe, imali su barem 5-6 fotografa plus još snimanje povorke iz zraka. Stoji čovjek uz put i malo gleda u povorku a malo u zrak iznad njih ... trebalo mi je nekoliko sekundi da skužim da upravlja dronom s kamerom. ...

... Po Orşovi sam također napravio dva kruga ... šteta da ne pogledam kako taj gradić izgleda i iznutra. Sve što sam od njega do sada vidio jest obalni dio ... tako jako asocira na neke primorske gradiće, jedino ga miris riječne vode odaje. Nakon dva đira po Orşovi, na trenutak se pojavila i ideja da skrenem na sjever, skoknem na čajić u Băile Herculane te zaokružim cestom 57B kroz Bozovice i Oraviţu nazad na polaznu točku. Nisam bio siguran da bih se u Băile Herculane zadržao dovoljno kratko tako da je ipak prevladala opcija povratka istim putem ... ali uz prethodni obilazak one cure u toplesu (zove se Danubia) što drži vijenac za sve one koji su se utopili u Dunavu - ili su ih ubili rumunjski graničari - bježeći iz starih istočnih režima. Informacije o tom spomeniku/monumentu su iz nekog razloga teško dostupne ... kao da se netko jako trudi da ih sakrije. Na spomeniku uopće nema table/natpisa/posvete šta je to i čemu je to. Čak je i ime autora jako dobro skriveno ... Patriciu Mateescu, ako nekoga zanima. ...

... Apsolutni favoriti, među svim čarobnim dijelovima ove dunavske rute, i dalje su mi Veliki i Mali Kazan. ...

... Jedino mjesto gdje sam zastao duže od 2-3 minute bilo je Sviniţa, prekrasno smještena na obroncima brda s pogledom na Dunav. Pada mi na pamet da iduće godine tamo potražim smještaj pa da potrošim dan ili dva na vozikanje i šetuckanje po okolici. Vidio sam neke putiće koji odlaze nekamo u brdo i fest me zanima kamo zapravo idu ... osim ako ti putići ultimativno ne zahtijevaju vozilo iz familije EXC. Ali i to se dade srediti. ...

Hvala ... uživaj.

Odlično ... javi dojmove.